Ja ne vjerujem u Boga! Žao mi je ako vas šokiram.

Vjerujem u sebe! Ja sam Bog! Za sebe....
Ja znam što želim i što mogu napraviti u svojim granicama, ali i iznad njih! I ne mogu sakriti kako smatram da su Hrvati malograđani. Jebiga... većina ih jeste, i zato ona mala šačica ljudi koja razmišlja svojom glavom ispada.... pa... čudna....

Ako je tako, onda volim biti čudna. Volim. I čudom se čudim onima koji žive "apostolski" samo pred javnosti, a u svoja četiri zida imaju iste grijehe kao i ja.

Da, odnosi se na one koji osuđuju moj prethodni post. Ne zato što su komentari negativni (ajde neka su se odvažili i rekli otvoreno svoje), ali žao mi je ljudi koji se zatvaraju kao školjke izvana, a u sebi ipak imaju tu istu želju. Životinje smo, htjeli ili ne :).

Svi mi imamo iste želje, ali različite motive, i akcije, i misli, i (ne)mirne snove.

Voljela bih samo da jednom dođe to priznanje... da netlko kaže... ma jebiga... i ja to hoću.
Osjetite. Probajte. Nećete stati.

A što bi ljudi ovdje htjeli? Da pišem o svom uspješnom poslu? Da pišem o svom doktoratu? Da pišem o svojim nagradama? Da pišem o svom putu oko svijeta? Da pišem o četiri savršena dečka koje sam odbila za vjenčanje? Da pišem o svim poslovnim ponudama koje sam odbila jer znam svoju vrijednost? Ma koga to zanima? Koga briga za savršene?

U dubini duše, mi svi volimo loše, volimo čitati i slušati o neuspjesima, o tužnima, jer onda smo mi bolji.... :)))))))

I kako kaže Coehlo:

"Mač može otupjeti i zahrđati, ali Ratnik svjetlosti mora trajati.

Zato se ne zavarava u procjeni vlastitih sposobnosti, i izbjegava iznenađenja.
On pridaje stvarima (ljudima) važnost koju zaslužuju.
Često mu, u teškim trenucima, demon šapne na uho: Ne brini za to, nije ništa obziljno."
A onda opet, pred banalnim problemima demon govori: "Moraš uložiti svu svoju energiju da iziđeš s time na kraj".


Ratnik ne sluša savjete demona, sam je gospodar svog mača."

Samo tada je život.... život!

Što bi ljudi htjeli? Ne znam, nije me briga...

Ja vjerujem samo u sebe...