Iskustva mame Palčića..

Ne mogu vjerovati da je zadnji moj post bio prije pola godine. Bio je to period velike sreće, velikog skoka; moj zeko je počeo pričati.
Prošlo je pola godine, a ja bez slova na papiru. Svakodnevnica luda prekrije sve one boje u meni. A onda dođe taj siječanj i vrate se boje, no one sive i tmurne. Vrate se strah i sumnja, neizvjesnost i tuga. I onda kreće borba; potiskivanje, želja da ovu godinu sve one ružne slike ostanu u prošlosti i da konačno slavimo život. I baš kad čovjek misli da je prošao bez slova na papiru dođe i ovaj tjedan; tjedan pred naš rođendan. Počeo je suzama u ponedjeljak, jer sam zeku ostavila nakon praznika prvi put na vježbama.
Znala sam ja da to nisu suze vježbanja, bio je to onaj "zov" prošlosti, sjete i tuge zbog svega što je moje dijete prošlo i svega što će moje dijete proći. Zbog svega onog što moje drugo dijete nije doživjelo. Nastavilo se sa suzama u srijedu, pa jutros kod tete na vježbicama. Bile su to teške suze. Nisu to suze koje liječe, to su suze koje ostavljaju trag umora na vašem licu.

No onda se dogodilo nešto divno. Moja prijateljica poslala mi je poruku da je stavila na autobus nešto za mog dečka povodom njegovog rođendana. Počela sam plakati i nazvala sam ju. Nisam znala zašto plačem, samo sam ju nazvala i rekla da mi je došlo milo, da me raznježila. No sad znam da sam ju osjetila, nju i sve ono što je osjetila dok nam je spremala poklon. Osjetila je i ona mene zadnje dane.
Negdje oko 6 sati naš tatica išao je po poklon, no nismo ga otvorili jer smo išli na bazen s našim zekanom. Kad smo došli doma sjela sam na pod. Čim sam otvorila poklon i vidjela papir počela sam plakati. Osjetila sam ju. A u pismu je pisalo:

Draga Miki,
čestitam ti na prve četiri godine koračanja kroz tvoje hrabro majčinstvo. Iako su rođendani uobičajeno dani kad bezuvjetno slavimo život, znam da u tvom srcu oni uvijek izazivaju dozu sjete zbog života koji se nastavio negdje drugdje i uzeo ti kao majci sreću da ga gledaš dok raste i dok ti se smije. No kroz sve ovo vrijeme svi smo, živeći ovaj život s tobom, naučili da duše nadilaze ovozemaljsko i nastavljaju priču u vječnost...da postoji nešto puno veće i važnije od onoga što u ovom trenutku razumom možemo spoznati. Sretna sam da mogu to osjetiti s tobom i da možemo kroz zajedničke dane na ovome svijetu rasti skupa ka visinama gdje žive andjeli. Nije li to dovoljan razlog da bezuvjetno slavimo i radujemo se punih srdaca? Otpustimo svoje strahove i tuge ispunimo se vjerom i nadom koju nikada ne bismo upoznali da nije iskušenja koje život stavlja pred nas! Ja se radujem... radujem se ovom putu s tobom i tvojim divnim čudom koje nas uči o životu onako kako nijedna knjiga ne može poučiti. Radujem se njegovim osmijesima njegovim pjesmicama. I znam, ne vjerujem, nego znam, da ga čeka luda zabava u godinama koje nadolaze! :) Želim da vam zdravlje i sreća isperu sve suze i svu zabrinutost koju ste do sada ponekad nosili u sebi i da ostane samo radost u vremenu pred vama.
U paketiću šaljem mali darak za tebe, jer si ti to zaslužila svojom snagom kroz sve što si prošla i jer sam te ja kao prijateljica htjela još malo razveseliti. Neka te podsjećaju na sve dobro što si dobila u životu i pokušaj ih gledati kao male spremnike vjere. Kad ti bude teško, obuci ih da ti uliju nadu i radost i obliju te novom snagom za držanje pravog smjera...a kad ti bude lako, stavi ih samo onako:) ...i slavi život: :)

Boca je, jasno, za relaksaciju hrabrog tate.

Svima vam želim sretan roćkas i predivne dane slavlja pred vama!

Ljubi vas vaša B.


Isplakala sam more suza čitajući iznova ove riječi. No ove suze izbrisale su tugu s moga lica, one tmurne boje u mojoj duši, umor s moga lica. Ove suze vratile su život. Ovo su suze koje liječe. Hvala Ti prijateljice moja što osjetiš sve nijanse moje duše, sve nijanse mojih emocija. Što me razumiješ. Hvala ti na ovim naušnicama što su vratile onaj osmijeh na moje lice. Hvala Ti što me osjećaš. Hvala Ti što vjeruješ i što znaš.

Tvoja Miki.