< siječanj, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Jednom mi je jedna izrazito mudra žena rekla: „Kad ti je najbolje u životu, stavi kamenčić u cipelu da te žulja“. Prošle godine, nisam imala potrebu bilo šta stavljati u cipelu. U istim sam imala stijene koje su me žuljale. Ok, niko nije umro. Ali je bilo sve drugo.

Evo o trešnjici koja se desila posljednjeg mjeseca u godini. Vratila sam se s posla, otključala razvaljenu bravu (ne registrujući da je razvaljena) i ušla u isprevrtan stan. Taj momenat sam toliko puta prevrnula u mislima da se sjećam svakog udisaja, kao da je neko stajao pored mene i bilježio moje misli. Prva: Mami se nešto desilo. Ulazim dublje u stan, nema monitora, pogled desno, sve ladice na podu i njihov sadržaj pored njih. Misao druga: Neko je bio u stanu. Misao treća: Jesu li još uvijek u stanu?! Sad ide onaj momenat kad ti se ježi kosa na potiljku i vrisnula bih, ali mi mozak govori da je pametnije da izađem iz stana. Sljedeća misao, na ulici, zovem brata, okrećem se, gledam, gleda li me neko? Iz nekog ćoška, da li neko sa mojim monitorom, dva foto aparata (novim Nikonovim, crvenim, dragim, i starim Olympusovim, razvaljenim, dragim) pola bočice Chanel parfema i maminim nakitom pod rukom viri i gleda mene, kako glumim da nisam u panici? Kad je brat došao, policija uslikala, rekla da potražimo stvari na pijaci, otišla sam na balkon i počela plakati. Zvati sve redom i plakati u slušalicu, da sam se prepala, da mi je neko bio u kući i poslužio se mojim stvarima, isprljao sve. I dobijem upalu svega unutar mene, jer sam sjedila bez kaputa na stolici prekrivenom snijegom.

Iz epizode –Meni se to ne može desiti- sam naučila, da može. Sve se može u životu desiti.

Potrudila sam se da nadoknadim nadoknadivo. Ono što ostaje jeste taj šugavi osjećaj da je neko bio u tvom skrovištu od sveg zla ovog svijeta i učinio ga običnim. Ni prije nisam bila najhrabrija osoba na svijetu, sad sam miš od žene. Napravilo je od mene osobu koja traži broj mobitela taxisti kad zna da će se vratiti kući iza 3 ujutru. Da ga može nazvati, da taj isti dođe po nju i doveze je pred kuću. Kako mi je malo falilo da ga zamolim da me doprati do vrata, stid me reći. Ali će proći. Kao što rekoh, niko nije umro.

Malo veselija. Voljela bih da ova godina bude veselija.


18:51 - Komentari (5)




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.