Iskustva mame Palčića..

Već dva tjedna pokušavam napisati ovaj post, ali nikako naći vremena. No uvijek mu se vratim, jer još jedno iskustvo ostaje ne "prerađeno". Pa krenimo.
Već tri godine vodim se kao mama bebe izrazito visokog neurorizika (mislim da veći ni ne može biti). Nisam tada znala uopće što to zapravo znači. Obično sam objašnjavala ljudima da to piše, jer je on rođen prije vremena. No na što se zapravo odnosi taj rizik? Nakon trogodišnjeg iskustva s virozama, iznenadnim gubitkom tonusa u nožicama itd., mogu reći da se taj rizik odnosi na sve, apsolutno sve što može zadesiti vaše dijete. Dakle, ako je viroza obična, ono može odreagirati drugačije, ako je prehlada, opet može biti kompliciranija nego kod druge djece. Da bude jasnije, opisat ću sljedeću situaciju.
Prije tri tjedna primijetila sam da Dominik šepa i to baš na nogu koja je u u hemiinsuficijenciji. Slučajno ili ne, šepanje se pojavilo nakon što sam se "napokon opustila" i djetetu za jednu prigodu kupila "bile starke". E i kako su me te tako lipe bile starke gledale iz ormara odlučim mu ih obuti za još jednu šetnju. Hej, ipak su to ciciban bile starke. I nakon te šetnje moje dijete je počelo šepati.
Prvi put u tri godine nisam dizala paniku i spremila bebu na hitnu. Logika mi je govorila da je to od patika i dala sam sama sebi rok da to toleriram još 7 dana u nadi da će moj junak početi hodati normalno. Bila sam tako ponosna na sebe što sam lijepo smireno čekala novi dan. Inače bih isti dan bila na hitnoj i govorila liječnicima "bolje da mama završi na psihijatriji ako mu nije ništa, nego da njemu bude nešto". S vremenom sam skužila da mi taj pristup nije dobar. Ovi put ću mirno, rekla sam sama sebi.
I tako je prošlo 7 dana a Dominik je šepao. U tih 7 dana, ja sam stalno bila u pregovorima sa zdravim razumom i emocijama. Tako bih mu dala paracetamol i zaključila da ako bude bolje, sigurno je lokalna bol i proći će. No za par sati, javile bi se emocije i ja bih počela paničariti "a što ako je glava". Ma ne može biti glava tako naglo, sama bih sebe tješila. Nakon tih 7 dana, moj racionalni sustav je popustio. Zvala sam od prijatelja, do terapeuta, pedijatra. Vadila sam krv, i molila Boga da viroza malo "bacila" na zglob. A krv mu idealna, nit viroze nit visokog crp-a. Aha, počela sam se gubiti.
Na koncu opet sam se javila mojoj doktorici u kriznim situacijama (draga moja Katja), poslala joj snimku šepanja i naručila nas je u Biograd na pregled. Bila sam sretna. Sumnjali smo na sinovitis kuka, opet. Kad mi je doktorica rekla, super, nema izljeva u kuku, ja sam rekla; kakvi super doktorice, pa ja molim Boga da je kuk. Luda mater rekli bi. Ali s kukom se mogu nosit, ali s nekom novom pričom i neurorizikom ne mogu. Jednostavno ne mogu. S nalazom ultrazvuka išli smo ortopedu. I ispričam ja doktoru za nogu, lijepo kažem da sam ja kriva i bila starka, a prvo što me on upitao bilo je: a jeste li bili kod neuropedijatra vašeg. Ja rekoh, nisam doktore, došla sam k vama da mi vi kažete da ne moram k njemu. :)
Na koncu priče, bebi je bila ili uganuta noga, ili su ga nabile patike, ali svima je prvo u glavi "neurorizik". I nije to lako, vjerujte ljudi nije lako. U jednom trenutku molite Boga da je noga i uganuta, samo da njegova mala glava bude dobro. Na kraju, što je neurorizik: strah, jedan veliki strah u očima svih nas. Strah da ćete u panici više naštetiti svome djetetu nepotrebnim pretragama i strah da ćete mu naškoditi ako ostanete doma, a nešto mu bude.

I na kraju, znam da svaka mama voli svoje dijete najviše na svijetu, da se brine uvijek najviše, ali tek sad kužim što je neurorizik i nije isto biti mama neurorizične bebe i bebe bez tog rizika.
Drage mamice hrabrice, držite se! Možda smo malo i lude, ali mi smo mame "neurorizičnih beba" i imamo pravo na to!
Potpisujem ja prva, dr. socijalne psihologije.

:)