Ringišpil

(by anna)



Rossa ima kreativnu pauzu. Razumijem i postujem. Sto znaci da ste zaglavili sa mnom. Zalim slucaj...


Danas sam shvatila ono sto sam oduvijek potajno znala i sumnjala, a nikada nisam bila sigurna da sam u stanju da artikulisem... Situacije se u nasim zivotima ponavljaju! Dolaze u ciklusima, u krugovima, kao da svaki put iznova stajemo u jednu te istu rijeku...Historija se ponavlja, pa po toj logici, ono sto se desilo jednom, desice se ponovo....Po toj istoj logici stvari bi trebalo da se docekas cvrsto na nogama kad ti se ponovljena situacija desi u zivotu...Moje iskustvo je da se samo osjecas glupo. Glupo sto bi trebalo da si pametniji, a ti si zapravo opet na istom. Ne znas kako da reagujes...

Zakljucak je izveden na osnovu mog osjecaja da mi je sam osjecaj poznat. Znam da sam se jos jednom u svome zivotu ovako osjecala...

I tada sam se zaklela dvije stvari...prvo da se nikada u zivotu necu kajati za svoje postupke. Drugo, da si necu ponovo dozvoliti ovaj glupi osjecaj...Znate sta? Nije do mene! Stvari se dese i tako izmaknu kontroli bez tvog znanja, gotovo kao da je predodredjeno da se tako desi...mozda ono sto treba ne naucis dovoljno prvi put pa ti je potrebno utvrdjivanje gradiva? Iako ima toliko lijepih stvari koje bih voljela da mi se ponove u zivotu, ima i nekih koje sigurno ne bih mogla dvaput prozivjeti. Nadam se da onaj koji odlucuje vodi racuna o tome...

Jesmo li mi stvarno tu da slijedimo unaprijed utabani put ili smo tu da sami sebi krcimo stazu? Jer cemu onda okretanje u krug?

I da, govorim o samopouzdanju. Odnosno ne posjedovanju istog...Ponovo.

Zrnca mudrosti

(by anna)


Jucer mi dolazi djevojcica i daje mi svoj spomenar da joj nesto napisem za uspomenu...i to me podsjetilo da i ja imam negdje sacuvan spomenar iz cetvrtog osnovne...kako su to bila super vremena!..sve drugarice su mi bile SDD (super dobra drugarica), simpatije su se pisale u siframa (samoglasnici brojevima od jedan do pet pa je tako Damir bio D1m3r)...ko djeca. I jucer gledam tu sad svoju ucenicu kako mi daje spomenar...k`o u usporenom filmu, k`o neki izokrenuti deja vu...

I ne bude mi mrsko potraziti taj spomenar kad sam dosla kuci...Ljudi moji!! Koja smo naivna djeca bili! Ali opet i tako veseli i razigrani, svaka ta dvolisnica je kao malo umjetnicko djelo, sa crtezima, porukama u savijenim krajevima, zeljama za dozivotno sjecanje...Mozda naivno, ali kad uporedim nas i danasnju djecu...pa ne mogu da vjerujem da se trebamo zvati istim imenom-djeca.
Danas djeca vec u prvom osnovne tvrde da je cvrcak ipak trebao krepati od gladi i da je mrav u pravu sto mu ne zeli pomoci...citiram: „Ko mu je kriv pa je plesao cijelo ljeto“...jedva sam ih preusmjerila na pravi put. Do kada ce zadrzati takvo razmisljanje, ne znam...ali mislim da je samo pitanje dana kada ce jadni cvrle ponovo krepavati od gladi...

Danasnja djeca nemaju tu bezbriznost koju smo mi imali, danas je sve stvar prestiza. Sve same krajnosti...Neko je obucen u Benettonu od glave do pete, neko nema ni za uzinu...nema sredine. Pa ja sad u razredu imam nekoliko djece ciji je zivot do seste godine bio tako tezak i tako komplikovan da me ne bi cudilo da zavrse na antidepresivima u dvanaestoj. I kad mi je ta curica dosla sa spomenarom...osjetila sam dasak onog starog osjecaja, da ce pisati kako zele sve najbolje jedni drugima, da zele ljubav i srecu i petice u dnevniku...ne znam, bila sam pomalo ponosna na njih...a mozda sam ja ipak i dalje ono naivno dijete...ko zna.

I uglavnom, evo par pjesmica iz tog mog spomenara....

Nešto između

(by anna)


Danas mi se ništa ne piše, danas mi se ne razmišlja više, danas bi mi SiZ onaj robot koji umjesto mene piše postove savršeno odgovarao. Iako sam hodala jutros, svejedno, danas bih hodala i hodajući prelazila kilometre i kilometre, što bi Rossa rekla, „Ide mi se pješke u Split“...

Zamišljena sam i preko toga, zabrinuta sam...

Zamišljena sam kako izgleda postoje ljudi koji ti zaista žele zlo i koji ne prezaju od toga da ti to zlo zaista i nanesu...zabrinuta sam oko toga kako se tog zla riješiti...

Postoji li izlaz iz apsurda?

Digresija, dok ne saznam da li je izlaz u plemenitosti, kako je tvrdila moja prof. Bhs jezika u srednjoj...

Gledala sam neku noć film, Dreamgirls...sjajna muzika, čudan prelaz na mjuzikl, doduše ali sve u svemu, muzika nadjača sve...Beyonce i gluma? Tako tako...ali je zato Jennifer Hudson s pravom zaslužila Oscara...cura ima glas za nepovjerovat`...I naravno, Eddie Murphy, ma đaba, kad ga vidim, automatski stvorim sliku magarca u glavi...I evo dvije pjesme iz filma. Zapravo, jedna pjesma u dvije varijante...zavisi od raspoloženja koja će vam se više svidjeti...

Jennifer Hudson kao Effie White




I Beyonce kao Deena Jones i Dreamgirls





Effie poslušajte ako ste na rubu suza, pa da preskočite par stepenica i da počnete odmah plakati...a Beyonce poslušajte ako vam se pleše baš ovog momenta...

Ja bih nešto između.
I to je pretpostavljam apsurdno...

Odsječene grane i stare cure

(by anna)

U nedjelju smo imali porodično okupljanje. Tetka mi je otisla u penziju i eto ti razloga da se napravi dernek. Mada s obzirom na to kolika će joj biti penzija poslije više od trideset godina radnog staža i ne bi se reklo da imamo razloga za slavlje, ali hajde...ko da nas takva sitnica može spriječiti da se ne najedemo i napijemo?

I uvijek je na tim porodičnim okupljanjima ista postava...od prilike do prilike. Tako i jedan bračni par koji je meni oduvijek bio zanimljiv za posmatrati. Uvijek su bili kao pas i mačka. Stalne prepirke, prebacivanja, prijeki pogledi...i uvijek sam se pitala šta njih dvoje drži na okupu tolike godine. Nemaju djece. Imaju cuku. Sad u nedjelju, gledam ih i ne vjerujem. To su tepanja maco, cico, ljubavi, pusice u usta (bljak), „Hočeš da ti izvadim paradajz u tanjir?“ Pa ono zaljubljeno zagladjivanje kose koje odavno vec nema na njegovoj čeli...Da ih ne znam koliko i sebe samu ne bi mi ništa bilo čudno...Ovako, izgleda da je njima trebalo dvadeset godina da se naviknu jedno na drugo i da se izgleda zavole.

Da bi na to moja mama prokomentarisala „Čuvajte jedno drugo, jer bez druga si k`o odsječena grana“...Malo me steglo u grlu jer kad pomislim kako je njoj bilo, ostati sama sa dvoje djece, dodje mi da se ošamarim kad god zakukam da mi fali Bivši...Kad smo kod grana, frapirala me kad je rekla da presuje cvijeće i hoće da slika po njemu, sa njim, nije mi bas najjasnije ostalo... Tako ona mene iznenadi sa svojim biserima iz vedra neba...mislim, moraš je voliti, definitivno.

I naravno, od kad sam opet solo, ponovo sam na postolju manje i više uvredljivih pitanja...I gore nego prije...Prije sam im makar malo davala nadu da ću se jednog dana udati, a sada...moje odmahivanje rukom na pitanje „voda li se šta novo?“ su prokomentarisali i kao „nema ništa interesantno“ i kao „pusti me na miru“, i kao „šta te briga“- sve tačno, doduše. Da bi jedan mudri rođak zaključio...“S obzirom koliko imaš godina, da imaš dvoje djece bila bi mlada mama, ovako si skoro pa stara cura“...Te ti ja uzevši u obzir maminu odsječenu granu i sintagmu „stara cura“ zaključim, ako se ne udam (u najmanju ruku dok ne kažeš keks!) i ako ne rodim bar dvoje djece, nisam ni živjela...Jel baš normalno da se sve u meni buni protiv tog razmišljanja? A šta je sa izlascima, šta je sa putovanjima, šta je sa ugađanjem sebi i svim svojim i pametnim i glupim hirovima? I ako u tom procesu mog ugađanja samoj sebi naiđe neko ko će mi odgovarati u potpunosti, naravno da ću se udati...kad su vec toliko navalili...Tužna je istina da niko ne voli stare cure, ali niko se ne pita moraju li stare cure po pravilu biti nesretne?

Možda bi neko trebao skinuti stigmu sa njihove „tužne sudbine“ i uvidjeti da su to osobe koje su drugačije postavile prioritete u svome životu. I ništa više...

Zaboravljene melodije

(by anna)



Ne znam da li ce vama znaciti nesto ova imena, da li ce zazvoniti u vasim usima...u mojim nisu definitivno. Samo da napomenem rijec je o pjevacima i grupama...Sidney Youngblood, Maxi Priest, Fine Young Cannibals, Terence Trent D`Arby, Undercover...Kad sam pogledala listu na CD-u koji mi je urucila Sandra, samo sam dobila upitnik iznad glave...I onda kad sam cula pjesme, doslo mi je da se lupnem po celu, kako sam zaboravila na te melodije?

Sjecam se u cetvrtom razredu osnovne, kad me drug ispitivao, znas li ko je Phil Colins? Ne znam. Znas li ko je Tina Turner? Ne znam. Znas li ko je David Bowie, ne znam...On se hvatao za glavu kako je moguce da nisam nikad cula za njih... Meni je tada pojam bio Michael Jackson. Dan danas mislim da je Billy Jean najbolja pjesma svih vremena...I uglavnom, sjecam se da sam samo odjednom, gotovo preko noci znala i ko je Tina Turner i ko je David Bowie i ko su svi ostali tada aktualni pjevaci...definitivno preko noci...

A ovo su starije pjesme, osamdesete i pocetak devedesetih...

Dovoljan je bio samo prvi takt pa da se podsjetim da su mi poznate, da znam neke dijelove refrena i ne mogu da odolim da ih ne postavim ovdje...pa samo vi pogledajte te spotove!! Genijalno! S danasnje tacke gledista, nista posebno, a u ono vrijeme su bili pojam inventivnosti...Vjerovatno ce tako nekome za dvadeset godina biti zaboravljena melodija grupe Pussycats Dolls, pa ce se lupkati po celu i vracati film na to otkud su im te pjesme poznate...

Maxie Priest -Close To You



Undercover –Baker Street



Sidney Youngblood –Sit And Wait



Fine Young Cannibals- She Drives Me Crazy




Terence Trent D`Arby- Dance Little Sister

Kad te pjesma proganja...

(by anna)

Ne znam da li se to vama desilo nekada.

Uglavnom, prije par noci, sanjam ja Meat Loafa. Pjevaca. Zasto, to ni ptice na grani ne znaju...Ostao mi je u sjecanju po svojim spotovima koji su u prosjeku uvijek trajali po sedam i vise minuta...desi se meni s vremena na vrijeme da sanjam poznate licnosti...mislim nemam nista protiv kad sanjam Clive Owena, recimo...Ali, Meat Loaf ...dalo bi se diskutovati, medjutim kako nemam neki uticaj na sve to u globalu, tako...uglavnom, sanjam ja Meat Loafa...

To jutro, pitajuci se otkud mi on (?!) krenem na posao, kao i svako jutro prijateljica naidje po mene s autom, ulazim...u autu iz sveg glasa ide pjesma..Total Eclipse Of The Heart...Ja se najezim lagano i u glavi brzo napisem podsjetnik da je potrazim na netu cim dodjem kuci...Na velikom odmoru, ulazim u kuhinju, s radija ide pjesma, Total Eclipse Of The Heart...sad sam vec sumnjicava, s uzdignutim obrvama...vracamo se kuci, ponovo u autu, necija muzicka zelja pjesma Total Eclipse Of The Heart...sad vec razmisljam gdje je skrivena kamera...Pitam prijateljicu jel ona primjetila da je ovo drugi put da je zajedno cujemo, ona me samo blijedo pogleda, k`o ono ti bas besposlena pa primjecujes te stvari... te ja brze bolje zakljucim da umisljam...Dodjem kuci, i buduci da ovih dana slusam muziku 80-tih, taman, da popunim kolekciju pomislim...ukucam samo Bonnie Tyler, kad ispostavi se, pjeva je sa Meat Loafom!!! E pa svasta!! Ja sam medij!!

Digresija. To me podsjeti kad mi je prijateljica pricala, kao, ide ona ulicom i u sebi pjevusi od Gibe pjesmu, „kao tempera...“ kad kaze ona „ispred mene na ulici lezi tuba tempere“...Mislim kolika je mogucnost da se to desi?

Uglavnom, tu noc poslusam prokletu pjesmu po cetvrti put taj dan. Ali poslusam je u cijelosti. I isplacem se kao neko kome su zaprijetili da nikad vise u zivotu ne smije zaplakati niti suze pustiti...a onda dodje pjesma i podigne branu i prolijes suze koje su se talozile mjesecima....ispostavilo se da ja bas i nisam tako dobro koliko se trudim druge da ubijedim da sam dobro... Je li to bila svrha proganjanja, da je saslusam i da u biti saslusam samu sebe? Vjerovatno. Sreca je sto se poslije tih suza covjek osjeca bolje. Ako se to utjehom moze nazvati...Idemo dalje, do iduce okuke i iduce pjesme...

Ostavljam je ovdje...zlu ne trebalo...



TOTAL ECLIPSE OF THE HEART (Bonnie Tyler )

Turnaround, every now and then I get a
little bit lonely and you're never coming around
Turnaround, Every now and then I get a
little bit tired of listening to the sound of my tears
Turnaround, Every now and then I get a
little bit nervous that the best of all the years have gone by
Turnaround, Every now and then I get a
little bit terrified and then I see the look in your eyes
Turnaround bright eyes, Every now and
then I fall apart
Turnaround bright eyes, Every now and
then I fall apart

And I need you now tonight
And I need you more than ever
And if you'll only hold me tight
We'll be holding on forever
And we'll only be making it right
Cause we'll never be wrong together
We can take it to the end of the line
Your love is like a shadow on me all of the time
I don't know what to do and I'm always in the dark
We're living in a powder keg and giving off sparks
I really need you tonight
Forever's gonna start tonight
Forever's gonna start tonight
Once upon a time I was falling in love
But now I'm only falling apart
There's nothing I can do
A total eclipse of the heart
Once upon a time there was light in my life
But now there's only love in the dark
Nothing I can say
A total eclipse of the heart

And I need you now tonight
And I need you more than ever
And if you'll only hold me tight
We'll be holding on forever
And we'll only be making it right
Cause we'll never be wrong together
We can take it to the end of the line
Your love is like a shadow on me all of the time
I don't know what to do and I'm always in the dark
We're living in a powder keg and giving off sparks
I really need you tonight
Forever's gonna start tonight
Forever's gonna start tonight
Once upon a time I was falling in love
But now I'm only falling apart
There's nothing I can do
A total eclipse of the heart
Once upon a time there was light in my life
But now there's only love in the dark
Nothing I can say
A total eclipse of the heart

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.