ponedjeljak, 22.02.2010.
9
A već mi ovo jutro pokazalo da je lakše umrijeti nego nadati se. Nisam mogao ustati pa preskočih doručak. Jovici se opravdah kako sam malo umoran i da ćemo popodne učiti brojeve i slova. On je bio nekako pun energije, skroz drugačiji dječak od onog koji me dočekao prvog dana u ovom ustajalom predsoblju smrti. Žudio sam za bilo kojim mirisom polja...za mirisom svježih ruža. Umjesto njega, osjećah samo zadah truleži. Opet je u meni zaigrala ona slika uvele trave neprirodne žute boje i oštar vonj...vonj smrti. Cijeli ovaj odjel bio je jedna velika livada na koju je netko izlio tonu otrova i svi smo se polako sušili i trunuli. Osim jedne ružice koja je prkoseći svim zakonima razuma, stajala uspravno posred livade. O, kako sam uživao gledati je. Videći nju, nada se u meni probudila kao dinosaur tisućama godina zarobljen u ledu. Samo kakve su šanse dinosaurusa preživjeti u ovome svijetu?
Jedva ustadoh na ručak. Mala me ručica mog prijatelja podigla, inače bih još uvijek ležao i gledao u prazno kroz prozor. Zašto sam se ovako osjećao? Trebao sam biti sretan jer se pred mojim očima dogodilo čudo. Jesam li ja to bio ljubomoran što Vila nije i mene ozdravila? Hm, na ovu misao sam se cinično nasmijao i shvatio što je Zli htio postići iskoristivši moj trenutni umor i malaksalost. Opet me počelo gušiti i borio sam se za svaki udisaj zraka. Nisam mogao stajati na nogama pa sam legao na krevet. Žudio sam za svježim morskim zrakom. Jutarnjom rosom. Zvijezdama. I mjesecom... I kroz zatvorene oči čitao sam riječi zapisane u meni, zadnjeg dana jednog sretnog ljeta...
Zadnja dica lita
Dok more guca zadnje dite lita
oškuri san se gledajuć ga očima u oko
uze ja san sto njegovih slika
i zakopa ih u srcu duboko duboko.
Vratit će se one ove zime
kad pod oblak svoje noge skriju maestrali
kad zubi pružu juga i bure zviri
vratit će se one ove zime
a krasit će ih biserni okviri.
Da mi se tada opiti mjesecom obasjanim morem
i zaboraviti sebe,
ispio bih do dna sve oceane i brige razbio u trenu,
da mi se tada najesti slanih komadića maestrala
pa sit i napit prileći u sjenu,
okripila bi zora dušu umorna mi tila
obraze na licu zasikle bi suze tupe
možda osmijeh ili barem smiješak sunca
popustio, na remenu života, tugu za tri rupe.
Mignulo mi i umrlo na rukama zadnje dite lita.
U daljini, probili mu grudi oštri rubovi planine,
srce rasikli na pola
obije polovice uzele plave dubine...
I sa njim je umro jedan dio mene.
- 20:54 -
