(by anna)
Odavno mi se ovo nije desilo.
Sjela sam, imam želju da pišem, ali riječi ne izlaze iz mene.
Možda zato što sam upravo shvatila da sam napisala preko 75 stranica diplomskog.
I možda što sam shvatila da ću ako bude bilo sve skupa manje od 100 stranica reći, ok, nisi pukla sasvim?
Ili možda zato što sam toliko pred kompjuterom da me oči bole
I leđa?
I tako želim da sve ovo prođe i tako želim da dođe taj 12 maj kad će mi sudbina biti jasnija u profesionalnom smislu.
I u smislu godišnjeg odmora, ali, o tome sada ni riječi.
Čekam 12 maj.
Nestrpljivo.
Možda zato što su straživanja iscjedila i zadnji atom energije iz mene, ali sam srećna što je i to iza mene...
Mjesec i šest dana je trajalo. Mjesec i šest dana trčanja iz škole u školu, kopiranja, kucanja i printanja...ne spavanja
Možda zato što mislim da se kraj ne nazire iako sam se odmakla od sredine puta...
Možda i zato što moram diplomirati.
I što mrzim javne nastupe, a već sad znam da je mama na promociju pozvala pola šire i dio uže familije?
Možda i zato što sam umorna i što je napolju sunčano vrijeme i što me to sunčano vrijeme straaaašno nervira, što je opet čudno s obzirom da me obično magla izbacuje iz cipela.
Ili možda zato što mi je rođendan u srijedu, što sam godinu dana starija a majke mi mile čini mi se ni sekunde pametnija nego prije.
I možda čak i zato što mislim da stojim, tačnije cupkam u mjestu.
Kao ono kad sanjam da hoću da potrčim a ne mogu. I svi idu negdje, samo ja stojim u mjestu. I umirem iznutra.
Sve si govorim da se moram pokrenuti, a zapravo sam u pokretu i više nego što to mogu i želim.
I samo želim da se probudim ujutru i da znam da je i ovo iza mene i da se mogu radovati životu onako kako želim.
Mrzim stres.
Ili možda zato što komšija do mene ugrađuje blindirana vrata (Zaključavamo ulazna vrata od haustora, zaključavamo zajednička vrata u hodnuiku ulaza i sad on ugrađuje blindirana vrata?! Pa pobogu, zašto? Trebaće mu dva normalna i jedan ogromni ključ da otvori ta blindirana vrata i uđe u stan)
Ili možda zato što sam rekla da idem spavati sad, ovog momenta i onda me sva ta buka iz hodnika digla iz kreveta i sad sam nervoznija nego prije.
I tako bih da mi na sred sobe visi ona bokserska vreća.
Postala sam strašno negativna.
Kažu mi da je najvažnije ne klonuti duhom.
Ja duha više nemam.
Postala sam čista mehanika.
Sad sam digla pogled i vidim da sam opet napisala nešto...ma u biti meni nikad pisanje nije pravilo problem.
A sad odoh škiljiti kroz ključaonicu da pokušam procijeniti misli li komšija brzo da završi. Možda onda i odspavam malo....
Post je objavljen 28.04.2008. u 16:12 sati.