Moja je prava bol u tome što moram prihvatiti istinu da sam mu dopustila da mi laže. Voljela sam tu iluziju koju sam stvorila i nije bilo lako prihvatiti istinu i ostaviti iluziju.
Kada ostavim iluziju vidim što imam pred sobom.
Vidim jedno sebično biće kojem su njegove potrebe prve, a onda tek ostali i to redom od onih koji najmanje traže pa do onih koji traže puno, kad već moraju biti tu. Njih se odradi. Vidim sada da sam bila u onima koji su se odrađivali.
Vidim jedno nepouzdano biće na koje se ne možeš osloniti jer on ne zna da li će se njemu u nekom trenutku dati raditi ono što se od njega očekuje i zato ništa ne obećaje, ništa ne dogovara, ništa ne čini ako u tome ne vidi svoju priliku i korist.
Vidim jedno biće koje voli da ga vole i obožavaju i želi pripadati svima, a zapravo nikome. Želi da mu se klanjaju, ali da ga ništa ne pitaju i ništa ne traže zauzvrat.
Vidim jedno biće koje glumi opuštenost i mirnoću, a zapravo se stalno pita jel bilo dovoljno zabavno u društvu i koja će ga osoba zadovoljiti s onime što bude trebao, a koja će se maknuti jer će znati prepoznati da je umoran i da mora u svoje skrovište napuniti se snagom za nove žrtve.
Vidim biće koje toliko neizmjerno laže, bez imalo grižnje savjesti, uvijek s opravdanjem koje je njemu suvislo i dobronamjerno. Laži su dobre. Njemu su laži jedino što ima, zna, voli i koristi ih masovno. Kao zrak neophodno. Kao život važno.
Vidim jedno biće koje uvijek krivi druge jer je tako lakše. Uvijek je druga strana kriva za pucanje veze jer...jebiga...on je uvijek tu, samo što ga nikada nema. On procjenjuje sam. Nitko drugi nema pravo procjenjivati ga, ucjenjivati ga ili optuživati ga jer on voli da ga se ostavi na miru.
Vidim jedno biće koje je bilo napušteno i emocionalno je hendikepirano i pasivno agresivno i manično traži na kome će iskaljivati svoj bijes i ljutnju.
Vidim jedno biće koje vrišti u sebi i puca od boli koju osjeća, a od koje bježi traženjem nove žrtve, nove osobe koju će zavoditi i igrati igrice, tako slatke i lijepe da on neće više osjećati bol, već će se hraniti patnjom svoje žrtve.
Vidim jedno biće koje se panično boji biti istinski i zapravo voljeno jer bi to značilo obvezu, odgovornost, emocije, razgovore, ustupanja, dogovore, ljubav, razumijevanje, dijeljenje....nee, ne može on to. To je previše za njega. Neka sve ode u kurac, ali ne, ne, ne, ne, ne može se takvo biće vezati za nekoga i dati se, a onda biti ostavljeno. Opet.
Vidim jedno biće koje zapravo bježi, a misli da žudi za nekim. Bježanje je ono što zna najbolje, a nitko mu ne smije prigovoriti da bježi. Nitko nema to pravo! Nitko nema pravo procjenjivati i pitati ga zašto, zbog čega. On zna i to je dovoljno.
Vidim jedno biće koje je umorno od svega, a boji se stati. Boji se zaustaviti jer doći će ona prava osoba i mogla bi vidjeti da treba pomoć. On zapravo treba pomoć. Slab je, potrošen od napora, glume, ljepote, veselja koje je lažno, usamljenosti koja je i dobra i loša, koja ga para svom silinom, a on sada pomalo postaje umoran. Ne može više bježati, ne može više. Pada. Gotovo je. Čeka da netko naiđe i pomogne, a nema nikoga. Put je prazan i napušten. Samo je on na njemu. On i bol s kojom sada, ruku pod ruku, kreće dalje. Jer, jedino ga je bol primila. Ona će ga sada odgojiti, voljeti i naučiti davati. Primao je dosta.
Vidim jedno biće kroz njegove oči, sada kada je bol otkrila sve.
Vidim sebe.
Post je objavljen 19.07.2015. u 18:56 sati.