Nepredvidivost

(by anna)

Kad smo Rossa i ja prije nekih sedam godina odlučile ići na Stingov koncert u Pulu, moja mama je rekla sljedeće :“Ti si skroz poludila, ne znaš šta ti život nosi, šta znaš, može se desiti da ti sutra komšija bude taj Sting“ Očito, mama je bila protiv toga da se ide. Nije mogla da shvati gdje mi se žuri, s ispitima na pola puta, nezavršenih poslova mali milion a svakako život je tek preda mnom, biće boljih i sigurnijih prilika da se vidi Sting. A ja...nisam imala strpljenja da čekam bolju i sigurniju priliku, niti da čekam da dođe neko, kucne me po ramenu i kaže: “ E, ja sam život i počinjem ovog momenta“...Nas dvije tvrdoglave podjednako, uspijemo izboriti taj put svaka na svom frontu, odemo u Pulu i odslušamo Stinga. Danas mi je to jedna od dražih uspomena u životu, mada u tom periodu, prije smo je zvale avanturom... Iako i dalje mislim da se za određene detalje u svom životu moraš debelo potruditi, što sam starija, sve više vjerujem i toj maminoj teoriji o nepredvidivosti života.

Tako u ponedjeljak ujutru, sjedim ja lijepo, doručkujem, na LimeWire skidam neku pjesmu za druga, spremam se da idem na fax lagano, zvoni mobitel, sekunda je falila da se javim punih usta...s druge strane, direktorica iz škole u kojoj sam radila prošlu godinu. Da li bi im ja došla pomoći ove sedmice mijenjati kolegicu? Sljedeća scena, ja u razredu, predajem o ličnim, prisvojnim i pokaznim zamjenicama...Odmah mi je mamin Sting pao na pamet. Život je stvarno nenadmašno nepredvidiv. Tako mene oraspoloži to saznanje uvijek kad je ispred mene negativan predznak i kad tražim pogledom neku slamku za koju bih se uhvatila da ne potonem...padne mi mamin Sting na pamet. Život će donijeti ko to zna kakva uzbuđenja i nove situacije. I ta potraga i to traženje i to što zapravo ne znaš...je najzabavniji dio. Po meni.

Tako da sam opet u razredu, ovu sedmicu. Godi mi ta pohvala da su se odmah mene sjetili čim im se ukazala prilika za to. A mene ne treba dva puta zvati kad je ta škola u pitanju. Svima bih poželjela radnu klimu kakva vlada na tom mjestu. S druge strane, sad sam opet sa svojim prvim dva, zapravo, sad su već drugi dva. I svaki dan kad me vide na odmoru, zaleti se tridesetero djece prema meni i počne uglas pričati ko je šta nacrtao, ko je dobio dvojku (kad bi se ocjenjivali) ko hoće da bude učitelj da može pisati naliv perom i brisačem brisati (i sve to drži u ruci) ko se predomislio pa neće da bude babica kad naraste već frizerka, ko pije ospen 1000 jer ima pojačane žlijezde...i sve me tako grle i savijaju dok se ne sagnem da me mogu poljubiti. I ja upijam bezobrazno tu ljubav i svi nam zavide na toj povezanosti koju osjećamo, ali nas baš briga :)

A razred u kojem radim ovu sedmicu je onako, specifičan. Četvrti razred, sve ih zanima, puni su pitanja, od toga šta je fatamorgana pa do toga znam li tog i tog košarkaša. I ti sad moraš plivati u svemu tome čak i ako ti se ne pliva ...Prvi razred u kojem me dijete ostavilo bez riječi...Prilazi mi dječak, kaže: „Učiteljice, kako je nastao čovjek?“ Ja se sad nasmijem (u sebi naravno) nad ozbiljnošću pitanja i vrlo ozbiljno ispričam o dvije teorije ...prva da nas je stvorio Bog i druga da smo nastali evolucijom. Kaže on: „U koju teoriju vi vjerujete?“ I cijeli razred u mene. Širom otvorenih očiju. I sad nemaš kud kad te satjeraju u čošak, osim reći istinu. Moja je „Ja ne znam u šta vjerujem“...I interesantno, klimnuli su glavom, kao da su zadovoljni odgovorom, jer iskreno, oko tog pitanja sam zbunjena jednako kao i oni...U koju teoriju on vjeruje? On ne želi da vjeruje da ima bilo kakve veze sa majmunom. Pošteno.

A ja opet, iz ovosedmičnog primjera mogu reći da vjerujem bez imalo sumnje da je sve moguće pa čak i to da mi jednog dana Sting stvarno bude komšija...


Pjesma za Rossu...i onih trinaest sati telepatskog razgovora u povratku :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.