Ako postoji kakva utjeha u tragediji kad izgubimo osobu koju toliko volimo, onda je to uvijek nužna nada da je možda bolje tako.

Paulo Coelho

Da, to je ono „Možda je tako trebalo biti“. A možda nije?

Nema osobe koja me nije pokušala tješiti ovim riječima. A pitam se zašto je tako bolje? Nitko na to ne zna odgovor. I ne znam hoću li ikada saznati odgovor da li je tako zaista moralo biti. I da li je tako zaista bolje?

Umorna sam od slušanja dobrih starih narodnih i raznih modernih uzrečica koje je netko sklapao onda kada ga je na to natjerala neka životna situacija. Možda bih ja u ovoj tragediji gubljena osobe koju toliko volim mogla sklepati koju pametnu pa da mene citiraju godinama poslije.

Mogla bih se sada sjetiti nekoliko prigodnih:

Nije svako zlo za zlo.
Poslije kiše uvijek dođe sunce.
Ono što me ne uništi, ojača me.
......

Muka mi je od poslovica i uzrečica i mudrih izreka. Ne znače mi ništa u životu jer ne olakšavaju bol. Bez obzira da li sada boli rastanak od čovjeka kojeg volim ili je ta bol ona koja je sastavni dio procesa „izliječenja“. Mudrost ne pomaže u smanjenju boli. Niti u osjećaju olakšanja. Niti u tome da ću slijedeći put pametnije.

A nužna nada da je tako bolje? Ni nada ne pomaže. Mogu se tjerati tako misliti, kako se to ono moderno kaže – pozitivno misliti – ali ni to ne umanjuje osjećaj boli i usamljenosti i gubitka i psihičke osakaćenosti i povrijeđenosti i iskrištenosti i svega ostaloga ružnoga.

Ako postoji kakva utjeha u tragediji kad izgubimo osobu koju toliko volimo, onda je to uvijek nužna činjenica da ne možemo predvidjeti ni količinu ni vrijeme trajanja boli. Ono što ostaje je nužna nada da će trajati malo i biti podnošljiva.

RiLady