< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
blog ce se sam kroz postove opisivati...
blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo
Ko smo
Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?
Anna o Rossi:
Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.
Rossa o Anni:
Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.
Šta smo:
Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...
Mail:
rossa.und.anna@gmail.com
spaja Razum & Osjećaje
(by anna)
Nisam ni primijetila ove godine da je proljeće stiglo. Da su dani duži. Sve mi je kao u nekoj magli od tastature do škole i nazad. To je sve. I zato mi je nedjelja bila kao praznik. Šetale smo do Vrela Bosne. Naglasak na šetale. Dobro, par stanica tramvajem, ali onda smo šetale i šetale i šetale, satima. Namjerno nismo išle autom (nekad se pitam kako smo nekada izlazile, kako nam nije bilo mrsko??? izaći u grad, otići u šetnju bez da smo se dovezle autom?) Ali, na dobro se očito vrlo lako naviknuti. Uglavnom, na Vrelu Bosne nisam bila, godinama. A vežu me lijepa sjećanja i iz djetinjstva i kasnije kad smo išli, sa nekim ljudima iz prošlog života. Evo malo ugođaja. Prvo, šetnja kroz aleju, (otprilike 45 minuta laganog hoda...da, mjerile smo vrijeme)
Popile smo kafu gledajući u ovo
Hranile smo labudove i patke smokijem (mada je iskreno više izgledalo kao da ih gađamo smokijem, ali dobro...izvukli su živu glavu)
I onda nazad kroz aleju kući. Plan je bio da idemo u kino to veče, međutimmmm, djevojke su se preforsirale. Mislim da sam pala u neku mini komu kad sam zaspala tu noć.
Film smo gledale sinoć, P.S. I Love You...i samo ću reći, sreća! pa sam ga gledala jučer a ne prije godinu i pol. Da sam ga gledala prije godinu i pol, vjerovatno bih ridajući otrčala iz kina u nepoznatom pravcu. Film je dobar, prava ljubavna drama i treba ga pogledati svako ko se nekada u životu borio sa osjećajem gubitka voljene osobe. Ali ne ako vam se to trenutno dešava. Tada je pogubno. I samo još nešto, muška postava filma je deset puta (najmanje) zanimljivija od ženske. Što je plus, naravno ;)