Lijepo je imati uspomene. One lijepe, vesele, s aktualnim ljudima u tvom životu. One tužne, s ljudima kojih nema blizu godinama treba zaboraviti. Odbaciti. Uništiti. Nepotrebne su jer zatvaraju pogled u budućnost, stežu i spotiču da se okrenem novostima.

Danas sam čistila uspomene. Pronašla sam pisma, pjesme i ostale sitnice koje potiču još iz 1991. 1991!!! Kada sam bila jako mlada, jako mala.
Tada sam još pisala pjesme, sakupljala sve moguće ljubavne stihove i tražila čovjeka svog života u svakom dečku.

Uhvatim se tih uspomena svaki puta kada me uhvati razmišljanje o ljubavnom životu. Ono duboko razmišljanje. Ono koje obično uhvati kada si sam, kada si usamljen. Umjesto da se tada okrenem budućnosti i traženju nekoga s kime ću razbiti samoću, ja se okrenem uspomenama iz doba Isusa Krista. Tada se još dodatno dotučem razmišljajući o njima.

Susret s uspomenama uvijek se događa u trenucima samoće. Ne trebam to. Zato sam danas uništila uspomene na te neke ljude. Okrećem po tko zna koji novi list u životu i odlučujem se za budućnost. Odlučujem se za stvaranje novih uspomena s nekim novim ljudima, a u trenucima samoće neću se okretati uspomenama, nego svemu novome.

Meni je trebalo "samo" 15 godina da shvatim da je to bolje, pametnije i manje bolno. Ne čuvati uspomene, nego ih ostavljati u vremenu kada su se dogodile, kada su bile nešto. Ne želim živjeti s uspomenama, želim živjeti sada i ovdje.

I danas sam usamljena, pišem ovaj post, ali i zatvaram još neke uspomene. Vrijeme je.

Susret s uspomenama je uglavnom bolan. Susrećem se s nekim bivšim ljubavima i razmišljam što bi bilo da je nešto bilo drugačije. Ništa drugačije ne bi bilo. I zašto onda povremeno svraćati u prošlost, kada me toliko toga nepoznatog očekuje u budućnosti.

Susret s uspomenama danas završavam...

...budućnosti dobar ti dan želim!