srijeda, 24.02.2010.
8
Jutros nisam imao snage Jovici skrivati koliko loše se osjećam. Zabrinuto me gledao, čvrsto stežući delfine na grudima.
Primjetio sam da me i onaj ćutljivi mladić tugaljivo mjeri ispod oka. Nisam ni ovog jutra ustajao na doručak. Na jutarnjoj viziti, doktor mi je rekao da će mi dati nešto protiv bolova, a ja sam mu odgovorio da je dobro dok me boli – barem znam da sam živ. Slegnuo je ramenima i vjerovatno pomislio: "Kako hoćeš!"
Oko deset sati ujutro, došli su neki ljudi, muškarac i žena, i pitali za Jovicu. Zaigralo mi srce jer sam pomislio da su to njegovi roditelji, no moje je oduševljenje brzo nestalo kad se predstaviše.
Novinari.
Lovci na čuda. Kud prije?
Nekako su doznali za dječaka koji je izašao izvan okvira suvremene medicine tako što je jednostavno – ozdravio! Pobijedio bolest! Htjeli su razgovarati sa svima. Najprije su nešto upitali Sašu koji je prozirnim pogledom gledao kroz njih, onda su otišli do nekog starijeg čovjeka koji je zauzeo Dinkovo mjesto.
- Ja vam ništa ne znam. Ja sam vam tek došao – bile su njegove izjave.
No međutim, Piz je bio malo opširniji i susretljiviji. Opisao im je ono što je znao. Naravno da je preskočio onaj dio u kome je uživao u Jovičinom plaču. Zapravo im i nije rekao nešto senzacionalno. A onda su došli do mene. Jovica je sjeo na moj krevet i preplašeno me uhvatio za ruku.
- Ma ne plaši se. Ovi nas ljudi samo oće nešto pitati.
- Tako je.
Videći kako je preplašen, zamolio sam ga da ode kod sestre i donese mi malo čaja. Nakon što su se predstavili najprije su htjeli znati da li se što neobično događalo s Jovicom.
- Kako mislite neobično? – upitao sam.
- Pa, liječnici su ovaj slučaj proglasili medicinskim čudom. A svako čudo povezuje se sa religijom. Da li je dječak religiozan?
- Ne znam što vam to znači, ali vam mogu reći da on ne krade, ne laže, ne ubija, ne čini zla nikome.
- Htjela sam upitati da li je kršten? Da li je vjernik?
- Je. Otac ga je krsti nakon što je doša sa sjednice Centalnog komiteta, a u crkvu ga je vodi svaku nedilju posli emisije Dozvolite da se obratimo.
- Hm. Vidim da se vi volite šaliti. Ali čini mi se da su vaše šale malo grube. Ako ne želite govoriti samo mi recite. Ja ću onda malo popričati sa dječakom.
- Šinjorina, ako popričate malo sa njim, onda ćete stvarno imati o čemu pisati.
- Kako to mislite?
- Pa tako, lipo! On već misecima ni progovori niti rič. Od onoga dana kad mu je neko reka da su ga roditelji ostavili da umre ovdi među ovin živin mrtvacima. Učinite da progovori i imati ćete svoje čudo.
- Nisam znala.
- Možda ste se tribali malo raspitati o njemu prije nego ste došli. Još ste ga mogli pitati di su mu mama i tata. A onda sigurno ne znate ni što je sve mora proživiti na ovome odjelu. Jer dok je vojska, čiji je pripadnik i njegov otac, bombardirala naše gradove i sela, i ubijala nedužne ljude i dicu, on je ovdi mora trpiti poniženja i uvrede na račun svojih roditelja, koje ni kamen ne bi moga podniti jer bi ga sva ona silna mržnja usitnila u prašinu bolje nego ijedan čekić.
- Vidim da ste dobri s njim – rekla je i pogledom dopratila Jovicu do mene.
- On je moj mali prijatelj... – osjetio sam bljesak ponosa u njegovim očima na ove moje riječi.
- Da van rečin ča se dogodilo, vi biste me proglasili ludin. Ili vi ili vaši čitatelji, ni važno. A ja ne želin bacati biserje pred svinje.
- Znači vi znate što se desilo? – pogledali su se i ponadali da će konačno otkriti nešto više.
- Znan.
- Pa recite nam.
- Svake godine na svoj rođendan, šumska Vila ispuni jednu želju, onu koja se njoj učini najiskrenijom...
- Linda, ma daj, hajdemo odavde. Vidiš da nam se ruga – progovorio je konačno i muški dio ekipe.
- Krivo sam vas procijenila. Sa vama se ne može razgovarati – rekla je ustajući sa susjednog kreveta.
- Ipak hvala vam na podacima o Jovici.
- Ha... – izmamili su blijedi smiješak na moje lice: - Ovako je meni ciloga života. Cili život govorin istinu i niko mi ne viruje.
Razočarani su napustili sobu.
- E, moj prijatelju. Vidiš, to su ti slabi novinari. Mislu samo na to kako će popuniti prazne stranice u svojin novinami. Zato i pišu svašta. A što veću svaštariju napišu, to se te njihove novine bolje prodaju. A kad im rečeš istinu – onda ti ne viruju. Ako poželiš biti novinar kad odrasteš, onda moraš znati da pisanjem moreš ljudima puno pomoći. Ali uvik moraš pisati istinu, i samo istinu, jer novinar bi zapravo triba biti ruka istini koja će pomoću njega progovoriti. Ma neću te daviti ovim mojim teškim mislima, nego ajde donesi pričice pa ću ti čitati.
Ovo malo uzbuđenje bilo je sve zanimljivo što se danas dogodilo.
Čuo sam kako sestre pričaju da će Jovicu premjestiti u dom za siročiće i ta me vijest toliko rastužila da sam jedva zaspao.
- 20:52 -
ponedjeljak, 22.02.2010.
9
A već mi ovo jutro pokazalo da je lakše umrijeti nego nadati se. Nisam mogao ustati pa preskočih doručak. Jovici se opravdah kako sam malo umoran i da ćemo popodne učiti brojeve i slova. On je bio nekako pun energije, skroz drugačiji dječak od onog koji me dočekao prvog dana u ovom ustajalom predsoblju smrti. Žudio sam za bilo kojim mirisom polja...za mirisom svježih ruža. Umjesto njega, osjećah samo zadah truleži. Opet je u meni zaigrala ona slika uvele trave neprirodne žute boje i oštar vonj...vonj smrti. Cijeli ovaj odjel bio je jedna velika livada na koju je netko izlio tonu otrova i svi smo se polako sušili i trunuli. Osim jedne ružice koja je prkoseći svim zakonima razuma, stajala uspravno posred livade. O, kako sam uživao gledati je. Videći nju, nada se u meni probudila kao dinosaur tisućama godina zarobljen u ledu. Samo kakve su šanse dinosaurusa preživjeti u ovome svijetu?
Jedva ustadoh na ručak. Mala me ručica mog prijatelja podigla, inače bih još uvijek ležao i gledao u prazno kroz prozor. Zašto sam se ovako osjećao? Trebao sam biti sretan jer se pred mojim očima dogodilo čudo. Jesam li ja to bio ljubomoran što Vila nije i mene ozdravila? Hm, na ovu misao sam se cinično nasmijao i shvatio što je Zli htio postići iskoristivši moj trenutni umor i malaksalost. Opet me počelo gušiti i borio sam se za svaki udisaj zraka. Nisam mogao stajati na nogama pa sam legao na krevet. Žudio sam za svježim morskim zrakom. Jutarnjom rosom. Zvijezdama. I mjesecom... I kroz zatvorene oči čitao sam riječi zapisane u meni, zadnjeg dana jednog sretnog ljeta...
Zadnja dica lita
Dok more guca zadnje dite lita
oškuri san se gledajuć ga očima u oko
uze ja san sto njegovih slika
i zakopa ih u srcu duboko duboko.
Vratit će se one ove zime
kad pod oblak svoje noge skriju maestrali
kad zubi pružu juga i bure zviri
vratit će se one ove zime
a krasit će ih biserni okviri.
Da mi se tada opiti mjesecom obasjanim morem
i zaboraviti sebe,
ispio bih do dna sve oceane i brige razbio u trenu,
da mi se tada najesti slanih komadića maestrala
pa sit i napit prileći u sjenu,
okripila bi zora dušu umorna mi tila
obraze na licu zasikle bi suze tupe
možda osmijeh ili barem smiješak sunca
popustio, na remenu života, tugu za tri rupe.
Mignulo mi i umrlo na rukama zadnje dite lita.
U daljini, probili mu grudi oštri rubovi planine,
srce rasikli na pola
obije polovice uzele plave dubine...
I sa njim je umro jedan dio mene.
- 20:54 -
subota, 13.02.2010.
10
Čim sam se probudio ispunio me neki čudan miris. Kao onaj iz jučerašnjeg sna. Ruže. Jasno sam osjećao vonj ružinih cvjetova.
Potražio sam ih pogledom ali njima ni traga. Ustao sam i poput psića njuškao po sobi. Miris me jasno doveo do Jovice koji je izgledao nekako drugačije. Obrazi mu poprimiše lijepu rumenu boju, više nije bio vruć niti je teško disao. A cijeli je mirisao na ruže.
Čak je i Sandra ušavši u sobu primjetila:
- Ajooj ali lijepo mirišu.
Probudio se i Jovica i tajanstveno mi se nasmiješio. Kao da zna nešto što ja ne znam. Ili sam to, možda, ja sam zaključio jer njegov smiješak bijaše uistinu drugačiji, tako iskren i srdačan da sam očekivao kako će svaki čas progovoriti i reći: "Diž se Vili, ajmo na makijato."
Ova je misao i mene nasmijala. Još nikad nisam, ujutro se probudivši, osjećao ovakav mir i spokoj. Možda je onaj miris ruža zaslužan za to. Ruže? Probao sam nosem opet potražiti onaj predivni miris, ali on bijaše još jedino spremljen u mom sjećanju. Nestao je.
Jovica je ustao i krenuo na WC. Čudno me pogledao kad sam ga poljubio u kosu i pomirisao.
Mislio sam da sam skrenuo. Ali zar i Sandra nije osjetila isti miris ruža. Bar znam da nisam lud.
Čudno.
No tek nakon ručka doživio sam pravi šok. Jovicu su opet odveli na pretrage. Ovaj puta došao je neki sijedi doktor i upitao: "Je li to ovaj dječak? Ajde baš da vidimo."
Nisam znao o čemu se radi, ali ovaj put moj mali prijatelj je mene tješio pogledom: "Ma eto me odmah. Sve će biti u redu."
Nije se vratio do ručka i bio sam zabrinut. Ustao sam i šetao hodnikom kao profesor Baltazar, dok mislima bijah uz mog Jovicu.
- Eto, ja mislio da je bolestan a on igra nogomet u hodniku.
Nemoguće...ovaj glas nisam čuo više od godinu dana, ali da je prošlo i tristo godina nikad ga ne bih zaboravio.
- A di si ljudino! – povikao sam sa vrha stubišta i požurio dolje u Ivanov bratski zagrljaj.
- Misli san da te više nikad neću viditi – govorio sam suzdržavajući suze.
- A ja sam znao da ćemo mi još odigrati koju partiju na boće.
- Jesi nauči igrati ili si i dalje redoviti platiša gemišta lokalnim linčinama.
- Da naučio! Najbolji sam.
- Eh, da mi je i to viditi. Daj ajmo gori sisti, ča smo stali ovdi nasrid skala.
Sjeli smo na klupicu još uvijek snimajući pogledom jedan drugoga.
- E moj Ivo, ja znan da izgledan ko avet na godišnjem odmoru ali da tebe ko vidi u ponoć kraj groblja, digle bi mu se vlasi uzrak. Što se to dogodilo sa tobon? Zašto si tako obučen? Pa smrza si se!
Bijaše blijed, upalih očiju, kao da je smršavio više od petnaest kila. A tanki šuškavac nije se nikako uklapao u ovo godišnje doba.
- Ispričati ću ti, ali mi najprije reci kako si ti, jer ja sam tebi došao u posjet a ne ti meni.
- Ma ja san ti super. Još da mogu zaigrati na boće, ne bi se nikad mako odavde. Eh, i jedino me nervira ča nemaju mrzloga vina da zamišan ku koli bevandicu.
-Nikad se nećeš promijeniti. Uvijek ćeš ostati isti – izmamio sam smiješak na blijedo lice. - A kako tvoja pluća?
-Ma ko nova. Malo sam izaša na Božić u šetnju pa sam pokupi neku virozu i malo me boli glava, ali ča je to za me. Sićaš se kako ja ličin prehladu.
- Rum-rum punčom!
- A nego! Ne sićan se kad san zadnji puta bi bolestan. Ali evo, nema rum punča i gripu nema ča potirati iz mene.
- Ma daj budi ozbiljan – raširio je osmijeh.
- U životu nisan bi ozbiljniji.
Valjda je skužio da ne želim pričati o bolesti pa me upitao kad sam se probudio iz kome.
- Kad su u okolnim selima počeli pretakati vino pa su zavonjali cili grad. Lipo do bolnice je doleti onaj slatkasti miris mladoga vina...
Nasmijao se i duboko uzdahnuo:
- Dobro...dobro. Ja ću ispričati tebi a onda ćeš ti meni reći što se događa s tobom. Važi?
- Ja san uvik za dogovor. Slušan.
- Vidim kako me gledaš...u ovoj odjeći.
- Je. Znam da si se odreka poziva.
- Krivo znaš. Nisam se ''odreka'' poziva. Moj poziv je bio i ostao služiti Bogu. Na ovaj ili onaj način.
- Misli san reći da nisi više svećenik.
Pognuta glava odgovorila mi je umjesto riječi.
- Daj izgoriću od znatiželje. Što se dogodilo?
- Ahh...sićaš se da sam ja oduvijek bio malo drugačiji svećenik od drugih. Riječi iz evanđelja mogu se protumačiti na tisuću načina, baš kao i tvoje pjesme, ali i sam znaš, samo je jedan način ispravan. Ja sam oduvijek slijedio svoje srce koje je Isusove riječi shvaćalo na nevini dječji način. No baš je On i rekao da ako želimo u Njegovo kraljevstvo moramo ga primiti kao djeca. I sam znaš ako gledaš TV Ili čitaš novine, da Crkva svakodnevno traži povrat nacionalizirane imovine, čija se vrijednost mjeri u milijunima. Danas mi svećenici više ne idemo pješice i ne vozimo bicikle nego nove golfove, audije. Čak imamo i cjenik; toliko i toliko za sprovod, toliko za misu, toliko za vjenčanje, krštenje...ima li to smisla? Gdje su se izgubile one Isusove riječi bogatom mladiću koji ga upitao što mu je činiti da baštini život vječni:
Ne čini preljuba!
Ne ubij!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca svoga i majku!
A kad mu ovaj odgovorio da je sve to čuvao još od mladosti Isus mu zgrne užareno ugljevlje pod noge riječima: Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom; jer mladić bijaše silno bogat.
Kako mi, crkveni ljudi, mislimo ući u Njegovo Kraljevstvo? Zar smo zaboravili da će lakše deva proći kroz iglene uši nego bogataši u Kraljevstvo Božje.
Kako ja mogu nedjeljom na misi propovijedati ove riječi a na vijestima u podne se govori kako Crkva deložira neku staricu iz nacionalizirane crkvene imovine? Kako ja, vozeći novi audi mogu dečkima od 15-16 godina biti uzor u skromnosti i siromaštvu? Pa zar nije Isus čije ime prizivljemo kad god se sjetimo, na magarcu ujahao u Jeruzalem. Ne na blindiranom papa mobilu, ne na golfu petici nego na
magarcu. Nije li se Isus rodio u štalici među ovčicama? A mi, Njegovi učenici, danas živimo u zgradurinama vrijednima ko zna koliko novaca. Objašnjavaju slijepci slijepcima da je to današnja ljudska potreba, napredak. A ja te slijepce pitam da se Isus imao roditi danas, gdje bi se rodio? Koji bi auto vozio? U kakvoj bi kući živio?
Nemoj misliti da ja govorim protiv Crkve. Pa Crkva je tijelo Kristovo. Nešto u meni želi progovoriti, ponavljam – ne protiv Crkve, nego protiv Zloga koji čini da ljudi jedno govore a sasvim drugo rade. Pa nije Isus tako učio... Zamisli da sam sve ovo izrekao u doba inkvizicije...pa spalili bi me na lomači.
Zamisli sad nekog velikog svećenika koji me pod mukama ispituje i traži od mene da priznam kako je to Sotona govorio iz mene, kako me Sotona tjerao raditi i na taj način pomagati ljudima, kako me Sotona slao u kafiće i diskoteke, kako me Sotona tjerao ne uzimati novac od ljudi, nego svojim rukama zaraditi za hranu, kako me Đavao natjerao ne uzeti auto, nego dnevno pješačiti i do petnaest kilometara... Jesu li ovo djela Đavlova ili Božja? I ne bih li bio lažac da ih Đavlu pripišem? Odreći se Boga – nikad! Ja nikoga nisam sudio što vozi skupi auto i što naplaćuje blagoslov, nego je to bilo nešto što se u mom srcu kosilo sa mojom vizijom Njegovog učenika. Zato sam i propovijedao u crkvi da sam čuo ljude kako govore zašto ne idu u crkvu. A njihovi razlozi su bili; što ću tamo kad vidim ko sve sjedi u prvoj klupi...ili, popovi su se pogospodili i voze dobra auta...ili, onaj svećenik non stop govori o politici...
Na ove njihove primjedbe odgovarao sam da tko se to od nas smije nazvati vjernikom, kršćaninom kad dozvoli da ga sablazni običan auto. Zar će zbog auta okrenuti Bogu leđa? Zar će zbog ljudi koji imaju jednako pravo na Božje nasljedstvo – Negovu riječ, jer svi smo mi Božja djeca, zar će zbog braće svoje okreniti Bogu leđa? Kakvi smo mi onda kršćani? Zar će zbog svećenikova uplitanja u politiku propustiti raj? Pa i mi svećenici smo samo ljudi. I mi griješimo... Zar ne bi bilo kršćanskije pomoliti se Bogu za svog svećenika? Zamoliti Boga neka učini da moj svećenik progleda. Ali kako ljudi mogu moliti Boga da svećeniku izvadi trun iz oka a balvana u njihovu da niti ne spomenu? Lakše je ogovarati i kojekako pravdati samome sebi svoj nedolazak u crkvu, nego reći: Bože ti si svemoguć, učini da ja slijepac progledam pa da mogu i svom svećeniku otvoriti oči.
Kad sam jednom izlazio iz diska, na vratima je stajala grupica mladića i djevojaka. Prošao sam kraj njih, i jedan koji se htio napraviti važan reče mi iza leđa: ''Nisam znao da i popovi idu u disko.'' Ja sam se okrenuo i riječima primjetio da na vratima ne stoji natpis da je popovima ulaz zabranjen. Ali i da piše ja bi ušao jer ja sam frajer.
Onda sam ga upitao: ''A jesi li ti frajer? Eno na vratima moje crkve nema natpisa da je mladićima zabranjen upad. Pa ipak se ni jedan ne usudi ući kroz njih.''
Skoro me nasmijao njegov zbunjeni pogled.
''Ako si frajer, dođi u crkvu i odsjedi tamo mirno četrdesetak minuta. Sigurno će ti biti lakše nego meni slušati ovo revanje petnaest minuta!''
Nasmijao sam ih i sjeo među njih. Čak su me i počastili čašicom vina. Isprva im je bilo nelagodno pričati, ali kad sam ih malo oslobodio napetosti pitanjima; odakle su, i o njihovim motorima, oni su sami skrenuli razgovor na temu o Bogu. Jer ne možeš biti u tami a da se bar na trenutak ne okreneš i pogledaš u svijetlo. Upravo su mi se onim razlozima od maloprije pravdali da ne idu u crkvu.
Ja sam ih slušao i njihove riječi me podsjetiše na simpatično glasanje psića kad tek počnu lajati. Njihovi razlozi su bili baš kao i oni đački kad zakasne u školu pa reknu – probušila nam se guma na trajektu! A onda me jedan od njih upitao zašto sam odabrao biti svećenikom. A ja sam na to njemu postavio pitanje. Upitao sam ga da li on ima makar jednog dobrog prijatelja, nekog do koga mu je toliko stalo da bi i život dao za njega. I da li on može za nekoga reći da je njegov prijatelj i da bi taj netko dao svoj život za njega. Pogledavali su se međusobno i kad sam u njihovim očima ugledao onu djetinju radoznalost, što kao mjesecima suha zemlja zna gledati u nebo, Duh Sveti počeo im je govoriti:
''Možda niste o ovome nikada razmišljali, ali ako u svome životu nađete i jednog čovjeka koji bi za vas dao svoj život, onda možete reći da ste sretni. I taj čovjek se uistinu može zvati vašim prijateljem. No, takvi su jako rijetki. Gotovo da ih i nema. A sad zamislite da imate nekoga takvoga a da ni sami ne znate za njega, jer pravi se prijatelji poznaju tek u nevolji. Zamislite da ste obolili od neke teške bolesti srca i samo vas drugo srce može spasiti. Ležite u bolnici u dubokoj nesvijesti i osuđeni ste na smrt. Ali gle čuda, dođe vaš prijatelj kod liječnika i reče: Uzmite moje srce i dajte ga mome prijatelju.
I kad se vi nakon operacije probudite, uz krevet ugledate sretno lice majke, oca, sestre i brata. I već sutra budete bolje, a za par tjedana počnete i šetati po svježem zraku. I šetajući tako, prođete pokraj groblja i pogled vam sasvim slučajno padne na jedan mali neugledni spomenik i na dvije sitne riječi ispisane na njemu. Ime i prezime vašega prijatelja. Vratite se kući i pitate roditelje što mu se dogodilo. I oni vam reknu, iako su vas željeli poštedjeti stresa i osjećaja koji bi vas obuzeli tim saznanjem. A vi ga se niste ni sjetili od kada ozdraviste. Ili ste možda bili čak i ljuti jer su vam svi dolazili u posjet, a samo on nije. A on je došao ali ga vi niste prepoznali jer on više nema tijela. Samo srce što sada kuca u vašim grudima. Zapravo, nije ni odlazio od vas. I kad to spoznate, kad vas obuzme tolika tuga i kajanje što ste posumnjali u svog prijatelja, poželjeti ćete da ga bar još jednom možete vidjeti i reći mu...oprosti. Ali, je li to moguće? On je umro. Razum će vam govoriti da je umro, a savjest će vas tjerati da idete na mjesta na kojima ste se igrali, na mjesta koja ste zajedno voljeli. Možda u neku odavno izgorjelu staru kuću koja je u vašoj mašti bila prekrasan dvorac a vi vitezovi okruglog stola. I kad poslušate svoju savjest, a hladan razum ostavite doma, na sigurnom i toplom mjestu, i otiđete u tu kuću...dogoditi će se čudo. Čim uđete, srce će vam zaigrati. Osjetiti ćete čitavim svojim bićem njegovu prisutnost, činiti će vam se da letite, biti ćete neopisivo radosni. Jednostavno ćete znati da On je tu. I kasnije ćete se uvijek vraćati u tu staru, kamenu, napuštenu kuću, koju su ostali ljudi obilazili u širokom luku budući ih ništa nije vezalo za nju, jer tvrda srca nisu u zgarištu mogla prepoznati prekrasan dvorac. I tamo će vas zauvijek vući srce, vaše novo srce koje vam je poklonio prijatelj. I ne treba biti frajer da bi došao tamo, je li?'' – upitao sam onog dečka. Možda više nikada ne sretnem tu djecu, ali se nadam da će ih one riječi pratiti cijeli život i da će shvatiti o kome sam im prijatelju govorio.
A ti...dragi moj prijatelju, pitaš me što se dogodilo. Dogodilo se to da sam ja slijedio Njegov put onako kako je On učio. Odbio sam dobiti auto na korištenje jer, hvala Bogu, mlad sam i zdrav i ono će biti potrebnije nekom starijem bratu svećeniku. U svećeničku kuću primio sam obitelj izbjeglica, oca i majku s troje djece. Svoj kruh svagdanji zarađivao sam pomažući ljudima u polju ili dajući im ruku gdje god im je bila potrebna. Zidao sam kuće, pituravao brodice, išao na ribe, a novac koji sam službeno dobivao od Crkve davao sam onoj obitelji.
Ljudi su to ispočetka gledali s nevjericom ali su me ubrzo prihvatili kao svoga. Nikada im nisam tražio novac nego sam ih molio za voće, povrće, ulje i sve ono što bi mi ponestalo a trebalo mi je za svakodnevni život. Nemoj misliti da sam ovime zaboravio na svoje svećeničke dužnosti. Naprotiv, radeći s ljudima imao sam ih prilike vidjeti, upoznati i reći im koju Njegovu riječ, jer nitko od tih ljudi nedjeljom nije dolazio u crkvu. Neki su se rugali sa mnom, ali neke sam i iznenadio kad bi me nakon cjelodnevnog rada upitali za plaću, rekavši im neka dođu u nedjelju u crkvu – da je to moja plaća. I ljudi su počeli dolaziti u crkvu. Prije je na misi bilo tridesetak starica i petero dječice. Ni jedan mladić. Ni jedna djevojka. Ni jedan odrasli muškarac. Nemoj misliti da sam ih sve privukao. Ali ne zaboravi ono da je na nebu veća radost radi jednog obraćenog grešnika nego radi devedeset i devetorice kojima ne treba obraćenja. Znam da me ti razumiješ jer i sam si zapisao: "Ako i jednome od vas pomognem vratiti vjeru, primio sam svoju plaću."
Prestao je govoriti. Vidio sam na njemu da je iscrpljen pa sam mu otišao donijeti soka i keksa da se malo osvježi. Nastavio je pričati:
- Najteže mi je bilo vidjeti crkvu bez mladih ljudi. I zato sam, navečer odlazio do kafića u kojima se okupljala mladost ili bi ih preko dana pozivao da odigramo koju partiju nogometa ili košarke. Onima koji su svećenika vidjeli kao ozbiljnog čovjeka uvijek obučenog u crno, i koji se na danjem svijetlu pojavljivao samo kad ima svećeničke obrede, ovaj moj način da ljude približim Bogu nije se svidio. A nije im se sviđalo pogotovo to što sam bio upoznat sa svim javnim tajnama u mjestu i nedjeljom u propovijedi pokušao ponuditi moje riješenje nekog problema. Na primjer, jedna je djevojka ostala trudna s mladićem koji se drogirao i imao toliko zla u sebi da me zamalo nije udario kad sam mu se predstavio i htio razgovarati sa njim. Nije me bilo strah njegovih šaka, ali vidio sam da on sam sebi ne želi dobra i nisam mogao više ništa učiniti, osim moliti Njega da mu otvori oči.
- Koja je to cura? Je li iz našeg mista?
- Ne. Ona je iz drugog mista. Znaš da svećenika na otoku ima malo pa su me dopale voditi dvije župe. Ta je djevojka postala predmetom poruge u svom mistu, a ja sam dobro znao kako to ponekad može dovesti do tragedije. Jednom sam pomagao u susjedstvu i vidio ju kad je na tren izišla iz kuće kako bi nahranila psa. Na trenutak sam isključio miješalicu za beton i otrčao do nje. Rekao sam joj da imam nešto dječje robice koju je majka čuvala za moje dijete ali da mi vjerovatno neće trebati pa bih joj želio to pokloniti. Sva se bila smela i vidjelo se koliko joj je neugodno dok je nespretno skrivala plavu oteklinu ispod lijevog oka. Ali ja nisam popuštao i pristala je da joj donesem robicu, valjda samo zato da se što prije vrati u kuću kako je ljudi ne bi vidjeli pričati sa mnom.
Njena je obitelj; roditelji, sestra i brat živjela u staroj kući i znao sam da jedva krpaju kraj s krajem.
Sutradan sam joj otišao u posjet. Odnio sam joj svježeg voća, dva kompletića odjeće i cipelice za malo dijete, i nešto novaca što mi je dao neki povratnik iz Amerike za misu njegovim roditeljima – tako sam joj rekao. Robica ju je rasplakala, ali ja sam je utješio riječima da će zaboraviti na sve one uvredljive poglede, ogovaranja i muke, sve će to proći kada čuje prvi bebin plač. Pričali smo skoro dva sata. Nisam pitao odakle joj ono što je cijelo vrijeme bezuspješno skrivala pramenovima kose. Pretpostavljao sam. Njena me majka počastila kavom i zahvalila se od srca. Na odlasku sam pozdravio neku drugu djevojku, puno vedriju i snažniju duhom, koja je čak i dobacila da se vidimo u nedjelju na misi. Onu robicu nisam dobio od majke, nego sam to jutro išao u grad i prodao svoju kožnu jaknu na tržnici. Otuda mi i dječja robica i novci od Amerikanca.
- A vidin, i zato si tako ''teplo'' obučen. Luda glavo. Nego, je li mogu nešto pogoditi...
- Što?
- I meni se događalo nešto slično. Dakle, došla je nedilja i ti si je tako žarko očekiva, no ona nije došla.
- Uvijek sam govorio da ti imaš proročanskog dara u sebi.
- A onda si ti poče sumnjati u sebe. Toliko toga si ljudima napravi i pomoga im a oni tebe zaboravili...
Preplašio me kad je pognuo glavu i dlanovima prekrio lice, naslonivši laktove o koljena. Niz raširene prste, vrele suze kapale su na pod.
- I meni se to dogodilo. Samo ja san ima malo više sriće jer je On odma odgovori na moju malodušnost i očaj.
Ispričao sam mu sve o Eni, Ivi i o Monikinoj posjeti. Prestao je plakati i kao da mu moje riječi vratiše boju u lice. A onda je on nastavio pričati:
- Nije došla ni druge nedjelje i ja sam joj opet otišao u posjet, no ovaj put je njen otac otvorio vrata i grubo me otjerao riječima da on ne treba nikoga da mu popuje. Nije mi dozvolio niti da je bar na trenutak vidim. Vraćajući se nazad bilo me sram jer sam mislio da se ona sama predomislila i da zato nije došla u crkvu. Nisam znao što učiniti. Pokušao sam od njenih prijateljica doznati nešto više, no otac nikome nije dopuštao da joj se približi. Bio sam očajan. Neki me glas vukao k njoj, ona masnica na licu nije mi davala mira i pozvao sam jednog policajca, koga sam poznavao, da mi pomogne. On je razuman čovjek i rekao je da će mi pomoći kao prijatelj, ali da službeno ne može ništa učiniti. Došli smo pred vrata i pokucali. Čim je otvorio vrata, njen otac je počeo prijetiti da će me zatvoriti u crkvu i zapaliti. Nije ga ni moj prijatelj u civilu mogao smiriti. A ja sam izvadio šibice iz džepa i rekao: "Dobro je. Evo šibice. A sada me pustite da vidim vašu kćer."
"Nije to moja kćer nego kurbetina šporka!" – nije prestajao psovati, nego je još otrčao u kuću vičući da će nas zatući sjekirom. U tom je trenu jadna djevojka istrčala iz sobe plačući: "Nemoj ta... nemoj". Ja sam je uhvatio za ramena i odvukao iz kuće u policijski auto. Da vidiš na što je sirotica sličila. Masnice po čitavom tijelu. Jedno oko skroz zatvoreno ogromnom oteklinom, na usnicama svježe zgrušana krv, a na rukama su se vidjeli tragovi i da je bila vezana.
Odveli smo je u stranicu odakle je policajac tražio savjet od svog zapovjednika. Trebali su se vratiti i pritvoriti ga, no ona nije htjela ništa govoriti. Samo je plačući vikala: "Pala sam, pala sam."
"Misli na svoje dijete" – rekao sam joj, a ona je još jače kričala da ga ne želi.
Mislim da je dobila živčani slom. Umirila se tek nakon što je stigao doktor i dao joj injekciju za smirenje. Nju su odveli u grad u bolnicu na pretrage, a ja sam otišao kući i povukao se u sobu tražeći od Njega snage i savjet da se ovo sve dobro završi. Ali nije krenulo po dobru. Već sam ti rekao da sam znao otići i do kafića, pa ponekad i do diska. Toliko sam želio pomoći tim mladim ljudima...da ti ne duljim priču, reći ću samo da me u diskoteci jedna djevojka zamolila za pomoć. Rekla je kako je zvala duhove i kako ju sada non stop opsjedaju. Zamolila me da ju primim u crkvi. Pristao sam i rekao da dođe u nedjelju na misu. Dogovorili smo se da će doći u subotu popodne, jer joj je subotom ujutro bila nastava, a u nedjelju je imala dosta obaveza – tako je rekla. No, nešto mi je bilo čudno kod nje. Imala je neki zli pogled, što sam objasnio sebi kao prisustvo duha koga je zvala. Javila mi je telefonom kako će malo zakasniti. U subotu, tek oko osam sati, došla je u crkvu. Na sebi je imala suknju do koljena i usku pripijenu majicu uz vrat – dolčevitu. Izvinila se što toliko kasni i počela pričati što osjeća kad joj se taj duh javi.
"Kad zaspem, ponekad u snu mi dođe neki muškarac ali nije sam. To su zapravo muškarac i žena u istom tijelu. Odjednom mi se udovi počnu grčiti i ja postanem potpuno nemoćna. Onda počnem osjećati kako dva jezika plaze svuda po mome tijelu i kako me četvore ruke diraju po nogama, rukama....''
Tako govoreći, sklopila je oči i počela se dirati. Ja sam stajao kao skamenjen. Naslutio sam radi čega je došla. Tada je rekla da joj se na tijelu pojavio neki znak koji nikako nije mogla protumačiti. I prije nego sam je upitao kakav znak, ona je podigla suknju otkrivajući svoje tijelo. Ostao sam zapanjen, a ona je uzela moju ruku, i stavila je na svoj donji trbuh govoreći: "Ovdje"
A tamo joj je bio istetoviran naopako postavljen križ sa obavijenom zmijom koja je u ustima držala jabuku. Pljesnuo sam je po licu i pobjegla je iz crkve bez riječi, kao zmija kad vidi čovjeka. Nisam je jako udario, ali znam da to ipak nisam smio učiniti. Da me nije primila za ruku vjerovatno je ne bih...ali onaj dodir je u meni izazvao takvu blizinu Zloga, da sam u taj tren ja zapravo htio njega udariti, a ne nju. No,
nakon svega ovoga krenule su priče. Ljudi su me počeli izbjegavati. Primjećivao sam cinične podsmijehe, a pogotovo su me boljeli oni za vrijeme Svete mise.
Nedugo zatim, nadbiskup me pozvao na razgovor. Bio sam iznenađen kako je dobro obaviješten o svemu. I o obitelji izbjeglica, i o mom fizičkom radu, i o mojim propovijedima, i o posjetu one nesretnice, te mi je savjetovao da se okanim tih dječjih igrica. Na što sam mu, ni sam ne znam zašto, odgovorio: Ako me ne primite kao dijete, ne, uistinu nećete vidjeti moga kraljevstva...gdje su se samo izgubile ove riječi i na koga li se odnose.
Ušutio je smrknuta lica kao da će mu iz očiju svaki čas sijevnuti pa rekao: "Čujem da ne uzimate novac kao naknadu za svoje svećeničke usluge, što nije u redu budući vas Crkva hrani i oblači pa biste i vi trebali k tome pridonijeti."
Badava sam primio, badava i dajem – govorio je neki glas iz mene - ...a nije li rečeno da se ne brinemo ni za hranu ni za odjeću jer će nam se milošću Njegovom sve to nadodati?
"Vidim da se volite praviti mudrim" – rekao mi je a ja mu odgovorio da mudraci nikada nisu imali žuljeve na rukama i pokazao mu svoje ruke. Kipio je od bijesa i rekao da je moje ponašanje i neposluh, te srdito odgovaranje svom poglavaru nedopustivo.
A onaj mu je glas iz mene mirno odgovorio da ako tko hoće među nama biti prvi neka bude svima sluga, jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
A onda se izderao da je izlaziti u diska i kafiće noću, za jednog svećenika svetogrđe i bogohuljenje.
Tihe riječi da ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni, bile su kap koja je prelila čašu. Dok sam odlazio počastio me riječima kakve nisam čuo ni od prostih ljudi dok su u krčmi kartali. Vikao je da imam zloduha u sebi i da će me smijeniti i iz moje župe poslati negdje gdje ću imati dosta vremena za razmisliti o svojim postupcima i riječima.
Okrenuo sam se, rekao mu; učinite što morate, samo učinite to brzo, i otišao.
Kad ljudi postanu ''jaki'' i kad umisle da su veliki, onda vole vikati na druge da imaju zloduha u sebi. Da ih Đavao tjera na njihova djela. A i najnepismeniji seljak zna za uzrečicu: ''Vidi ga, bježi ko vrag od motike.'' Pa ako vrag bježi od motike, zar me on tjerao raditi? Zar je moj poglavar toliko oslijepio? Nisam ga osuđivao niti mu sljepoću uzimao za zlo, nego sam molio Njega da mu otvori oči.
Ubrzo se priča o onoj djevojci proširila po cijelom otoku. Iako nedužan, bio sam predmetom podsmijeha, poruge i pogrdnih šala na svakom koraku. Počeo sam gubiti vjeru. Zar mi ovako odgovaraju na moja dobra djela koja sam im učinio? Nevinoga su me pribili na stup srama. Roditelji više čak ni dječicu nisu puštali na vjeronauk. Ljudi su na ulici okretali glavu od mene kao da sam gubav. Jedini koji su mi ostali vjerni bili su gosti u svećeničkoj kući. No ubrzo je nadbiskup i njih otjerao prijaznim riječima da je sve dogovorio sa uredom za izbjeglice i da se pod hitno moraju odseliti iz Božje kuće jer je ona namijenjena samo svećeniku kako bi se u miru mogao odati molitvi i duhovnom životu. I ne samo to. Došao je u pratnji nekog čovjeka koji se predstavio kao policajac u civilu kako bi me obavijestio da me ona djevojka tužila jer sam ju namamio u crkvu i pokazivao prljave slike, te da sam je htio silom obljubiti. Upitao sam ih o kakvim prljavim slikama je riječ, a policajac je tada iz automobila doveo onu djevojku. Ušli su u crkvu i ona je iz jedne klupe među molitvenicima i pjesmaricama izvukla dvije pornografske novine. Upitao sam je zašto ovo radi. A ona mi odgovorila da se nada kako ću istrunuti u paklu. Odveli su me u policiju na razgovor, ali me nisu zadržali jer je nadbiskup uspio zataškati veći skandal budući je dobio ono što je htio. Slijedeći tjedan razriješio me mojih zavjeta. Bar je on tako mislio. Jer tko me može razriješiti od Njega? Nisam znao ni gdje ću ni što ću raditi. Odjednom je cijeli moj život postao besmislen.
- Naprotiv prijatelju... – prekinuo sam ga - ...tvoj život je tek sada dobi smisla, jer sve one križne puteve što si u korizmi izmoli ispod raspela, sada imaš priliku proživiti, osjetiti na svojoj koži što znači uzeti svoj križ i hoditi za njim. Sve ovo što ti se dogodilo, jedna je velika kušnja koju ćeš pobijediti samo ako ne izgubiš vjeru. Negdi sam pročita da se ni jedna žrtva ne može usporediti sa žrtvovanjem našega srca. I da nas On ne nagrađuje za uspjeh nego za strpljenje i za nevolje koje podnesemo u Njegovo ime. Nikakav uspjeh nije toliko važan kao savršena poslušnost, budući da upravo ona priprema put za djelovanje božanske milosti u našoj duši. Ovo su riči, a Isus nam je na križu to pokaza svojom mukom koju je do zadnjega daha strpljivo podni kao običan, slabi čovik. I Isus je upravo kroz tu slabost doni milost čovječanstvu. Mene je i samoga mučila ista stvar ko i sada tebe. Za koga? Za koga se isplati mučiti i žrtvovati? Ja osićan da nije važno oće li nam ljudi našu dobrotu uzvratiti dobrotom, važno je da smo mi poslušali i dali sve od sebe. A na Kraju se Dobro nikad ne može vratiti Zlim.
- Znam. Ali i ja sam samo čovjek. I mene ponekad kušnja nadvlada. I mene spopadne očaj i beznađe.
- Što je bilo posli?
- Sve je ovo počelo nakon što sam te posjetio, prije skoro tri mjeseca. Na Sve Svete sam održao zadnju misu u skoro praznoj crkvi. Zapravo propovijedao sam nijemim kipovima. Vani je lila takva kiša tri dana i tri noći da je onaj puteljak kojim smo išli na ribe, bujica iskopala i svu onu silnu zemlju i kamenje od par tona, nanijela tamo gdje stoje baričice. Ne bi vjerovao da je voda iskopala desetak metara put u dubinu. Crnike stare stotinama godina, i teške ko zna koliko, plutale su u uvali kao da ih je netko rukom tamo stavio.... Kad sam izašao iz policijske stanice, nisam mogao vjerovati kakvim su se lažima poslužili protiv mene. Otac one djevojke me tužio da sam i njegovu trudnu kćer htio zavesti. A zloduh iz njega vikao je da: "Ko zna možda je i ovo kopile njegovo." Sirota se djevojka nakon sedam dana ubila... Bacila se u bunar i našli su je samo radi onog njenog psića koji je svaki dan cvilio kod tog napuštenog bunara...
Zašutio je. Znao sam kako se osjeća. Svim srcem je želio nekome pomoći ali nije uspio. Cijelog će ga života peći savjest nije li mogao učiniti nešto više.
- Od tada svako jutro, svaki dan, svaku noć ne prestajem ju spominjati u svojim molitvama i tražiti od Njega da se smiluje sirotoj duši.
Zamislio sam se, pa ga upitao:
- Kako je izgledala ta cura?
- Mršavica, zelenkastih očiju, srednje visine, neobične kose...
- Crvene kose?
- Da.
- Crvenokosa trudnica – rekao sam i duboko se zamislio.
- Kako si pogodio da je imala crvenu kosu?
- Nemoj prestati moliti za nju. Nisi joj moga pomoći na ovom svitu ali je zato moreš pomoći tamo di je sada. I zato se nemoj prestati moliti.
Zamišljeno me je pogledao, i nakon nekog vremena što smo proveli u tišini, prvi rekao:
- Ne znam više što ću. Evo, ti si mi jedini prijatelj na ovome svijetu. Da mi nisu rekli kako su me zvali iz bolnice ja ne znam gdje bih bio sada. Tako mi je drago što te vidim – rekao je i zagrlio me.
- Ma znaš što, neću te gledati ovakvoga. Nisan te nauči viditi slaboga i bez vire, i bez nade. Jer upravo si mi ti uvik govori da nikad ne smin odustati od svojih snova. Zar si zaboravi čitati? Ili misliš da su ove nevolje ča su te snašle izbrisale iz tvog srca ono di piše da je Isusov put – tvoj put? Ja mislin da si ti samo umoran i da više ne čitaš, jer one riči niko i ništa ne more izbrisati. Zašto misliš da tvoj put triba biti lakši od Njegovoga? Ko te bičuje? Ko te tuče? Ko će te razapeti? A kolikima je pomoga.
Ako On želi od tebe da tvoj križ bude ovakav, zašto ga onda s radošću ne poneseš? Ili si možda dopusti da Sotona u tvoje srce zarije svoji zubi, tako što te obuzela sumnja? Nema drugog objašnjenja za tvoju malodušnost i očaj. Ovo ti govorin jer san i sam ovo sve proša. Ali sretan san jer mi On non stop kazuje put. I hvala mu radi toga. Doktori mi daju još desetak dana života, a ja bol gotovo i ne osićan. Je, pojavi se s vrimena na vrime i ošine me svojin bičen, ali ja neman vrimena biti bolestan. Neman vrimena sebe žaliti. Nemoj misliti da san ja jači od tebe. Naprotiv, ja san daleko malodušniji i slabiji, ali iskazana mi je milost, jer sam doživi da vidin kako Njegove riči – moje pisme donose ploda. Cili san dosadašnji život prove ko slipac ali hvala mu što je učini da progledan. Viruj, viruj jer ti ja to govorin. A znaš da ja nikad ne lažen. Nikad zlo ne more pobjediti dobro...nikad! Reci mi di sad živiš?
- Skoro sam mjesec i pol dana bio u bolnici radi upale pluća. Kad je ono na Sve Svete padala kiša bio sam sa ljudima koji su spašavali sve što se moglo spasiti pred bujicom. Cijeli sam dan bio mokar. I noć. Nisam htio nikoga moliti da me primi. Čekao sam da se netko sjeti i ponudi mi suhu košulju ili barem ognjište na kome ću osušiti svoju mokru odjeću. U crkvenu kuću se nisam mogao vratiti jer je novi župnik dobio naređenje da ne smije sa mnom stupiti ni u kakav kontakt. A moju su rodnu kuću, nakon očeve smrti, stričevi prodali i razdijelili među sobom, budući sam se ja odrekao svega. Nisam imao kuda. Lutao sam mokar i promrzao po pustom mistu. I znaš koga sam sreo? Znaš ko mi je pomogao? Strikan!
Sjetio sam se Strikana. Bio je to čudak kakvih ima svako naše malo misto. A nadimak je dobio po Strikanu iz Velog mista budući je uvijek skupljao smeće sa puta i stavljao ga tamo gdje mu je bilo mjesto. Živio je u jednoj ruševnoj kući, nekako izvan mista, uz sam rub gdje su počinjala polja. Nitko ne zna od čega je živio i kako se prehranjivao jer nigdje nije radio. Znali smo samo da je dugo godina boravio u Americi i da je bio u nekom njihovom ratu. Jedan se dan samo pojavio i uselio u staru kuću svojih davno preminulih roditelja.
- Još je živ? – upitao sam i bilo mi je drago čuti da mu je baš on pomogao, jer Ivo i ja smo Strikana uvijek poštivali i lijepo mu se javljali, dok su ga druga djeca oduvijek zafrkavala i činila mu svakakve gluposti.
- Ma živjeti će on sto godina. Sreo sam ga na cesti dok sam čekao autobus i htio otići što dalje odande. Kad me vidio onako mokroga pozvao me k sebi: - "ako velečasni nema ništa protiv da osjeti malo topline njegovog skromnog doma". Osušio sam se kraj vatre koju je u tren naložio. Dao mi je i jesti. Kod njega sam ostao tri dana. Ta tri dana neću zaboraviti dok god živim. Nego, znaš što me upitao prije nego me uopće pozvao kod sebe?
- Što?
- Kad je vidio da sam sav nikakav i da nemam kud, rekao je: "E moj velečasni, vidite vi što je život. Život je kurba, oprostite mi na izrazu, ali što je je - život je prava, ofucana, olinjala, podla, lažljiva, najgora kurbetina zaražena svim i svačim."
"Ne slažem se s vama."
"Ne slažete se sa mnom? A di su vam sada svi oni kojima ste pomogli? Di su oni koji su vam juhicom, friganim krumpirima i jajima na oko plaćali cjelodnevni trud na njihovim poljima?"
"Moje je pomoći i ne očekivati ništa zauzvrat."
"Aaa, je li? Vi ste onda stvarno drugačiji pop od svih koje sam imao priliku upoznati. Nego da vas još ovo upitan: Kao što ste primjetili, ja nikad ne idem u crkvu. Zanima me...a što da ja sutra umrem, biste li me crkveno sahranili ili bi jednostavno rekli; on me potjerao dok sam htio blagosloviti njegov dom, nije nikad ni centa dao za crkvu i nikada u njoj nije niti bio, što ja imam moliti za njega i crkveno ga sahranjivati?"
Odgovorio sam mu da nitko ne bi bio tako potreban moje molitve i crkvene sahrane kao on, jer ako mi za svoga života nije dozvolio da mu pokažem kako je Bog dobar, onda je moja dužnost da makar njegovoj duši olakšam put i pokažem koliko je On milostiv i velik. Pogledao me s nevjericom i tek onda pozvao u svoj dom. Dok sam ležao u bolnici, napisao sam cijelu bilježnicu dojmova o ona tri dana provedena s njim. Četvrti dan me spopala groznica, i on je, bez mog znanja, pozvao doktora koji me je hitno sproveo u bolnicu. Bolest me držala dugih mjesec i pol, možda i zato što nisam imao želje ozdraviti. Sjećaš se don Marijana?
- Kako se ne bi sića...
- On me primio kod sebe u tajnosti, i on mi je donio vijest o tebi. Da samo znaš koliko sam bio sretan i koliko sam te želio vidjeti.
- A ja san triba tebi dojti u posjet, ali eto, ima san mali eksident i natuka par rebara. Drago mi je da si doša. Nego kakvi su ti planovi? Di ćeš sada? Što ćeš?
- Ne znam. Ne znam kako ti ovo objasniti, ali ja sam znao da si se probudio. I prije nego mi je Marijan rekao. Ali opet, moram priznati da sam vjerovao doktoru koji te je otpisao. Ako se probudiš tvoja će patnja biti milijun puta veća. Najbolje bi bilo da zauvijek ostaneš spavati – tako mi je rekao.
- Ćučina! I sad ti ajde doktoru.
- Toliko sam te želio vidjeti i razgovarati s tobom a u isto vrijeme je jedan dio mene govorio kako bi bilo bolje da sam dopustio doktorima iskoristiti te za ''rezervne djelove''.
- Ma jesi lud! Mene za rezervne djelove. A ča bi to, molin te, na meni mogli iskoristiti? Na jedno oko san kratkovidan, na drugo dalekovidan, a na oba dva – ne vidin boje; iman klemave uši i nos ki mi oduvik čini problemi jer zapinje o svašta; zubi su mi u goren stanju od naših brodogradilišta. Sve u svemu – katastrofa! Kriva kičma, ravni tabani, vene po nogama – debele ko prst. Jetra, bubrizi i žuč su, tako reći, već konzervirani da se neće raspasti misecima nakon što partin, jer pelinkovac je bolji od formalina. Na želucu će se doktori moći učiti krpati, a da je prebrojiti čiri ča su po njemu... Jedino ča mi moru uzeti je srce. A vidiš, meni cili život govoru da nisan normalan jer da nisan ko drugi. A radi čega? Radi ovog divljeg srca ča mi buba u prsima. I da mi uzmu srce i stavu ga u nekoga drugoga ''normalnoga''? Ja mislin da ne bi hodilo. Dobro si ti učini. Evo mene sada ovdi sa tobon i mi lipo ćakulamo. Neka ja ovako patin, još bar pedeset godin. Baš mi se svidilo.
Počeo sam kašljati jer sam govorio brzo i uzbuđeno. Na tren mi je ponestalo zraka pa je on nastavio:
- Znači li to da si protiv darivanja organa?
- Ma nek uzmu sve...šali san se. Ali zbilja mislin da ne bi baš puno imali koristi od mene.
- Drago mi je što sam povjerovao onom glasu koji mi je rekao da se treba uvijek boriti do kraja.
- E takovoga te oću čuti! Nego Ive, oćeš mi učiniti jednu uslugu?
- Reci.
- Obećaj mi prije da oćeš.
- Znaš da bi za tebe učinio sve
- Oćeš??
- Hoću.
- Dobro onda, čekaj minut.
Otišao sam u sobu i uzeo debelu crnu fasciklu, u koju složih sve svoje pjesme i bilješke nakon što sam Piza uhvatio da prčka po koferu. Uzeo sam još i cijelu nailon vrećicu mojih razmišljanja o životu, ljubavi, Bogu.
- Evo ga. Ovo su sve moje pisme. Neke san ti već posla u pismima. Ovo je moj život. Oću da ih uzmeš i da ih složiš u jednu lipu zbirku, pa da ih objaviš.
- Ja...
- Čekaj, nisan završi. Ovo ti je ključ od moje stare kuće, a ovo od auta. Kuća je na meni, a ja ću ti je ostaviti da se o njoj brineš ko o svojoj kući. U fascikli ćeš najti jedan list u kome san zaželi da se ti brineš o njoj nakon... E, i tribati će ti i ovo...ovo je moja kartica od banke. Auto je u garaži...
- Vili, nemoj... – počeo je govoriti kroz suze.
- Ne prekidaj, nego me slušaj. Tamo di ja putujen, ovo mi neće tribati. A tebi oće, i zato ne grintaj nego me poslušaj. Moran ti napraviti punomoć kako bi se moga služiti karticon. Kad se vraćaš nazad?
- Ja nisam znao do prije par minuta kamo ću, a kamoli kad.
- Sad znaš. Molin te učini mi ovo. Znaš da bi ti od mene traži isto, i da bi ja za tebe učini isto.
- Znam... – vidjelo se koliko mu je teško, više bilo što govoriti.
- Nemoj prestati virovati. Nemoj se prestati nadati. Nemoj zaboraviti čitati ono što si čita sa četrnaest godina – govorio sam njemu a u sebi mislio: ''Ovo se i na mene odnosi, kao da sam sebi govorim, kao da sam sebe ohrabrujem".
- Onog trena kad prihvatimo borbu sa nevoljama, postajemo ljudi. Onoga trena kad uzmemo križ i kad se povijemo pod njegovon težinom, u Božjim očima nikad nismo uspravnije hodili. Uvik govorimo kako je on milostivi Bog, pa ča će nas onda – ostaviti? Ako nas i ostavi, ako nam se i učini da nas je zaboravi, tribamo mu reći: Hvala ti što si nam dopusti da idemo tvojin puten. Ali veliki je on Bog i njegovo obećanje, da neće zaboraviti ni jednog od svojih najmanjih, sve govori...
Dok sam ovo govorio u nekom čudnom zanosu, prekinuo me veseli Sandrin glas koji je odjekivao stubišem: - Polako Jovice, pasti ćeš!
A on je trčao po stepenicama i bacio se u moj zagrljaj. Vidio sam da mi želi nešto reći, pa je nestrpljivo čekao Sandru da bude njegov glas:
- Uf, ali me izmorio.
- Ča ste se ovako uspuhali vas dvoje. Oli ste dobili na lotu? – upitao sam šaleći se.
- Jest. Jovica je dobio na lotu – uzbuđeno je govorila.
- Opaa – pogledao sam ga i htio je upitati koliko, ali mi je kroz glavu proletjelo: "Ma čekaj, Jovica ne igra loto."
- Daj...ne zafrkivajte me. Ča je bilo?
- Ma ozbiljno ti kažem. Jovica je na životnom lotu dobio glavnu nagradu. Zdravlje.
Njene su vesele riječi do moga mozga stizale polako, polako. Prolazile su mora, pustinje i brda, ravnice i šume. Penjale se uskim puteljcima, silazile planinskim potocima i ulijevale u jedno veliko plavo more. Plavo kao ova dva oka što su me sretna gledala pravo u dušu. Trebalo mi je desetak sekundi, dugih kao san, da ga zgrabim u čvrsti zagrljaj i da se zavrtimo u krug. Normalno, pali smo, jer moje je tijelo bilo pri kraju snaga, ali onaj njegov veseli osmijeh, prvi glas koji sam čuo iz njegove duše nije mi dao ostati ležati. Ustao sam, sjeo na klupicu, i njega posjeo na moja koljena.
- Vraćam se odmah pa ću vam sve ispričati – rekla je Sandra i lakim korakom otišla niz hodnik.
- Ivane, ovo ti je moj mali prijatelj Jovica. On ti ne priča baš puno ali ćemo i to naučiti, eli?
Pogledao me veselo i klimnuo glavom.
- I on je sa vama na odjelu?
- Je. U bolnici ima puno ranjenih mladića...ovo zlo...rat... pa smo mi drugi svi izmišani. E, Jovice, ovaj ti barba priča bolje priče nego ja. Sidni ovdi, pa će ti on ispričati nešto, a ja moran u zahod. Valjda od uzbuđenja. Ivane ispričaj mu neku lipu.
- Ma, koju god on zaželi.
Odšprintao sam u zahod.
Kad sam se vratio, na klupici je sjedila i Sandra. Presvukla se i spremala otići kući. Ispričala mi je kako su sve pretrage pokazale da Jovica, ne da nije bolestan, nego nema niti tragova bolesti.
"Nemoguće" – zamišljao sam onog doktora koji me primio i prorekao mjesec dana života.
- Nikome nije jasno što se dogodilo. Ovo je prvi ovakav slučaj u povijesti naše bolnice. Zapravo, doktori su rekli da u svojoj praksi još nisu imali slučaj da je neko ozdravio od ovog tipa leukemije. A čak su bili posumnjali i da je u pitanju neka greška u kartonima pa su dva puta radili sve pretrage. Ludnica. Ili bolje reći čudo.
Čudo?
Ivan i ja, na sekund smo se pogledali, ali i to je bilo dovoljno da me upita:
- Znaš nešto više o ovome čudu?
- Čudu? A što je to čudo? Jovica je virova da će ozdraviti i ozdravi je. Je tako prijatelju? I bilo bi čudo da nije ozdravi.
- Otkako je Vili stigao, čudne se stvari dešavaju. Najprije je jednu djevojku, koja se pokušala ubiti, odbijala hranu, odbijala govoriti, u stvari, ona je samo vegetirala, dakle najprije je nju izveo iz šok sobe za ruku, a kad ih je zaprepaštena kolegica ugledala i upitala gdje idu, odgovorio je da se idu smijati – u dahu je Sandra tumačila Ivanu.
- Tipičan Vili.
- Onda je još jednu djevojku i dečka toliko preporodio da ja još nisam vidjela da netko onako izgleda nakon ciklusa kemoterapija koje organizam gotovo skroz iscrpe.
Sa sjetom se spomenuh Eni i Marka. Zar je to bilo čudo? Pa samo smo pričali i zezali se.
- Ne ovo nije slučajno – zagonetno je zaključila ona.
- Dobar dan društvo – pozdravila nas je Gordana koja je preuzela smjenu.
- Čula sam za ovoga momčinu. Znala sam ja da je on jak – rekla je i podragala ga po kosi, pa nastavila:
- Nego Sandra, došla sam te pitati što ćemo sutra Mirjani kupiti za poklon.
- Ajoj, skroz sam zaboravila. Evo, ja vas ostavljam da se ispričate – ustala je Sandra, pozdravila nas i krenula s Gordanom.
- Da joj uzmemo buket ruža... – čuo sam ih dok se udaljavahu hodnikom.
Ruže...
- Ive, je se sićaš one moje priče o šumskoj Vili.
- O mraviću i komarcu?
- E.
- Da.
Ispričao sam mu sve. I o snu, i o molitvi, i o mirisu ruža. Rekao sam mu otkud znam da je ona djevojka imala crvenu kosu. Kad sam završio, pogledao sam ga u oči. Bio je to pogled kakav je imao onda dok mi je s veseljem i djetinjom nevinošću pričao o tome što želi biti kad odraste.
Kad smo se navečer rastajali plakao je kao malo dijete i tražio da ostane ovdje uz mene.
- Eto prijatelju...Bog tvojim župljanima daje šansu da progledaju. Nisi im uze za zlo što su bili onakovi prema tebi. Govorin župljani, jer u Njegovin očima ti si svećenik više od ijednoga koga san u životu ima čast čuti da govori. Ako je On uz tebe, Ivane moj...ko će protiv tebe? Ako te je On odabra za svoga, ko te onda more razrišiti...potirati od Njega? Ivane...zašto smo mi ljudi tako slipi? Moj Ive, bi si izgubljen i ja se nadan da san ti pomoga ponovo najti Put. Osim toga, reka si da ćeš poštovati moju volju.
- Zašto ti ne odeš sa mnom? Zar ne bi više volio... – progutao je par riječi.
- Umriti doma? – nadopunio sam ga.
Samo je klimnuo glavom i gledao u pod.
- Pa ja i oću umriti doma.
Sada me radoznalo pogledao i rukavom kao dijete brisao suze.
- Pitaš se kako to mislin? Pa lipo. Jednoj san curi reka da je moj dom tamo di mi je srce. A moje je srce trenutno ovdi, u ovome gradu. Uz nju.
- Dolores?
- Da.
- Jesi dobio moj odgovor na tvoje pismo? Ono kad si mi pisao zašto ste se posvađali...
- Nisan.
- Znao sam. Jer da jesi, ona bi sada bila tu uz tebe. Ja nikada nisam imao djevojku, ali znam da ako nekoga voliš, onda ponos moraš zakopati u zemlju. To je cijena koju svatko tko ljubi mora platiti.
- Sada je kasno za kajanje...
Šofer autobusa ga je pozvao da uđe unutra. Zagrlili smo se još jednom i pogledali znajući da se više nikada nećemo vidjeti...
Ušao je u autobus i, prije no što se vrata zatvorila, doviknuo:
- Kasno? Pitaj Jovicu da li je kasno.
Ostao sam još dugo sjediti na onoj istoj klupici na koju zasjedoh onda kada me neka čudna ruka ščepala i ostavila u ovome gradu.
Tako sjedeći, sjetih se one priče o desetorici gubavaca koje je Isus ozdravio. Samo mu se jedan vratio zahvaliti. Ustao sam sa klupice i otišao u crkvu koja je bila dvadesetak metara dalje, na drugoj strani ulice. Sjeo sam u zadnju klupu i pružio ruku djetiću Isusu koji već toliko godina čuči u hladnom i mračnom kutu moga srca. Gledao sam u pod pred Njim, jer ne bijah dostojan gledati mu u oči. I počeo govoriti:
- Hvala ti Isuse što si dozvoli da padnen. Hvala životu na ovoj bolesti jer je učinila da uz Tvoju pomoć progledan. Tek sada vidin da su svi moji padovi u životu imali smisla. I svaki put kad san bi na kolinima u blatu, Ti si dolazi i pita me je li želin biti onakav. A ja san se pravi da te ne čujen. Hvala ti Isuse što si osta uz mene u ovoj muci koja je učinila da ponovo čujen. Hvala ti što si mene, ovako slaboga i grišnoga, izabra da činin dobra djela u Tvoje ime. I ni jedna sekunda muke koja me dopala za života ni mi bila previše, jer mi se u ovon trenu čini ko da nikada nisan ni okusi patnju. Priznan ti sve svoje grihe...sramin se što san te tek sad na samrti spozna, a od kad znan za sebe...uz mene si...oprosti mi Isuse moj...
Teškim korakom vraćajući se u bolnicu, razmišljao sam o njegovim riječima i opet napravio onu istu, toliko puta ponovljenu grešku – počeo se nadati.
- 23:25 -
petak, 12.02.2010.
11
Piz nije bio u svom krevetu. Jovica je jutros izgledao puno bolje i čuo sam doktora kad je rekao da će danas Jovicu odvesti na pretrage. Srce me opet steglo i htio sam ih nešto upitati ali riječi me nisu slušale.
Prošla me noć totalno iscrpila. Osjećao sam se kao prazna, probušena nailon vrećica. Nisam bio dobar ni za što. Bijah kao otpad koji se niti reciklirati nije mogao.
Ovo čekanje me dovodilo do ludila. Počeo sam se pitati jesam li ispravno postupio? Pa zamalo ga nisam ugušio. Zamalo ne postah ubojica. Nisam sebi mogao objasniti od kud onakva reakcija. Možda mi je više jednostavno pukao film u glavi gledajući cijelog života kako se jači iživljavaju nad slabijima i uživaju u njihovoj nemoći. Ali možda ipak nisam smio onako reagirati. Ovo mi je bila prva misao od juče, da sam možda i pogriješio. Počela me gristi i savjest. Nisam znao je li onaj čovjek ima ženu i djecu. I da sam ga kojim slučajem ubio, kako bih se branio? Uzeo mi je pjesmu iz kofera i smijao joj se? Uzeo je djetetu igračku iz ruku i uživao u njegovu plaču? Ovo su stvarno bili jaki razlozi da se nekome oduzme život pa makar on bio i loš čovjek kao što je ovaj.
Moja je osveta – uči nas On.
Nikad nisam volio tučnjavu, jer uvijek je netko mogao postati invalidom za cijeli život. Zato ne razumijem one koji svaki pijani izlazak vani okončaju krvavi. Nikada nikoga nisam izazivao i svugdje sam bio dobro primljen i mogao bez straha popiti piće. Kad bih bio u nekome kafiću ili u disku, i primjetio da se sprema kakva gužva uvijek sam je nastojao izbjeći. Nije se isplatilo ni radi koga potući jer su se uvijek mlatili i započinjali s tučnjavom jedni te isti dečki. Ma točno sam znao da će biti neka frka kad se nađe njih par na okupu i još k tome "malo pijani".
Ali jednom ni ja nisam mogao izdržati pa sam pokušao intervenirati. No moja je intervencija završila neslavno. Jednom je u kafiću u kome se okupljao cijeli otok, bila većinom ekipa iz moga mista i tri dečka iz susjednog. Jedan od njih mi je ostao u sjećanju, jer me prije par godina pokušao isprovocirati dok je oko njega bilo šest prijatelja. Nije uspio, ali sam mu to dobro zapamtio. I tako, počela tuča oko biljarskog stola i tuku se trojica i trojica. A naših je bilo bar petnaest, no nitko se nije miješao jer troje protiv troje je fer tuča.
Normalno, njih trojica su dobili po tamburi prije nego je gazda ugasio muziku i intervenirao. Umirili su se na dva minuta i gledali kako će pobjeći iz kafića, misleći da će svi navaliti na njih. Kad su vidjeli da se nitko više i ne obazire na njih, da samo smetaju – jer tko je mogao piti bez muzike, a naslaganih tura na šanku bilo je oho-ho, onaj što je meni ostao u sjećanju iza gazdinih je leđa priprijetio cijelom kafiću: "Doći ćete vi meni svi – jedan po jedan".
A to je bio način na koji su dečki iz tog mista bili jaki. Šest na jednoga.
Kad je on to rekao, u meni je buknuo takav bijes da ustah sa sjedalice za šankom, i htjedoh se zaletiti i zalijepiti mu šamarčinu...ali sve što sam uspio učiniti bilo je reći ljutito:
"Ma kome ćeš ti prititiiii...."
Ono moje zadnje "i" završilo je na skliskim prljavim pločicama koje sam poljubio cijelom težinom moga nosa. Ustao sam i prije nego tresnuh o pod, ko u filmu, i vratio se držati šank da ne padne. Ili je on držao mene. A ko će znati ko koga drži u onoj gužvi. Cila ekipa se odvalila od smiha, a mene i dan danas zafrkavaju da je šef zatvorio lokal deset dana nakon moga pada, jer da sam mu, udarivši nosom o pod, poremetio cjelokupne instalacije.
Eto, i zato tuče nisu bile za mene.
Dok sam se u mislima još uvijek držao za šank i trusio po, ovaj puta, šumskome voću, nisam uopće primjetio da kraj moga kreveta stoji neka mlada sestra, pripravnica, rekao bih.
- Oprostite, da li vi pišete pjesme? – upitala me bez pardona.
- Vama na usluzi.
- Ma priča se da pišete jako lijepe pjesme pa sam vas poželjela upoznati, a i voljela bih da mogu pročitati koju, ako vas smijem zamoliti.
- Smijete – rekao sam sa smiješkom i skroz zaboravio na Piza, koji je baš u tom trenutku ušao u sobu.
Njegov mračan pogled sjekao me komadić po komadić. A ja opet ne bijah gospodar svoga tijela. Uzela me ona tajanstvena ruka, i nakon što sam iznenađenoj djevojci ostavio nekoliko listova da pročita, odvela pravo pred Piza.
- Je mogu razgovarati s tobon? – upitao sam gledajući ga smireno pravo u oči. To ga je zbunilo pa je samo odgovorio:
- Šta hoćeš?
- Želi bi ti se ispričati za ono ča se jučer dogodilo. Da si me pita, ja bi ti bi da da pročitaš što god iman, ali kad sam vidi da se smiješ bolesnom i nemoćnom ditetu koje se skoro zagrcnulo od plača, izgubi san glavu i nisan zna ča činin. Moga san te ubiti, a to mi cilo jutro ne da mira i non stop mi se vrti po glavi. Molin te oprosti što san onako izgubi glavu, ali te isto molin da izbjegavaš moga prijatelja jer radi njega san spreman i u oganj skočiti. Ako se misliš osvetiti, osveti se meni, i to odmah, jer možda za petnaest dana više nećeš imati vrimena.
Gledao sam ga pravo u oči, ali on je cijelo vrijeme izbjegavao moj pogled. Na kraju me ipak pogledao i valjda ga moje smireno lice odvratilo od osvetničkih misli, ili je samo odlučio uživati gledajući kako se mučim ovih zadnjih tjedana života. Nije rekao ništa, samo je klimnuo glavom, uzeo cigarete iz svog ormarića i otišao valjda vani zapaliti.
Vratio sam se na svoj krevet i legao. Ona djevojka je stajala kraj prozora i čitala.
- Predivne su. Kome ste napisali ovu?
- Onoj koja će je biti dostojna.
Po pogledu sam vidio da me ne razumije, pa sam nastavio:
- Ako sam nekoj curi napisa pismu a ona je nije bila vridna jer me gladala kao kakvog čudaka ili slabića koji piše pismice, je li u redu tu pismu rasparati i baciti ća od sebe. Ili je sačuvati. Sačuvati u sebi onaj osjećaj ljubavi koji mi je drža olovku u ruci i šapća riči koje san zapisa. Sve ove pisme nisu imale istu curu za inspiraciju ali je osjećaj ljubavi i spremnosti da dan život za svaku od njih, osta uvik isti. I zato ja uvik govorin da su sve moje pisme posvećene samo jednoj curi. Onoj koja će ih voliti i razumiti. Onoj jednoj koja je rođena samo za mene. A voliti i razumiti moje pisme i moje riči, znači – voliti i razumiti mene! Uvik san se pita je li fer od mene nekoj curi pokloniti pismu koju san napisa prije, misleći na neku drugu curu. Gotovo svaka me pitala jesan li to napisa njoj. Odgovor je bi uvik isti: "Nisan, a možda i jesan."
- Shvatila sam. Baš mi je drago upoznati nekoga tko piše ovakve pjesme.
- Ajme oprosti, nismo se još upoznali. Ja sam Vili.
- Monika, drago mi je. Mogu li dobiti koju za uspomenu.
- Odaberi koju god oćeš. Čekaj, evo ima ih još deset u koferu.
Opet se naslonila na prozor i čitala moj život.
Došla je Sandra i odvela Jovicu na pregled, ali tek nakon što sam ga umirio da će se vratiti odmah i da ću ga čekati ovdje. Kad je Jovica otišao, u sobi smo ostali sami Monika i ja. Da nije bilo nje, vjerovatno bih se ustao i otišao negdje samo da ne osjećam studenu samoću od koje se ledi krv u žilama.
Upitao sam se otkud ova djevojka? Nitko nikada nije došao kod mene i rekao: "Čuj, oćeš mi pokazati neku tvoju pjesmu? Rekli su mi da jako dobro pišeš..." Većinom su me uvijek gledali kao čudaka koji nema petlje prići nekoj curi i pričati sa njom, nego se srami i piše nekakve "pismice" kao dijete od deset godina. Oduvijek su mi govorili da se ponekad ponašam kao dijete. Htjeli su me uvrijediti ali meni je to bio najdraži kompliment jer sam se u tom trenu sjećao Isusovih riječi: Ne priječite dječici doći k meni jer takvih je Kraljevstvo nebesko. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne u nj neće ući.
Opet sam se sjetio Eni. Stvarno me rastužila. Tako sam se veselio pričati s njom. A rekla je da će doći. Opet me spopala ona prekjučerašnja malodušnost i tjeskoba. Ma što sam ja uopće očekivao da će se dogoditi? Da ću ozdravljati ljude? Da ću napisati pjesmu i reći čiribu-čiri-ba i ljudi će se mijenjati na bolje? Čemu sam se nadao? Umrijeti ću sam i nitko neće ni znati da sam umro. Ima li moj san uopće ikakvoga smisla. Bože u čemu je smisao ove moje patnje? Zašto me ne pustiš da jednostavno umrem. Pa baci me u pakao i daj moj dar nekome drugome...umoran sam i tako bih želio počinuti...svi su me zaboravili pa i ti, ti Bože moj...
- Evo ova pjesma mi se najviše sviđa. Mogu je dobiti? Oćete mi se potpisati? – prekinula je moje misli i pružila mi je papir, a ja sam zadrhtao.
Slučajnost?
Sumnjam.
Prije dvadeset sekundi želio sam se predati. Molio sam Boga da me uzme, a On mi i prije nego sam ga zamolio, poslao svog anđela da mi dade snage. Da mi pokaže kako me On nije zaboravio. Bila je to ona ista pjesma koja je jedina odletjela iz mog kofera onog zadnjeg dana ljeta kad me tajanstvena ruka ščepala i ostavila u ovom gradu. Drhtavim rukama uzeo sam olovku i napisao posvetu.
- Zašto plačete? – upitala me, a da ja toga uopće ne bijah svijestan.
- Od sriće mislim. Jer sad sam siguran da ću je opet viditi.
- Koga?
- Moju prvu i zadnju ljubav.
Nije me više stigla ništa pitati jer su prijateljice stigle po nju. Nisu bile ovako prijazne i otvorene ko ona. Samo su se smijuljile, vjerovatno čudeći se i meni i njoj.Pozdravili smo se. Ona mi se zahvalila i zaželjela da što prije ozdravim i da napišem još mnogo onako lijepih pjesama. I otišla je noseći sa sobom dio mene. Zapravo bih mogao reći – cijelog mene, jer onu pjesmu mogu zamijeniti samo tri riječi u koje stane čitav moj život...volim te, Dolores.
Bez naslova ili bolje reći cila je pisma naslov
Dani mi idu
teški oblaci nošeni vjetrom
sjeta kao sitna kiša
dan za danom bez tebe
Tuga
Slutim dan kad će 'mjesto
tutnjave motora
odijeknuti mojim srcem
tvoj osmijeh
Duga
Kad će 'mjesto kapi kiše
vjetar mrsiti po mom licu
tvoju kosu
Noć
Ne ona obična već topla, ljetna
okupana u bezbroj i one dvije
najsjajnije zvijezdice tvoje oči
što su prozor u
tvoju dušu
Dan
I onaj najsunčaniji, i onaj najljepši
i još milijun takvih
dao bih da mogu
Tugu uzeti pod ruku
prošetati se ispod Duge
i u prekrasnoj ljetnoj Noći
čekati rađanje novoga Dana...
Osjećao sam kako je i meni počelo gorjeti čelo. Možda sam se nahladio šetajući gradom proteklih dana. Mislio sam o nenedanom posjetu nepoznate djevojke, i o najavljenom, ali neodržanom, Eninom. Posjet ove djevojke nije bio slučajan. Netko gore imao je plan kojim je upravljao mojim životom. Do sada mi se dogodilo na tisuće ovakvih sitnica. A samo se budala može tisuću puta spotaknuti o jednu te istu stepenicu. Da. Ja sam bio ta malodušna i nevjerna budala. No, osjećao sam da ovo nije bio moj zadnji ovakav ispit pred Njim, i odlučih ga drugi puta položiti, to jest, ne dopustiti da onaj crv sumnje izruje rupu u mome srcu i otvori prolaz očaju koji se nalazio svuda oko mene. Čak i u ovim sivim zidovima.
Jovica se vratio umoran s pretraga i zaspao je čim sam ga poljubio u čelo i pokrio dekom.
Očekivao sam da će ostatak ovog opet oblačnog dana biti uobičajen, no prevario sam se.
Prepušten svojim mislima, tonuo sam u san. Odlutao sam do jednog ogromnog prostora obučenog u bodljikavu žicu. Oko tog ograđenog prostora, koji me podsjetio na nacističke logore smrti, stražarile su neke spodobe bez lica, naoružane oštrim kandžama što mjesto prstiju viriše iz ogromnih ruku. Svud uokolo širio se neki neopisivi, meni nedokučiv, smrad. Ja sam stajao izvan žice i na mene se nisu ni obazirali. No, unutar žice bilo je toliko mršavih, polumrtvih ljudi da su neki izgledali kao sljepljeni. Pokušavali su pružati ruke kroz žicu, valjda da bi uhvatili koju kap vode, jer izvan ograde bijaše i trave, i sunca, i kiše, a unutar samo prljava prašina i užasna vrućina koju sam osjećao i desetak metara dalje. Kao ogromna pećnica – pomislio sam.
- Smiluj se... Vode... – molili su milijuni zatočeni u žicu. Starci, odrasli muškarci i žene, mladići i cure od kojih neki bijahu još djeca. Kao da nije bilo pravila po kojem su zatočeni tu unutra. Među njima zapazih i crvenokosu trudnicu maslinastih očiju koja nije žeđala i stajala je nekako mirno u svoj toj gomili.
Čudno.
A oni što pružahu ruke kroz žicu da dohvate koju kap vode, ubrzo su shvatili da to nije voda, nego nešto od čega dobijaju gnojne čireve po čitavom tijelu. Nisu marili, nego i dalje hlapljivo lizali, jakim suncem i čirevima, opečene ruke. No umjesto da im utaže užasnu žeđ, one kapi kiše nagonile ih na proljev i povraćanje.
Stražari bez lica sadistički se ceriše nezamislivim patnjama svojih uznika.
"O Bože, što su ovi ljudi učinili da zaslužiše ovakvu kaznu? Što je kome skrivila ona nerođena beba što molećljivo iz utrobe gledaše u mene?"
I ne dovrših misao do kraja, kad ono stažari uletiše u milijunsku gomilu i kroz žicu izvukoše napolje neku mršavu spodobu svu u dronjcima od čijeg mi smrada zasuziše oči. Okrenuo sam glavu i rukom prekrio nos i usta. Skoro sam i ja povratio. A onda je učinio tako jak pljusak da pomislih kako ću se ugušiti od te silne vode. Htjedoh pobjeći i sakriti se, ali nisam znao kuda jer ne vidjeh ni prst pred nosom. Ipak zakoraknuo sam prema naprijed i osjetio kako nagazih na onog nesretnika. U prvi sam tren pomislio: "Još ću se i zaraziti od njegove prljavštine i smrada", a onaj drugi glas mi je rekao: "Ne možeš ga ostaviti da ostane ovdje ležati. Ugušiti će se." Kiša je lila tako jako da je voda već žuljala moja koljena.
Pomoći mu ili ga ostaviti? Dvoumio sam se trenutak koji ponekad znade biti užasno dug.
Sagnuo sam se i uhvatio ga ispod pazuha, prebacio mu ruku preko moga vrata i počeo ga nositi. U isti tren je prestalo kišiti. Osjetio sam kako se ovaj nesretnik osovio na svoje noge i počeo hodati. Zapljusnuo me neki poznati, nježni, predivni miris. Dodir ruke na mojoj ruci natjerao me da ga pustim i pogledam.
Kraj mene je stajala Iva.
Bila je obučena u prekrasnu bijelu haljinu, a njenu dugu kosu krasio je vijenac od bijelih ružinih cvijetića.
Izgledala je predivno.
Učinilo mi se da upravo njen osmijeh zaustaviše kišu. Zavrtila se u krug, kao da će zaplesati. Njena se duga haljina zalepršala poput golubičinih krila. Prišla mi je i nježno na uho šapnula:
- Hvala ti...
Probudio me oštar miris i nečiji dodir po nogama. Otvorio sam oči i vidio Jovicu kako se jedva drži za mene i povraća po mom krevetu, podu, svud... Ustao sam i pričekao da izbaci iz sebe što ima a onda ga odnio kod dežurne sestre. Hitno je pozvala doktora koji me utješio da Jovica ima gripu kao i skoro jedna šestina gradske populacije, te da zato povraća. Nisam imao snage sumnjati u njegovu dijagnozu.
Dok sam se prao, razmišljah o onom snu. Sjećao sam se i najmanjeg detalja iako bi prije rijetko kad zapamtio o čemu sam sanjao. Ovakav san nikad prije nisam usnuo.
Te večeri dok sam bdio nad mojim prijateljem, shvatio sam da uz sebe imam nekoga kome je jako stalo do mene. Kažu da je pas najvjerniji prijatelj. Slagao sam se s tom poslovicom dok nisam upoznao Jovicu. Nevino dječje srce je najvjerniji prijatelj. A možda i psići imaju takvo srce i zato su nam vjerni.
- 00:49 -
četvrtak, 11.02.2010.
12
Prošao je Božić.
Šumska je Vila ispunila želju nekome drugome. Jovica je dobio temperaturu i stavljali su mu one nezgodne čepiće kako bi je snizili. Sjetio sam se kako je meni neka sestra bila donijela onakve iste čepiće i rekla da ih uzmem. To je bilo prije petnaestak godina kad su mi operirali slijepo crijevo.
Ma uzeo sam ih ja, i još čekao deset minuta da mi donese čašu vode. Kako nije dolazila pozvao sam je i rekao da: "Kako ona misli da ću ja ovo progucati? Zač mi niste donili čašu vode?"
Ona se samo nasmijala i otišla iz sobe. Valjda je mislila da se šalim. Ali meni i dalje nije bilo jasno tko ono more progutati. Kad je kolega pacijent na krevetu do mene vidio u kakvoj sam nedoumici, nasmijao se i on, i pokazao mi prstom kamo bih to zapravo trebao "uzeti".
''A ča ni odmah rekla. Koza!'' A jesam se osramotio.
Ležao sam na krevetu i čitao Jovici one pričice koje mu je Djed Mraz prekjučer ''poklonio'' dok smo šetali gradom. Vrućica ga nije puštala. Ipak se preznojio a svaka kap znoja koja mu je potekla niz blijedo, umorno lice, u moje je srce zabijala jedan nož. Nisam ga mogao gledati onakvog. Mislio sam da ga je uhvatila zadnja faza njegove bolesti i bio sam očajan. Ništa nije jeo cijeli dan pa sam odlučio otići vani u dućan i kupiti svježeg voća te mu napraviti frape.Otišao sam u dućan i nakon dvadesetak minuta se vratio. Kad sam ušao u sobu pao mi je mrak na oči. Moj kofer koji stajaše ispod kreveta bio je otvoren i neki papiri razasuti ležahu uokolo. Ali nije to ono što mi krv potjeralo u mozak tako da se još s vrata zaletih prema krevetu.
Piz je stajao leđima okrenut vratima i u lijevoj je ruci imao papir sa kojeg posprdno čitaše, bolje reći rugao se pjesmi koju napisah svojoj majci, a u desnoj je držao delfine i njima mahao iznad Jovice, koji ih ispruženim rukama pokušavaše dohvatiti. Jovica se, sjedeći na podu, gušio od nijemog plača i molećljivo pružao ruke ka delfinima koji samo što ne oživiše od njegovih suza.
A ovaj se smijao.
Sav bijes koji se cijeloga života skupljao u meni izlio se u jednoj jedinoj sekundi koliko je trebalo da se stvorim pored njega i šakama ga uhvatim za vrat. Prevalili smo se na pod i stvarno ne znam koliko dugo sam ga držao ali bio se gotovo sasvim umirio, i da Jovica nije ustao i zagrlio me dok sam klečao iznad Piza, tko zna kako bi sve bilo završilo. Ovako je on, nakon što moj stisak popustiše, teško došao do daha i gotovo puzeći otišao iz sobe. Srce mi još neko vrijeme divljački tuklo jer očekivah da će se vratiti, međutim nije ga bilo cijelo popodne. Jovica je prestao plakati i valjda ga moja blizina smirila, jer je nedugo zatim usnuo, s delfinima čvrsto stegnutim na grudima. Nisam mogao večerati od ljutine koja mi je talila želudac. Očekivao sam da će se dogoditi svašta, da će se vratiti sa bejzbol palicom i ubiti me, ili da će jednostavno reći doktoru pa će me ovi premjestiti baš kao i Slavu. Toga me bilo najviše strah jer bih morao ostaviti malog prijatelja. U svom ovom razmišljanju bijah skroz zaboravio na Eni. Ni danas nije došla. Bio sam razočaran i tužan, ali i zabrinut da joj se što nije dogodilo. Jedino me obradovao Miro koji se vratio po neke lijekove. Njegov topli osmijeh malo me oraspoložio. Ali očekujući povratak one budale i videći Jovicu kako nemoćno uzdiše, opet sam bio napet ko puška. Od silnog uzbuđenja i osluškivanja koraka nisam zaspao do duboko u noć. A onda me kao i svako jutro probudio glas sestre.
- 00:41 -
srijeda, 10.02.2010.
13
Nisam se htio probuditi. Kad je Sandra ušla u sobu i rekla da se spremimo za vizitu, prekrio sam glavu dekom i poželio umrijeti istog trena. Jer još mi je pred očima bio njezin lik i to tako stvaran da mi se činilo kao da je mogu dotaknuti. Umjesto nje, dotakla je mene, bolje reči ošamarila oštra bol u grudima.
"Je li to to?" – upitah se.
Nisam mogao ustati. Nisam mogao disati. Sandra je shvatila da nešto nije u redu i pozvala je doktora. Odveli su me u sobu za preglede i dali neku injekciju koja me smirila i opet sam počeo hvatati zrak onime što mi je preostalo od pluća.
Jovica me suznih očiju čekao na hodniku ispred vrata. Sandra je sad i njega trebala smirivati. Dotrčao je do mene.
- Dobro san ti prijatelju. Dobro san. Sretan ti Božić – rekao sam i zagrlio ga.
Nisam želio više ostati u onoj sobi pa sam ustao i otišao u našu sobu. Doktor se čudio kako sam brzo došao k sebi. Hm, da je on mene vidio kako hodam nakon litre pelina ne bi se sada čudio. Nisam imao vremena za bol. Želio sam svaku moju budnu sekundu biti uz Jovicu. Moga maloga prijatelja. U meni je oživio neki inat, rekli bi moji – dišpet, i nisam htio boli i skoroj smrti dati da uživaju u očaju s moga lica.
Pogled mi je odlutao na prazan i uredno složen Dinkov krevet. Sjetih se da su ga jučer odveli. Učinilo mi se ono kao scena iz filma u kojem su nacisti odvodili svoje žrtve na "kupanje". Probao sam ne razmišljati o tome gdje je i što mu se dogodilo. I njegov je ormarić prazan. "Možda je otišao kući za Božić..." – ispričah samome sebi skasku.
Do ručka sam mirno ležao na krevetu i učio Jovicu pisati. Nisam znao kako on razumije riječi kad ne može govoriti. Ali ja još nisam vidio bistrije dijete. Nije znao pisati slova pa sam ga učio napisati cijelu riječ i onda bi on po zvuku i obliku slova napisao što sam ja rekao.
Prvu riječ koju sam ga naučio bila je; Dolores!
Moje ime je najlakše zapamtio. Brojevi su mu išli puno bolje i objasnio sam mu da i slova i brojevi mogu ići skupa npr.kao telefonski broj. U teku smo pored imena Dolores upisali njen broj telefona a to je značilo da kad vidi imena i uz njih brojeve, onda su to najvjerovatnije telefonski brojevi.
- Možda ti jedan dan mati pošalje pismo i broj telefona pa moraš znati lipo okrenuti pravi broj. To ti je najlakše. A i jednoga ćeš se dana dok budeš zvati svoju curu, sititi onog ludog prijatelja Vilija koji te je nauči zvati na telefon. Oćeš, eli? Nego, a da mi opet idemo napraviti đir do grada kad je vani lipo vrime. Oćemo?
Nije ga trebalo dva puta pitati. Spremio se duplo brže od mene. A ja ko i starac od 80 godina. Dok smo silazili niz stepenice, sjetih se kako je Eni rekla da će nas doći posjetiti za Božić. Rekao sam Gordani da ćemo se brzo vratiti. Bilo je dva sata poslije podne i računao sam da ćemo do pet biti nazad. Dan je bio prekrasan. Sunce je svojim tracima istjeralo one pramenove hladnoće koji su još samo u pretilim sjenama nalazili mira.
Prolazeći kraj telefonske govornice, objasnio sam Jovici kako će okrenuti brojeve. Govorio sam mu i o pozivnim brojevima, koje svaki grad ima drugačije. Izvrtili smo Ivanov broj, ali se nitko nije javljao.
Sjetio sam se da Marko spomenuše kako njegov bratić ovaj tjedan opet putuje prema jugu. Zaključio sam da će danas sigurno i on doći sa Eni i donijeti mi dobru vijest. Zato smo se morali vratiti što prije natrag u bolnicu.
Šetajući tako gradom, činilo mi se da jedino nas nitko ne zaustavlja i želi sretan Božić. Da nije bilo mog prijatelja, opet bih se, kao i toliko puta do sada, osjećao najusamljenijim čovjekom na svijetu. No, prolazeći pokraj crkve nasuprot autobusnog kolodvora, starica koja je stajala pred vratima i promrzlom rukom tražila da joj se smiluje neko toplo srce, ponovo me podsjetila da mi, slabi ljudi, uvijek mislimo kako je naš križ najteži. Dao sam Jovici jednu novčanicu koja je njeno ukočeno lice ozarila osmijehom i onim tako toplim riječima...''hvala ti''. Jovica me pogledao i na svoj mi način rekao...''sada znam''.
Opet mi je u misli doplovila ona; kako smo se dogovarali da ćemo Božić i Novu Godinu dočekati skupa jer sam joj priznao da mi je oduvijek bio san prošetati se s voljenom djevojkom zagrljen, po gradu dok svuda vlada blagdansko raspoloženje. Jer koliko samo godina lutah sam okićenim gradskim ulicama i tužan zavidih svima koji su imali nekoga s kime će provesti blagdane. Dok su drugi sanjali o autima, jahtama, stanovima, gomili novaca, pa vjerujem i o manekenkama, ja sam maštao o toploj ruci koja će grijati moju uvijek hladnu ruku, o nekoj duši koja će me voljeti. Još jedan san koji mi se nikada nije ispunio.
Jovica nije primjetio moju zamišljenost jer se igrao velikim balonom koji smo kupili na štandu. Kako ga držah za ruku, učinilo mi se da će ako iznenada zapuše vjetar, balon najprije podići u zrak Jovicu pa mene. Pa da! Izgledali smo kao dvije metle, točnije kao metla i metlica koje je netko toplo obukao. Sjeli smo u isti kafić od jučer i zamišljeno gledali kroz veliko prozorsko staklo. Svatko u svojim mislima. A onda smo se pogledali i kao da nam se misli sudariše: "Ajmo se zafrkavati a ne tu sidimo ko dvi mokre kokoše!"
Izašli smo vani i počeli obilaziti redom sve štandove na kojima se moglo svašta kupiti. Došli smo do jednoga na kome su se prodavale knjige. Idealan božićni poklon. Počeo sam rezgledavati, a pomalo promrzla prodavačica obučena u skafander se ponudila:
- Mogu pomoći?
- Ma tražin knjige za poklon prijateljicama i prijateljima, a i nešto za mene.
- Što vas zanima?
- Ja san pomorac i ja čitan sve...
- E onda vam imam ovu krasnu knjigu od... – sagnula se dohvatiti knjigu ali sam je prekinuo:
- Ne bi tu knjigu hvala.
- Šta, već ste je čitali?
- Hm...zapravo i nisan.
- Ne sviđa vam se ovaj pisac?
- Pa neman ja ništa protiv njega ali trenutno nisan...je znate kako je on završi?
- Molim?
- Kakvom je smrću umro?
- Pa mislim da se ubio.
- U pravu ste. I to je za mene jako loša preporuka za njegovo djelo. Jer dobar pisac triba svojin životon dokazati da je vridan riči koje je napisa. Isto ko da mi poručuje – pročitaj ovo i završićeš ko ja. Dajte mi neku koja veliča život, a ne da u pozadini riči napisanih u njoj stoji tako tužni pisac. Trenutno mi triba nešto puno puno veselije...
Nabacila je promrzli smiješak i potražila neku drugu knjigu, a ja sam nastavio:
- Nemojte misliti da ja njega osuđujen što je to učini, jer i ja san par puta to isto poželi. Ali mislin da onaj ko je napisa knjigu, i ako je još k tomu dobi i Nobelovu nagradu za nju, onda je svojim životon triba i zahvaliti onome ko mu je da otaj dar da napiše knjigu. A ne svoj život baciti u oganj.
Primjetih da sam joj naporan, jer očito nije dijelila moje mišljenje, pa na brzinu odabrah četiri knjige, platih, te otiđoh na drugi štand sa figuricama svetaca. Kupio sam Jovici par figurica i objasnio mu zašto služe. Odlučili smo ih staviti pod onu siromašnu umjetnu jelku koja se savršeno uklapala u naš odjel. Stajala je u kutu hodnika, pored televizije i gotovo je nitko nije primjećivao. A i zašto bi? Kome je bilo do Božića. Kome je bilo do veselja.
Počeli me zamarati svi ovi bezbrižni šetači koji nisu ni slutili koliko su sretni što mogu ovako bez brige prošetati gradom. A one koji su se dosađivali najradije bih za kaznu bar na jedan dan zatvorio na naš odjel. Trenutno nisam mogao ni zamisliti kako izgleda dosada. Odlučih se vratiti u bolnicu. Možda nas Eni čeka.
Čim smo se vratili upitao sam dežurnu sestru da li je Eni dolazila. Nije još.
U osam sati naveče prestao sam gledati kroz prozor u hodniku i nadati se da će doći. Bilo mi je krivo što nas je zaboravila.
Jedan glas u meni govorio je:
"Eto vidiš kakvi su ljudi..."
A drugi:
"Ma samo da se njoj nije što dogodilo. Biti će nešto iskrslo pa nije mogla doći. Doći će sutra."
Te večeri prije spavanja, moj mali prijatelj i ja, sjedili smo na našoj klupici i vježbali pisanje. Već je znao napisati sva naša imena. Kad bi barem izustio samo jednu jedinu riječ. Znao sam da je to pitanje vremena. Opet će on pričati i glasno se smijati, no oću li ja imati vremena uhvatiti taj trenutak?
Nadao sam se.
Iskreno sam se nadao.
Prije nego sam zaspao spopala me neka tjeskoba. Učinilo mi se da se borim sa vjetrenjačama. Da, ljudi su bili kao vjetrenjače. Uz tebe su samo dok im trebaš a onda te otpuhnu i zaborave. Isplati li se onda pomagati drugima? Zar puno tražim? Samo jedan jedini posjet da mogu čuti Enin topli glas i popričati s njom.
Večeras se opet osjećam tako usamljenim.
Mrzio sam ovaj osjećaj.
- 00:13 -
utorak, 09.02.2010.
14
Badnjak. Čim otvorih oči prva riječ što se rodila u glavi bila je – Badnjak. Taman kad su misli htjele odskitati u prošlost, i ovu bolnu sadašnjost bar na tren ostaviti po strani, pogled mi je pao na drago dijete što još uvijek snivaše.Nešto lijepo, nadao sam se. Odlučio sam danas učiniti sve da ga razveselim.
Pogledom sam pretražio polutamnu sobu i primjetio da su, osim nas, tu još ostali Saša i Dinko koji nije bio dobro. Dapače, ujutro nakon vizite su ga nekud odveli. Čekao sam da se probudi Jovica a onda ga odmah upitao:
- Ajde prijatelju, diži se! Oćemo poj đir do grada?
Začuđeno me gledao. Tko zna kad je zadnji put bio vani.
Onda mi je palo na pamet da je vani jako hladno.
- Je imaš ča toplo za obući?
Nije mrdao glavicom. Ni da, ni ne. Zato sam otišao kod Sandre koja je baš završavala noćno dežurstvo i upitao je za Jovičinu odjeću. Pokazala mi je njegovu odjeću u kojoj je stigao u bolnicu. Smeđe cipelice pokidanih vezica odavno izašle iz mode, izgledahu kao da ih je naslijedio od nekoga. Svijetlo smeđe samterice...sumnjam da mu pristajahu. I karirana košuljica pokidana džepa sa četiri sitna bijela dugmeta.
- A di da mu nabavim? Je li se negdi blizu može kupiti?
- Tu dvije ulice od bolnice ima par dućana...
- Je te mogu zamoliti da mi pomogneš čakoli najti?
- Evo ja za 15 minuta idem kući. Hajde se spremi pa idemo.
- Ne brini se za šoldi...
- Ma znam, dolar je opet skočio. Nema straha – zafrkavala me ona.
Jovica me tužno gledao dok sam se spremao. I gotovo sam siguran kako bi bio počeo plakati da ga nisam utješio: - Evo me, za uru se vraćan. Iden nešto kupiti pa ti i ja idemo u đir. Važi?
- Je važi? – morao sam ponovo upitati.
Potvrdno mi je klimnuo glavom.
Odlučio sam se i ja malo utopliti. Sandra me odvela u dućan i odabrala košuljicu, džemper, jeans hlače i udobne, tople zimske cipele. Nadali smo se da će sve ovo pristajati Jovici i da se nećemo morati vraćati u dućan. Dok smo tražili neku igračku kojom bih ga razveselio, čuli smo mlađu gospođu kako svojoj prijateljici prepričava jedan događaj. Naime, obije su bile sa djecom...Jovičini vršnjaci rekao bih. I dok sin mlađe gospođe bijaše miran ko bubica, ovaj drugi je non stop nešto prevrtao po policama, rušio igračke na pod, plakao; mama kupi mi ovo, mama kupi mi ono. Sve dok ona mlađa nije prijateljici dala savjet:
- Isto tako je i ovaj moj radio čuda kad sam ga prvi put dovela u dućan sa igračkama. Na kraju je legao nasred poda u dućanu i stao lupati rukama i nogama po podu. Molila sam ga da ustane, i molila...a onda meni pukao film. Uhvatila sam ga za vrat i digla sa poda. Onda sam mu prilijepila takvu šamarčinu da mu je krv odma izašla na nos. Skoro se zagrcnuo od plača, ali kad sam ga još dva tri puta opalila po guzici i upitala hoće li još, brzo je izgubio volju za cmizdrenjem. Bila sam bijesna kao pas. Koleginom sinu je za par dana bio rođendan i pošla sam s ovim tupanom u grad ne bih li mu štogod kupila, a on me skroz izblesirao. Vratila sam se kući neobavljena posla. Sutra smo opet došli u isti dućan i prodavačice su nas gledale kao da čekaju kad će ovaj opet nešto početi izvoditi pa da ga izlupam. A on miran ko bubica. Kad sam kupila što sam htjela, pitala sam ga: "Što će ti mama kupiti?" A on mi odgovorio: "Ne bi ništa – HVALA!" Prodavačice su se podavile od smijeha. I eto, od onda kad god idemo negdje on je miran. A ja to svaki put nagradim...
Odlazili smo iz dućana i smijali se odgojnim metodama one gospođe. A onda smo kroz izlog vidjeli kako je onom drugom dječaku doletio šamar preko uha tako da je i nas zabolilo.
Nismo uopće sumnjali u uspješnost ove metode jer ponekad treba prema djeci pokazati i čvrstu ruku. Iako osobno mislim da je efikasnije djeci pokušati objasniti na njima razumljiv, dječji način kako je neko njihovo ponašanje neprihvatljivo. I kazniti ih na drugi način a ne udarcima. Jer kako ih odgojimo takvi će i oni biti prema svojoj djeci. Ali roditelji danas brinu većinom za to da njihova djeca nisu gladna i da imaju što obući. I prepuštaju ulici da ih odgaja. U svom sam školovanju doživio svašta. Vidio sam kako učenici prijete nastavnicima, kako ološ sa ulice upada u razred i maltretira i nastavnika i učenike. Tri četvrtine razreda tome se činu smijalo i odobravalo ga. A meni se gadio. Dovoljno je doći pred bilo koju školu, pogotovo srednje, i vidjeti u što sliče ona djeca. A onda, kad malo bolje upoznate nastavnike, onda shvatite da ona i ne mogu biti bolja. Pitam se kakav je čovjek taj nastavnik koji svog učenika ne želi znati u dušu? Kao prvo loš je čovjek. Kao drugo, nikakav je nastavnik, jer se taj posao ne obavlja radi novca, nego radi toga što učeći djecu, prenoseći im svoje, ne samo znanje nego i čovječnost, nastavnici i profesori imaju šansu promijeniti svijet. Učiniti ga ljepšim. Ako su željeli dobro plaćeni posao zašto nisu otišli u pomorce? Lova do krova. Sama pada s neba. Zar je fora nabiti nekom učeniku 17 jedinica i natjerati ga da ponavlja razred? Zar ne bi bila veća fora uvući se tom istom učeniku pod kožu i učiniti da shvati kako nije sam. Kako je barem nekome stalo do njega. Ako njegovi roditelji ne mare, ako je ulici interesantan samo dok ima nešto za dati, ako ''prijatelji'' misle da gube ''ugled'' kad ih se vidi u njegovom društvu, ako svećenik stoji pred oltarom i viče "pokajte se" ali se i ne trudi izaći malo među one koji se trebaju pokajati jer ''oni su grešnici i treba se kloniti njihova društva'', zaboravljajući pri tome da zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni, ako takvog nesretnika još i u školi gledaju samo kao stranicu iz školskog imenika...što onda očekivati od njega? Pravdati će se učitelji: "Puno je djece, gradivo je preopširno, a malo je vremena..."
Slažem se s njima samo u jednom: Malo je vremena!
Kako se ovi ljudi koji odgajaju djecu osjećaju kad u novinama vide sliku nekog svog bivšeg učenika. Kad makar i kroz inicijale spoznaju da je D.V. njihov bivši učenik iz treće klupe, onaj mali koji je uvijek šutio, počinio samoubistvo? Dobar učitelj će za svakog svog đaka, pa i nakon 30 godina reći: "Moj đak'', a loši se služe onim ''bivši''. Jer ako nekome uđemo u srce, ako mu otvorimo oči i pokažemo razliku između dobra i zla, onda on cijeloga svoga života tu lekciju nosi u sebi. Onda je on zauvijek ''moj đak''...
- Šta si se tako zamislio? – upitala me Sandra i ja se trgnuh kao usnuli školarac što umoran utonu u onaj blaženi san na školskom satu.
- Ma siti san se malo škole i odgojnih mjera one šinjorine od maloprije.
Opet smo se nasmijali.
- Eh, evo ja ću ovdje čekat bas.
- OK. Sandra. Fala ti lipa na pomoći i ...
- Ma nema na čemu. Uvijek.
- ... I sretan ti Božić
- I tebi, hvala.
Pozdravili smo se i ja brzinom prebijene mačke požurih do mog malog prijatelja. Usput sam kupio i kutiju keksa jer sam ga danas odlučio nečemu poučiti. Nije mogao skriti svoje oduševljenje dok sam mu pomagao obući novu odjeću. Pristajala mu je skoro savršeno. On je bio dosta visok za svoju dob sedmogodišnjaka i naravno, daleko ispod prosjeka težine. Ali danas je zračio nekom posebnom snagom. Izašli smo vani na buru i bilo me strah da se ne prehladi pa sam mu kupio još šal i kapu.
- E sad si pravi Dida Mraz!
Držao me za ruku dok smo šetali gradom. A grad je bio...teško mi je i govoriti o tome. Ljudi su se spremali za Božić i za doček Nove, i svi su negdje žurili. Kad smo došli do male place, morali smo je obići zato jer je bilo nemoguće proći kroz nju. Jovica se okretao za svakim mališanom koji bi prošao kraj nas, a primjetio sam da ga ova Božićna džungla itekako veseli.
Znam kako se osjećao jer i ja sam ponekad nakon par mjeseci brodskog ''zatvora'' izlazio na ''tvrdo'' među ljude i onda bi mi sve izgledalo čudno i smiješno. Kad smo stigli na glavnu šetnicu, e onda smo vidjeli pravu džunglu. Iako je tek sada sunce malo provirilo kroz oblake koje je rastjerala bura, to nije smetalo majke da i dječicu vuku za sobom dok su kupovale.
Jedna je čak djevojčica onako u prolazu komentirala:
- Mama, vidi ovog dečka ali je mršav – i prstom pokazala na mog malog prijatelja.
Mi smo se pogledali i on je slegnuo ramenima a ja dodao:
- Ima ona pravo. Biće skoro podne, a da mi idemo čakoli poisti. Jesi gladan?
Njegov mi pogled odgovorio: "Ma kome je sada do hrane. Pusti da uživam."
-Ajde, ajde. Ma nećemo nazad sve do večeras. Vidićeš da je navečer grad deset puta lipši nego sad.
Ali ako misliš da ostanemo onda moramo nešto pojti poisti.
Opet je slegnuo ramenima. "A kad se mora...mora".
Otišli smo u jedan dobar riblji restoran jer sam se zaželio ribe. Znao sam da djeca baš ne vole ribu ali on je jeo ama baš sve što i ja. Probali smo par jela koja nam je konobar donio s oduševljenjem jer me prepoznao budući sam prije često znao doći baš u ovaj restoran.
S njom.
Opet su mi misli odlutale unazad.
Sjedili smo za stolom preko puta i gledali se u oči. Žlahtina se hladila u čašama s dvije kockice leda. A onda bi se ona nasmiješila i meni ništa više na ovomu svijetu nije bilo važno.
Prije, dok se probijasmo kroz onu gužvu pogled mi je bježao prema svakoj dugoj, crnoj kovrčavoj kosi i srce je željelo iskočiti iz grudi samo da je još jednom vidi. Ali razum trubiše po svome: "Što onda? Zar oćeš da te vidi ovakvoga? Sama kost i koža od tebe. A i što bi je reka – Haj, Bog! Evo ja imam još par dana života, kako si mi ti?"
Bolje...bolje da se ne sretnemo. A uostalom, ona možda sada mužu kuha ručak ili bebu sprema na spavanje. Ipak je prošlo dugih devet mjeseci od kad smo se čuli zadnji put.
"A što ako te ona još uvik čeka? " Kako da ne! Zato je onda i ...
Iz ovog razmišljanja prekinuo me duboki muški glas koji reče:
- Dolores, evo tu slobodan stol.
Na spomen ovog imena u trenu pretrnuh. Noge ni ruke više ne bijahu moje. Osjećao sam kako mi srce, divljački udarajući, tjera zrak iz slabih pluća. Nisam mogao udahnuti. Pocrvenio sam i problijedio u sekundi. Mislio sam da ću se onesvijestiti.
Prošla je iza mene i ja sam na prozoru vidio samo obrise tijela. Crna duga kosa.
- Evo izvoli se sjesti – govorio je duboki.
- Hvala! – odgovorila mu ona slabim i nježnim glasićem tako da od silnog bubanja u ušima nisam razaznao je li to ona. Nisam imao snage okrenuti se. Nisam osjećao ni kako me Jovica kucka po ruci ne bi li privukao moju pažnju. Cijeli se restoran iznenada zavrtio oko mene.
- Gospodine je li vam dobro? – govorila je gospođa crne kovrčave kose, dok me rukama pridržavala da ne padnem sa sjedalice.
- Dobro, dobro sam. Hvala vam – uljudno sam odgovorio i tek onda primjetio malog prijatelja kako me jednom rukom drži za podlakticu a drugom briše suze.
- Ja sam doktorica i moram vam reći da ne izgledate dobro.
Zamolila je konobara da donese čašu vode sa šećerom.
- Hvala vam. Ma okej san. Samo me uvatila mala slabina.
Dok sam polako dolazio k sebi, mislio sam...a što da je ovo stvarno bila ona. Moje srce to ne bi izdržalo. A zašto? Dao bih ruku, nogu, bilo što – samo da je još jednom vidim onako izbliza, a da ona mene ne primjeti. Jer što bih joj rekao: "Oprosti što san bi onako glup"? Opet me obuzela neka tuga jer sam shvatio da je više nikada neću vidjeti. Želio sam da me pamti onakvog kakav sam bio prije godinu dana. A uostalom ona ima svoj život i "sigurno se već dobro snašla" – nije popuštao onaj drugi glas u meni.
Kad smo odlazili iz restorana još jednom sam se zahvalio crnokosoj gospođi, što tako podsjećaše na moju Dolores. Postavši opet dijelom predbožićne gradske gužve, ovaj put gledah samo preda se u pod, jer nisam želio sresti je. Teška srca, gledao sam u kamene ploče i vukao noge. Sjećao sam se sa kolikim žarom i nestrpljenjem sam je očekivao dok se spremala kad bi negdje izlazili. Uistinu sam je volio svim srcem i dušom svojom. I ovu godinu što se nismo vidjeli, ne da nisam bio s nekom drugom, nego nisam niti poželio drugu. Niti se okrenuo na ulici, ma kako dobar ''komad'' prošao kraj mene.
Kad je ona imala srca oprostiti mi nevjeru, moje se srce zaklelo njenome na vjernost do groba. I kad bi se kraj mene našla kakva zgodna cura i moj pogled odlutao prema njoj, negdje u samoj sredini ovog ludog srca što mi tuče u grudima rodila bi se Ona.. Njena slika u meni, njen dragi glas i iskreni osmijeh bili su dovoljni da danima niti ne pomislim na hranu... Tuga je u tren oka uhvatila moje srce u škrip i stegnula tako jako da me oči zapekoše. Obrisao sam ih i krenuo dalje. Odjednom me baš zainteresiralo što mi je sudbina pripremila za ovo malo preostalog vremena. Oduvijek sam vjerovao u ljubav, i negdje u dubini mene tinjao je osjećaj da ću je sresti prije nego umrem. Ali u isto vrijeme jesam i nisam želio da se to dogodi. Biti će onako kako je On odredio. U trenu kad sam pomislio na Njega rekoh sam sebi: - Neka bude volja Tvoja – i pomirih se s onim što se ima zbiti.
Opet sam povratio dobro raspoloženje, a bilo je i krajnje vrijeme jer Jovica kao tužan kipić gledaše u moje smrknuto i zamišljeno lice, pa sam se pobojao da ga ne zarazim svojim brigama. Na kraju krajeva, nisam bio sam. Uz sebe sam imao nekoga tko je vapio za zagrljajem, osmijehom, prijateljem. Nas smo dvojica bili ko jedno. Meni je tako falilo što ne mogu čuti njegov glas. No nije li bio Božić i nije li Onaj što se rodio u ovo vrijeme rekao da ako imamo i zrno vjere – možemo i brda premještati?
Odlučio sam bar pokušati. Toliko smo svi mi sebi dužni učiniti.
Bar pokušati.
- Opa! – povikao sam i podigao Jovicu s obije ruke u zrak: - Siti san se di ću te odvesti. Ti si jedno malo dite, a ča dica vole? Igračke?
Gledao me radoznalim izrazom lica i potvrdno klimnuo glavom.
- Ma znan da voliš igračke ali što ovaj moj mali prijatelj voli još osim igračaka?
Zbunio sam ga.
- Ma ajde pa ćeš viti.
Otišli smo na autobus i odvezli se na drugi kraj grada u jedan restoran koji je imao veliki akvarij. Ušli smo unutra i naručili dva soka i dva kolača. Nisam mogao ni probati kolač ali sam jeo oduševljenje koje nije silazilo s njegova lica.
U akvariju su bila dva velika jastoga, ugor, četiri brancina, šest oradica i jedan mali špar. Šparić ga je najviše oduševio, možda zato što ga je podsjećao na njega. Malen i sam u surovom svijetu odraslih. Gdje veća riba proždire manju. Kada se nauživao ribica, sjeo je za stol i pogledao u mene.
"Hvala ti" – više od riječi govorile mi njegove plave okice. Plave kao more. Plave kao nebo. Tople kao sunce. Toliko me ugrijaše ta dva plava oka, da u jednom trenu opet osjetih kako neka nova, čudna energija struji mojim tijelom. I počeo sam pričati:
- Prijatelju je ti znaš zašto ljudi slave Božić.
"Ne" – odgovorila mi njegova glavica.
- E onda ću ti ispričati. Jednom davno, jako jako davno, tamo negdi iza sedam mora i ko zna koliko gora i planina, rodio se jedan dječak. Ali on nije bio običan dječak. On je bio dječak koga je Bog poslao na zemlju da pomogne ljudima. I vidiš, nije ga posla da se rodi u nekoj kraljevskoj obitelji ili među jako bogatim ljudima, nego se rodio u štalici. Među ovčicama i kozicama. Jer Bog je htio da ljudi shvate kako moć i bogatstvo pred njim ne znače ništa, ma...niti mrvicu. Zato što ljudi trčeći za novcem zaboravljaju na sebe i svoje najbliže, i zato što su radi novca spremni svašta ružnoga učiniti. Zato On to ne voli i zato se Njegov sin rodio u štalici; da bi ljudima pokaza kako novac i moć nisu čoviku potrebni da bi bi sretan i da bi čini velika djela. A niko nikad, od kad postoji ljudi, nije napravi tako velikih i prekrasnih stvari ko što će ih taj djetić činiti kad odraste... Je se sićaš one pričice o dobroj Vili, mraviću i komarcu?
"Aha" – potvrdio je bez riječi.
- E vidiš, cili naš život neko tamo gori gleda na nas i pazi svaki naš korak, vidi i čuje svako naše dobro i loše djelo. I kad se najde neko, kao onaj mravić koji će za svog prijatelja i život dati, onda mu On ispuni svaku želju. Znači ako si dobar i ako poželiš bilo što, samo mu reci i On će ti to ispuniti. Sićaš se kako su sve ostale životinje molile nešto za sebe, velike rogove, nova krila, a on je poželio nešto iz srca za svog prijatelja. Danas svi ljudi većinom gledaju samo sebe i važno im je da njima bude dobro, a za druge i ne mare. Ljudi se, baš kao i one životinje iz šumskog sabora, svađaju oko rođendana onog djetića o kome san ti poče pričati. I zato ratuju. Jer su slipi i gluhi. Jer misle da su mudri i da su baš oni u pravu. Taj će ti dječak izrasti u dobroga čovika, koji će cili svoj život pomagati ljudima. On će ozdravljati ljude koji su u duši bolesni, slipima će vraćati vid, oni koji su cili život nepokretni – prohodati će, oni koji nikada nisu govorili – progovoriti će. Čak je i mrtve oživljavao.
I nikad nije uzeo ništa zauzvrat od tih ljudi. Tražio je samo da budu dobri i da pomažu drugima. Da čine drugima ono što i oni žele da drugi njima čine. Da se ne mrze nego da se razumiju i poštuju jer Bog nas nije stvorio sve iste nego različite. Kud god je taj dobri čovik prolazi za sobom je ostavlja samo dobra djela i ljubav.
Ali ljudi su bili tvrda srca i nisu virovali da bi Bog posla svoga sina da se rodi u štalici. Oni su virovali da će im poslati nekoga ko će ih povesti u rat i osloboditi od Rimske vojske koja je tada bila okupirala njihovu zemlju. A On je posla nekoga ko je govorio da triba moliti i za naše neprijatelje, i ako nas neko udari po livomu obrazu da mu okrenemo i desni. Znan da ti je teško shvatiti ovo što govorin jer si ti samo malo dite...a vidiš ima puno onih koji su stariji od tebe i ovo ne razumiju. Nego Jovice...je li znaš brojiti?
Pokazao mi je sve prste na rukama.
- Aaa do deset? Odlično. Ajde ti meni reci koliko nas sada ima za ovin stolon.
Malo je razmislio a onda mi pokazao dva prsta.
- Je. To smo ti i ja. Ali ima još neko sa nama ovdi.
Zbunjeno me pogledao.
- Sa nama je i jedan prijatelj koji je dao svoj život za nas. Kao onaj mravić, ponudio je svoj život u zamjenu za naše živote. Ti ga sada ne vidiš ali ja ga vidin. Maloprije san ga vidi u tvojin okicama. A i ti ga možeš viditi. Ja ću te naučiti kako. Trebaš samo biti dobar i pomagati drugima. U onome trenu kad nekome pomogneš, kad nekoga razveseliš, On se pojavi u očima onoga komu si pomoga. Ali to neće biti Njegov lik nego samo jedna iskra koja će u tvome srcu učiniti nešto ko da neko upali šibicu u tebi pa ti od jedan put postane vruće vruće.
I kad osjetiš tu toplinu – to je znak da je On tu negdi kraj tebe, ili čak i u tebi, jer On voli kad neko posluša Njegove riči i onda možda siđe sa neba baš ko i šumska Vila i posluša tvoju molitvu. Neka te ne brine to što ti ne moreš govoriti. On ima čarobnu moć i može zaviriti u svako srce i čuti svaku molitvu dok je još nismo ni izgovorili. Možda, eto baš noćas On siđe na Zemlju i od svih molitvi odluči uslišiti jednu koja će se njemu učiniti najiskrenija. Zato se večeras, prije nego ideš na spavanje, u sebi lipo pomoli. Sigurno se sada pitaš: ''A kako ću se moliti kad ja to ne znan?'' A moliti znači, u stvari, pričati sa onin dobrin čovikon. On može napraviti što god zatražiš od njega...i što je najlipše od svega, On zna ča tebi triba i prije nego si ga ti pita, jer On je uvik uz tebe, sićaš se? Ako je uvik uz tebe, onda to znači i da On zna sve tvoje tajne, sve tvoje strahove, sve tvoje želje, sve tvoje dobre i loše stvari koje si u životu napravi. Ako budeš zločest on će se sramiti tebe i plakati će sve dok se ne popraviš. A kad On plače u tebi onda si ti cili nikakav, ne moreš spavati, nezadovoljan si i nesretan pa makar ima puno puno novaca i puno puno stvari. Viruj mi prijatelju, jednog dana ćeš se sititi ovih riči koje ti nisan govori ja nego onaj dobri čovik iz mene. Ja san puno vrimena bi zločest, ne ko Slave, ali bi san zločest na drugi način i onaj dobri čovik me se srami i plaka je u meni. I onda se dogodilo čudo; evo me u ovoj bolnici i spreman se otputovati na nebo i dok svi drugi ljudi kukaju i plaču, plaše se smrti – ja san tako sretan jer znan da me tamo čeka On.
Znaš Jovice, mi smo samo šetači kroz ovaj život i jednog dana svi moramo otputovati. I toga te ne smi biti strah jer ti si dobar, i ti si anđeo u Njegovin očima. Ali puno puta život kuša nas slabe ljude da bi pokazali koliko ljubavi ima u nama. I zato nam život uzima najdraže, i zato ovi ratovi, i zato bolesti i sve druge nesriće jer lako je u dobru prijatelju biti vjeran. Pravi se prijatelji poznaju u patnji i u nesrići – nikad to nemoj zaboraviti. Samo tribaš virovati da je Onaj dobri čovik tvoj prijatelj i On će uvik biti uz tebe, pa i kad ti se učini da si sam....nisi sam. On je tu...i šumska Vila je sa tobon, samo ih pozovi i dojti će ti. I ako budeš virovati da ćeš ozdraviti, ozdraviti ćeš ma što oni doktori govorili. I ja znan da te tvoja majka nije zaboravila i da će se vratiti po tebe čim završi rat.
Na spomen majke, oči mu odjednom poprimile onaj duboki sjaj koji je jasno govorio s kakvom je čežnjom očekuje. Gotovo sam siguran kako bi bio zaplakao da mu nisam pokazao prstom na akvarij i rekao:
- Vidi vidi kako se one dvi ribice trkaju koja je brža.
Iskoristili smo popodnevno sunce koje je nenadano zasjalo u punom sjaju iako su oblaci još uvijek čekali u zasjedi da ga zaskoče. Kao da i ono želi šetati sa nama.
Bilo je daleko toplije nego jutros i odlučismo malo protegnuti utrnute noge koje nas nisu baš dobro slušale. I ne samo noge. U grudima sam osjećao neku čudnu težinu i počelo me probadati negdje unutar moga trulog tijela. Nisam mario. Nisam sebi dozvolio misliti što će biti sutra. Uživao sam u radoznalim pogledima moga malog prijatelja.
Da je barem mogao pričati.
Njegov bi me glasić ugrijao jače od sunca. To je sigurno. I sjetih se kome ću večeras posvetiti moju molitvu...
- Znaš prijatelju, sad ću ti nešto otkriti. Otkriti ću ti kakav tribaš biti i uvik ćeš biti sretan. Eto sutra je Božić i svi ovi ljudi spremaju se sutra proslaviti rođendan onog djetića o kome san ti priča. Ali puno njih ne zna što je to Božić. Oni misle da je to samo jedan dan i da je to kao kad mi ljudi slavimo rođendan. Puno jesti, piti, pivati... Ali nije. Božić je dan kad se rodio Sin Božji. Božić je dan kad se rodila Ljubav, Dobro, Mir. Jer Isus, tako se zva, je bi Dobar. I mi svaki dan moremo slaviti Božić, samo trebamo učiniti neko dobro djelo. Jer, kad učinimo nešto Dobro, onda se on opet rodi, ali u nama. A kako ćeš znati da se Isus rodio u tebi? Reka san ti već, osjetiti ćeš toplinu cilin tilon, odjednom će ti se učiniti da bi moga poletiti, sve tvoje brige i boli nestanu u trenu...i on je u tebi i oko tebe...svugdi.
Opet me radoznalo pogledivao, kao da upija svaku moju riječ.
- Trebaš samo biti dobar prema drugima, pa makar ti ljudi na tvoju dobrotu puno puta odgovorili zloćom. Ali ne smiš se zato ljutiti, jer ti si svoje napravi. Na njima je da otvore oči. A kad ih otvore i progledaju, kad vide kako si ti prema njima bio dobar, a oni zločesti prema tebi, onda će im biti krivo i doći će kod tebe i reći: "Oprosti Jovice, pogrišili smo." Takav tribaš biti i ti, jer i ti ćeš puno puta u životu nehotice povriditi nekoga ali zato i služi ona rič – oprosti, jer svi griše ali samo pravi ljudi priznaju greške i molu da im se oprosti. I kad te neko zamoli da mu oprostiš, uvik mu tribaš oprostiti. Pa ako i opeta pogriši i reče da mu je ža...opet mu oprosti. Jer ti ćeš biti dobar čovik. Ja to znan. Vidiš, ja san bi glup i nisan hti oprostiti, ustvari osudi san nekoga bez da san mu pruži šansu da se brani. A to ni lipo. I sad mi je ža. Ali sad je kasno i više ne mogu ništa učiniti. Zato ti nikad ne smiš biti takav. Kad budeš veliki, imati ćeš, fala Bogu, curu i ona će ljutiti tebe i ti ćeš ljutiti nju. Ali uvik je moraš dati priliku da se obrani ako misliš da ti je nešto skrivila. Tebi sad nije jasno o čemu ja govorin ali kad odrasteš možda se i sitiš mojih riči. Znam da oćeš jer ti si mi prijatelj a prijatelji nikad ne zaboravljaju jedni druge. Je tako?
Pogledao me, i kao da htjede reći: "Ma je prijatelju tako je, ali oćemo više di sisti? Crka san i ne mogu više hoditi!"
- Vidin da si se umori. Eno tamo doli je autobusna stanica pa ćemo se malo voziti. Može?
"Uh, da može! "
- Nego, da te nešto pitan...bi li se ti zna sada sam vratiti u bolnicu?
''Ne bi'' – odgovorila mi njegova glavica.
- Onda slušaj... – i u par riječi sam mu objasnio kako se u ovom gradu jako lako snaći.
Otišli smo opet u centar grada, sjeli u kafić na šetnici i gledali kako se glavna ulica i trg sve više pune ljudima. Primjetio sam njegov umorni pogled. Zijevalo mu se. I ja bijah iscrpljen. Opet sam se sjetio Ivana. Hoću li moći izdržati pet sati vožnje autobusom? Bar ću pokušati.
I sa prvim sumrakom koji se počeo spuštati nad ovu predivnu ulicu, upalile su se one tisuće žaruljica koje grad pretvoriše u mjesto iz skaske. Hm, u sebi sam na trenutak ponovo vidio onaj papirić koji sam zajedno sa slatkišima i cigaretama poslao Nataši po kolegi, budući ja taj put nisam mogao ići vani. Desetak sam puta kasnije tog kolegu molio da mi iznova ispriča što se dogodilo kad joj je dao moj poklon. Najprije nije vjerovala da ću je se sjetiti, jer pomorci obično ne drže do svojih obećanja i više ih vodi nagon za održanjem vrste nego srce, a to su djevojke na takvim mjestima jako dobro znale, tako da ova mala ljudska gesta na njene oči izmamiše suze. Jer koliko god mi duboko onog dobrog čovjeka pokopali u sebi, susret sa nekim plemenitim bićem unese malo svijetla u našu tamu. Nisu li zato naše suze tako sjajne? Možda je nisu rasplakali slatkiši, a nadam se ni cigarete, možda je onaj papirić, na kome je engleskim jezikom s jedne strane pisalo; ''Život nije sranje. Život je skaska ako uz nas imamo nekoga tko će nam s vremena na vrijeme reći ABRAKADABRA'' , a s druge; ''PS Abrakadabra na jeziku iz skaske znači – volim te''; možda je upravo taj papirić pustio malo svjetlosti u njenu tamu.
Jovica je zadivljeno gledao u žmirkava svijetla i simpatične bradate djedice obučene u crveno. Jedan mu je čak i dao nešto zamotano u lijepi papir s mašnicom. Ja sam znao što je, ali mu nisam htio reći.
- Sutra je Božić i sutra ćeš otvoriti poklon. Važi?
Složio se, ali na njemu se vidjelo, teška srca. I dok su ostali ljudi izlazili u grad, neki na spoj sa curom, neki u zakašnjeli šoping, neki u šetnju, neki da se napiju i ''provesele'', dvije prilike, jedna visoka i mršava, a druga mala i mršava vraćahu se u stvarnost. O, kako sam mrzio to mjesto...stvarnost.
Prije spavanja upitao sam Jovicu:
- Je se sićaš o čemu sam ti danas priča? Da triba biti dobar i pomoći ljudima. Kad vidiš da su tužni da ih pokušaš razveseliti, ili kad nešto tribaju da in pomogneš..
"Da" – govorila je njegova pametna glavica.
- E sad slušaj...jesi vidi onoga dečka Sašu kako sjedi sam tamo u hodniku i prazno bulji u zid?
"Jesam."
- Evo uzmi ovi keksi i odnesi mu. Ako ne bude hti uzeti onda ostavi na stolu kraj njega. Pogledaj ga i reci mu u sebi: "Sretan ti Božić." Oćeš me poslušati? Možda se dogodi nešto lipo i možda u njegovim očima vidiš onu iskru koja će u tvome malome srcu učiniti da ti bude toplo. A ne zaboravi, kad god je u tvomu srcu toplo, On ili Ona su tu kraj tebe i onda ih moreš zamoliti što god poželiš. Svejedno je oćeš li moliti onoga o kome san ti danas priča ili dobru šumsku Vilu, jer Vila je njegova majka. Ajde odnesi ovo onome dečku pa ću ti ispričati do kraja što se dogodilo onom dobrom čoviku.
Jovica me toliko volio da bi za mene učinio bilo što. Bez straha je uzeo zamotani paket i odnio ga.
Gledao sam s vrata kako je došao do Saše i stao pred njega, dok ovaj i dalje izgubljen plutaše beskrajnim oceanima samoće. Pogledao je u mene a ja ga ohrabrih klimanjem glave. Podigao je poklon i stavio ga mladiću u krilo. Tek dodir djetinjih ručica vratio ga u ovaj svijet. U onoj sekundi dok je Jovica gledao mladića u oči, kao da sam čuo što je njegov pogled govorio.
Mladić se nije ni pomaknuo. I dalje je tupo gledao u Jovicu.
Opet se okrenuo prema meni, pa sam ga ovaj put pozvao da se vrati u sobu. Vidjelo se da je bio razočaran. Obećao sam mu da će vidjeti Božje lice a on nije vidio ništa. Osjećao sam njegove misli.
- Strpljiv. Prijatelju moraš biti strpljiv jer kad bi nam tako lako dolazila dobra Vila onda niko ne bi bio ni gladan, ni bolestan, ni tužan, ni sam. Njezin posjet triba zaslužiti i virovati da će doći. I biti strpljiv. Jer kad ti dojde, onda svo ono vrime ča si prove čekajući je, nestane u trenu.
Prije nego mu ispričah kako je završio onaj čovjek koji je ljudima činio samo dobra; liječio im tijela i ozdravljao duše, učio kako da budu uistinu sretni, sjetih se riječi pjesme koja je bila zamotana s keksima:
Samoća
Samoća je kad nitko ne pita za mene
Kad bez straha progovore uspomene.
Samoća je moja sjena i nije sama
Jer i Ljubav je moja sjena
U stopu me prate
Poput kazaljki pokrivaju sate.
Sreli se Samoća i Ljubav u tišini moje muke
Kao promrzla dječica drže se za ruke
I drhte
Jer hladno je, al' važno nije
Više nisu same
Dok sam plovio na jednom brodu, čitajući novine na stranici koja je bila namjenjena ljudima koji traže pomoć, lijekove, novac ili osnovne životne stvari kao što je odjeća, hrana itd, pročitao sam nešto čega ću se sjećati cijeli život. Jedna gospođa, mislim da se zvala Marija, molila je sve ljude dobre volje da joj se jave makar razglednicom jer će tako znati da nije sama. Naime, pisala je kako boluje od raka i da joj preostaje još par mjeseci života:
"Ne tražim novac niti išta slično. Život me je ostavio samu a to jedino ne mogu podnijeti. Hvala svakome tko bar razglednicom pomogne da više na budem sama."
Želio sam ovoj ženi napisati pismo ali ta želja bijaše samo umrli bljesak iskre ljubavi koja se još kao jeka odbijala po zahrđanim olucima moje duše.
Nikad je nisam posalo razglednicu.
I nikad to sebi neću oprostiti.
Ali i nikad je neću zaboraviti. Ovu sam pjesmu napisao dok su mi njene riječi, njeni vapaji da ju netko utješi, stezali srce kao što obuči stežu bačvu da se ne raspe.
Pogladio sam Jovicu po glavi i rekao mu:
- Malo prije si učini dobro djelo i ne smiš biti tužan što ti on nije ništa odgovori. On je u sebi jako osamljen i jako tužan. Ti si onim poklonom pusti sunce u njegovu noć. Jer njegova je duša izgubljena u tami. Siti se kad smo se ti i ja upoznali. Cili smo bili nikakvi. A vidi nas sad. Danas cili dan điramo po gradu, zezamo se i smijemo. Svakom čoviku je drago kad vidi da je nekome stalo do njega, da je neko pažljiv prema njemu i svako voli kad mu neko nešto pokloni. Eli da je i tebi drago i da si onda sretan?
"Naravno, a ko nije" – zamišljao sam njegov odgovor.
- Znači ako ti voliš da neko tebe usrići i ti moraš to isto napraviti drugome. I ako ne voliš da tebe neko tuče ne smiš ni ti nikoga tući. A sada ću ti ispričati što se dogodilo onome čoviku kome bi večeras ima tisućudevesto...skoro dvi tisuće godina. Znači, on je ljudima pomaga i uči ih je kakvi tribaju biti da zasluže svoje misto kraj Njega na nebu. Znaš da svi mi kad umremo idemo na nebo. Dobri idu kod Njega a zločesti u pakao. A pakao ti je nešto slično ko ova soba, samo u njoj uvik gori oganj i ljudi koji su bili zločesti moraju trpiti užasnu vrućinu. A tamo će završiti onaj Slave ako se ne popravi. Ti, ako ne želiš opet biti s njim u istoj sobi, moraš biti dobar. Oćeš biti dobar?
"Ma sve samo da ne vidin onoga..." – rekao mi je njegov prestrašeni pogled.
Izvadio sam krunicu iz kofera i mali Novi zavjet s kojim je u istoj vrećici stajao i križ s Isusovim likom. Pronašao sam i sliku Isusa okrunjenog trnovim vijencem koju mi je poklonio jedan dečko sa Filipina, na mom drugom stranom brodu.
- Evo ovo je onaj o kome san ti priča. Zločesti ljudi su ga ovako ubili a samo zato što je bi dobar. I vidiš on se nije boja umriti jer je zna da će kad umre poj na nebo. A kako je zna? Pa zato što je bi dobar. Tako se ni ti ne tribaš i ne smiš nikoga i ničega bojati ako budeš dobar...evo vidiš kako on plače kad smo mi zločesti i kad ga ne slušamo. Cilo ti vrime pričan o Bogu a nisan ti reka ko je on.
Oči mu zasjale jače očekujući odgovor, kao što pomorci stoljećima prije očekivahu obale nepoznate zemlje.
- Bog je nevidljiv. On je svemoćan. On je stvorio i zemlju, i zrak, i vodu, i vatru. On je stvoritelj ciloga svita. On je dobar. On je stvorio i nas, tebe i mene, i sve ljude. Ali neki ga ljudi ne priznaju. To su oni zločesti ljudi koji misle da će vječno živiti ili da posli naše smrti nema ništa. A vidiš, onaj dobri čovik, čiji je sutra rođendan, govori nam je da nakon ovoga života postoji i drugi život u kojemu su svi sretni i veseli. Ali da bi zaslužili taj drugi život, u ovome životu se moramo puno mučiti i trpiti i moramo biti dobri. A Bog ti je njegov otac i on ga je posla na Zemlju da nas nauči što je to Ljubav i Dobro i da nam pokaže Put do svoga Oca, da nam ispriča Istinu o njemu tako da ga mi uvik moremo prepoznati i mirni otići s njim u drugi Život. Iman ti ja i jednu pričicu o tome...
Pronašao sam je i počeo mu čitati:
BIO JEDNOM JEDAN BOG
VIŠE DOBAR NEGO STROG.
STVORIO JE ZEMLJU,ZRAK,VODU I LJUDE
ŽELIO JE DOBRO DA SVE BUDE.
I REKAO JE: Krstiti se treba i gledat
ćete zemlju s neba.
ALI NIJE SE DOSTA KRSTITI
DA BI BOGU PRIJATELJI MOGLI BITI.
NJEMU TREBA SVOJU LJUBAV DATI
I ONDA ĆE NAS SREĆA ZAUVIK OBASJATI.
JER, JEDINO JE ON PRIJATELJ TI VJERAN
I KAD SI SAM, ŽALOSTAN IL ŽEDAN.
ETO, DA BI UVIJEK SRETNI BILI, SAMO JEDNO ZNAJTE
KAD VAS LJUDI PREVARE, SLAŽU ILI MRZE - NJEMU RUKU DAJTE
JER NJEGOVA JE RUKA UVIJEK TOPLA
A SAMO SU NAŠE OČI I MOLITVE HLADNE.
STVORIO JE I OBITELJ DA U DOBRU I ZLU BUDU JEDNO
ZASLIJEPIO IM OČI DA PATE DOK NE SHVATE
DA JE U ŽIVOTU JEDINO TO VRIJEDNO.
BIO JEDNOM JEDAN BOG, PRAVEDAN I LIJEP
STVORIO JE CIJELI SVIJET.
STVORIO JE HITRE ZEČIĆE, SLOBODNE PTICE, ZELENE MASLINE I DEBELE GUDE
STVORIO JE DUBOKA MORA,VISOKE PLANINE I NAS MALE LJUDE.
A OVO JE PRIČICA O BAŠ TAKVIM MALIM LJUDIMA
OVO JE PRIČICA O NJIHOVIM ĆUDIMA...
Ušao je Piz u sobu i ja sam prestao čitati jer nisam želio da čuje o čemu govorim. Ali bit će da je naslutio budući mi uputio smiješak pun prezira i omalovažavanja. Uzeo je četkicu za zube i izašao vani.
- Ova je pričica jako jako dugačka pa ćemo je nastaviti drugi dan. Eto, a sada na spavanac i ne zaboravi nikad ovo ča san te danas nauči. Budi strpljiv i sva će ti se dobra ča si ih učini drugima vratiti.
Dok sam ga pokrivao dekom i delfine odložio kraj njegova jastuka, u sobu je ušao onaj mladić. U jednoj je ruci nosio neotvorenu kutiju keksa, a u drugoj komad papira. Polako je došao do mene i htio nešto reći ali sam mu pogledom pokazao na malog prijatelja.
- Hvala ti – rekao je i pogladio ga po kosi.
Bio sam siguran da će, ako Bog dade da ozdravi, ove dvije riječi izašle iz mjesecima nijemih usta, zauvijek ostati u njegovu sjećanju.
Te noći sam i sam postao dijete. I ja sam imao molitvu za dobru Vilu. Sjetio sam se kako su me učili da trebam moliti još dok bijah malo stariji od Jovice. Bez suvišnih riječi, iskreno iz srca. Ustao sam tiho i kleknuo kraj njegova kreveta:
- Bože... Gospe moja, odavno van već nis uputi nijednu molitvu. Ali večeras oću. Ne mogu van ništa dati zauzvrat ali Vi znate moje srce i kad rečin da san sada zdrav i da bi moja molitva bila ista, vi znate da govorin istinu. Uzmite moj život umisto moga maloga prijatelja. Ozdravite ga a meni dajte i njegov križ da ponesin. Ne nudin baš puno, ali samo ovaj život i iman. I rič, da sam zdrav – da bi vas moli ovo isto. Uzmi mene Vilo, uzmi mene... – svladale me suze te sakrih lice njegovom dekom da prigušim jecaj.
Slučajni dodir usnule ruke po mojoj kosi kao da je imao svrhu. Kao da mi je rekao: "Ne plaši se. Nisi sam. Ja ću biti uz tebe. Ja ću te utješiti. Nećeš umriti sam."
Legao sam natrag u svoj krevet i prije nego se pokrih dekom, učinilo mi se kao da se netko preko puta pomaknuo u krevetu i da je čuo moje riječi.
Nije mi bilo važno.
Nisam se sramio što vjerujem u Vilu.
Sramio sam se što uvijek samo tražih od Boga, a da nikad ne rekoh: "Evo, uzmi Bože, dajem ti..."
Ni sam ne znam koliko Očenaša i Zdravo Marija izmolih prije nego li me svladao san.
A u snu mi je došla ona...
- 00:14 -
ponedjeljak, 08.02.2010.
15
Ako što mrzim onda su to rastanci. Htio sam odmah poslije doručka šmugnuti vani ali me Eni nije puštala iz vida. Jutro smo proveli zafrkavajući se iako se na njima vidjelo da im je žao što se rastajemo pa makar i na ovih kratkih desetak dana. Da je netko vidio Eni, Marka i Ivu prije dva tjedna i sada, rekao bi da to nisu iste osobe. O Marku sam zapravo, znao najmanje. Da je student i da je zaljubljen u Eni. Malo sam mu zavidio. Biti zaljubljen.
Nešto me bocnulo oko srca i taman kad sam htio ove misli potisnuti negdje duboko u sebe odakle su evo, ni sam ne znam kako isplivale, Eni kao da je pročitala moje misli pa reče:
- Nemoj misliti da sam zaboravila.
- A što to?
- Još si mi dužan onu dugu priču, sjećaš se?
- O čemu?
- O onoj zadnjoj...tvojoj zadnjoj ljubavi.
- Ahh.... – duboko sam udahnuo i izdahnuo - ...moja zadnja ljubav bila je ujedno i moja prva ljubav.
- Kako? Pa zar mi nisi rekao da ih je bilo više?
- Krivo si me razumila. Ona je bila jedina koju je moje srce prihvatilo kao dio sebe. Između nas se dogodilo ono "nešto" i to nju čini mojon prvon ljubavi. Ja san je voli i ona mi je uzvratila na isti način. Sve one druge, nazovimo ih veze, bile su samo poznanstva koja su mi pomogla da sebe izgradin i da shvatin kakvu ženu oću pokraj sebe do kraja života.
Pogledala je na sat i rekla:
- Za jedan sat dolaze starci po mene. Daj pričaj... – bila je nestrpljiva.
- Bili smo stali kod one dvi cure i onom pismu što si zadnji put čitala.
- Sjećam se. Što je bilo nakon toga?
- I tako, kad san vidi da se ta cura zaljubila u mene bio san utučen jer nisan želi da iko pati zbog mene. Bili smo se dogovorili, ako se to već može dogovoriti, da ćemo srce ostaviti po strani. Njeno nije izdržalo. Ali je time mome srcu pokazalo da ono što san utuvi sebi u glavu nije istina.
- Šta to?
- Da me niko nikada neće voliti. Da ću zauvik biti sam.
- Pa ona te je očito voljela.
- Jest. Vidilo se to na kilometar, ali ne zaboravi ono što smo se bili dogovorili.
- Da ćete srce ostaviti po strani?
- Da.
- E baš si prava muška sv....
- Svinja. Jesan. Ne znam, možda san joj na neki način hti reći da san trenutno nesposoban za ozbiljnu vezu, da je moje srce izgrizla crvotočina. Ništa joj nisan obećava. Ništa joj nisan laga. Kad mi je priznala da se zaljubila, nisan je hti dublje povriditi. Što san moga? Ja to prema njoj nisan osića.
- Jesi joj barem rekao?
- Ona je izvanredno draga i bistra osoba. Shvatila je iz onih mojih par riči što su zapinjale u grlu.. Kad mi je rekla da me voli, poče san je gledati kao nekoga ko pati i jednostavno...nisan zna što učiniti.
Prestali smo se javljati. Ali misao da san ja slomi nekome srce, makar i ne mojon voljon, nije mi davala mira. Muškom egu bi godilo: "Ha, ubra san još jednu, pa što onda. Ajmo najti drugu..." Ali meni nije. Proklinja san onu tupost koja mi je bila obuzela srce. Najprije 28 godina bez cure, a onda u misec dana potiran dvi od sebe. Poče san shvaćati sve one "normalne" ljude oko mene kojima je nešto ovako bilo ko reći – dobar dan!
I onda su me zvali na brod. Triba san pojti za 10 dana. Jednu veče san izaša sa ekipom u kafić i onako malo po malo razbija tremu. A tamo se našla jedna cura iz ovoga grada koja je inače ljetovala na mom otoku i koja mi se činila savršenom. Ponekad bi mi uputila i kakav smiješak, ali bila je toliko draga i lipa da san sam sebe ubjeđiva kako neman nikakve šanse. Ama baš nikakve. A osim toga, zna san da je imala dečka. Viđa san je i prije s njim, ljeti, i uvik mi se znala onako lipo nasmijati, a ja nisan kuži zač mi se smije. Ali to mi je toliko godilo da kad bi se onako milo nasmijala ili bi nastradala koja čaša, stolnjak ili bi mi neko cigareton napravi bužu na čelu, budući uopće nisan zna ni di san, ni ča radin. I te večeri sam je uletio. Ko pravi vitez. Naklonio se, uzeo za ruku i poljubio. Ne sićan se koji je bi povod, ali san onako sa strane ču da govore protiv muških. A kako san ja rođen u krivon stoljeću, pokaza san joj da kavalira ima i danas, samo in triba pola boce pelina da se probude. Pita san je što bi nesretni vitez moga učiniti za crnokosu princezu: "Samo ja ti neman bijelog konja jer još neman vozačku ali iman Lotosice kakve bi svako poželi.'' Odgovorila mi je: ''Sendvič od pršuta'' i odvalila se od smiha.
A ja glup, kakav već jesan, poša po šofera, to jest, prijatelja koji je taman gasi žeđ i zamoli ga da me odveze doma napraviti nešto za jednu djevu. Da si ga čula ali je grinta dok smo se vozili u autu. Napravili smo sendvič, umotali u salvetu, učvrstili čačkalicon i...uff, srića – još uvik je bila tamo. Bilo me strah da ne pojde doma. Doša san do nje, opet se nakloni i reka: ''Vaš vjerni sluga.'' Ona me pogledala ka da san pa sa Marsa. Kasnije mi je priznala da uopće nije očekivala da ću se opet pojaviti. A kamoli s pršuton. Mislila je da san se prestraši, da samo lipo pričan. I tako je počelo. Pršut je kriv ili zaslužan što san te večeri makar samo i sitnicom, kakva je sendvič, usrećio jednu crnokosu prncezu koja je pokucala na vrata moga srca. Vidili smo se još 5-6 puta u tih deset dana. A onda san otiša na brod. Pisali smo jedno drugome i čuli se svako malo na telefon. Osića san da se nešto u meni događa. Ali ono moje drugo ja, nije mi dalo mira. "Nemaš ti šanse. Jesi glup? Vidi se kakav si, a pogledaj nju. Ona može naći na iljade takvih ko što si ti."
- Čekaj malo, rekao si da je imala dečka.
- Je, ali su bili prekinuli. Sad si me smunula. Di san ono sta?
- Na brodu.
- Eh da. Kako san opet plovi na istoj liniji, uvik smo dolazili u istu luku u kojoj se me svi znali.
Izaša bi vani i popi par piva pa bi nju nazva na telefon, a ona bi čula muziku i one glupače kako se deru po ulici. Mogu samo pretpostaviti kako se osićala. I što je mislila. A ja san opet poče glumiti popa i govoriti kako je ljubav nešto puno više od onog petominutnog upražnjavanja požude. I ko da me neki glas upita: Je li? A ja mu odgovorio: "Je!''
Zašto se onda ne ponašaš tako? Zašto ne pokušaš pobijediti sebe? Molio si me za nekoga da bude uz tebe, dao sam ti je, a ti si još uvijek gluhi slijepac – toliko san puta ču ovaj glas u sebi ali nisan ništa učini da ga umirin. Živi san ko i drugi pomorci i bi sretan da me neko čeka. Ali san zaboravi na moje poslanje. On mi je da nekoga, a ja to nisan bi zasluži. A rečeno mi je da najprije očistin svoje srce...pa da ću onda viditi Njeno lice. Nisan sluša i kazna me stigla ubrzo. Izdrža san četri miseca i dvadeset i tri dana. Zadnje putovanje. Zadnji put u toj luci prije nego oden doma. Pola ure do autobusa koji nas je vozi nazad na brod... Piće za pićen...i opet nisan gospodari svojon voljon. Bi san rob u nečijoj ruci. Kad san, nakon te pola ure, iša na brod, počelo mi do srca, koje je plivalo u bačvi pive, dolaziti što san učini. Penjući se uza skalu na brod, zamišlja san njezino lice kad me bude čekala na aerodromu kako je obećala. Njezin iskreni, dragi osmijeh, kako ću joj odgovoriti na njega? Kako ću joj uzvratiti osmijeh i pogledati je u oči? Iako nikako nisan shvaća zašto san to učini...
- Ma što si učinio?
- Prevari san je...
Pogledala me iznenađeno.
- Toliko san puta prevrti film u glavi i nikako nisan moga naći pravi razlog. Zašto? Biti nekome vjeran toliko vrimena a onda ga prevariti u zadnjih po ure...nema baš smisla, a?
- Ne znam – vidjelo se da je razočarana.
- A vidiš i u tome sam naša neki smisao. Možda se tješin ali poslušaj. Kad san doša na brod nisan se moga smiriti. Svo ono piće odjednom je nestalo iz mene. "Što te briga..." – govori je jedan glas u meni - "...pa jesi vidi da svi tako rade. Ti si samo čovik i normalno je da se triba olakšati. Ko da će ona ikada saznati za ovo." A onaj drugi me dotuka: ''Kako ćeš odgovoriti na njen iskren osmijeh? Zagrliti ćeš je? A di će ti biti srce u tome trenu?..Bože moj što san ovo učini...'' Nisan moga izdržati, nazva san je na telefon i pita kako je, a ona mene: ''Što je, što se dogodilo?" Zapravo smo bili povezani i dublje nego smo mislili. Znali smo, na primjer, u isto vrime nazivati jedno drugoga. A da ne govorin kako smo oboje primjećivali i najmanju promjenu koja bi se pojavila na licu onog drugog.
''Ljube, izaša san vani, napi san se i ...''
''... Znala sam!''
''Oprosti ali mora san ti reći. Ne bi te više nikada moga pogledati u oči da ti nisan reka.''
Bila je s pravom ljuta na mene. To putovanje trajalo je 7-8 dana i kad san je nakon par dana nazva i upita kako je, rekla mi je da neće dolaziti na aerodrom. Nisan je krivi što je tako postupila. Onaj prvi glas, koji me je nagovara da mučin, sada je likova: "Eto ti, sad si je izgubi. Ti i tvoje slabo srce. Reka san ti da šutiš i pretvaraš se ko da se ništa ni dogodilo.'' A onaj drugi me proba utješiti: "Sada je sve u Božjin rukama. Pogriši si, ali si i prizna svoju pogrešku. Ona će, ako te iskreno voli, najti u sebi snage i oprostiti će ti." Znaš Eni...ja san ti u jednoj svojoj molitvi traži od Njega da mi dade neki znak – kako ću znati koja je ona prava, jer nakon onih prvih iskustava gotovo da san umra. A On mi je doša u misli i da ovu pismu:
Srce ili žaba
Koliko puta rekoh;
- Oprosti mi, neću više griješiti
Oprosti zadnji put molim..,
Koliko te puta preklinjah
Daj mi nekog da ga volim.
Podnijeti ću lakše sve što mora biti
Nesreću, suze i tugu
Zar nije lakše u dva srca zbiti?
Da me spasi
Srce moje On pretvori u žabu
Slinavu i drsku
I obeća: - Nećeš ugledati Njeno lice
Dok ne pobjediš Zloga,
Meni spodobu mrsku.
Srce prestat će ti žabom biti
Kada nađeš dušu koja odgovor će Istinit
Na ove riječi dati:
Evo stavljam pred tebe svoje srce, na pladanj
od suhoga zlata i kažem ti – uzmi srce moje!
Što učiniti ćeš?
Uzeti srce radi pladnja što se zlati?
Možda reći – ne hvala, krastava žabo?
Ili pak uzeti moje a meni tvoje srce dati?
Al' ni taj odgovor nije pravi
Jer srce nije sitnica
Da mijenja se kao stvari.
Kakve riječi mora čuti
Moje srce žedno,
Kakve riječi, da ne budu dva
Već da bude srce jedno?
- Reci mi što bi ti odgovorila da te neko ovo pita. Da stavi svoje krvavo i slabo srce na pladanj od suhoga zlata pred tebe i da ti reče: "Eni, evo uzmi moje srce".
- Paa ako mi je stalo do te osobe...
- To je neko koga svim svojim srcem voliš.
- E pa onda bih ga uzela.
- I što onda? Ti sad imaš dva srca a on ni jedno. Razmisli malo bolje.
- Dala bih ja njemu moje srce.
- I nakon misec, dva ili godinu, ni važno, opet ga tražila natrag? Zar nisi čula da srce nije sitnica da se minja ko stvari. Takvi su svi oni koji nakon nekog vrimena otkriju da su pogrišili i traže svoje srce nazad, a ono koje su bili dobili najčešće ne vrate onome čije je, nego ga odbace u blato.
- Šta onda treba napraviti?
- Reci ti meni.
- Daj reci miiii... – uhvatila me za ruku.
- Ajde zamisli da te ovo upita Marko, da je on pred tebe stavio na pladanj svoje srce. Znaš da nije bogat. Znaš da je teško bolestan. Znaš da te voli. Daje ti svoje srce. Čupa ga iz grudi, stavlja pred tebe i govori: "Uzmi." Pladanj je život. Neko trči za zlatom odnosno novcem i puno njih će uzeti pladanj a srce baciti na pod. Probaj ne biti sebična...sjeti se da ljubav nije sebična, ona je velikodušna, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi... Kako bi znala da tebe neko iskreno voli? Kako bi ti volila da neko tebi odgovori na ovo pitanje? Budi malo romantična...
- Ajooj ne znaam!!!
- Ajme vi ženee! Gledaj; čupan srce...što to znači? Je mogu živiti bez srca? Time ti zapravo govorin da san spreman život svoj dati za tebe...da san spreman umriti za...
- Izvadila bih svoje srce iz grudi i stavila uz njegovo – prekinula me.
- I što se onda događa?
- Nisu više dva srca nego srce jedno.
- Možeš li ikada više tražiti svoje srce nazad?
- Ne.
- Trebaš li strahovati da će te onaj koji je svoje srce stavi preda te ostaviti kad u životu stvari krenu nizbrdo?
- Ne.
- Eto vidiš, ja san dobi pitanje kojin san moga ocijeniti što se krije u čijen srcu, kako me više niko ne bi moga povriditi.
- I je li ti ona odgovorila ovako?
- Pa zapravo i nije. Ma slušaj dalje. Kad sam pronaša neki smisao u tome pitanju, a i snage da bi nekoga upita, odluči san ga isprobati. Da vidiš kakve san odgovore sve dobiva. Ali bile su i dvi cure koje su mi odgovorile onako kako san želi čuti. Imale su samo jednu manu – dečka! A to je za mene oduvik bi zakon. Ne mišati se u ničiju vezu. Jednu od njih san čak i nagovara da se pomiri sa dečkom iako je jedna polovica mene urlala: "Pa to tebi budalo ide na ruku!" Ona polovica, koja je nije mogla gledati u onakvon bedu, davala joj je prijateljski savjeti i prestala se nadati da je ona ta prava koja mene čeka. Misli san da će biti dosta da neka cura odgovori točno na moje pitanje. Ali vara san se. Onda san se poče pitati nije li to pitanje u stvari samo moj pokušaj da zavaran samoga sebe. Opet san potonu u očaj. Pitala si me li je ona odgovorila točno. Nisan je da prilike ni da razmisli. Toliko mi se svidila da nisan čeka odgovor.
- E nisi bio fer prema nama ostalima.
- A je život bi fer kad me natira da je prevarin, pa me onda kuša oću li joj to sakriti ili zatražiti njezin oprost? Evo u ovome san naša smisao zašto se ono dogodilo. Da ti kažen kako je sam čin traja manje od par minuti i da ništa nisan osića, ama baš ništa, osim da nisan bi gospodar svoga tila, činiti će ti se kako se opravdavan. Ali ne. Neman opravdanja. Pogriši san jer san slab i jer nisan savršen. Ako takvih uopće i ima. Ali san naša snage i prizna svoju grešku. Sedan dana bi san u bunilu. Nisan moga spati, isti, misliti.
Jedan me prijatelj, kome san se bi povjeri, najprije napa da san lud i glup što san joj uopće to iša govoriti. A onda, kad je valjda vidi da moje srce ne zna za sitnice, poče me tješiti: "Ako te je vridna – oprostiti će ti. Ako te stvarno voli uvidiće da možda niko drugi na ovome svitu ne bi bi tako glup ko ti. Ali zato što je voliš, nisi joj moga skrivati. Ako te vridna – oprostiće ti.''
I oprostila mi je. Od tada moje srce, vjerno kao pasić kome je spasila život, kuca samo za nju. Nije li ovo bi dokaz koji san toliko čeka, puno jači dokaz od odgovora na ono pitanje? U stvari, možda su ono pitanje i ovaj događaj povezani. Jer jednom je ona upitala mene da bi li ja njoj moga oprosti to isto. Onda san se dvoumi s odgovoron ali ovoga časa mogu reći da nema toga što joj ne bi oprosti ako me iskreno zamoli za oprost. A kad nekoga molimo da nam oprosti zar to ne izgleda ko da svoje srce, grešno i slabo, stavljamo na pladanj pred njega? Zato je volin. Zato što je na moje pitanje odgovorila, ne ričima nego djelom...
- Šta je bilo poslije?
Htio sam nastaviti priču ali su stigli njeni roditelji. Na rastanku me poljubila u obraz i obećala da će nas doći posjetiti za par dana. Kad su odlazili, učinilo mi se kao da je poznam cijeli život i da se više nikada nećemo vidjeti. Pravio sam se jak i skrivao suze sve dok se ne zatvoriše vrata. A onda sam lice predao jastuku i zajecao.
I tko zna koliko bih vremena stajao onako, da ne osjetih kako je netko legao do mene i zagrlio me.
Moj mali prijatelj.
Moj anđelić.
Te večeri, naša klupica bila je prazna. Odjel je djelovao sablasno pust. Moj mali prijatelj i ja zurili smo kroz prozorska stakla. Vani je bilo oblačno i polumračno. Vjetar je fijukao kroz crijepove i poput slikara u punom zanosu umakao krošnje u slabašna svijetla uličnih svjetiljki te njima crtao akvarele po cesti i zidovima kao razglednice poslane za pozdrav nama dvojici zaboravljenih.
- 00:55 -
nedjelja, 07.02.2010.
16
Sutradan ujutro, cijelim krajem se proširila vijest o sinoćnoj tragičnoj nesreći na gradskoj zaobilaznici u kojoj smrtno stradaše svećenik što služiše baš u crkvi koju mi jučer pohodismo.
Kad smo to čuli, Eni i ja smo se pogledali.
Ništa nismo govorili.
Približio se Božić i cijeli grad je bio u novogodišnjem raspoloženju. Jučer dok smo se vozili autobusom, šutke promatrasmo na tisuće i tisuće lampica koje su ovaj grad činile kao nekim gradom iz bajke. Bajka. Rusi kažu – skaska. To me naučila Nataša dok smo tamo negdje daleko u prošlosti pričali jedno drugome naše sudbine.
Najprije je rekla "Život je sranje" – misleći sigurno pri tom na svoj život. Rastavljena, s djetetom. I da bi ga prehranila služila se svojim tijelom. Uvijek sam takve žene zamišljao kao neka niža ljudska bića. A takvima sam smatrao i one koji su se koristili njihovim uslugama. Sve dok mi On nije rekao; Nisi pozvan suditi drugoga. I da bi progledao, život me učinio upravo takvim. Kupovao sam "ljubav" kao što ljudi kupuju ribu na ribarnici. Mislio sam da to nikada ne bih mogao učiniti ali život je htio drugačije. Kao da sam u životu morao probati sve da bih to znao razumijeti.
Pio sam da bih razumio pijance.
Bludio sam da bih znao razumijeti obije strane.
Bio sam ovisnik da bih znao pomoći ovisnicima.
Razmišljao sam o smrti da bih znao utješiti one koji čine isto.
Koliko god se sada sramio svega ovoga, sve što mogu reći je da bijah ohola budala. Ohola zato što nisam htio slušati Riječi i ići Njegovim putem. A budala zato što sam učio iz svojih grešaka.
No čineći ono što je drugim ljudima "normalno", nakon nekog me vremena obuzimala takva tupost i praznina da bi On tada došao u moje misli i govorio mi: Evo, to je to. Da li želiš biti ovakav?
On koji pozna svako srce znade da nikome ne bih namjerno učinio zla. Možda je i zato bio ovako strpljiv sa mnom. Puno sam puta u životu bio u prilici slagati ali ja bih rekao istinu i bio kažnjen. Lakše sam trpio sramotu i kaznu nego grižnju savjesti. I danas se sjećam kad sam u školi tri puta slagao profesore. Jednom sam sam sebi upisao ocjenu iz povijesti jer su ih svi upisivali, budući je nastavnica bila pomalo senilna a i to je bilo lakše nego bubati napamet gradivo. No meni je ruka zadrhtala, pa je i ona primjetila da je moja četvorka nekako čudna. Pozvala me u kabinet i upitala za nju. Lagao sam joj. Poslije me bilo stid pogledati joj u oči.
Drugi puta sam, u srednjoj, molio profesoricu da me pusti sa nekih važnih vježbi jer da moram doma riješiti neke probleme. A ona mi odgovorila: "U redu je Vili, idi. Znam da me ti ne bi slagao". Kako me samo nešto bilo zapeklo oko srca. A ja otišao u ribolov. Cijelu noć su nam se događale gluposti po moru. A od ribe niti traga.
Kad sam treći put slagao, to je bilo radi jedne djevojke koju sam se nadao sresti šetajući po gradu, pa sam rekao razredniku da idem kod majke u bolnicu. Majka je stvarno bila u bolnici ali ja sam samo naslijepo šetao gradom ne bih li bar na trenutak ugledao njeno lice. I što se desilo? Kako sam bio odličan đak, otac u cijelom mom školovanju nikad, ali baš NIKAD, nije dolazio u školu osim kad bih mu rekao da dođe na roditeljski sastanak.
A ovog puta jest.
Taj dan je dosta ranije završio s poslom jer je išao kod majke u bolnicu pa kako je imao vremena i škola mu bijaše usput, pošao je kod razrednika pitati ga za mene. A ovaj mu odgovorio da me još jutros pustio jer sam trebao nešto odnijeti majci u bolnicu. A majka mu je bila rekla da taj dan nitko nije dolazio kod nje. Samo je poručio neka ne dolazim kući. Ipak kad se malo smirio, morao sam otići kod razrednika i ispričati mu se zbog laži.
Eto, odonda ne vjerujem u njih. A i zašto bih kad je moja istina bila takva da mi ionako nitko nije vjerovao. Doći u javnu kuću, nalokati se i kad bi neka poželjela zaraditi koji dolar ekstra, odgovoriti joj: "Ne hvala. Još sam nevin. Čekam onu pravu" – uvijek bi izazivalo provale smijeha.
No nitko nije slutio da je to istina.
A bila je.
Puno ljudi ne zna što je sve očajan čovjek u stanju učiniti radi novca. Ja znam. I zato ne sudim nikoga. Jer tko može osuditi majku što prodaje tijelo da bi njeno dijete preživjelo?
Crkva?
Lako je puna trbuha s oltara vikati: "Bludnice! Bludnici!" Rijetki su oni koji će pristupiti toj nesretnoj majci te joj dati svoj ručak i reći: "Oprosti joj Gospodine što ne upoznaše tvoje riječi. Smiluj se njenoj duši i izvedi je na pravi put." Lakše je suditi nego pokušati razumjeti i pomoći....
Ne znam zašto mi misli odlutaše ovako daleko. Iz zamišljenosti me probudila Sandra:
- Vili, netko je ostavio paket za tebe.
"Ivan" – bila je prva moja misao. Uzeo sam paket i otvorio ga drhtavim rukama. U njemu bijaše debela bilježnica tvrdih korica veselih boja i pismo. Zavirio sam na tren u nju i vidio da je prazna, tj. skoro prazna. Na prvim stranicama bilo je napisano:
TUGA
Tuga je put Božji obavijen maglom
kap nade u moru beznađa
prst sudbine na ruci života.
RADOST
Radost je hoditi putem Božjim
biti zdrav i ozdraviti bolesnoga
izmamiti osmijeh na umornome licu.
SREĆA
Sreća je znati s drugima podijeliti tugu i darovati radost,
jer tko to ne zna počešati će ga ona
ispruženim prstom...odsječene ruke.
Našem Viliju da ostvari svoj san i u ovu tekicu usput napiše nešto lijepo lijepo što će nas grijati kao i njegove tople riječi.
Tvoji: Eni, Marko, Iva, Sandra, Miro i Jovica.
Ovo je bila ona mala ljudska gesta, sitnica, koja nas podsjeti da nismo sami, da čovjek nije stvoren biti otok sam za sebe. Sitnica koja me dirnula duboko u srce. A kad sam otvorio pismo i vidio Enin rukopis: "Ljenčino hvataj se posla!!!! ", slatko sam se nasmijao.
- Eniiiii!
Kad se smiješeći pojavila na vratima, pokazah joj rukama da me pogodila pravo u srce.
Sjela je kraj mene na krevet i upitala:
- Kad možemo očekivati kakav stih?
- E pa sad...nije to ko...otvori čep od bačve pa neka vino istoči. Triba najprije posaditi trsje, zalivati ga, njegovati. Pa kad ono poraste i rodi grozje čuvati ga od bolesti, štetočina. I tek onda ako, uz našu žrtvu, i Bog dade dovoljno sunca i kiše pa grozje sazri, mi od njega moremo napraviti vino. A kad smo već kod vina...je voliš popiti čašicu?
- Pa ako je dobro...
- Ehh, pa najti ćemo čakoli. Oćemo na Božić otvoriti jednu?
- Ma to sam ti htjela reći; Marko i ja sutra idemo kući i vraćamo se tek nakon Nove Godine. Ja se osjećam super i danas su i doktori rekli da još nisu vidjeli da se netko ovako brzo oporavlja. Nalazi su odlični i rekli su da ako želim mogu kući za blagdane. Ali to nije sve. Ista je stvar i sa Markom. Eno ga još pregledavaju jer im ništa nije jasno.
- Eh da. Ljubav radi čuda.
- To si bio ti – rekla je nježno.
- Jok. To si bila ti.
- Ma nećemo se zadnji dan prepirati.
- Nećemo! Ali i mogli bismo malo...– rekao sam kroz smijeh.
- Gre li i Iva doma?
- Pa čula sam da svi domaći koji nisu kritično mogu kući na tjedan-dva. A ona je zadnjih par dana skroz druga osoba.
- Dobro je onda. Lipo se provedite. I nemojte nas zaboraviti.
- Baš.
- Kad idete?
- Sutra prije ručka.
- Znači ostajemo moj prijatelj i ja – pogledao sam Jovicu kome se jako sviđalo kad bi ga tako nazvao.
- A ništa...i mi ćemo se malo zabavljati. Smisliti ćemo čakoli.
- Vili...
- A?
- Jesi primjetio kako ponekad mijenjaš naglasak i dijalekt dok pričaš?
- A nego! A što ću kad mi se učini da me niko ne razumi. Pa i ti nekad govoriš ''šta'', a nekad ''što''...
- Haha...pjesnička sloboda. Vili...jel' to tvoje puno ime ili...?
- Eto, zato san ja oduvik želi biti pjesnik, baš radi te slobode... Ma Vili od Vilson. Moji su obožavali Engleze. E ovo ti nisan ispriča... Znaš kako su mi moji htili dati ime?
- Kako?
- Ričard!
Prasnula je u smijeh.
- A ča se smiješ. Ko da san ja kriv ča je u ono vrime bila popularna serija o Ričardu Lavljeg Srca.
- Pa šta se desilo? Zašto Vilson?
- Zato što je otac potega malo u čašicu putujući trajektom u grad do matičnog ureda pa je Vilson bi prvi Englez ki mu je pa na pamet. Na moju sriću.
- Haha... Hoćemo večeras pročitati koju pjesmu?
- Sve za tebe.
- Nađi neku koja te se posebno dojmila.
Te smo se večeri opet skupili na našoj klupici koja postade pretijesna pa mi je Jovica sjedio u krilu.
- Rekla si da odaberem jednu pismu koja me se posebno dojmila. Ispričati ću vam kako je nastala ova. Kad mi je umrla prva rodica, žena koja je preko dvadeset godina obilazila doktore, bioenergeričare i travare zbog bolesti koja ju je pred smrt skroz izobličila, zamolili su me da pomognem nositi kasu....tako mi kažemo za lijes. Moja majka je isto bila jako bolesna i smrt ove rodice ju je teško pogodila. Nismo je htili dozvoliti da gre na sprovod jer je još bila slaba od operacije. Naricala je i plakala da ona oće pojti i gotovo. Ali kad je vidila da je nećemo pustiti, došla je do mene i sa suzama u očima, naricajući me zamolila: "Sine moj, ja san je prva povila kad su je malu donili iz bolnice...poljubi mi moju ružu...oćeš mi je zadnji put poljubiti umisto mene...oćeš li..."
I ja san bi u šoku i nis zna ča bi reka. Žene koje su je držale govorile su joj: "Oće, oće poljubiće je". Ali ona ih nije slušala. Ona je mene pitala: "Reci mi da ćeš mi je poljubiti...reci mi..." i rukama iscrpljenim od bolesti i mokrim od suza držala me kao dio sebe, dio koji je nikada neće iznevjeriti, jer ona i ja bili smo nekad jedno tilo.
"Oću ma..." – reka san joj.
Rodica je iza sebe ostavila dva sina koje je volila više od svega. Ja mislin da su joj oni i davali snage da izdrži i da se toliko godina ne preda bolesti. A nije je jedino bolest pogodila. Dvi godine prije, umro joj je muž od moždanog udara. Pomorac ko i ja. Ni pi, ni puši. Ali smrt ne bira. Kad se sitin nje, onda mi uvik padne na pamet koliko je snage imala ta žena, koliko je u njoj samo bilo volje za životon. A bolest joj je deformirala tilo. Prošlo je dosta vrimena od kada san je vidi zadnji put, i čekajući u redu za odati zadnju počast, proba san se prisjetiti kako je izgledala. U nas je običaj poškropiti pokojnika sa blagoslovljenom vodom i dati saučešće obitelji koja sjedi oko kase. Ne mogu vam opisati kako san se osića... Prid očima mi je bila majka i njezino preklinjanje da zadnji put umisto nje poljubin njezinog anđela. Onda bi mi kroz glavu proletilo: "Ma jesi lud? Ko da će ona znati. To je ona govorila jer je bila u šoku i sutra se neće ničega ni sićati".
Ali ja oću. Ja ću se sićati da nisan učini ono ča san obeća. Lagano san priša kasi i vidi njeno tilo. Bila je to neka druga žena, bolest ju je smanjila...izgledala je sitno ko dite i jedino čega se sićan je spokoj kojim je smrt ukrasila njezino lice...i hladnoća, osjećaja hladnoće koji je proša cilin mojin tilon u trenu kad san je poljubi u napaćene obraze.
Ili je to bila toplina. Jer ta je žena u svom životu oko sebe širila samo toplinu.
Zato ono što san osjeti ni mogla biti hladnoća.
Mrtvačka ukočenost za neke, za mene sloboda...spokoj...mir.
Pomaga san nositi kasu i cilin puten do crikve i groblja u sebi san osića onu mrzlinu. I dok se jedan dio mene plaši tog osjećaja jer ga nije razumi, drugi dio mene je bi ponosan što je majci ispuni želju. Iako ona to više nikada nije spomenula. Možda je bila sigurna da ću je poslušati i zato me ni pitala. Možda je sumnjala da san je posluša. A možda je stvarno bila u šoku i ono što je tražila od mene ubrzo je zaboravila. Nije važno. Ja san učini ono što san obeća i bi san ponosan na sebe. Dok smo se vraćali sa groblja, još uvik se na mojin usnama rađala ona mrzlina, mojon krvi putovala cilin tilon i njime kraljevala, da bi mi te večeri u srcu pokazala svoju krunu.
Nije to bila hladnoća.
Nije to bila mrtvačka ukočenost.
To je bila poruka, njezina zadnja poruka i pozdrav koji je uputila svojoj dici...
- Ne razumijem...– upitala je Eni.
- Te večeri nisan moga usnuti. Vrti san se po postelji bez nade da će san dojti na moje oči. A i kako ću zaspati kad me cilog drža neki neobjašnjivi osjećaj. Pa čak me bilo i malo strah, moran priznati. A onda san odjednom uze olovku i bilježnicu i sta pisati. Bez razmišljanja, ko da mi neko diktira:
Spokoj
Uminula su jutra, utihnule noći
Ptice ostale bez glasa
Ja se služin tuđin tilon
Da bi vama otvorila vrata spasa.
Anđeli moji, ja ne mogu k vama
Sitite se moje muke
Crljena je zemlja sakrila mi tilo
Za života bolest mi je oduzela ruke
Ali srce ostavila cilo.
Jer svoju san ljubav vama dala
Da u srcu svome nosite i moje
Ne plačite, među nama daljina diše mala
Što je smrt,
Kad dva srca u jednomu stoje?
Anđeli moji, obrišite suze
Tek tilo i muke smrt mi uze.
Virujte mi,
Iz udova mojih nestalo je boli
Pobiga grč što kra je osmih s moga lica
Lako je umriti kad znaš da te neko voli
Lako je umriti kad te volu tvoja dica.
Spokoj sad je moje tilo
Ko ruža da procvita, proliće čeka
Spokojna moja duša
U snu sanja vaša srca meka...
- Onoga trena kad san napisa ove riči, onaj izmišani osjećaj hladnoće, straha i nepoznatoga odjednon mi je posta potpuno jasan. Oni koji ne viruju u natprirodno reći će da je to slučajnost, ili da je to moja pretjerana osjetljivost, i ja poštujem njihovo mišljenje. Ali ja virujen u one riči: "... Ja se služin tuđin tilon da bi vama otvorila vrata spasa."
Cili život slušam o natprirodnom, i kad se meni dogodilo jedno takvo iskustvo, izgledalo je previše jednostavno da bi bilo stvarno. Nisan zna što ću. Da li da prepišen one riči i da ih daden njezinin sinovima? A što će onda oni misliti o meni? Što ako nekome kažu? Postati ću čudak kome niko više neće dati mira. Biti ću obilježen. A toga se osjećaja bojin još od kad san bi mali.
Pogledao sam u moga maloga prijatelja i upitao ga:
- Jovice, je se ti bojiš duhova?
Kretnja glavom lijevo – desno bila je znakovitija od riječi.
- Ti si onda ko i ja. Kad san poša na moj prvi brod ko treći oficir stroja, svaka noćna mora bila mi je puno draža i prihvatljivija od stvarnosti. Moje su more počinjale kad bi se probudi.
- Jesi imao još kakvo slično iskustvo?
- Hm, zapravo i jesan. Jedan puta mi je teta, majčina sestra, ispričala priču kako je moja nana bila siroče koju je neki talijanski plemić napravi svojoj sluškinji. Da sakrije svoju sramotu ona je rodila u tajnosti i dite dala nekoj obitelji. I tako je moja nana rasla i bez oca i bez majke. Ne znam ko ju je nauči čitati i pisati, ali u ono vrime malo ko je to zna. Godina je oko 1915, no ona je pisala pisme. I jednom je neki novinar iša po otocima i slučajno naiša na nju. Uze je neke njene pisme i ona nikada nije saznala što se dogodilo s njima. A da su i njezine pisme imale neku čudnu moć, pokazalo se kad je svome dragome napisala pismo i poslala na brod. On je pismo dobi, pročita i iskrca se isti dan.
Nikada se više ni vrati na more.
Moja majka je na njenom grobu posadila ružu koja kad procvita izgleda...ko iz bajke. Jednom mi se i plačući zaklinjala da kad je prvi put procvitala, ruža je dala sedan cvitova, a ona je imala točno toliko dice.
Sedan.
Kad san ču tu priču, onda san tek shvati odakle meni ovaj dar za pisanje. Često san zna pojti na njezin grob i govoriti u mislima sam sa sobon. I tako san jedne večeri napisa ovu pismu. Njezin grob je bi u dosta zapuštenom stanju i pokaziva je zaborav i nebrigu.
Na grobu
Kiša i vitar, groblje
Bijela vaza na hladnoj kamenoj ploči
Uvelo cviće i ruža
Još mrtvog cvića u mutnoj vodi
Ja, tuga i vi mili moji.
Isplela mi tuga pletenice
I vitar izmolio Očenaš
'misto vas, mili moji
I razvijao suhe latice uvela cvića
I prosuo mrtvo
I prolio mutnu vodu
Pa razbio bijelu vazu...
I kiša sad jače plače, ili pleše
Po hladnoj ploči groba moga
Je li da opere zaboravljenu vodu
Ili da me utješi?
Mili moji, utjeha mi ne triba
Ja je dajem...
- Stvarno, kao da je htjela reći: "Zašto mi ne dolazite? Zašto ste me zaboravili?'' – sjetnim uzdahom primjetila je Eni.
Jovica je počeo zijevati pa sam ga otpratio do kreveta. Pričekah nekoliko minuta dok nije zaspao, a onda otiđoh u zahod prije spavanja. Na povratku sam na našoj klupici zatekao Ivu. Nasmiješila mi se i zamolila da još malo sjednem s njom. Upitala me: - Odakle ti sve one priče i tople riječi?
- Ajme...duga ti je to priča, ali ti ukratko mogu reći da mi to dođe samo od sebe. Je se slažeš da svako od nas posjeduje dar za nešto...
- A ja mislila da se ide spavati – prekinula nas Eni i pridružila se na klupici.
- Pitala sam ga da mi kaže odakle mu sve ono...
- I jel ti možda odgovorio...duga priča?? – pogodila je moja Eni.
- Ma daa!
- A ča ste se vas dvi urotile protiv mene? – osmijehnuo sam se umorno.
- Ma daj molim te! Kakva urota! Ne izvlači se nego pričaj!
- A ko vama dvima more reći...''Ne''? Baš san poče govoriti kako svako od nas posjeduje dar za nešto. Neko zna lipo crtati, nekome ide matematika ili strojarstvo, neko zna dobro muljati pa ide u političare...
- Baš tako! – složi se Eni.
- Oću vam reći da nam je Bog da nešto što moramo pronaći u sebi i to onda dalje razvijati. To je isto ko da u sebi imate zapakirani poklon od Boga koji samo čeka da ga odmotate. I kad ga jednog dana otvorite onda shvatite za što ste stvoreni. Ja san oduvik voli pisati jer me to opuštalo a i tako san se moga lipo izraziti budući nisan baš moga govoriti s ljudima. Zapravo u tren bi se smota i pocrveni ko paprika. Da mi je neko onda reka da ću ja pomagati ljudima pričajući im priče – reka bi mu da je munjen! Ali vidite koliko je Bog velik; On je cilo vrime gleda u moje srce i podmeća mi neke sitnice koje san tumači kao slučajnost, ali nakon iljada takvih ''slučajnosti'', ja budala san se upita...ma je li ovo more ama baš sve biti slučajno? Da bi danas zna da slučajnosti ne postoje, da sve ima smisla. Moje srce je život toliko puta kuša i baca ga u blato samo da bi se u njemu rodila mržnja ili da bi ga se ja odreka. Probalo je moje srce biti ''normalno'' ali onaj paket, koji san samo mrvicu odmota u sebi, nije mi da da buden ''normalan''. Jer ono što je bilo u paketu ljudi su nazivali ''nenormalnim''. A zašto? Zato što im je Zlo zaslipilo srca te život gledaju kroz stvari i vlastite požude, da imaju što više novaca...isti, piti i ljubiti – moglo bi se ukratko reći. Ajme poče san filozofirati...a samo san vam hoti reći da ja ove priče vadin iz onoga paketa i da ih dajen svima koji su ih spremni poslušati.
Znate što me oduvik mučilo? Sićan se toga iako san ima oko 10-12 godin i u to vrime san samo gleda slike u stripovima jer san mrzi gubiti vrime čitajući...uvik je bilo malo vrimena za igru. Ali jedan dan mi je došla pod ruke novina u kojoj san pročita o curici malo starijoj od mene koja se ubila... Napisala je oproštajno pismo u kome je rekla da ona ne more živiti u ovakvon svitu u kome milijuni dice gladuju i u kome ljudi toliko zla čine jedni drugima. Je mi virujete da mi je ta curica od onda uvik u sjećanju? Pa kad je i meni došlo da skočin iz nebodera, nešto slično san osića...da ovaj život u kome ima toliko Zla – stvarno nema smisla. I što bi se dogodilo nakon što bi me prošle takve misli? Nakon toga bi neki glas previja u meni rane koje bi one misli ostavile za sobon. A Glas mi je govori da život ima smisla, samo da ga triban najti. Čak san sluša i kako mi ta curica preko toga glasa govori da ne činin to o čemu san misli...
- O samoubistvu?
- Da Eni. I još mi je jedan događaj osta u sjećanju, a koji je potvrdi ono što san pretpostavlja...Eni, siti se onoga ča san ti bi da da pročitaš; ...Koliko vridi jedna dobra rič ili djelo kojim si nekoga odgovorio da uđe na vrata Smrti? Ovih dana mnogi kucaju na ta vrata, a ja evo tebe postavljam da na vratima što stoje nasuprot budeš tračak svijetla koji umornim dušama pokazati će Put, kao zvijezda Danica izgubljenim pomorcima... Je kužite ča vam mislin reći? Ono san bi napisa...onako...slušajući Glas u sebi koji mi je diktira riči, a evo tek ovih dana kužin što mi je Bog hoti reći. Ja san poslan svima izgubljenima i umornima pokazati Put. Ima još jedan događaj koji će vam još bolje pokazati koliko je Bog bi uporan samnon i koliko je moje srce bilo tvrdo...pa mi vi recite je li i ovo moglo biti slučajno... Na drugoj godini faksa upozna san jednog smišnog i dragog dečka koji je uvik nešto voli ekstra pitati profesore, pa san ga u šali bi prozva – Čmarolino. On se nije ljuti na to, nego me uvik pita o brodu i plaći, jer san ja već bi obavi onu dugu godinu prakse na brodu, a on je nakon završene gimnazije upisa Pomorski fakultet. A ja san mu odgovara da više vridi jedan dolar zarađen na kraju, nego sto pomoračkih. Bi je odličan student, za razliku od mene, i završi je faks u roku. Otiša je na brod ko asistent makine – kako vam mi to stručno zovemo. Ja san to proša, i budući san zna kakav me život čeka – uopće nisan ima volje za učenjem, iako san srednju skoro proša bez mature, jer san tri razreda položi sa pet, a četvrti sa četvorkon – pa san mora polagati maturu.
Kako je on diplomira dosta prije mene, opet smo se sreli nakon godine dana, taman nakon što je bi izaša iz bolnice. Naime, bi je oko osan miseci na brodu, doša doma i kupi auto, te se sudari i jedva osta živ. Ja san ga, ne znajući za to, onako u šali upita...da kako mu dolari sada izgledaju. To je bi neki skroz drugi dečko. Izgleda mi je cili umoran i iscrpljen, pa san to sebi protumači kao posljedicu sudara. Ali nije to bilo to. Tad san ga vidi zadnji puta. Nakon nekog vrimena i ja san diplomira i život me odve na drugu stranu.
A sad slušajte ovo – ja san vam ima običaj svako malo pojti u grad napraviti đir i kupiti novine pa na kavicu, jer o friškin novinama i kavici vjerovatno u ovome trenu sanja devedeset posto naših pomoraca. Uvik san kupova iste novine, ali mi se to jutro dogodilo nešto čudno...uvatila me neka neobjašnjiva želja da uzmen druge novine, one koje su se izdavale baš u ovome gradu i koje san zna pročitati u kafiću dok san studira. Iako ih na početku studiranja nisan moga ni smisliti. Ali kad san zavoli ovaj grad, čak san ih zna i kupiti. Ali doma, doma san ih kupi možda dva puta u životu. Ovo nek je bi treći put. Posluša san ono nešto što me privuklo i uz kavicu poče čitati. Ništa neobično. Prolista san ih onako na brzinu i pomisli kako u njima nema ništa zanimljivo pa da ću posli morati uzeti i one druge novine. Kako da vam objasnin onaj Glas što je tira moje ruke da ih ponovo otvore i to baš tu stranicu, na kojoj je onda ona ruka života svojim uprtim prstom mi pokazala mali neugledni članak. U par redaka je pisalo da se D.V. ubio skočivši sa mosta tu odma vanka grada. Bulji san u taj članak i u mislima poveziva to misto sa inicijalima. Cilog me ispunila neka zla slutnja. Pa Damir je bi iz tog mista. I inicijali njegova prezimena su se poklapali. Nazva san našeg zajedničkog kolegu sa kojin smo znali skupa spremati ispite i razmjenjivati bilješke sa predavanja. A on mi je reka da je juče bi sprovod...
Dugo dugo posli, pita san se što je ovo tribalo značiti... Što mi je onaj Glas ovin misli reći? Je li možda to da san ga ja moga odgovoriti od toga? Da je mene odabra da umornim i izgubljenim ljudima buden tračak svitla koji će ih skrenuti sa puta tame? No ja san ovo protumači ko još jednu od mora slučajnosti koje su proticale kroz moje slipo i nedostojno srce. I kad su se jednog dana sve te slučajnosti poklopile u Istinu, došlo mi je da urliknen od ljutnje na samoga sebe...ma je li moguće da san bi tako slip? A to mi se dogodilo kad san se probudi u šok sobi kraj tebe...Iva. Ko da me neka ruka dovela kod tebe jer ja nisan ima snage doći ti u posjetu par dana prije sa Eni.
- Stvarno...vidiš...uopće nisam o tome razmišljala na takav način. Ali, baš kao da te netko uzeo i doveo kod nje.
- Da, slučajnost...rekli bi neki, ali ja sada znan da ništa nije slučajno... Eto društvo, a ča govorite da mi pojdemo spati, a?
- Ali meni se još ne spavaaa... – pokušala me Eni zadržati.
- Stvarno san umoran...
- A, dobro onda...
Dok sam lagano tonuo u san, u mislima mi bijaše mir koji je umjesto očaja sada tinjao u Ivinim očima. I ta spoznaja, da su moje riječi bile krijesnica koja joj je pokazala kako nije sama u tami u kojoj se bijaše našla, ugrijala je i umirila i moje srce.
- 00:16 -
subota, 06.02.2010.
17
A ova noć bila je sve samo ne laka. Molio sam Boga, snage za sutrašnji dan i za riječi kojima bi mogao pomoći onoj djevojci ako je uopće i pronađemo.
I prije nego sam zaspao, sjetih se nečega.
Jednom sam u nekim novinama pročitao članak koji je napisala časna sestra i koji me se toliko dojmio da sam ga izrezao iz novina i sačuvao. Ona je pomagala u jednom centru za odgoj teško retardirane djece i putem novina je odaslala poziv svim mladim studentima, defektolozima i pedagozima da se u slobodno vrijeme, preko praznika, amaterski uključe u rad s invalidima. Pozvala je i učitelje da dođu u zavod sa svojim đacima, izvedu prigodne programe, učeći se poštivati hendikepirane. Objavila je i jednu knjigu u kojoj je opisala svoja iskustva stečena za vrijeme rada u zavodu, kako bi ih mogli korisno upotrijebiti svi oni koji će se u budućnosti baviti tim poslom, kao i da bi roditelje takve djece oslobodila straha i predrasuda.
A ona sama je rekla: "Knjigom sam željela probuditi iskru ljubavi prema onima koji su djeca po godinama i onima koji će djeca zauvjek ostati."
Nosio sam taj članak među pjesmama uvijek sa sobom! Nakon par godina, konačno sam odlučio napisati pismo toj plemenitoj ženi i izraziti želju da posjetim zavod budući se sve ono moje pisanje svodilo na to da svojim riječima pomognem onima koji najviše trebaju pomoć. Odgovorila mi je na pismo i na par pjesama poslanih njoj – uzvratila svojim pjesmama:
BOŽJI ZOV
Jednog sunčanog jutra
Na raskršću te čekao On
Tajanstveni susret je bio
I zamamni blagi – Zov...
Božice, Zore, Ružice...
Tiho je šaptao tvoje ime
Glas mu milozvučan i blag
Slatko je bilo hoditi s Njime.
Upali ljubavi plamen
Ko vječno svijetlo nek' gori
Nosi ga dušama mnogim
I slušaj što moje ti srce zbori.
Bolesnom utjeha budi,
Nad djecom bdij ko mati
Za bližnjeg utroši biće
I budi svijetlo koje će sjati.
Kad digne se oluja bijesna
Pa vihor raznese jedra
Tvoj brod će ploviti smjelo
I suton i zora biti će vedra.
U podnožju mojeg oltara
Uljem napuni svjetiljku dnevno
Dani će tvoji postati tako
Zvijezda – za služenje vjerno.
KAMEN – ZAMAK
Odavno je sunce zašlo
Tama se spušta na tihi kraj
Malo se svijetlo pri oltaru našlo
Utjeha srcu taj mali je raj.
Prašnjava, bez volje i blatna
Večeri jedne tu žarko molim
Zvijezde trepere, nebesa zlatna
Šapućem srcem: "Isuse, ja te volim".
Koliko sitnica muči me dnevno,
Za pravu patnju skoro i ne znam
Isuse mili, čuj samo jedno
Ne daj da proguta me bezdan!
Ljubav me tvoja uza te veže
Želim da tješim one što pate
al' strah od križa do neba seže
krije mi staze što no se zlate.
Tvoj skromni Cirenac htjela bih biti
Ruke ti pružam dok sama patim
Na tvome srcu suze ću liti
Da vječnu ljubav, ljubavlju vratim.
S malenih vrata zraka mi sinu
To malo svijetlo rastjera mrak
Moja se duša k tebi privinu
I toga časa nestade strah.
S. Emilija
Cijelo me jutro morile teške misli. U glavi sam vrtio sve moguće kombinacije; što ću reći onoj sestri; što bi ona mogla odgovoriti....tako da me za ručak uhvatila najprije glavobolja pa trk u zahod. Tjelesno sam bio, ne u lošem nego u jadnom stanju. Opet me počele moriti sumnje jer mi i duh bijaše još uvijek jako slab. Nisam više znao što bi. Otišao sam u sobu, legao na krevet licem skritim u jastuku i počeo moliti.
Molio sam Boga da mi oprosti što sam ovako slab, da mi oprosti što nisam htio poslušati njegov glas i 40 dana živjeti u pokori. Molio sam ga da mi dade snage napraviti ono što mislim i svim srcem osjećam da je ispravno.
A On je na moju molitvu odgovorio gotovo istog trena. Od nekud priđe Jovica i dotakne me po ramenima tražeći neka mu pročitam jednu pričicu. Nisam mogao odbiti malog prijatelja i taman sjedosmo na moj krevet kad nas Piz prekine pitanjima:
- Oduvijek me zanimalo kako je to biti u komi. Čuo sam da si ti ležao više od 60 dana. Jesi bio nečeg svijestan svo to vrijeme? Da li se sanja u komi?
Nisam mu odgovorio na njegova pitanja nego se tupo zamislih dok mi se u glavi ponavljaše, jedne te iste, dvije riječi; "60 dana", "60 dana", "60 dana"...
Jovica me prodrmao i vratio iz zamišljenosti pokazujući rukom na gusara koji bijaše okovan teškim lancima u pričici "Otok s blagom".
Lancima? Karika koja nedostaje... Kad mi je ovo proletjelo kroz glavu u istom sam trenu osjetio koliko je velika Njegova milost. Zar je to bilo slučajno? Zar je bilo slučajno to što sam proveo toliko dana u komi? Je li to bila moja pokora? Je li mi Bog time htio pokazati koliko je milostiv prema slabom i grešnom ali iskrenom srcu? Kao da je htio reći: Eto slabi čovječe, oslobodio sam te polovice tvoga duga, a sad mi daj preostalu polovicu i učini ono što sam tražio od tebe.
Sve se je slagalo. Bijah napokon Njegovom milošću slobodan od okova koji su bili preteški za mene. Htio sam kriknuti; "Hvala ti Bože", ali grlo se zgrčilo od silnih suza koje su, jače nego pljusak što vani stvaraše bujice, lile niz moje lice.
Dok me moj mali prijatelj začuđeno gledao, ja ga zagrlih i poljubih u čelo.
- Ti si moj najbolji prijatelj...– šapnuh mu na uho -... i nikad neću dati nikomu da te takne.
Osjetio sam kako me njegove ruke jače stegle oko vrata.
Marko danas bijaše na terapiji te je kasnije povraćao i skroz iscrpljen ležaše na krevetu. Eni je provela cijelo poslijepodne uz njega. Vidio sam koliko mu znači njezina iznenadna briga i kad me pogledao svojim umornim očima ja mu namignuh i pokazah na Eni.
Brzo je shvatio. A blijedi mu se obrazi u tren zacrvenili.
Krenuli smo nakon večere. Putem sam Eni ispričao kojeg li je čudnog anđela našao Bog kako bi mi priopćio da je oprostio moju slabost. I ona je bila iznenađena kako se sve oko mene stalo poklapati, baš ko komadić po komadić u jednu veliku slagalicu.
Nebo je bilo oblačno, kao da će svaki tren sjesti na zemlju. Nije nam smetala ni studen koja je i rijetke šetače tjerala u kuće. Ceste su bile krcate lokvama te smo morali paziti da nas ne okupaju bezobzirni vozači što su jurili u svojim toplim automobilima.
Negdje u blizini, grom je proparao nebo. Pa još jedan.
Otišli smo autobusom do crkve. Pred crkvom nije bilo nikoga. Samo je vjetar nosio otpalo lišće kao da Bog hoće da mu ono dođe u posjet umjesto ljudi koji se prestrašiše nevremena.
Ušli smo u crkvu.
Stigli smo na pola mise. Kad smo otvorili vrata njihovo jedva čujno škripanje ipak je odjeknulo jezivo u gotovo potpuno praznoj crkvi. Deset ljudi i dvije časne sestre. Sjeli smo u zadnju klupu kraj ulaza i mirno slušali misu. U crkvi je bilo dosta hladno. Primjetio sam kako Eni drhti. A što bolje ugrije čovjeka od pjesme. Izvadio sam iz džepa one stihove i dao joj da pročita.
Pogodio sam. Prestala je drhtati. Kad je misa završila, sačekao sam da svi odu iz crkve. Jedna je sestra otišla u sakristiju. Ustao sam i premjestio se iza sestre koja je ostala moliti u prvoj klupi.
Nadao sam se da je to ona. Ovoga puta nisam razmišljao. Srce je znalo što treba činiti, a i On bijaše uz mene. Nagnuo sam se prema naprijed i pogledao joj lijevu ruku. Rukavica bijela kao snijeg. Uzeo sam preklopljeni papir i stavio ga pored pored nje s lijeve strane na klupu. Uopće me nije primjetila, toliko se bila predala molitvi. Mirno sam čekao da završi s molitvom, pa makar prosjedio ovdje cijelu noć.
Počeo sam i ja moliti.
U to je ona završila, prekrižila se i htjela izaći iz klupe ali je rukom nehotice gurnula onaj papir te on lepršajući poput pera padaše na pod. Sagnula se, podignula ga i otvorila.
Otvorile se i njene oči, širom.
Okrenula se i ugledala me. Uistinu je izgledala kao Gospa sa neke slike.
- Tko ste vi? – tiho je upitala.
Osjetio sam da me prepoznala.
- Ja sam odgovor na vašu molitvu.
Vidio sam kako se dvoumi hoće li otići ili ne, pa sam rekao: - Zašto se tako dvoumite? Zar niste prije molili Njega da vam dade savjet i snage da ponesete svoj križ koji ste poželili odbaciti pokraj puta...u blato. Zar je lakše moliti nego prihvatiti ono za što ste se molili?
Moje su je riječi slomile i ona je rukama prekrila lice i gotovo se onesvijestila. Eni mi je pomogla da ju malo povratim k sebi.
- Želim razgovarati s vama. U stvari On želi razgovarati s vama.
Teško je ustala i stala se ogledati oko sebe. Pristala je na razgovor ali, osjetio sam, više zato da ju netko ne vidi ovakvu, nego zato što mi je stvarno vjerovala. Vani ispred crkve bila je mala kapelica s kipom Majke Božje. Stali smo u zavjetrinu kapelice i počeli pričati:
- Što želite od mene? – upitala je.
- Zašto mi ne vjerujete?
Uplakana lica pogledala me tako duboko u oči kao da u njima traži potvrdu za istinitost mojih riječi. Pognula je glavu: - A zašto bih?
- Zato što On ne želi da itko od Njegovih vjernih propadne. A i zato što ja ne znam lagati. Zašto je izabra baš mene? Ko će znati? Čudni su putevi Njegovi. Ja vam želim, ja vam MOGU pomoći. Na vama je da odlučite. Samo odlučite brzo, jer ja po doktorima i po njihovoj najboljoj prognozi iman još oko misec dana ovozemaljskog života. Dolaziti ću ovamo svaki dan, ako bude tribalo, da vam pokušam otvoriti oči jer On to od mene traži. A ko san ja da mu kažen; ''Ne''?
Opet je pogledala najprije u mene, a onda u Eni. Možda je njeno klimanje glavom kao znak podrške mojim riječima pomoglo da nam otvori svoje srce.
- Vjerovati ću vam – počela je govoriti dok se suze kotrljaše niz njene obraze: - Odakle ću početi?
- Vidi san vas isprid ordinacije u kojoj se vrše abortusi. Počnite odatle.
Neko je vrijeme šutjela a onda tiho rekla:
- Trudna sam oko tri mjeseca i ne želim...ne mogu imati ovo dijete...
- Ako ste već jedanput pogrišili nemojte i drugi put. Zašto ne želite dite? Što je ono kome skrivilo?
- Ništa vi ne razumijete – rekla je i opet rukama pokrila lice. Bijela rukavica bila je gotovo sasvim mokra što od suza, što od kišice koja je sipila sa visina. Sad se kroz rukavicu lijepo vidjelo da su joj prsti na lijevoj šaci ostali nerazvijeni. Zato rukavica.
- Ja mogu misliti bilo što ako mi vi ne kažete zašto točno ne želite dite. Zbog sramote? Izopćenja? Neće li vas snaći veća sramota kad spoznate da ste ugasili jedan život koji je On posla na zemlju?
- Kako se desilo? – upitala je Eni i primila ju za ruke. A ona je naslonila glavu na njeno rame.
Počela je padati jaka kiša.
- Silovana sam... – tiho je priznala i glava joj se potpuno umirila na Eninom ramenu.
Bljesnula je munja i u onome kratkome trenu koliko sam pogledom uhvatio obrise kipa učinilo mi se da i Gospa plače...
- Tko vam je to napravio? – pitala je Eni.
- Čekajte ...– rekao sam -... pred licem Božjim nije važno tko sije grijeh među drugima jer takvi sami sebe osuđuju. On traži od nas da ostanemo Njegovi ma kako teška bila kušnja. Zamislite; otišli ste i pobacili. Što onda? Vratiti ćete se u crkvu i moliti oprost kao da ništa nije bilo? Oprostiti će vam, jer On iskrena srca vazda uslišuje. Ali zar mu ne bi bilo draže da ste uzeli svoj križ i hrabro krenuli naprid? Nemojte misliti da ste vi jedina žena na svitu koja je ovoga časa u ovakvoj dilemi. Ma ima ih na iljade, na milijune. A virujen da su rijetke one koje će postupiti prema Njegovin ričima.... Eni što bi ti učinila da si na njenom mistu?
- Pobacila bih.
- E vidite pa to Zli i oće. Da odbacimo svoj križ kako bi ima drva za naložiti oganj. A što mislite odakle oganj u paklu? Ja mislim da to goru naši križi koji odbačeni uz put čekaju da ih on pokupi i baci na svoj komin. Sve žene koje se najdu u ovakvoj situaciji pitaju se: "Zašto ja Bože? Zašto se ovo baš meni dogodilo?" I gotovo da nema one koja nije poželila nožem izvaditi neželjeni plod iz svoje utrobe. Ja ih razumin jer bi možda i ja na njihovon mistu poželio isto. Osim ako Bog ne bi posla svoga anđela da mi reče kako je to dite moj križ i da ga moran nostiti do kraja, ako mu želin vječno služiti. Jer nismo došli na ovaj svit uživati, nego vrštiti volju Njegovu. Poslani smo nositi svoj križ i što veća bude naša kušnja to će i Njegova milost biti veća... – govorio sam kao u transu - ...On me poslao k vama s jednim ciljem; krv nevine dječice zacrvenila je more na nebesima i On želi poručiti svima; tko ponese svoj križ do kraja, neće mu propasti plaća. On želi da rodite ovo dite i da mu služite. On želi da budete majka ovoga diteta i da budete primjer razuma, hrabrosti, ustrajnosti i poniznosti svima koji se nađu na ovakvom raskršću. A onoga koga je Zli naveo da vas dovede u ovaj čas kušnje, stići će njegova Kazna još ove noći...
Dok sam ovo govorio, osjećao sam kako mi srce usplamtjelo, kao da netko drugi govori kroz moja usta, zapravo...od časa kad joj pristupih, tijelo bijaše moje ali Riječi bijahu Njegove.
One me začuđeno gledahu.
Onda me sestra uze za ruku i htjede je poljubiti.
- Nemojte, sluga sam Njegov ko i vi.
- 00:04 -
petak, 05.02.2010.
18
Ustao sam prvi, pun neke nove snage. Bolovi se pretvorili u unutarnju podmuklu težinu koju je moje nanovo usplamtjelo srce s lakoćom nosilo. Želio sam iznenaditi Jovicu koji me, jučer kad sam se vratio, tako jako zagrlio da mi je skoro s onim delfinima polomio još par rebara.
Sandra mi je jučer odala da mu je danas rođendan, pa ga ekipa odlučila razveseliti. Otišao sam u slastičarnicu, preko puta ulaza u bolnicu, i kupio tortu i toliko kolača da mi se djevojka koja je tamo radila ponudila donijeti ih na naš odjel. Zahvalili smo se jedno drugome i ja sam otišao u knjižaru uzeti mu neke pričice i pribor za crtanje. Zadovoljan sam se vratio u bolnički krug.
Prolazeći kraj neke male usputne zgrade, zapazio sam djevojku koja se nervozno vrtjela oko ulaza i pogledavala unutra kao da se srami ući. Nemam pojma zašto, ali skrenuo sam s puta na puteljak koji me doveo iza njenih leđa. Bila je visoka i, iako sam je vidio izdaleka, po crnoj ravnoj kosi i njenom držanju, zaključio sam kako mora biti jako lijepa.
Nešto me jednostavno vuklo k njoj. Razum je govorio: "Tvoja soba je na drugoj strani", ali ona tajanstvena ruka, uzela me i u njenoj šaci bijah samo komadić kostiju i mesa kojeg ona mogaše smrviti kad god to poželi. Valjda nije čula moje sablasno tihe korake jer se prestrašeno okrenula tek kad sam, premještajući iz ruke u ruku, zašuškao kesom s poklonima. U onoj jednoj jedinoj sekundi, koliko nam se pogledi dotaknuše, kao da me netko oslobodio svih briga i boli.
Prekrasne crno-zelene oči. Pognula je glavu i htjela proći pokraj mene, a ja sebe začuh kako joj govorim: - Hvaljen Isus i Marija.
Njen pogled, koji je uslijedio nakon toga, nemoguće je opisati riječima. Dok sam se čudio samome sebi zašto joj se onako obratih, jer možda tek par puta u životu tako pozdravih samo svećenika još dok pohađah vjeronauk, ona potrči puteljkom prema izlazu iz bolnice, ali je zapevši o kamenu stepenicu pala na vlažnu zemlju. Pohitah joj u pomoć. Već je bila ustala i samo joj dodah torbicu. Niti me ne pogledavši, uzela ju je iz mojih ruku i otišla. Pokret rukom preko lica govorio mi je ono što sam u jednom trenu i naslutio – plakala je.
"Kako je lipa" – pomislio sam: ''Da je ovo bajka, ona bi bila nešto izgubila: cipelicu, torbicu, naušnicu, rukavicu... bilo što.''
- Rukavica...
Imala je rukavicu samo na lijevoj ruci.
Tada mi je sinulo.
Dok sam još studirao, ponekad bih otišao u crkvu koja se nalazila na brdašcu iznad centra grada. Jednom sam bio toliko iscrpljen razmišljanjima o smrti, o tome kako sam proklet i kako nikad neću naći djevojku, kako nikad neću završiti fakultet...i o onome upornome glasu koji je te ranjene misli previjao svojom toplinom. Čekao sam da završi večernja misa i nešto me jednostavno odvuklo pred ulaz u sakristiju gdje se svećenik povukao nakon mise. Taman kad sam htio pokucati na vrata, ona se otvore i na njima se pojavi časna sestra. Nek mi Bog oprosti, ali u tom sam trenu pomislio da mi je Gospa otvorila vrata. Bila je prekrasna. Tamno-zelene oči, lice nježno kao u kakve manekenke. Lijevom je rukom još uvijek držala otvorena vrata i milim glasom me upitala:
''Hvaljen Isus i Marija, kako vam mogu pomoći?''
''Oprostite što ovako upadam ali htio bi razgovarati sa svećenikom.''
''Samo uđite. On je u onoj drugoj sobi'' – rekla je i pokazala mi desnom rukom jedna vrata.
Pokucao sam i ušao: ''Dobra večer, oprostite što smetan. Moli bi vas ako imate malo vrimena....''
Još kao dijete, išao sam u crkvu iako je otac imao crvenu knjižicu. Znao me radi toga ismijavati ali mi nikada nije branio ići. "Ajde se pomoli...." – znao je reći: "Bog će ti kruva dati...Bog!"
Ne znam zašto, ali nikad se nisam puno dvoumio hoću li ići ili ne, osim kad bi na TV, nedjeljom u jutro, davali partizanske filmove. A onda, dijete ko dijete, draži mu je Valter kad brani Sarajevo nego duge i dosadne priče svećenika. Kao mladić sam razočaran prestao ići u crkvu, jer mi u onoj mojoj potrazi za ljubavlju Bog nije odgovarao na molitve. Bar sam tako mislio.
Još mi se nešto usjeklo u pamćenje iz tog doba. Budući nisam išao redovito na vjeronauk, pa ni u crkvu, jer sam u to vrijeme stanovao u gradu, nisam bio siguran hoće li mi naš svećenik na otoku dozvoliti primiti Svetu potvrdu. Bilo je to u ono vrijeme kad su svećenici dočekivali raširenih ruku, a ne kao danas, kad skoro da treba ispuniti formular i uplatiti točno određenu svotu za primiti neki sveti sakramenat. I tako, svećenik mi je progledao kroz prste i krizmao me. Kao da čujem njegove riječi: "Nemojte sad i vi, kao i ovi prije vas što su primili Svetu potvrdu pa onda zaboravili da imamo crkvu. Nastavite dolaziti na svetu misu jer ova vrata su vam uvijek otvorena."
Od one generacije koja se krizmala sa mnom, jedini ja ponekad znam doći u crkvu. I to zato što sam onda kao i svi ostali odgovorio: "Hoćemo."
Netko je rekao da mi svi nosimo u duši jedno dijete, odnosno da smo u duši svi pomalo djeca. A ja kao dijete nisam volio kad me slažu, kad me lijepim riječima zavedu i prevare. Valjda ono dijete u meni postane tužno kad god imam priliku otići u crkvu a ne odem. Puno puta su me propovijedi, a i ponašanje svećenika naljutili i razočarali, a i kad sam zadnjih godina vidio ko sve dolazi i sjedi u prvim redovima crkve, dvoumio sam se da li ići ili ne. Onda bi mi onaj glas odgovarao kako ne idem u crkvu radi svećenika nego radi sebe i radi svojega spasenja, i da nisam pozvan nikoga suditi, pogotovo ne one što sjede u prvim redovima. Toliko puta bi mi za vrijeme propovijedi došlo kriknuti: ''NIJE ISTINA... nije istina to što govorite...odakle vam pravo tako govoriti...zar je tako učio Isus??'' Ali stid kako će me svi pogledati i ismijati, uvijek bijaše jači od tog glasa...
''Što trebate? Znate da je misa gotova i da sve što trebate možete napraviti tijekom dana'' – užurbano je govorio sijedi svećenik čije me se propovijedi uvijek dojmile jer je imao "mota".
''Oprostite, nisan zna da crikva ima radno vrime. Ja san misli da je crikva napravljena radi ljudi, a ne ljudi radi crikve. Oprostite, molin vas, na smetnji.''
Okrenuo sam se da ću otići i rekao sebi u bradu:
''Nisan zna da se i Bogu triba najaviti.''
''ČEKAJTE! Evo imam pet minuta vremena jer stvarno žurim. Oprostite vi meni...sjednite.''
Umjesto pet, mi smo pričali dvadeset i pet. Čuo je moju patnju i ohrabrio me da ustrajem do kraja. Na odlasku me ispratila ona časna sestra prekrasnih crno-zelenih očiju. Otvorila je vrata desnom rukom. Na lijevoj je imala bijelu rukavicu.
Cijelo popodne dok smo slavili Jovičin rođendan, nije mi izlazila iz glave. Što je radila pred onom zgradom svjetovno obučena? Plakala je...pa nije se jako udarila, zašto onako zabezeknut pogled kad sam je nesvijesno pozdravio sa: "Hvaljen Isus i Marija"; je li ovo neki znak za mene, što trebam učiniti?... Ova i još cijelo more pitanja valjahu mi se u glavi, te svi primjetiše da sam nekako odsutan duhom. Pogotovo Eni. Ona me i upitala:
- Što je? Zašto si tako zamišljen?
- Eni, ona bijela zgradica s plavim vratima, što se ondi nalazi?
- Gdje? Jel' jednu ulicu iznad nas?
- Da.
- Zašto te to zanima?
- Tako. Danas san vidi nekog poznatog kako se dvoumi oće li ući unutra ili neće.
- Nije ni čudo. Tamo je ordinacija gdje obavljaju abortuse.
Ostao sam bez riječi.
- Netko poznat?
- Posli ću ti ispričati. Jovice, jesu dobri kolači?
Klimnuo je glavom i nastavio jesti ne mareći za šlagiranu bradu. Uspio sam nekako potisnuti one crne misli i prepustiti se dragim licima oko sebe. Eni i Marko su se pogledavali i pričali o kolačima, Miro ni ovaj put nije bio miran, non – stop je pričao viceve i pucali smo od smijeha, a Jovica je listao one pričice i uzbuđeno drhtao.
Eni mu je poklonila plišanog psića, Miro se ljutio što i njemu nismo rekli za rođendan ali je isto pojeo par kolača i svih nas dobro nasmijao. A vidjeti osmijeh na Jovičinom licu bilo je kao i diviti se runolistu na najvišoj planini svijeta. Marko mu je najzadnji dao poklon. Bio je to autić – igračka, mali BMW. Kad je Jovica počeo voziti autić po stolu, u Ivinim sam očima primjetio kako se opet počela boriti sama sa sobom. Izgledala mi je poput utopljenice koja traži slamku spasa. I netko joj pošalje spasilačku brodicu u obliku priče koja mi se tog trena rodila u glavi.
- Nešto ću vam ispričati... – kad su utihnuli, nastavio sam:
- Igraj se ti Jovice, tebi ću posli pročitati jednu od tih tvojih pričica. Ova je za malo starije dečke i curice. A ide ovako: ...Bio jednom jedan dečko koji je jako volio svoju djevojku. I ona njega. Bar mu je to govorila. Volim te...Volim te... Jednog dana on je mora otputovati radi posla daleko u drugi grad i to na šest miseci. Jedno su se drugome zaklinjali na vjernost i planirali vjenčanje kad se on vrati. Doša je dan rastanka i on joj reče: "Ako ne budeš mogla podniti samoću, samo reci i ja ću doći. Ti mi značiš više nego sav novac. Cili svoj život tražin nekoga i sada se moran rastati..." plaka je. A i ona je sva u suzama govorila: ''Čekati ću te, čekati ću te..." I tako on otiđe.
Projde misec. Oni se dopisivali i čuli svakih sedan dana, ali nakon svakog razgovora bilo im je teže jer im se činilo da se, kad poklope telefon, opet rastaju. Projde drugi misec i on više ni moga trpiti da njegova draga pati – jer ako ga je iskreno volila onda je patila kao i on. A on je smršavi i više nije ni za što drugo mari. Cili život pati tražeći nekoga da ga voli, i kad ga je pronaša – opet mora patiti, i to radi novca. U govna s novcem – reče i kupi autobusnu kartu.
Njegova je cura vozila auto koji je on kupio prije par godina. Nazva ju je na telefon i reka da je posla paket po autobusu a u njemu – dokaz koliko je voli. Nije joj reka da dolazi nego ju je hti iznenaditi. A iznenadila je ona njega. Dok je čeka u kafiću na autobusnom kolodvoru da ona dođe po paket, nije moga sakriti svoje uzbuđenje. Čak je tri puta trča u WC. Kad eto njegovog auta. A u njemu draga i neki čovik. Nešto su pričali, a onda ga je ona zagrlila i poljubila pa izašla vani iz auta.
Je triban govoriti kako se on osića?
Ča mislite, što se dalje dogodilo?
Scena? Triska? Vika? Bacanje stolova?
Ništa od toga.
Doša je do nje i reka: "Daj mi ključeve". Ona se okrenula i skoro onesvistila. Ali bila je i previše kruta srca za to, pa se snašla i htila ga poljubiti.
On je okrenuo glavu i upita ponovo: "Gdje je ključ?"
"U autu" – odgovorila je kroz suze. On je otvorio portapak i stavio kufere unutra a onda joj reka neka sjedne u auto. Sjela je na zadnje sjedalo dok je onaj čovik unutra samo šutio, najvjerovatnije želeći propasti u zemlju. Upalio je auto i upitao onoga čovika: "Kuda da vas odvezem?" Čovik mu odgovori i on ga odveze tamo. Kad su ostali sami, ona počne plakati i govoriti da joj je žao. Nju je odvezao njenoj kući. Izaša je iz auta i otiša kod njezinih roditelja koji su ga obožavali a i oni su njemu bili prirasli srcu. Reka im je da mu je ža što se više neće viđati ali da je tako ona odlučila, ne spominjući što se zapravo dogodilo.
"Žao mi je i nemojte biti ljuti na nju. Ona je dobra cura i sigurno će jednom naći nekoga tko će je moći usrećiti." Onda je otiša u auto a ona plačući za njim.
"Kako možeš biti tako hladan? Zašto me ne udariš? Reci da sam kurva. Pljuni me..." – vikala je histerično.
"Zašto?" – odgovori on: "Zašto ću se ljutiti i nervirati? Nisi vrijedna toga. A u ostalom da sam što i izgubio onda bih se ljutio."
"Mene si izgubio, MENE..." – plakala je.
"Ne draga, tebe nisam izgubio jer te nikada nisam ni imao. Imao sam samo riječi, lijepe riječi bez pokrića. A sad, vidiš, imam. Imam šansu nastaviti ondje gdje sam stao kad sam tebe upoznao i pronaći pravu ljubav."
To reče, okrene se i ode.
Iva je plakala u Eninom zagrljaju.
- Oprostite, nisan želi upropastiti rođendan nego mi je jednostavno ova priča izašla iz glave.
- U redu je. Razumjela sam – rekla je Iva i nježno me pomilovala po ruci.
Bio sam sretan budući se Iva kasnije opet počela smijati Mirovim šalama. Pridružili su nam se i neki drugi pacijenti, ali samo na trenutak da probaju kolače i onda su odlazili ili u sobe ili pred televiziju koja je i dalje govorila o ratu i smrti. Kao da nam nije dosta rata i smrti ovdje pa još moramo i na televiziji gledati.
Mi smo se smijali. Sandra je rekla da ovaj hodnik odavno nije izgledao ovako...veselo. I dok se vojska borila za nečije ideje i zablude, mi smo se borili za osmijeh. Nismo pljačkali napuštene kuće, nama je svaki preživljeni sat bio dragocijeni ratni plijen. Samo, u našem se ratu nije ubijalo neprijatelja puškom, bombom ni bajonetom već osmijehom, šalom i sitnom ljudskom gestom. Nije se lila nevina krv već tople, iskrene ljudske suze. Nisu se eterom širile laži i mržnja nego su Njegove riječi pronalazile put do svakog srca koje je bilo spremno poslušati ih. Tamo su pokapali mrtve i oplakivali ih, i mi ovdje isto, samo što mi umjesto ljudi pokapasmo ljudsku patnju obučenu u kostur. I nismo oplakivali naše mrtve.
Zavidili smo im...
Pred spavanje su svi bili iscrpljeni. Moj mali prijatelj je zaspao sa svim onim poklonima naslaganim oko kreveta. Iva je također odmah zaspala i gledajući ju bijah sretan jer sam joj pomogao vratiti vjeru i nadu. Nadu?
Čemu se mi imamo nadati?
U trenu me opet uhvatila neka malodušnost ali srećom u tren ju je otjerala Eni kad je blago pokucala svojom nježnom rukom po mojim leđima.
- Opet neke teške misli?
Ispričao sam joj sve o mom današnjem izletu u grad.
- Stvarno ne znam što bih ti rekla. Možda je ona odbacila zavjete i nije više u crkvi.
- Ima samo jedan način da to doznamo. Sutra je nedilja. Je ti se gre popodne u crikvu?
- Ako će pročitati koji redak iz Kurana...svakako! – nasmijala se - ...ma idem s tobom.
- Hvala ti.
- Ma sve za tebe.
- Sumnjiva si mi, znaš.
- Zašto?
- Čudno me gledaš.
- Pa?
- Da se nisi zaljubila u me?
- Ha ha! Ako sam pristala poći s tobom u crkvu to ne znači da se želim udati za tebe.
- Bolje da je tako jer...
- Što jer?
- Jer onaj anđelić što odapinje strelice i čini da se zaljubljujemo ponekad stvarno zna biti jako okrutan.
- Ma nema straha. E i da znaš uopće nisi moj tip. Previsok si za mene. A i definitivno premršav!
Nasmijala nas je oboje.
- A jesi li primjetila nečije skrivene poglede? One male iskrice što frcaju iz očiju kad si ti u blizini.
- Šta da? Ma daj molim te. A tko je to? Da nije možda Miro?
- Ha, ha...susjedna soba.
- Sedamnaestica?
- Da.
- Pa tko je tamo... Baš ću pitati Marka.
Na spomen njegovog imena zagonetno sam joj se nasmiješio. Odmah je shvatila.
- Šta on?
- Zar još nisi shvatila da onaj u koga je netko zaljubljen uvik zadnji sazna. Oćeš da ti dokažen?
- Hajde.
- OK. Evo otvoriću funestru i čekati ćemo vrabca da doleti pa ćemo ga pitati.
- Šta je dotle došlo? I oni znaju? – prihvatila je moju šalu.
- Da draga moja. Ja san ti reka a ti se sada malo potrudi.
- Hmmm...
- Što je? Ne sviđa ti se?
- Ma nee, drag mi je, ali nikad ne bih pomislila...
- Ahaa, evo, sad san ti da posla za razmišljanje.
- Ubiću te!
- Ha ha, samo polako. Stani u red. Ovih dana je puno onih koji me oće ubiti.
Na tren smo ušutjeli.
- Gremo spati?
- Hajdemo.
- Znači dogovoreno za sutra?
- Vili...
- Samo pitan. Laku noć.
- Mogu te još nešto pitat...
- Reci.
- Jesi ikada pokušao izdržati onih 40 dana?
- Milijun puti.
- I...?
- Ne. A vidiš to je oduvik bila karika koja mi je nedostajala da sve moje pisme i misli saberen u knjigu i objavin jer ako čovik sumnja u sebe i svoju snagu – ništavan je. I što on onda vridno more napraviti u životu? A to je ujedno i razlog zašto nisan bi sretan u ljubavi jer On mi je obeća da ću je najti samo ako očistin svoje srce.
- Želim da ti se to ostvari.
- Ako je po doktorima...možda u nekon drugon životu. On drži svoja obećanja. Samo što san to kasno shvati.
- Pusti te tužne misli, hajdemo spavat.
- Laka noć.
- Laku noć.
- 00:29 -
četvrtak, 04.02.2010.
19
Bio sam budan kad su se ujutro otvorila vrata i u sobu ušle Eni i Sandra. Eni me zagrlila i poljubila, a Sandra se samilosno nasmiješila. Pokretom glave sam pokazao Eni neka pogleda na drugi krevet.
- Znam – rekla je tiho.
- Ne možemo puno ostati jer ovdje posjeti nisu dozvoljeni – opomenula nas je Sandra.
- Kod nas takve dozvole ne važe – odgovorio sam joj.
- Sidnite molin vas. Moran vam nešto ispričati.
Sjele su na prazan krevet do moga i utihnule.
- Eni, sinoć san opet priča s onin glason.
Sandra je upitno pogledala Eni, a ova ju je samo nježno primila za ruku i pogledom rekla neka bude strpljiva i posluša me.
- Kad si pitala što je to u mom srcu tako loše da ga triban očistiti, bilo me sram i neugodno ti o tome govoriti. Ali sinoć je Onaj glas bi tako stvaran da sad gorko žalin ča ga prije nisan posluša nego tek sada kad iman još par dana života... – zašutio sam na tren i nastavio: - Je li za vas grih, da se izrazin medicinski; upražnjavati svoje seksualne potrebe sam sa sobom?
Nakon par sekundi međusobnog pogledavanja Sandra je prva rekla:
- Pa to je sasvim normalna stvar. To svi rade samo što se o tome malo govori.
- Znači ono što rade svi, to bi ti nazvala normalnim? U ratu se svi ubijaju, pa je li onda i to normalno? Ako svi počnu krasti, oću li i ja početi krasti da bi bio "normalan"? Ako se učenici u jednom razredu počnu iživljavati na nekom jadniku, oću li i ja početi činiti isto da budem "normalan" ko i oni? Što je ljudima normalno to je pred Njim strano. Koliko san puta čita, a i sluša, kako učeni ljudi, doktori, daju savjete da je to zdravo raditi jer se na taj način čovjek rješava stresa, napetosti. Što je stvarno i istina. Posli zaspeš ko mala beba, ali ujutro se ona napetost javi duplo jača. I tako iz dana u dan. Stvori se u čovika neka vrsta ovisnosti, možda lakša od droge ili alkohola jer njome trujemo samo dušu.
- Ne slažem se da je to nešto loše... – prekine me Sandra.
A ja kao u nekom zanosu počnem pričati:
- Sreli se u pustinji dva čovjeka; jedan vjernik a drugi koji Boga još ne upozna. Obojica bijahu gladni i žedni. Danima su lutali pustinjom i onda naiđoše na jednu kuću. Ispred kuće bijaše bunar i vrt sa svakojakim voćem i povrćem. Onaj prvi dođe do vrata i pokuca te objasni domaćinu da su se on i prijatelj izgubili, i zamoli ga za malo hrane i vode. Domaćin se stao okretati i pogledom tražiti drugoga namirnika, a onda, pomislivši da ovaj bunca od gladi i žeđi, potjera ga iz kuće i gurne u prašinu zaprijetivši mu da će ga ubiti ako još jednom pređe granicu njegova imanja.
Otrese onaj čovjek prašinu sa svoje odjeće i krene dalje svojim putem. Nakon nekog vremena stigne ga onaj drugi čovjek noseći krcatu torbu svakojakih plodova i punu čuturu vode.
''Vidio sam što se desilo. Kako si ti glup. Zašto nisi ušao u vrt i uzeo hrane koliko god možeš ponijeti i ugrabio vode da više ne žeđaš?'' – i počne mu se smijati i rugati.
''Molim te za malo vode i jedan plod'' – zavapi ovaj skroz iznemogao.
''Nisam lud! Imao si šansu i ti uzeti od onoga koliko god si mogao nositi. Ako dam tebi, ja ću sutra biti gladan i žedan'' – reče okrutno srce toga čovjeka i on se okrene i htjede otići ostavljajući onoga da umre od gladi i žeđi.
No, u to ih sa nebesa obasja svjetlost.
Oboje padoše licem ničice prema zemlji.
"Zašto nisi uzeo od onog čovjeka hrane i pića za sebe? Ta vidio si da u svemu obiluje" – reče prvome.
''Jer držim do tvoje riječi; ne ukradi, Gospodine.''
"Zašto si ti uzeo od onog čovjeka hrane i pića? "
''Bio sam gladan i žedan. Ja ne vidim nikakva zla u tome što sam se snašao da preživim. A tko si ti Gospodine?''
"Ja sam Bog istinit i pravedan. Ti nisi čuo moje riječi pa ih se nisi morao ni držati i zbog toga te ne osuđujem. Uzeo si hranu i piće, ta i životinje čine isto. Ali zato što si odbio pomoći jednome od mojih prijatelja i htio ga ostaviti da umre od gladi i žeđi u pustinji, sam si sebe takvom smrću osudio" - to reče Bog i onaj se lopov, kojemu se krađa nije ubrojila u krivnju, nađe osuđen kao škrtac, pohlepnik i nemilosrdnik, te ga stigne kraj kakav mu je On odredio.
- Nisam baš razumjela – reče Sandra, a umjesto mene odgovori joj Eni:
- Ako bilo što radiš iz uvjerenja, Bog te ne osuđuje, ali pazi što radiš jer može ti se tako i vratiti.
A ja sam nastavio:
- Onaj ko to radi i uvjeren je da sebi čini dobro, oprošteno mu je radi toga, ali će mu se možda suditi radi slipoće srca. A onaj tko u srcu osića da radi krivo, on sam sebe po svomu srcu osuđuje, i po nedjelu što ga učini. Koliko san samo puta moli za nečiju ljubav, za nekoga ko će me voliti do kraja, i uvik je neki glas odgovara: "Očisti svoje srce i biti će ti tako". Ali bi san slip i gluh na Njegove riči.
- Još mi ništa nije jasno – gotovo je uzviknula Sandra.
Odgovorio sam joj mirnim glasom, trudeći se biti što razumljiviji:
- Bog je tražio da ja pobjedin samoga sebe kako bi moga dostojno vrštiti Njegovu volju. Dao mi je dar pisanja koji san ja prosipa po kafićima ili drža zakopanog negdi u dnu duše. Tražio je od mene da 40 dana buden jači od sebe i obećavao mi da ću onda naći ono što tražin. A ja san budala molio za nekoga uza sebe s kim ću imati dicu i neću morati više grišiti. Kad san već skoro izgubi dušu uživajući tilon, kazna je stigla tako što san pokupi bolest od jedne prostitutke. U onakvon stanju kakvon san već bio, nije me bilo ništa briga. Nisan koristi nikakvu zaštitu i jednon se i to moralo dogoditi. Nemojte sad misliti da san bi sa iljadu žena. Bilo ih je sedan. A ova sedma me je zarazila. Možete zamisliti kako san se osića dok san čeka u redu za pregled kod doktora. To je starim pomorcima bilo ko reći nekome – dobro jutro. Ali mene su ona bol, i one besane noći, potaknule da se upitan: "Pa ča ja to radin?" A čini san nešto što je oduvik bilo protiv moga srca, nešto ča nikada nisan moga razumiti da drugi čine. Ona romantična duša u meni rastopila se ka snig na suncu. Misli san samo na sebe i kad bih ''osjetio žeđ, pio sam''. Dok san čeka nalaze na sve žive bolesti, uopće me nije bilo previše strah. Bi san spreman prihvatiti i najgore jer san se pomiri da nikad neću upozna pravu ljubav. Doktor me naprotiv, veselo udari po ramenima i reka da to nije ništa strašno, neka uziman neke tablete pa da dođen za 10-ak dana na kontrolu. Pita san ga: ''Doktore, a je li mogu...u međuvremenu...''
''Ma svakako. Pričekajte par dana. To vam je jedna bakterija, jako česta kod žena.''
Jedan dio mene je bio sretan, a drugi je žali jer se patnja nastavila. Onda me krenula karta pa san upozna dvi naše cure. Jednu san čak i zaprosi, ali je ona to shvatila neozbiljno jer je bila jako mlada ili je možda bila u stvari puno zrelija od mene, budući san ja oduvik živi u oblacima.
S ovon drugon me upozna prijatelj, i nakon par dana krenuli smo u čisti flert. Dogovorili smo se da ćemo srce ostaviti po strani, ali njeno nije izdržalo. To san shvati kad san je jednom nazva na telefon i pita ča radi, a ona mi odgovorila da čisti ribu. Ništa čudno – da mi tjedan dana prije nije rekla kako joj je čišćenje ribe nešto najodvratnije. A onda mi je jednu večer i priznala. Voli bi da san onda moga u zemlju propasti. Da san onu curu upozna prije samo godinu dan, bila bi me spasila. Ali neko tamo gori je hti drugačije. Nisan prema njoj osića ni traga od one zaljubljenosti što je znala i po pet godina tinjati u meni. To san joj i prizna. Ne mogu vam reći koliko mi je bilo ža. Kasnije mi je napisala jedno pismo. Eni, di je moj kufer?
- Što ti treba?
- Otiđi i u njemu ćeš naći jednu crvenu fasciklu. U njoj čuvan neka pisma koja su postala dio mene.
Eni je otišla po fasciklu, dok je Sandra pogledavala na sat.
- Žuri ti se?
- Ma ne, nego nemamo još puno vremena.
- Znan, znan.
Pogledao sam u Ivu i učinilo mi se da su joj obrazi dobili malo ljudske boje.
Za 5-6 minuta koliko provedosmo u tišini, stigne Eni s fasciklom. Ja joj pronađem pismo te ona počne čitati:
"Ajme srićo, ne znam ni sama zašto ti ovo šaljem. Valjda da se totalno osramotim! Ali baš me briga! Ja te jednostavno ne mogu gledati da se tako bespotrebno patiš i mučiš. Bježiš od samoga sebe samo zato što te strah suočiti se sa tim istim samim sobom. Strah te zato što znaš ako se vratiš onome što ti jesi da ćeš početi osjećati, a toga se i najviše bojiš. Jer ako osjećaš, znači da si ranjiv pa je i veća vjerojatnost da ostaneš povrijeđen i možda patiš. A ja ne želim da se pretvoriš u nešto bezlično i hladno, koliko god to tebi izgledalo kao najjednostavnije rješenje. A da je najbolje, sigurno nije, jer je očito da u punini nisi sretan.
Molim te da prestaneš ignorirati taj glas u sebi koji te pokušava dozvati. Ma kako ti se činilo teškim to trebaš učiniti ako želiš ostati vjeran i dosljedan sebi. Moraš znati što hoćeš i ići za tim, pa bilo to preko trnja i kamenja. Skupi malo hrabrosti i stisni zube. Molim te potrudi se biti sretan. Ne znam, jednostavno sam mislila da bi bilo dobro da ti to napišem, jer sam o tome razmišljala, i pomislila sam ako te time malo, malo, pa i najmanje ponukam na razmišljanje, biti ću sretna! Koliko god ti mene smatrao čudnom što to radim.
Ovo što sad pišem, pišem iz srca i totalno mi je neobično jer ne sjećam se da sam to ikad radila. Morala sam bar pokušati, a priznajem da mi je i ovako lakše nego da ti kažem usmeno. Mada uopće nemam pojma kako ćeš ti to shvatiti. Znaš dosta sam razmišljala i o onome što si mi rekao, onda kad si tražio Boga da ti da nekoga. Mislim da sam shvatila zašto ti je Bog "dao" nas dvije. Rekao je:
"Dobro, evo ja ti dajem njih, ne jednu, nego dvije i ne možeš faliti ako si pametan. Tako sam ti mogao dati i njih pet, deset, ili dvadeset ali ništa se značajno neće dogoditi ako ti u tu osobu i u tu ljubav ne uložiš sebe i svoj trud. Ti to moraš i učiniti a ne samo htjeti. Ljubav se neće dogoditi samo zato što ćeš ju ti jako poželjeti. Ona je proces koji se stvara. Ja sam ti pomogao a ti učini svoj dio."
Dok ti ne shvatiš da je ljubav trud i žrtva i da se za sve što u životu vrijedi, treba izboriti, nećeš postići ništa. A ljubav je žrtva, ponekad i odricanje od nečega. Ali ljubav je također valjda i jedina stvar zbog koje kad se odričemo, nam vraća peterostruko.
Ljubav nije sebična, tako i ti ne smiješ biti. Što više misliš samo na sebe, to ćeš se više udaljavati od nje. Ništa što je u životu vrijedno ne dobiva se bez velikog truda i ulaganja.
Ljubav je nešto veličanstveno, stoga je svakako vrijedno tog truda. Nema te sile koju ne može slomiti ako joj dopustiš da te dotakne. Promjeni te samo tako, od glave do pete, ali ne sama od sebe, već uz tvoju pomoć. Znaš kako se kaže: "Ako si sam ne pomogneš, ni Bog ti neće pomoći". A nije Njemu problem dati tebi sve na pladnju, dok ti samo sjediš i čekaš prekriženih ruku. To bi ti naprotiv i baš odgovaralo, zašto ne?
Rekao bi: "Ehe, vidiš Bože kako si ti meni super, znao sam ja da ti mene voliš! " A kakav je efekt? Nikakav! Zašto? Zato što ti na taj način Bog ne bi pokazao ljubav. Baš zato što te voli i hoće ti dobro, želi da ti to prvo i razumiješ. Ako ti on nešto samo da, bez ikakvog tvog truda oko toga, ti to onda ne možeš naučiti i cijeniti. A to je smisao svega. Tvoj vlastiti ulog. Ipak se za vrijedne stvari moraš malo i namučiti. Tek tada će to u tebi ostaviti bitan trag i imati ćeš ih, i htjeti sačuvati. I tada ćeš se osjećati potpuno ispunjeno. Ti sad možeš reći: "Pa da, imam ja to sve, pa i mislim tako! " Ali kad si to doista tako i napravio? Ali i to sve neka ide k vragu ako ti misliš da je nisi vrijedan. (ljubavi mislim).....''
Pred sam kraj pisma uleti neka sestra u sobu i reče:
- Sandra, morate poći. Evo stižu doktori.
Eni me poljubi u obraz i ostavi pismo kraj mene, te na brzinu poljubi i Ivu. Zatim ona i Sandra napuste sobu. A ja uzmem pismo i, mislima usidren u nekom drugom vremenu, pročitam:
"Vjerujem da ćeš kad tad naći onu pravu sreću u životu, pa makar je našao i negdje tamo daleko!"
Tri starija i jedan mlađi doktor uđu u sobu, primjete da moj oporavak ''dobro'' napreduje. Kako se Iva nije ni pomaknula, čuo sam ih na odlasku šaputati nešto o psihijatriji. Kad je u sobi opet zavladala tišina, naglas sam rekao:
- Najlakše je slomljeno srce zatvoriti na psihijatriju.
- Što ti znaš o slomljenom srcu... – začuo sam umorne riječi izgovorene s prijezirom, toliko umorne da mi se učinilo kako je njihova vlasnica upravo proputovala dug put...do pakla i natrag.
Nisam znao što bih rekao. Gotovo me prestrašila. Ipak, nisam joj htio dopustiti ponovno potonuti u tamu: - A ča ti znaš o momu srcu?
- Svi ste vi isti – valjda je mislila na muškarce.
Ovime me povukla za jezik pa sam počeo pričati.
- Sreli se jedna zgodna divojka, jako bogata, koja je vozila BMW i živila u vlastiton stanu ča joj ga je kupi tata, naravno, i dečko koji je još uvik studira. Proveli su neko vrime skupa i počeli planirati vinčanje i obitelj. Međutin, neko tamo gori ni hti tako. Jednoga dana završi on u bolnici i doktori mu otkriju da boluje od teške, u većini slučajeva, smrtonosne bolesti. Cura ga je hrabrila da se ne smi predati. Bila je uz njega svaki dan, i ona mu je davala snage da se nastavi boriti. No jednoga dana umisto nje, stigne pismo: "Oprosti dragi ali ja te više ne mogu gledati kako se mučiš" i bla bla bla... Sve one izjave o ljubavi, život je pretvori u jednu veliku laž...
Iva je bila privezana za krevet i nije mogla rukama sakriti krijesnice što su zasjale na blijedim obrazima.
- Ali tu ni kraj priče. Taj dečko se pokuša ubiti ali su ga, srićon, zaustavili. Ja ga ne sudin zato ča je to poželi učiniti. Pa i meni je ta misao iljadu puta proletila kroz glavu. On nije zna da oduzimajući sebi život, svoj križ baca u oganj, a prid Zadnjin sudon naš križ je propusnica. Osićajući svoje patnje, probaj se upitati; Bože, pa je li to smisao? Da ovako trpin i da posli ovoga nema ničega? Zar ćeš isto suditi mene koja sam izdržala ove patnje, i onoga koji ih je odbaci? Ajmo se malo vratiti na onoga bolesnog mladića. Da je ona djevojka njemu bila vjerna i odana do samoga kraja, to bi bilo jako lipo od nje. Ali njegov je križ bi učinjen, ne od drva nego od željeza. Pretežak. Ko da ga je Bog hti unaprijediti u generala svoje Vojske ako izdrži tu patnju. A život je i ovako moga zamišati karte; ona je bila s njin do kraja ali ju je, na dan kad je on umra, čeka neki drugi muški u autu. Ona je samo želila ispasti jako osjećajna i humana, i reda radi je tješila sirota mladića. A njemu, prije nego je zaša na nebo, Bog dade šansu svoju dragu viditi zadnji puta. I vidio ju je. U zagrljaju drugoga. U patnji i kušnji nema pravila. Zapamti to. On određuje kome će dati šansu da pribavi što bolje misto na onome svitu. Što većoj se boli nasmijemo u lice, to smo pred Njim bliže. A meni se ovo zadnje vrime baš smije smrti u brk. Ti se nikada nisi poželila nasmijati smrti u lice?
Gledajući me u oči, pomakla je prste na rukama i onda mi pogledom pokazala zavoje na njima.
- E, tu san te čeka! Kako ne moreš shvatiti da se nisi smijala smrti u lice, nego si je htila zagrliti i pokloniti joj se. A ja joj se želin SMIJATI i pokazati je srednjaka. Shvati da si dobila drugu šansu jer da si ono uspila učiniti, još juče tvoja bi duša zauvik bila izgubljena. Umisto toga, Njegova ti je ljubav poslala blesavog mene da ti reče da se tek na svom koncu spoznaje čovjek. Oprosti tom dečku i ne traži Božju osvetu za njega jer je on već sam sebe, svojim postupkom osudio. Nego pomoli se i reci: Bože oprosti mu što nikada neće spoznati što je čista i iskrena ljubav do zadnjega daha. Tebi i meni eto, nije dano na ovon svitu osjetiti tu ljubav ljubeći dragu osobu, nego tebi i meni je dano da spoznamo ljubav ljubeći čovjeka!
Povadio sam one silne cjevčice oko sebe i ustao. Nisam osjećao bol. Po prvi put u životu,
odlučio sam ići do kraja, odlučio sam se vratiti godinama unatrag i ponovo uzeti moj križ što je stajao odbačen kraj puta. Makar to bilo i dvadesetak dana koliko mi još preostalo. Jedva sam stajao na nogama, ali mi se činilo kao da me pridržavaju neka nevidljiva krila. Prišao sam njenom krevetu, pružio joj ruku i upitao:
- Greš?
Odvezao sam je i izašli smo iz sobe, na što je jedna sestra prolila vruću kavu po svojoj bijeloj uniformi. Zaprepašteno je povikala:
- KUDA VI?
- Gremo se smijati – rekao sam i zagrlio Ivu.
Popodne sam već bio u svom starom krevetu, a u našu sobu uselila se i Iva. Naime, jedan stariji čovjek, kojeg nisam čuo progovoriti ni riječ, prebačen je u sobu 335. A to je značilo samo jedno...Ta je soba bila posljednja stanica prije mrtvačnice, i iz nje nitko nikada nije izašao živ. Kad bi doktori bili sigurni kako se nekomu približio kraj, selili su ga u tu sobu da u miru umre i da ne podsjeća ostale što ih čeka.
Jovica, Iva, Eni, Miro i ja bili smo ekipa iz naše sobe. Ostali su bili puni mržnje, prijezira, velike mudrosti i samohvale tako da sa njima nisam imao o čemu govoriti. Izuzev onoga mladića kome su skinuli zavoj sa glave. On je i dalje samo šutio. Pitao sam Eni što zna o njemu a ona mi je odgovorila samo kako se zove – Saša Milošević. Nije trebala dalje ništa govoriti.
Budući su Slavu premjestili iz naše sobe tko zna gdje, na njegovo je mjesto stigao netko koga sam poznavao iz viđenja jer bijaše vlasnik jednog popularnog kafića. Zvali su ga Piz. Zašto? Nemam pojma. Hm!! I zadnji članovi posade bili su: Dinko i Boris, dva starija čovjeka s kojima je bilo bolje ne imati posla jer bijahu prgavi i uvijek slabe volje. A na svaki Slavin sadistički ispad, gotovo da su pljeskali. Piz je vrlo brzo našao zajednički jezik s njima dvojicom, nakon što im je kroz smijeh ispričao kako je pretukao jednog pekara jer mu je ovaj prodao hljeb umjesto kruha. Soba se tresla od njihova cerekanja, pa nakon što Saša prvi iziđe iz sobe, pođoh za njim. U ruci sam imao kutiju keksa te ga ponudih. Nije odgovorio ništa, nego samo zavrtio glavom i pogled prikovao za pod. Primjetio sam da njemu, Jovici i meni nitko ne dolazi u posjete. I da je jedino njegov ormarić uvijek potpuno prazan. Ni soka, ni voća, ni keksa. Samo blijeda bolnička prašina.
- Daj uzmi, ča se sramiš – bio sam uporan.
Nije odgovorio ništa ali sam mu u očima pročitao: ''Hvala, ne mogu''.
- Aj dobro, ali ako si gladan uzmi slobodno od mene jer ja iman i previše. Još će im projti rok trajanja pa ću ih morati mrviti kokošama da ih ne bacin ća.
Nije razumio moju šalu. Klimnuo je glavom, okrenuo se i otišao hodnikom. Te večeri nismo se okupili prije spavanja, ali sam ipak usnuo sretan jer mi Eni šapnula kako Markov bratić drugi tjedan ponovo putuje. Opet mi dragi prijatelj iznjedrio u mislima. Kako bih ga samo volio vidjeti i ispričati mu što mi se sve ovdje dogodilo.
A ovo je bio tek početak...
- 00:13 -
srijeda, 03.02.2010.
20
Bio sam u nekoj mračnoj sobi u koju tek svjetlost, ispod vrata i kroz ključaonicu, ulaziše unutra.
Otečene oči nisam mogao otvoriti jer mi se ionako povraćalo od vrtoglavice. Ipak, nekako je vir u mojoj glavi progutala znatiželja, jer uprkos snažnom zujanju u ušima začuh nečije teško disanje. Ne znam koliko mi je vremena trebalo za odrediti od kuda dolazi ono disanje jer se još nisam mogao okrenuti. Malo po malo, počeo sam dobijati slabašne impulse života, najprije od ruku, pa onda nogu, dok me jedino vlastito disanje tjeralo zažmiriti. Kad su se povratili gotovo svi moji osjeti, probao sam ustati, ali nije išlo. No onda sam na drugom kraju sobe primjetio neku siluetu koja je izgledala, blago rečeno, sablasno.
Nisam imao mira. Htio sam znati što se dogodilo s Jovicom i gdje sam. Oni silni udarci nisu izbrisali ni misao da danas trebamo poći u posjet mom dragom prijatelju.
- Sestro! – dozivao sam, isprva slabašno a onda sve jače i jače.
Kad je sestra dotrčala u sobu i upalila svijetlo, od iznenadnog bljeska gotovo sam se opet onesvijestio.
- Što je bilo? Što trebate? – upitala je brižno.
Htio sam se našaliti i reći; pelinkovac...s ledom, ali me užarena žica u grudima brzo natjerala da se predomislim.
- Di san? – upitah umjesto šale.
- Ma dobro ste. Dajte lijepo si lezite i sve će biti u redu. Nemojte se previše micati jer ćete ozlijediti ruke.
Pogledao sam u ruke, a ono po meni više igala i cijevčica, nego ukrasa po ljudožderima iz Bornea.
- MA GDJE SAM – upitah ponovo shvaćajući da me nije razumjela.
- Prebacili smo vas u šok sobu da se u miru oporavite. Imate par napuklih rebara i zato vas savjetujem da ne pokušavate trčkarati uokolo. Nego lijepo lezite i sutra će vam već biti bolje.
Spavati? Kome je bilo do sna. Pa spavao sam više nego medjved u zimskom snu. Umjesto u san, utonuo sam u razmišljanje. A onda se odnekud opet javio onaj glas, što iz otečenih očiju izmamiše par mojih najvjernijih prijateljica, da zablistaju dok prođu putem preko obraza i potonu u jastuk. Dok su klizile, ne znam zašto ali ona sablast preko puta mene dobila je jasne obrise. Duga masna kosa, prekrasne crte lica upropaštene bljedilom.
To je mogla biti samo ona.
Što sam više gledao u nju, to sam jasno čitao očaj i želju za smrću. A njene su oči ovako u polumraku još bolje kazivale kolikom tamom sjaje.
Sudbina?
Njegov stari ispit na kojemu sam neki dan pao?
I onda govore da nema Boga.
Od svoje sudbine i križa kojeg mu je On namijenio, nitko ne može pobijeći. Možemo samo, ili uzeti križ i nositi ga, ili ga odbaciti.
Ali pobjeći ne možemo.
Nikada.
- Isuse, kako ja mogu pomoći nekome? Kako ja mogu pomoći ovoj curi?
"Ti znaš".
- Cili moj život ja ti govorin da san slab. Zač me ne pustiš da propadnen?
"Ti znaš zašto".
- Moli san te cilog svog života da mi daš nekog da ga volin, da bude uza me u dobru i zlu, da mi pomogne nositi ovaj križ pod kojin san toliko puta već pokleka...a okolo mene samo laži i prevare.
"Očisti prije svoje srce, da očima vidiš i ušima čuješ te djelima pokaži da si je dostojan. I Ona će doći... "
- To mi govoriš već godinami.
"...možda na pahuljici božićnog snijega
možda na krilima iskrenog smiješka
ili pak u toplini jedne jedine riječi... "
Ne znam kako objasniti onaj osjećaj koji je tada ispunio moje srce. Odjednom je sve što mi se u životu dogodilo dobilo smisla. Sve. I moja bolest.
Sa ovim riječima koje su u meni govorile toplinom kakvu još nisam osjetio u srcu, konačno sam shvatio da me On ljubi i da nešto želi od mene. O Bože, zar sam bio toliko slijep? Zar je moje srce trebalo toliko puta biti pogaženo i ne uzvratiti mržnjom na nepravdu da bi se Ti uvjerio kako sam dostojan Tvojih riječi?
U trenu dok je u mom srcu gorio ovaj novi plamen, ja sam konačno bio zahvalan što mi je pružio drugu šansu da spasim svoju i duše svih koji me poslušaju..
- 00:27 -
utorak, 02.02.2010.
21
Umjesto putovanja u rodni grad, ja sam se opet našao pred onim Vratima, samo što ovoga puta nisam ni čekao da se otvore:
"Di je Jovica?" – upitao sam i probudio se.
- 00:14 -
ponedjeljak, 01.02.2010.
22
...koja se obistinila već ovoga jutra.
Još dok sam bio dijete, činjenica da sam znao napisati pjesmicu ili kakav sastavak, činila me drugačijim od drugih. A ja se nikad nisam volio isticati. U današnjem, muškom svijetu, tko još piše pjesme? Curice! Tako su me ponekad znali i ismijati i rugati se sa mnom. A ja bih istoga trena poželio biti mrtav. Nikada nisam imao snage ponijeti taj križ, nego sam molio Njega da ovaj dar što ga je meni dao, dade nekome drugome. Ali ma koliko ja bio gluh i slijep, ma koliko bio slab, On je uvijek strpljivo čekao uz mene.
Ujutro sam, dakle, ustao još pod dojmom neke zle slutnje. Otišli smo na doručak kujući planove o sutrašnjem putovanju. A onda, taman kad smo htjeli ustati, začujemo podrugljiv glas:
- Alo vilenjaci! – kome su se pridružili i osmijesi odobravanja s uvela, gotovo trula ''cvijeća''.
Bio je to Slave. Prišao je našem stolu. Oko njega se na metre širio smrad rakije, a u očima plamtio luđački pogled dok je vikao:
- Alo Jovane ''Rašeta''! Šta je, šta ne pričaš? Popapala maca jezik, an? – i unio se u lice dječaku koji se počeo tresti od straha.
- Kad će da dođe keva, da je sredim!
Bezumno se i dalje derao na njega. Stajao sam kao ukopan ne shvaćajući što se događa. Jedan glas u meni je urlao: "Što se to mene tiče, mene niko ne dira, nek se budala iživi pa će prestati..."; a drugi je savjetovao: "Uzmi pirun i zabodi mu ga u oko, zgazi ga, ubij ga!" Na jedan sekund čuo sam i treći tihi glas koji je govorio: "Oprosti mu jer ne zna što čini. Uzmi Jovicu i otiđite od njega."
Prikovan između ta tri glasa, ova mi se situacija učinila kao neki test na kojem sam padao toliko puta do sada. Nečovjek je uhvatio Jovicu za uho, a mala dječja ruka koja se u očaju dotakla moga koljena, bijaše više od običnog dodira. Kroz oči mi u trenu, kao jedna, prolete sve one situacije u kojima sam nepomično promatrao iživljavanje jačega nad slabijim. Želudac mi se zgrčio tako jako da sam pomislio kako ću povratiti, a srce je lupajući kao u ubrzanom filmu, tjeralo krv u moju glavu te imah osjećaj da umjesto znoja, kapi krvi orosiše mi lice. Dodir male ruke razbio je moj strah i ja uhvatih onu ručetinu i odmaknuh je od Jovice. Pogledao me kao da ne vjeruje da sam ipak smogao snage učiniti nešto, jer me promatrajući proteklih dana bio najvjerovatnije procijenio kao kukavicu koja mu neće pružati nikakav otpor. Ili je onaj pogled značio kako je jedva čekao razlog da bi pokazao ko je ovdje gazda. Pustio je Jovicu, i dok luđački i bez milosti cipelariše moje nikad slabije tijelo što zgrčeno ležaše na podu, krajičkom sam oka uspio vidjeti kako je Eni zagrlila mog malog prijatelja i sklonila ga dalje od pomahnitalog čovjeka. Kada se umorio, umjesto djelova tijela osjećao sam jednu veliku bol.
- Ajde bre ustani! – i dalje me nastavio mrcvariti dok je zadihan hvatao zraka.
- Čuo sam da voliš popiti, pa da odemo na jednu ljutu... – govorio je ''njihovim jezikom'', što je
trebalo značiti da sam batine zaslužio zato što pokazah mrvicu ljudskosti nevinom djetetu.
- Ustaj bre! – vikao je prignuvši se do moga lica.
I onda se nasmijao uživajući u mojim mukama. A meni se učinilo kao da sam već negdje čuo ovaj luđački smijeh...
Slika malog Jovice, zgrčenog u kutu, bila je zadnje što sam vidio prije tame. Čak je i onu bol u tijelu, ponosom ispunilo, plavo more iz djetinjih očiju.
- 00:49 -
