Potraga

(by rossa)



Tako ja neki dan citam jedan casopis i da bih mogla zakljuciti kako sam ga procitala od prve do posljednje stranice, nedostajalo mi je da procitam i licne oglase. I sta da kazem, ima zaista fino srocenih ili sto-bi-se-reklo pismenih oglasa…ali kako ljudi imaju pravo da pisu sta im valjda u datom momentu padne na pamet, onda se nadje svega…pa recimo evo nekoliko primjera:

Bozicna cestitka

(by rossanna)



Oduvijek su za Sarajevo govorili da je multikulturalan grad. Danas dok smo setale okicenim ulicama grada, prosle smo pokraj sarajevske Katedrale, lijepo okicene, otvorenih vrata, koja je pozivala sve one koji zele da udju da to ucine i da se osjecaju kao kod svoje kuce.
Sarajevo veceras docekuje Bozic, dan prije Nove godine slavit ce se Bajram, a onda za koji dan u januaru docekat ce pravoslavni Bozic.
Bez obzira o kojem se prazniku radilo, lijepo cemo se obuci i posjetiti drage ljude, kao sto cemo i njih ugostiti u svom domu…ne zato da ispostujemo neke norme vec zato sto to oduvijek radimo, zato sto je i sama povijest grada isprepletena bas kao i mi sami izmedju sebe i zato sto ne mozemo zivjeti odvojeno. Zato se iskreno radujemo svakom prazniku…jer zelimo da budemo sretni i jer zelimo da nam bude bolje.

Tako ce Rossa i Anna, iako ne slave katolicki Bozic (ali s obzirom na to da su nas ucili da ne razlikujemo ljude prema nacionalnosti i da se prema svakoj vjeroispovijeti odnosimo sa postovanjem) svima vama koji veceras docekujete Bozic od srca uputiti najljepse cestitke.

The Show Must Go On

(by anna)

Sjeca li se neko gdje je bio u momentu kada je cuo da je Freddie Mercury umro?

Jucer, gledam kroz prozor svoje sobe. I tako. Gledam dvije macke koje se ne razdvajaju vec dvije godine, nisam znala da macke mogu biti monogamisti...ali eto izgleda da mogu jer se te dvije crne mace ne odvajaju...gledam kako se snijeg pretvara u led, gledam kako je drvece naraslo, pa skoro da ne vidim zgradu preko puta. I tako. Izmedju ostalog, shvatim da od tog drveca skoro pa ne vidim vise u daljini u uskoro obnovljenu dvoranu u kojoj se nalazila diskoteka Stela. Mjesto prvih izlazaka mene i mojih devet najboljih prijateljica iz sestog razreda osnovne. Naviru sjecanja, pa se tako sjetim tih priprema i tog uzbudjenja, tih dogovora na velikim odmorima, ko ce sta obuci i ko ce kome sta posuditi... i tog silnog ponosa sto smo pocele izlaziti. A u diskoteci je znalo biti genijalno cak i sa ove tacke gledista. Tu sam ucila osnove kuliranja, tj. hladnokrvnog sjedenja sa drugaricama dok se neki malo hrabriji momcic ne bi usudio zovnuti neku od nas na sentis...I dok bi oni plesali, ta sretnica bi se crvenila i crvenila i vise je poenta bila da komunicira s nama, (tj. hihoce preko njegovog ramena) nego da se zanima tim jednako u licu crvenim momcicem...eh ta vremena...znalo je biti stvarno odlicno pa smo ponekad znale ostati i do deset sati...

I tako, jedne nedjelje, u jeku desavanja, Tony (mislim da se Tony zvao) se konacno pojavio i srce je htjelo da iskoci iz mene...uzbudjenje na vrhuncu jer je muzika bila ha, ili Jason Donovan ili New Kidsi ili cak Tajci sa legendarnim hitom S neba padajuuuu dvije zvjezdice (dusu dalo za pozivanje na sentis)...kad odjednom, krcanje, i glas DJ-a...Izvinjava se sto prekida pjesmu, ali sa zaljenjem nam mora javiti da je Freddie Mercury umro...Who the fuck is Freddie??? Nisam bila jedina koja je partibrejkerskom DJ –ju krsila sve na kamaru... s ono malo oskudnih psovki sto se znalo u sestom osnovne... Hiljadu upitnika mi se rojilo iznad glave...Buduci da je Stela bila mjesto izlaska i starijih od nas, sjecam se da su neke cure ridale a meni uporno nije bilo jasno cemu taj muk i tolika tuga odjednom... Poslije toga sam naravno cula za grupu Queen, pa sam naravno cula i za Freddija, a kako su u tom periodu poslije njegove smrti vrtili stalno ovu pjesmu na MTV ju, nekako mi je usla u uho i cak sam je zavoljela na neki meni poseban nacin pa je bila i ostala podsjetnik na te dane...Kako je moguce da te jedna jedina pjesma i melodija moze vratiti u taj jedan momenat koji tek sad vidim nisam nikada izbrisala iz sjecanja...pomijesana su mi osjecanja dok je slusam i tuga me hvata...jer tekst pjesme i te kako razumijem tek danas...



Heh, mogu pretpostaviti sta je Rossa radila te nedjelje, 24. 11. 1991 godine, mislim nakon sto je ugasila svjecice na rodjendanskoj torti...koja slucajnost zar ne?...

Stvarno, sjeca li se jos neko, gdje je bio kad je cuo da je Freddie Mercury umro?

Tri sestre

(by anna)

Imam prijateljicu koju cu ovdje nazvati Profesorica. Mislim, jer ona to i jeste. Profesorica. E ta Profesorica ima pristup besplatnim teatarskim kartama ...tako da sam ja zaista sretna sto je imam za prijateljicu, hehehe. Ma salu na stranu, situacija je slijedeca...ona mene nazove kaze imam karte za tu i tu predstavu, cekaj me tu i tu, dolazim po tebe...pa ko bi se bunio. Posto sam vec prije govorila da sam fascinirana svim i svacim...e pa i teatar je jedan od tih fascinacija...volim taj osjecaj kad te predstava uvuce u svoj svijet, u svoj momenat, a sve se desava na par koraka od tebe. Jos ako je predstava kvalitetna kao ona koju sam gledala u nedjelju...sreci nikada kraja

Dakle, u nedjelju je u Sarajevu gostovalo Hrvatsko narodno kazaliste sa predstavom Tri sestre, Antona P. Čehova. Nakon sto smo smirile sedamnaest gimnazijalaca drugog i treceg razreda (eh da, to je mana tih njenih besplatnih karata, ali opet, ne bunim se)...podijelile im karte, zaprijetile da nema price i smijeha, odstranile mobitele...predstava je pocela. I zaista sam uzivala. Zapravo, cudno kako je covjek skroman u svojim zeljama i teznjama, a opet, one koliko god skromne da su, nikako da se ostvare...kako je sudbina jaca od nas ljudi i kako svi nasi snovi i nase nade nisu nista u odnosu na zivotnu stihiju koja nikada ne pita da li se mi slazemo sa tim? Mi smo tu da je prihvatimo, sudbinu kao takvu bez puno pitanja i bunjenja...Rijetki su zaista oni koji uspiju dici glas i promijeniti svoj zivot...koji na kraju i odu u tu Moskvu...eh, mogla bih ja ovako vesti do jutra...

Odusevile su me glavne glumice, Olga Pakalovic, Zrinka Cvitesic i Ana Begic...njihova uzivljenost u uloge je stvarno bila odlicna...i kad se meni pojave suze u ocima na jednu jedinu repliku njihovu i kad se sva najezim, to mi je znak da je stvarno kvalitet u pitanju...i ovacije koje su bile na kraju predstave, stvarno su bile zasluzene...

Evo par slikica iz predstave koje sam nasla na netu...





A posto hocu da se pravim pametna, evo i odlomka koji me se dojmio (Cehov je dramu napisao 1900 g.):

VERSININ: Hajde da maštamo...na primjer o zivotu kakav ce biti poslije nas, za dvije, tri stotine godina.

TUSENBACH: E pa sta? Poslije nas letjet ce na zracnim ladjama, promijenit ce se kaputi, mozda ce otkriti i razviti sesto culo, no zivot ce ostati isti, zivot tezak, pun tajni i sretan. I za hiljadu godina covjek ce se isto tako kao sad bojati smrti i nece je zeljeti.



Zivjele besplatne teatarske karte!!!!

Stand By Me, padam u nesvijest!

(by rossa)

Ha dobro, sjedim ja u fotelji, ispred mene TV, laptop u krilu, malo svrljam po internetu. Iza mene prozor a iza prozora mali milion minusa Celzijusovih sa jos dva mala miliona pahuljica snijega. Kad dopire do mene sa jednog muzickog kanala pocetak pjesme...obrada je to dobre, stare "Stand By Me" Ben E. Kinga. Obrada koja je, po mom misljenju, izvin'te-usi-na-ovoj-torturi ali hajde, kao na stranu i to dok ja ne pogledah prema TV-u...Bogme, kako jednom otvorih usta u cudu, tako ih ne zatvorih do kraja tog garbidza od pjesme. Sigurna sam da su mi i oci i otvorena usta bila iste velicine...PA, ZAR JE JEDNA TAKO DOBRA, STARA STVAR ZASLUZILA OVO?!



Nemam rijeci, stvarno! Mislim, imam, al' sve sami bezobrazluci, bolje da izbrojim do 10.

...8, 9, 10...pa sada za potpuni oporavak...

That was then, this is now

(by rossanna)

Doslo je do toga da smo zajednicki odlucile da promijenimo naslov naseg blogica. Razlozi? Pa ni nema ih zapravo, ono je svakako bila probna verzija...mada kako smo se odlucile za taj naslov je prica za sebe....Rossa je pisala o tome otkud Rossanna, hehe, ali o naslovu nije...dakle te veceri prije neka dva mjeseca (zar samo dva??) kad je Anna odlucila krenuti u ove vode ...mozda drugo pitanje koje se nametnulo poslije onog opis bloga(?) bilo je ime bloga...nakon dugih minuta sutnje i gledanja u jednu tacku te duboke koncentracije, rece Anna Rossi: "Nek se zove k'o prva recenica kojom pocne ova pjesma"...i bi slucajno George Michael i poce on sa “You Got Yourself Some Action”...te se mi pogledasmo i prstici ukucase taj naslov...btw u pitanju je pjesma "Freeek"...



E sad, Rossi se to ucinilo sjajno, dobro se uklopilo posto je Rossa dugo nagovarala Annu da pokrene blog i eto tu noc se desi taj Action. Al’ imale smo srece…sta bi bilo da je pjesma (neka) drugacije pocela. Jer tu noc na playlisti je bilo svega (ali ne BAS svega). I sta recimo da smo cule “You Can Find Me In Da Club” – kako pocinje refren one pjesme od onog Pedes’ Centi, a to opet nikakvog smisla, jer da nas mozes nac’ u nekom klubu, ne bi nas nalazio na blogu, ili sta-ti-ja-znam, recimo, “‘Cause I’m The Queen Of The Night” (svi znamo da je to dobar song od Houstonke), ali moglo bi se svakako protumaciti…”kraljica noci” hmm-m-m. Jes', jes’, kraljica noci ali vrlo cesto u smislu ispruzena na kaucu ispred TV-a. Joj, dobro smo prosle…George, honey, thanx for the moment!

A sada smo ipak zakljucile da je “Razum i osjecaji” bas odgovarajuci naziv jer su stalno u sukobu...ili moze se cak reci da Rossa nekada predstavlja razum a Anna osjecaje ili ponekad, Anna predstavlja razum a Rossa osjecaje...kako bilo, ne moze jedno bez drugog. A kad i kad je teta Jane o tome pisala...

Lagana opsjednutost

(by anna)



Puna dva dana nisam imala pristup Internetu. Razlog? Losa konekcija. Opravdanje? Imaju globalnih problema sa mrezom...Krasno, bas u skladu sa njihovim imenom. Da li je sada sve u redu? NIJE! I danas, mi puca konekcija i trenutno pisem u wordu a ne u blog editoru jer mi uporno javlja da the page cannot be displayed...pa ne poludi...

Nisam ja prije bila ovako zaludjena. Uvijek sam imala laganu dozu prezira prema napredovanju tehnike i tome kako nam se kompjuter uvukao u zivot...A sta sad da kazem? Cak i dnevnik pisem na kompu...Ljetos je sve pocelo. Kad se desio Raskid. Prvo sam bjesomucno igrala igricu San Andreas...Dan i noc, noc i dan...na kraju sam pocela da razmisljam u muskom rodu ko CJ...I da ironija bude veca...postala sam tako dobra u toj igrici da sam presla na kraju vise misija od Bivseg koji mi je btw instalirao istu...Tuzno, ali istinito, vjezbom do savrsenstva...
Evo vam jedna slikica iz vremena kad sam zarila i palila po San Andreasu, haha



Onda sam presla na Internet...Odusevilo me kako sam uz pomoc dva tri klika misem mogla biti na drugoj strani planete. Ma mislim, znala sam ja to i prije, ali nikad nisam s punom koncentracijom pristupila tom cudu...Sasvim slucajno sam otkrila i blog....Kao kroz maglu se sjecam da mi je Bivsi govorio kako on cita neke blogove na blogger.ba, iskreno, nije mi bila jasna koncepcija bloga, ali me nije ni interesovalo da ga pitam tada...i jos jedna ironija...pogledajte gdje se sada nalazim? Cak sam pobjegla iz tog razloga na blog.hr jer ovdje nikog nisam znala, a Sarajevo je ipak mali grad...zeljela sam da izbjegnem i tu minimalnu sansu da bi me mogao slucajno prepoznati...

Bijeg. To je prava rijec. Kompjuter mi je posluzio za savrsen nacin bjezanja od vlastitih misli, od vlastite tuge...od pretjeranog razmisljanja...I nisam ni znala da sam se toliko navukla dok nisam dva dana imala pristup istom...Ipak me navelo da se malo preispitam, jer nisam ista kao ljetos, mislim, bolje sam, hehe. Nema potrebe da budem toliko obuzeta internetom...Sad me muci druga boljka, zaraza blogom. Ali o tom nekom drugom prilikom. Idem vidjeti da li je ocepilo, pa da onda i objavim ovo....a ako ne uhvaticu se jednog drugog cuda tehnike, starijeg od kompa doduse, ali i dalje jako djelotvornog posebno ako zelis da vristeci u slusalicu izbacis frustraciju iz sebe...a onda se oho globalnetu

Where's the love?

(by rossa)



Ovih dana cesto slusam o ljubavi. Razne price. Prije nekoliko dana, taman ja izlazim sa ispita i sretnem na hodniku kolegicu s faxa. Hajd' tu razmijenimo par nekih osnovnih informacija tipa kako si, gdje si, sta si, kakva su desavanja i onda saznam da joj je momak (s kojim je, moram napomenuti, neka 4 mjeseca u vezi) bio u posjeti (on zivi u drugom mjestu) i da je tom prilikom pitao da se uda za njega. Upitam ja nju “I sta si mu rekla?”, ono skroz normalno (poslije shvatim da je mozda meni normalno ali njoj bas i nije) na sta ce ona : “Cuuuj, molim te, sta si mu rekla? Pa da HOCU!”. Hajd', sad lafo tu ja da se malo izvadim (da ne ispadne da sam je htjela isprovocirati)...”Ma pusti mene, nenaspavana, sa ispita, povrh svega ne razmisljam o tim stvarima, al’ naravno da mi je drago zbog vas”. Tu se cmoknemo u obrascice uz obecanje da se cujemo da pijemo kaficu pa ce ona meni to sve fino ispricati. Hajde, dobrooo.

I zaista, nadjemo se mi na kafici u ponedjeljak i nakon svega onog sto sam cula, ustvari, na neki nacin mi bude drago sto sam joj postavila ono pitanje. Ispalo je kao veoma logicno i razumno. Ne zelim sad prepricavati tu pricu koju sam cula, bit ce dovoljno kad kazem da je ono sto sam je pitala zaista bilo na svom mjestu. Jos bi se tu dalo kojekakvih stvari rascistiti prije nego se preko puta sebe bude vidjelo lice maticara.

Nakon te price, isprica mi ta ista kolegica situaciju kod jedne druge cure koju obje znamo, ona je pak u duugoj vezi, vidja se sa svojim momkom (bez obzira sto zive u istom gradu) jednom u 10 dana. Aaaa, on je pak divan, posten, jer joj je posteno rekao da kad je prevari da ce ona prva saznati za to. Pa joj onda i javi da je prevario, pa se predomisli i nije je prevario nego je samo htio da vidi kako ce reagovati, pa joj se ne javi par dana, pa se javi, pa se vide i sve tako. Juce je sretnemo (kolegica s pocetka price i ja) a ona sva sretna kaze, rezervisao joj je prsten i svadbu planiraju u 9 mjesecu slijedece godine. Kako to rece…iduce godine?! 9 mjesec?! Maaajko mila, curo draga, sta je tebi popilo mozak? (prisjetim se jedne poznanice koja se nakon ma divne, krasne, idilicne, bajkovite veze od 10 mjeseci udala pa razvela poslije 6 mjeseci ili pak ove druge koja je bila duplo manje u vezi i svega 14 dana u braku). Hajd, rekoh joj ja: “Nek ti je sa srecom”, jer toga ce joj bas - bas trebati.

Kad okrenuse se one prema meni: “A sta ima kod tebe?”. Pitanje koje je bilo popraceno onim vragolastim osmijehom i dizanjem obrva. “A, pa kod mene, ono, nista, sve OK, pod kontrolom”, rekoh im.

Kod mene ipak nije dokaz ljubavi pitanje zelim li se udati, niti dokaz privrzenosti kupljeni prsten…

Sarajevo, 7. 12. 2006, Zetra, Gibonni...

(by anna)#

Jos sinoc sam napisala par redaka o koncertu. Hm, trebala bih se zabrinuti sto sam prvo sjela da pisem post pa tek onda da isprintam pripreme za skolu....postajem opsjednuta blogom naime. Nisam zeljela da prespavam i da zaboravim sitnice. Ako prespavam, sutra to nece biti isto. Ovako zapisane, ne mogu mi nigdje pobjeci.

Koncert...Toliko sam bjezala od osjecaja, bilo me strah sto ce me se dojmiti svaki stih, svaka nota...i bila bi apsolutni idiot da nisam otisla. I da nisam dozivjela Gibonnija. Odnosno Zlaju. Tako ga je naime prozvao Edo Maajka koji je bio gost na koncertu...kaze, „Svi nesto Gibonnija zovu Gibo, Gibo, ja ga zovem Zlaja“ ...hehe odsad je Gibo u Bosni Zlaja.

Veliki je to covjek. Talentovan je to covjek. Ali je prije svega covjek. Nikad on ne bi mogao dirnuti masu da nije u svojoj dusi tako cist i dobar. Znala sam ja to nekako oduvijek, ali sinoc me osvojio svojim glasom, svojom muzikom, svojim stihovima. Strujalo je izmedju svih nas...Zetra je bila puna a sto se mene tice, u Zetri smo bili samo Gibonni i ja. Ja sam se povezala sa tim covjekom kroz stihove, kroz muziku...osjetila sam ona fina razmisljanja kako teku izmedju nas, kako se razumijemo medjusobno, kako me tjesi, kako mi daje snagu, kako mi prica o zivotu iz pozicije iskusnijeg covjeka...Izlijecio me svojim glasom, svojom muzikom, svojim rijecima izmedju pjesama. Bila sam u drugoj dimenziji u kojoj je sve bilo lijepo u kojoj nije bilo ogorcenosti, bijesa i tuge. Bila sam na boljem mjestu. I dozivjela sam prociscenje. Osjecam da sam bolja osoba nakon ovog koncerta. Citav dan pjevusim...kao tempera kisa nebo oboji...otkad mi se to nije desilo!!

Koncert je poceo sa pjesmom "Zlatne godine"...Ustala sam hrabro kad je uslijedila "Ja u ljubav vjere nemam"...suze su krenule kad je poceo pjevati "Ovo mi je skola, i drugi puta cu pametnije"...Spoznaja o tome kako nema potrebe biti cijeli zivot ogorcen slijedilo je nakon pjesme "Vec je vrime da se pomirim sa svitom"...i reci zivote, dobar ti dan...Tako je bilo dobro za promjenu osjetiti lijepe i ciste emocije poslije mjeseci i mjeseci gledanja u zid ispred sebe...Bila sam sa odlicnom ekipom koja je pjevala iz sveg glasa, plesala i zajedno osjecala...Sto se tice tehnickih detalja, koncert je trajao dva i po sata, vracali su se tri puta na bis, a narocito me odusevila klapa Iskon (mislim da se tako zovu...)...pjevali su uvod pjesme "Judi, zviri i bestimje"...i sad sam se najezila...Pogodilo me kad je rekao da je do Nove godine ostalo 23 dana i da nam zeli da ta 23 dana budu bolja nego sto nam je bila citava godina...zaista sam imala osjecaj da sam imala dvosatnu seansu sa Gibonnijem. Steta sto se ovaj osjecaj mira poslije koncerta ne moze upakovati i prodavati...svima bi nam trebalo malo spokoja kojeg donose iskreni stihovi i kvalitetna muzika koja ih prati...

Ostavljam Tripletu prostora da napise svoj komentar na Bareta, hehe

Kako se vrtim u krug

(by anna)



Umorna sam ovih dana. Umorna sam od stizanja na milijardu i jednu obavezu u svome zivotu...Umorna sam tim vise sto one stare podrske koja me je na kraju dana uvijek uljuljkivala da ce sutra mozda biti bolje, vise nema. Nedostaje mi. Ovako nam nedostaju osobe koje napuste ovaj svijet. S tim bolom se naucis zivjeti, postane dio tebe kao treca ruka ili drugi nos...Ali kako se pomiriti s tim da osoba koju i dalje volis je udaljena od tebe samo jednim telefonskim pozivom, jednim klikom misa, parom bijednih tramvajskih stanica. Kako se oduprijeti vristecoj zelji u meni da ga pozovem? Umorna sam, umorna sam najvise od razmisljanja...Saznala sam neke detalje, zahvaljujuci Rossi (ljubi seka) vezane za Novu Djevojku. Nije to ona djevojka na koju sam sumnjala...Momentalno, kao da mi je prisla i sklonila kamen koji mi je pritiskao glavu ( sta bih ja bez tebe? hehe)..Mislim glupost, kad pomislis. Kakve veze ima s kim je. Nije sa mnom. To je glavno. Ali iako ne mogu uperiti prstom i reci razlika je u tom i tom...osjecam je. Samo neka nije ona. Od tog momenta ja vise nisam ljuta na njega. Kako mu to reci? Kako napraviti prvi korak i trebam li...Iako hladno-razumno trebam znati da nema potrebe za tim...dusa me moja boli....a glava mi puca od razmisljanja

A danas na poslu haos. Roditeljski sastanak sa trideset roditelja, pedagogicom i Bijesnim Djetetom u gostujucim ulogama. Pedagogica pocne predavanje, uleti nastavnica vjeronauke, dolazi pomagaj...mah, zena samo nikada nije vidjela Bijesno Dijete u nastupu bijesa. Kad se poceo na sred hola valjati u full opremi (jakna, torba, kapa, sal, rukavice) doslo mi je da legnem pored njega i da se i ja pocnem valjati. Razmisljam, dijete drago, ne znam kako sebi da pomognem, a kamoli tebi...Bila sam tuzna. I to me ponovo vraca na pocetak. Nedostaje mi njegova utjeha, njegov glas, miris, dodir...hocu li ikada izaci iz ovog zacaranog kruga?

Bond, James Bond