Madeleine Wickham

Madeleine Wickham je pravo ime Sophie Kinselle. E sad, ko nije čitao “Kupoholičarku” (u originalu “The Secret Dreamworld of a Shopaholic”) onda neće znati ni ko je Sophie Kinsella. Uglavnom, Sophie je britanska spisateljica koja se proslavila svojim knjigama u kojima opisuje život jedne kupoholičarke u Londonu.



Ime glavne junakinje-kupoholičarke- je Becky Bloomwood. Prva knjiga mi je bila super zabavna i smiješna. U nastavku gdje Becky šopinguje po New Yorku sam se isto smijala. U trećem dijelu kad se Becky udaje -već sam počela gubiti živce u tolikoj mjeri da dijelove u kojima Becky sreće svoju sestru i dobiva bebu, nisam ni mislila čitati. No, međutim, ovih dana sam opet u tom šarenom svijetu jer, uvijek se nekako vratim knjigama koje mi stvore privid plaže i sunca usred zime. A i Becky moraš voljeti.

I oduvijek sam zavidjela Sophie na ideji, ideji na kojoj je zaradila milione. Jer o toj temi bi svi mogli romane napisati. Nema boljeg osjećaja kada potrošiš novac koji si sama zaradila - na sebe. Bila to neka glupost ili frižider, nije bitno. Osjećaj je sjajan. Na kraju krajeva, život je jedan i ako sam u mogućnosti da si nešto priuštim-zašto bih se ustručavala? Ali…zeznuto je kada osobe pretjeruju svjesno i sa svojim zarađenim novcima, ali preko svojih mogućnosti. I to samo zbog onog osjećaja da nešto moraš imati tog momenta. Čista strast, po meni. U romanu je sve karikirano i duhovito napisano, poželiš da se to tebi dešava, no međutim, u stvarnosti je to mnogo teži problem. Ne znati se kontrolisati. Pa završiš sa dvadeset kineskih kućnih haljina, koje ti u suštini-ne trebaju.

I zapravo, koliko god se trudila da možda osuđujem kupoholičarke, misleći da sam ja pametnija što mi se takve situacije ne dešavaju, ne mogu. Ja spadam nekako više u onu opreznu varijantu. Ne bih dala 2000 eura za torbu, što opet ne znači da nemam taj poriv u sebi. Volim kupovinu, ali ne pretjerujem. S druge strane, ne znam ni uštedjeti novac, ali to je druga priča.

Dvije Becky koje ja poznajem u svom životu su dvije najnesebičnije osobe na svijetu. I pravi drugovi. To su osobe s kojima je zabavno biti, kojima se uvijek nešto dešava, prenose svoje šarenilo na sve oko sebe. I to što se smijemo tome kako je jedan dan kupila kožnu jaknu, drugi dan kožnu jaknu, ali deblje postavljenu…mi je super.


Samo je bilo pitanje dana kada će Beckyn šareni svijet prebaciti u filmsku verziju. I evo trailera, film izlazi nekad iduće godine



Sve pet, samo, zašto, o zašto su stavili New York kao mjesto radnje umjesto izvornog Londona? Ok, spojili su prvi i drugi dio knjige u jedan film, alii….Becky sa američkim naglaskom, nije to to. Isla Fisher glumi Becky i simpa mi je, nekako sam je tako i zamišljala.



U Londonu, doduše, ali nema veze. Neke stvari su univerzalne.

anna

Žene

Moj grad je pun žena. Lijepih i onih za koje se to ne može reći. Zgodnih i onih bez kompleksa. Pametnih i onih koje to pokušavaju biti. Žena sretnih i nesretnih. Žena koje znaju šta hoće i onih koje će uvijek tragati za smislom. Žene u ranim dvadesetim i žene u kasnim tridesetim, žene, žene, žene.

Ono što je zajedničko svim tim ženama jeste da soliraju. Da su same. I da se kreću u grupama. Uvijek sam primjećivala formacije od četiri žene, vjerovatno jer me podsjećaju na Carrienu četvorku, ali nikad, baš nikad ih nisam primjetila toliko kao u ovu subotu. Bile smo vani u jednom klubu koji je, hajmo reći, uvijek popularan. I u momentu, Srodna Duša i ja smo se našle okružene sa petnaest žena. Koje su bile što u polasku što u dolasku. Da se prepadneš. Jer, gdje su muškarci nestali, pitam se?

Ono malo muškaraca što sam primjetila to veče je stajalo pored šanka, pilo piće i posmatralo sve te silne žene. Možda su se i oni prepali, ko zna. Jer činjenica jeste da u mom gradu, muškarci ne prilaze ženama. Dobro, tu noć nam je prišao izvjesni Miroslav koji je iz Amerike došao na odmor. Pa je izgleda usvojio model ponašanja-američki. Što će reći, priča sa našom Sandrom, pa prošeta do plavuše iza Sandrinih leđa, pa prozbori koju sa njom, pa se vrati nama. I sve tako. Pametan čovjek. Ako ništa, ima izbora.

A kojeg izbora sve te žene imaju? Ako im je izbor izlaziti u čoporu sa drugaricama i u četrdesetoj, onda nema zime. Podržavam. Ali ako im je želja udati se i zasnovati porodicu, pitam se vode li unaprijed izgubljenu bitku? Poslije ove subote, sve više vjerujem u onu crnu statistiku da poslije četrdesete godine, imaš veće šanse da te ubije terorista nego da se udaš....Ne bih da budem žalosna sova, ali treba realno pogledati situaciji u oči. Za sve te silne žene u mom gradu, neće biti dovoljno muškaraca. Činjenica.

O tome da nema dovoljno dobrih muškaraca, ne treba ni pričati. Mogu reći (sa tugom u glasu) da se ne sjećam kad sam zadnji put upoznala nekog zanimljivog, pametnog, muškarca sa integritetom i smislom za humor. I slobodnog, moram naglasiti. Zauzeti se ne pikaju. Stvarno se ne sjećam. Voljela bih da upoznam muškarca koji će svakim svojim djelićem bića govoriti: „Ok, možeš se osloniti na mene“. Ali ovo je priča o ženama pa ćemo muškarce preskočiti.

I tako lako bih se mogla zadovoljiti sa ovim što trenutno imam. Posao, prijatelje, izlaske, putovanja, internacionalne ljetne vezice, djecu u razredu...ali šta ako sve to jednog dana ne bude dovoljno? Šta ako poželim nešto više. A to više ne mognem dobiti jer ako stanem u red za čekanje muškarca u mom gradu, mogla bih se načekati. I završiti frustrirana sa petnaest mačaka u stanu. A čak i ne volim mačke.

Ima jedna stvar koja me tješi u svemu ovome. A to je da ne znaš šta ti sutra donosi. Život te može tako obradovati, donijeti ti tako nepredviđene situacije u život i dok se okreneš, čuješ sebe kako se pitaš: „Kad se ovo desilo, kako nisam mogla pomisliti nekada da će mi se ovo desiti? „

Nekako uvijek na kraju vjerujem u nadu. Može biti da sam i idealista, nema veze. Nekako volim da vjerujem da za sve te silne žene u mom gradu, ima nade.


anna

K`o u inat

Taman što sam u postu prije posljednjeg napisala kako mi godi kontrolisana anonimnost, kako sam komplikovana kad je blog u pitanju...blog dođe na Almost cool listu. I sviđa mi se. Majke mi. Prva dva dana sam bukvalno provirivala, odmahivala glavom (k`o neki šok, šta li je) pitala se što mi je ovo trebalo, otvorim naslovnicu i brzo kliknem iksić, pitala se što mi je ovo trebalo?! Pretpostavljam da sam se uvijek plašila negativnih komentara. Međutim, kako su komentari svi do jednog sjajni i neke bih rado citirala i stavila u boxeve sa strane, pomislila sam da je ok izaći iz kontrolisane anonimnosti. Što ne znači da sam toliko naivna da mislim da negativnosti neće biti. I P. S. u sred posta, ima sjajnih novih (bar meni novih) blogova.

I mislila sam ne osvrnuti se, napisati neki lijevi post skroz, praviti se da se ništa nije desilo, ali ne mogu. Kad sa 20 pojedinačnih ulaza, dođeš na 200 dnevno, ne mogu se tek tako praviti naivna. I najradije bih sad rekla onoj osmorki koja me čita već dvije godine: „E znate šta mi ima novo s blogom...“ ali skontali su oni to i sami. Sve je isto, samo sam sad na listi sa desne strane. Fino.

Sad je na redu taj neki lijevi post koji sam htjela napisati. A tiče se roditelja. S kojima ratujem. Djecu im obožavam, ali sa roditeljima nikako da pronađem zlatnu sredinu. Sredinu u kojoj će oni shvatiti da im djeca nisu suho zlato i da je to sasvim ok. Ovako dobijam roditelje koji tjeraju svoj inat, djecu maltretiraju forsiranjem, ruše moj autoritet i sve u svemu jučer su mi napravili pakao od dana. Jer su se skoro potukle. Dvije majke. Pred svom djecom i pred ostalim roditeljima. Zbog neke treće žene koja nema veze ni sa mnom, ni školom, ni našim razredom. A ja se osjetila kao nikad u životu, k`o Sizif. Pokušavam tu djecu da naučim da nije ok svađati se i uzvraćati istom mjerom, puževim koracima uspijem djecu sprijateljiti međusobno...i onda one dođu i sav trud od skoro tri mjeseca upropaste. U momentu sam ih obje zatvorila u učionicu i stala između njih i kao da im je deset godina prvo jednoj rekla: „Hajde da saslušamo gospođu“ Pa se okrenula drugoj i to joj isto ponovila a one se nastavile još deset minuta svađati preko moje glave i lijevog i desnog ramena. Pa sam se onda pogledala sa plafona odnekud i sagledala tu cijelu situaciju i zamalo se odvalila smijati.

I danas, sve ok, kao da se ništa nije desilo. Volim svoj posao, zaista. I bude mi malo četiri časa koliko provedem sa djecom...ali sve mimo toga je ništa drugo do rudarski posao.

I ne znam kako, ali meni se redovno dešava da mi jedan dan bude savršen, sve onako kako sam zamislila to i ostvarim...sutradan, zlo i naopako. Sve što može poći po zlu, pođe. Pa sam tako jučer, poslije te scene, sa Rossom otišla da popravim raspoloženje, instant metodom, kupovinom. Kupim čizmice, dođem kući i shvatim da mi je dala jednu broj 38, drugu broj 39....

Neke dane je jednostavno lakše prespavati.

anna

Duhovi

Početkom ove godine sam naletila na slike koje slijede. Slike su me nasmijale i oduševile. I znam da sam rekla kako će Anjina djeca vjerovatno nekad gledati moje slike iz Egipta i plakati od smijeha...Sigurna sam u to. Ciklusi života, mogao bi biti podnaslov.

I ne znam tačan razlog zašto želim da ih pokažem, da ih skeniram, da ih sačuvam... Samo znam da su za mene nešto posebno iz čistog razloga što je žena na slikama moja baka. Koje nema među nama sad će skoro 25 godina. Možda je glavni razlog taj što mi kao djetetu, baka nije ostala u lijepom sjećanju. Kad sam postala svjesna nje, ona je već bila starica i skleroza je polako činila svoje. I nikad u potpunosti nisam mogla vjerovati u onu tvrdnju „Bila je to divna žena“ koju su svi ponavljali. Dok nisam naišla na slike i poželjela da sam je upoznala dok je još bila vitalna i očito sretna i zadovoljna žena.

Rođena je 1909 godine u Sarajevu



Ovoj slici će iduće godine, sto godina...

Pa onda, osnovna škola...iskreno, na ovoj slici ne znam gdje je baka. Međutim, za mene, prva asocijacija na ovu sliku je Oliver Twist. A sirotište nije.



Eh, onda, prva druženja...samo ne znam kako im se dalo nositi sa sobom kontrabas?



Baka i bakine prijateljice....Šokirala sam se kad sam saznala da je i ona imala sestre blizanke kao najbolje prijateljice...





Baka kao kuma na vjenčanju...



Ove tri slike njenih prijateljica su mi genijalne, zbog kupaćih kostima...



Zbog šešira



Zbog mjeseca. Da danas negdje ima ovaj mjesec, života mi i ja bih se slikala `vako :)



Baka i prijateljica 1942. g. U šetnji Ferhadijom...



I moja apsolutno omiljena...



Svidja mi se njen osmijeh, ležernost, bijela torbica i metalna konstrukcija iza njih...

Za kraj, meni nekako najdraža slika. Baka i ja.



I prođe život dok trepneš.

Kao što rekoh, ne znam zašto sam vam predstavila ovaj hor anonimnih lica. Fascinira me, kako svi liče jedni na druge te na epohu koju predstavljaju. I ako nisu duhovi onda ne znam bolju riječ koja ih opisuje.

anna

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.