Moj grad je pun žena. Lijepih i onih za koje se to ne može reći. Zgodnih i onih bez kompleksa. Pametnih i onih koje to pokušavaju biti. Žena sretnih i nesretnih. Žena koje znaju šta hoće i onih koje će uvijek tragati za smislom. Žene u ranim dvadesetim i žene u kasnim tridesetim, žene, žene, žene.
Ono što je zajedničko svim tim ženama jeste da soliraju. Da su same. I da se kreću u grupama. Uvijek sam primjećivala formacije od četiri žene, vjerovatno jer me podsjećaju na Carrienu četvorku, ali nikad, baš nikad ih nisam primjetila toliko kao u ovu subotu. Bile smo vani u jednom klubu koji je, hajmo reći, uvijek popularan. I u momentu, Srodna Duša i ja smo se našle okružene sa petnaest žena. Koje su bile što u polasku što u dolasku. Da se prepadneš. Jer, gdje su muškarci nestali, pitam se?
Ono malo muškaraca što sam primjetila to veče je stajalo pored šanka, pilo piće i posmatralo sve te silne žene. Možda su se i oni prepali, ko zna. Jer činjenica jeste da u mom gradu, muškarci ne prilaze ženama. Dobro, tu noć nam je prišao izvjesni Miroslav koji je iz Amerike došao na odmor. Pa je izgleda usvojio model ponašanja-američki. Što će reći, priča sa našom Sandrom, pa prošeta do plavuše iza Sandrinih leđa, pa prozbori koju sa njom, pa se vrati nama. I sve tako. Pametan čovjek. Ako ništa, ima izbora.
A kojeg izbora sve te žene imaju? Ako im je izbor izlaziti u čoporu sa drugaricama i u četrdesetoj, onda nema zime. Podržavam. Ali ako im je želja udati se i zasnovati porodicu, pitam se vode li unaprijed izgubljenu bitku? Poslije ove subote, sve više vjerujem u onu crnu statistiku da poslije četrdesete godine, imaš veće šanse da te ubije terorista nego da se udaš....Ne bih da budem žalosna sova, ali treba realno pogledati situaciji u oči. Za sve te silne žene u mom gradu, neće biti dovoljno muškaraca. Činjenica.
O tome da nema dovoljno dobrih muškaraca, ne treba ni pričati. Mogu reći (sa tugom u glasu) da se ne sjećam kad sam zadnji put upoznala nekog zanimljivog, pametnog, muškarca sa integritetom i smislom za humor. I slobodnog, moram naglasiti. Zauzeti se ne pikaju. Stvarno se ne sjećam. Voljela bih da upoznam muškarca koji će svakim svojim djelićem bića govoriti: „Ok, možeš se osloniti na mene“. Ali ovo je priča o ženama pa ćemo muškarce preskočiti.
I tako lako bih se mogla zadovoljiti sa ovim što trenutno imam. Posao, prijatelje, izlaske, putovanja, internacionalne ljetne vezice, djecu u razredu...ali šta ako sve to jednog dana ne bude dovoljno? Šta ako poželim nešto više. A to više ne mognem dobiti jer ako stanem u red za čekanje muškarca u mom gradu, mogla bih se načekati. I završiti frustrirana sa petnaest mačaka u stanu. A čak i ne volim mačke.
Ima jedna stvar koja me tješi u svemu ovome. A to je da ne znaš šta ti sutra donosi. Život te može tako obradovati, donijeti ti tako nepredviđene situacije u život i dok se okreneš, čuješ sebe kako se pitaš: „Kad se ovo desilo, kako nisam mogla pomisliti nekada da će mi se ovo desiti? „
Nekako uvijek na kraju vjerujem u nadu. Može biti da sam i idealista, nema veze. Nekako volim da vjerujem da za sve te silne žene u mom gradu, ima nade.
anna
Post je objavljen 17.11.2008. u 19:48 sati.