Izmišljam alternativnu realnost...

26 srpanj 2015

...koja vodi u beskorisne situacije...



Nisam još pročitala knjigu, a film sam pogledala davno. Jedi voli moli.
Baš kako ulomak lijepo kaže tu su oko nas te srodne duše. Sigurno ima puno definicija i shvaćanja, a bome i doživljavanja srodnih duša. Meni ova trentuno savršeno odgovara. Meni odgovara.

Složili se ili ne oko opisanoga, moja srodna duša, rekla bih, napravila je baš to - zapucala me u zid, uz moju pomoć i odobravanje, i sada ja izmišljam i razmišljam o alternativnim realnostima koje vode u beskrajne situacije.
Iskreno, najdraže su mi one u kojima vidim srodnu dušu kako pati jer, ako patim ja, zašto ne bi i on. Kako sebično i krivo. Kako sebično od mene da mu želim loše samo zato jer sam ja dopustila da se sve dogodi. Kako sebično od mene uopće razmišljati o tome da će mi biti lakše ako i on pati.

Koga zapravo briga pati li on ili ne. Ja bih željela da je sretan i da mu ostane lijepa uspomena na mene, ako ikad poželi misliti ili razgovarati o meni. Ljudi se rado sjećaju lijepih stvari. I ja isto. Jedino je sve još malo svježe da bih se zbog toga osjećala dobro.

Izmišljanjem alternativne realsnosti jedino što činim jest problem meni samoj. Stvaram beskorisne situacije koje me sputavaju da živim sada i ovdje, da budem onako kako tog dana trebam biti, da sretnem koga trebam, da se dogodi što se treba dogoditi, ili se ne dogodi baš ništa ako ne mora. Zapravo, jedino što sigurno znam jest da sam zbunjena, rastrgana, izgubljena, ali željna svoga mira.

Tako ti od sveg srca želim da ne osjetiš tu kratkotrajnu potrebu da me kontaktiraš. Tako ti od srca želim da ostaneš gdje jesi ili nađeš drugu s kojom ćeš zamijeniti moju ulogu.
Još sam ranjiva i slaba i trebalo bi puno snage da se oduprem toj beskorisnoj situaciji bježanja od tebe.

Hah, ironije... Stalno koristim tu riječ "bježanje" :)
Sjećaš se kako smo se oboje tome smijali? Rekao si da je onda valjda jasno da ne trebam bježati. Jasno je, jasno.
Neću više to zvati bježanje, nego izmišljenom beskorisnom situacijom kojoj još nisam otkrila cilj niti svrhu. Prihvaćam li to da s tobom zatvaram vrata nečemu/ nekome drugom? Prihvaćam. Da. Logično pojašnjenje koje mogu prihvatiti. Bilo bi tu mnogo debate za i protiv, ali neću se trošiti. Prihvatit ću to objašnjenje.

Ostajem pri odluci da te puštam, no nekako, moja srodna dušo, nešto mi govori da je ta spona dvosmjerna i da i ti trebaš pustiti mene.

Nismo zajedno, očito je. Da li smo sada napokon odvojeni i da li će se moje misli polako prazniti kako bi pustile prostora za nekoga drugoga,ooo, zaista se nadam.

Zaista se nadam da će jedna od alternativnih realosti napokon biti korisna situacija u kojoj neću više morati učiti, nego uživati u znanju.

Vidim jedno biće

19 srpanj 2015

Moja je prava bol u tome što moram prihvatiti istinu da sam mu dopustila da mi laže. Voljela sam tu iluziju koju sam stvorila i nije bilo lako prihvatiti istinu i ostaviti iluziju.
Kada ostavim iluziju vidim što imam pred sobom.

Vidim jedno sebično biće kojem su njegove potrebe prve, a onda tek ostali i to redom od onih koji najmanje traže pa do onih koji traže puno, kad već moraju biti tu. Njih se odradi. Vidim sada da sam bila u onima koji su se odrađivali.

Vidim jedno nepouzdano biće na koje se ne možeš osloniti jer on ne zna da li će se njemu u nekom trenutku dati raditi ono što se od njega očekuje i zato ništa ne obećaje, ništa ne dogovara, ništa ne čini ako u tome ne vidi svoju priliku i korist.

Vidim jedno biće koje voli da ga vole i obožavaju i želi pripadati svima, a zapravo nikome. Želi da mu se klanjaju, ali da ga ništa ne pitaju i ništa ne traže zauzvrat.

Vidim jedno biće koje glumi opuštenost i mirnoću, a zapravo se stalno pita jel bilo dovoljno zabavno u društvu i koja će ga osoba zadovoljiti s onime što bude trebao, a koja će se maknuti jer će znati prepoznati da je umoran i da mora u svoje skrovište napuniti se snagom za nove žrtve.

Vidim biće koje toliko neizmjerno laže, bez imalo grižnje savjesti, uvijek s opravdanjem koje je njemu suvislo i dobronamjerno. Laži su dobre. Njemu su laži jedino što ima, zna, voli i koristi ih masovno. Kao zrak neophodno. Kao život važno.

Vidim jedno biće koje uvijek krivi druge jer je tako lakše. Uvijek je druga strana kriva za pucanje veze jer...jebiga...on je uvijek tu, samo što ga nikada nema. On procjenjuje sam. Nitko drugi nema pravo procjenjivati ga, ucjenjivati ga ili optuživati ga jer on voli da ga se ostavi na miru.

Vidim jedno biće koje je bilo napušteno i emocionalno je hendikepirano i pasivno agresivno i manično traži na kome će iskaljivati svoj bijes i ljutnju.

Vidim jedno biće koje vrišti u sebi i puca od boli koju osjeća, a od koje bježi traženjem nove žrtve, nove osobe koju će zavoditi i igrati igrice, tako slatke i lijepe da on neće više osjećati bol, već će se hraniti patnjom svoje žrtve.

Vidim jedno biće koje se panično boji biti istinski i zapravo voljeno jer bi to značilo obvezu, odgovornost, emocije, razgovore, ustupanja, dogovore, ljubav, razumijevanje, dijeljenje....nee, ne može on to. To je previše za njega. Neka sve ode u kurac, ali ne, ne, ne, ne, ne može se takvo biće vezati za nekoga i dati se, a onda biti ostavljeno. Opet.

Vidim jedno biće koje zapravo bježi, a misli da žudi za nekim. Bježanje je ono što zna najbolje, a nitko mu ne smije prigovoriti da bježi. Nitko nema to pravo! Nitko nema pravo procjenjivati i pitati ga zašto, zbog čega. On zna i to je dovoljno.

Vidim jedno biće koje je umorno od svega, a boji se stati. Boji se zaustaviti jer doći će ona prava osoba i mogla bi vidjeti da treba pomoć. On zapravo treba pomoć. Slab je, potrošen od napora, glume, ljepote, veselja koje je lažno, usamljenosti koja je i dobra i loša, koja ga para svom silinom, a on sada pomalo postaje umoran. Ne može više bježati, ne može više. Pada. Gotovo je. Čeka da netko naiđe i pomogne, a nema nikoga. Put je prazan i napušten. Samo je on na njemu. On i bol s kojom sada, ruku pod ruku, kreće dalje. Jer, jedino ga je bol primila. Ona će ga sada odgojiti, voljeti i naučiti davati. Primao je dosta.

Vidim jedno biće kroz njegove oči, sada kada je bol otkrila sve.

Vidim sebe.

It's time to face the truth...

16 srpanj 2015

Težak je danas dan. Od jutra samo vijesti o odlascima dragih ljudi. Sretna zbog njih, idu u neke druge pobjede, ali kada se poklopilo s opraštanjem s tobom, onda je jednostavno težak dan.
I on će proći, doći će opet I lijepi, ali danas...eto...it's time to face the truth, I will never be with you.

Ti me ne puštaš na miru pa onda ja donosim odluku. Ovaj puta sam dobro razmislila i preispitala odluku koju sam donijela već toliko puta da se osjećam kao idiot, ali i to je dio života. Moraš ponekad probati i ulogu idiota pa ćeš više cijeniti one bolje uloge. Kao što ćeš više cijeniti i ljude koje te neće smještati u ladicu idiota.
Kolike šanse su otišle u zrak jer me bilo strah izgubiti te. Kao da sam te ikada i imala...ironija.

Sviđa mi se ona izreka da ljudi donose odluke ili iz ljubavi ili iz straha. Ja sam ranije mislila da sam se odlučila čekati te zbog ljubavi, no bilo je zbog straha. Bilo je lakše imati tračak nade u sebi i misliti kako ćeš se ipak predomisliti, nego li odmah priznati da nikada od toga neće biti ništa. Strah je sjeban osjećaj.
Sada znam da je odluka da te nemam ipak odluka iz ljubavi, ali iz ljubavi prema sebi samoj.

Povlačim se jasno rekavši ti što želim, a tvoje odugovlačenje odgovora je odgovor koji mi samo dokazuje da sam napokon odlučila dobro i da sam dovoljno odrasla suočiti se sa strahom da će sada neko vrijeme boljeti.

Povrijeđena sam kao žena, kao osoba, kao netko ponosan, kao netko koga ego ponekad uspije savladati. S druge strane, priznajem, strah me je da se okrećem nekoj novoj sebi koja će se odmaknuti od destruktivne energije i zakoračiti u nepoznat dio u kojem mi život može donijeti nekoga potpuno novoga. Bojim se novoga. Toliko je straha zapravo bilo prisutno u ovome svemu.

No, ipak se, unatoč strahu, odlučujem za odluku iz ljubavi. Ja želim voljeti sebe, želim voljeti nekoga drugoga koji će voljeti mene, koji će voljeti "nas". I želim ući u nepoznato i vidjeti što će život donijeti i što više razmišljam o tome, to sam više sretnija i zadovoljnija zbog preokreta koji radim.

Kolike količine energije ću sada uštedjeti i usmjeriti negdje drugdje, umjesto da razmišljam o tebi, što bi bilo kada bi bilo, gdje si, s kime si, što radiš i da li ćeš se i kada javiti. Nema toga više dušo. Nema više niti koja je povezivala tebe i mene kao pojedince u nešto što nikada nije postojalo. Odrezana. Prekinuta. Nepostojeća. Puštam tebe, a oslobađam i sebe.

Danas je taj neki loš dan. Odlaze mi neki drugi dragi ljudi, a i tebe sam odlučila otpustiti iz života, prihvaćajući bol koja sada treba proći. Mislim da je danas teško, ali tek će biti. Želim si snagu da izdržim one najgore jer bol se treba odboljeti, nema potiskivanja. Ali onda dolazi period kada nema straha, nema boli, nego samo zadovoljstvo i čistoća.

Dobrodošla u novu fazu...kakva god bila, svemir će se pobrinuti da bude baš onakva kakva treba.

Govorim sa sobom o tebi

01 srpanj 2015

Mislila sam kako si zauvijek otišao iz mog života.
2 godine, a mi još uvijek kao i na početku, osim što su osjećaji jači. Ja znam da kod mene jesu. Ti kažeš da kod tebe jesu.
Zašto onda mi nismo MI?

Toliko toga ti želim reći, a nekakav unutarnji glas mi kaže da nije vrijeme. Zar još uvijek, nakon toliko vremena i nakog sada već poznate obostrane želj?. Ja pokušavam pobjeći, bezuspješno. Ti me ponekad uloviš, uspješno. Pustim se jer sam slaba reći ne, a zapravo, priznajem, znatiželjna sam i hrabra jer želim naučiti život. Zanima me koju životnu lekciju moram naučiti uz tebe?

Toliko se provlačiš kroz moj život,...polako....duboko...lagano...da sam odustala od bježanja. Prihvatila sam tebe takvoga kakav jesi i sa svime što jesi. Prihvatila sam i sada vrištim u sebi od osjećaja koje imam u sebi, a ne mogu ih izreći. Želim ti reći da sam zarobljena u tebi i od tebe i nisam u mogućnosti ići dalje. Stao mi je život na određeno vrijeme. Pokleknula sam. Nestala. I kada sam počela biti sretna, sudarim se opet s tobom. Zar ti čekaš negdje kraj prikrajka? Još bih i rekla da je slučajnost da živimo blizu, možda u susjedstvu, drugom gradu. Ali, jebote, mi živimo u drugim državama. Kako, kako, kako je onda moguće da se toliko osjetimo, da imam osjećaj da si doslovno u meni i da upravljaš sa mnom kao lutkom s končićima.

Oooo, koliko ti toga želim reći, želim opet biti ona stara i postavljati uvjete, prijetiti u stilu ili-ili, praviti drame i očekivati da ćeš pokleknuti, ali ne, ne, ti ne radiš ništa od toga. Ti čekaš. Strljiv kao lovac kakav jesi. Točno to. Sada sam shvatila. Ti me učiš strpljivosti. Pravi plijen, onaj kraljevski, treba čekati koliko god to izgledalo dugo i nemoguće. Prava nagrada ne dolazi tek tako.
Pravi plijen se vreba, promatra, uče se njegovi uzorci ponašanja i onda ga se zgrabi, kada najmanje očekuje. Nakon što se izmori u borbi i preda bez imalo snage.
Zar zaista tako loviš i mene? Umaraš me malo po malo, sve bliže i bliže, dok ne završim u tvojim rukama? Ako to radiš, nije zabavno. Patim dok to radiš. Patim jer osjećam da me jako želiš, osjećam tvoju snagu i borbu za mene, ali isto tako osjećam i svoj umor, svoje beznađe da pobjegnem, svoju ljubav prema tebi, divljenje čak jer si kraljevski lovac, i zapravo svjesno polako predajem se i približavam ti se.
Što će onda biti? Kako će se završiti? Predaleko je o tome misliti. Pa nije još niti počelo, iako traje 2 godine. 2 prokleto teške godine, rastanaka s tobom, obećanja samoj sebi da je zadnje, a onda pogled u tvoje oči, dodir i samo bivanje u blizini tebe je nešto toliko neopisivo lijepo da želim da traje pa makar i minutu, sat, dan.

Ne znam čime me držiš, ali osjećam čvrstinu i znam da sam uhvaćena. Tvoja. I što je najgore od svega, volim taj osjećaj. Volim osjećaj koji me vodi, koji me drži, koji mi otkrivaš. Sada tek osjećam kako je voljeti zapravo. Kako je voljeti onoga tko je drugačiji, tko je daleko, tko je slobodnjak, tko je svačiji i ničiji. Sada tek osjećam u pravom smislu riječi - pusti ga, ako ode, nikada nije bio tvoj, a ako se vrati, onda je tvoj zauvijek.
Pustila sam te M. Pustila sam te, čak i molila da odeš. Ali vraćaš se, vraćaš se sve više i više i zapravo se pitam, bojim li se ja to da ćeš ipak zaista postati "moj"? Bojim li se da ćemo mi jednog dana biti MI? Izgleda da se toga bojim. Uvijek sam do sada bježala od ljubavi kada je došlo do nekog bitnog trenutka u vezi? Uspješno. Da li je sada došlo to vrijeme kada ja ne mogu više bježati jer sam našla nekoga tko zna kako me držati? Ali ne, ne ovako. Ne daljina, ne opet daljina. Ne treniranje strpljenja.
I kako ti govorim sada ovdje, tako zapravo shvaćam da dobivam baš ono čemu cijelo vrijeme govorim NE.

Zaista ćeš mi biti pravi učitelj života. Što god bilo M, ja ću prihvatiti. Ako te treba voljeti i izgubiti, prihvaćam. Ako te treba voljeti i pripadati ti do kraja života, prihvaćam. Ako si opet samo u prolazu, prihvaćam. Ako se samo zabavljaš, prihvaćam i to. prihvaćam sve samo da naučim lekciju i da krenem dalje. Predugo stojim na istom mjestu... predugo smo mi na istom mjestu.

Prihvaćam sve samo da se kreće i da se jednom i završi. Kako god. Prihvaćam da te imam, prihvaćam da te izgubim. Prihvaćam sve M, samo te molim da nešto krene i da nekako dođemo do slijedećeg raskršća i odlučimo što dalje. Ovo sporo paralelno šetanje ponekad s razmakom od kilometra, a ponekad s rukom u ruci me ubija, gazi. Nauči me čemu god moraš i onda neka padne kocka i neka se dogodi što treba. Onda ću odahnuti. Možda s tobom, s rukom u ruci. Možda sama šetajući dalje kroz život.

Kako god, što god...prihavaćm sve, samo krenimo

Sada tek vidim ironiju mojeg citata koji već godinama stojim na blogu:

Voli li me on?

Tvoje pitanje je pogrešno.
Trebaš znati jesi li ti u stanju pružiti ljubav koja njemu treba.
A ono što se poslije dogodi ili ne dogodi, svejedno će te obogatiti.

Paulo Coelho

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>