Slike iz voza

(by anna)




Prošle subote sam putovala vozom do jednog gradića u sjevernoj Bosni.
Voz me uvijek asocira na neka vremena koja su prošla. Kad se ljudima nije žurilo toliko u životu. Kad su ljudi pisali pisma a ne slali mailove. Danas je voz postao lokalni izbor ljudi kojima se život nije mnogo promijenio u zadnjih dvadeset, trideset godina. Mada, moram priznati, ima svojih draži i neke topline, ta vožnja. Naročito ako se ne voziš često, pa zaboraviš i ne vidiš očigledne nedostatke. Udobno je, sjediš pored ogromnog prozora i gledaš krajolike kroz koje prolaziš, kuće, ljude. Uvijek se pitam ko živi u tim kućama, čime se bave ti ljudi, zašto žive baš tu gdje žive, jesu li sretni...

Staromodno. To je riječ koja savršeno opisuje moj doživljaj putovanja vozom. Kiša je padala, u kupeu je bilo prohladno, vrijeme kroz prozor, sivo, tmurno, oblačno...Slikala sam aparatom u prolazu. Od kad sam kupila to čudo, ne odvajam se od njega. Daleko od toga da mislim da sam nova Annie Leibovitz, ali u zadnje vrijeme riječi bez slika mi nemaju jačinu. Ne znam zašto imam u sebi tu potrebu da zabilježim vrijeme, mjesto, događaje, ljude. Bilo pisanjem, bilo slikom. Znam biti jako dosadna, ali oni koji me vole udovoljavaju mi i strpljivo poziraju (u sebi šta mi sve lome, ne želim da znam). Međutim, kad sam došla kući (bili smo na srednjevjekovnoj tvrđavi, između ostalog, ali o tome drugi put...) i pogledala slike iz voza, shvatila sam po prvi put da mi se boje ne sviđaju. Zelena nije zelena već je smeđa, bijela nije bijela već je siva, smeđa nije smeđa već je crna. Onda sam ih sve obojila u crno i bijelo. I slike su došle do izražaja. A nekako i odražavaju moje raspoloženje danas.












Eto, sinoć sanjam da plačem Edi Maajci na ramenu...Toliko o mom raspoloženju.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.