Drugi Božić

https://blog.dnevnik.hr/richardtobiah

nedjelja, 31.01.2010.

23

Nakon vizite i doručka, prošetali smo do odjela na kome je ležala Iva. Izgledala je poput plastične lutke na kojoj je jedino onaj tupi odsjaj u oku odavao da se radi o ljudskom biću. Kako smo se približavali krevetu, tako me hvatala neka slabina.
Bijah slijepac koji traži nijemu ruku. Odjednom sam stao kao ukopan i nisam se mogao niti pomaknuti. Tko sam ja da mogu ikome pomoći? Samo ću se osramotiti. Što ja tražim ovdje? Ja nisam nikakav čudotvorac. Ja sam samo slab i grešan čovjek... Osjećajući moje misli Eni me pogledala sažaljivo, s molbom u očima, a ja sam se okrenuo i poput duha izašao iz sobe. Onaj drugi glas u meni opet je likovao. Sačekao sam Eni pred vratima odjela, blijed kao krpa i crvenih očiju. Nije rekla ništa nego smo samo krenuli nazad.

- Oprosti – rekao sam joj promuklim glasom nakon pedesetak koraka neugodne tišine.
- Na čemu? Šta da ti oprostim? Meni nisi učinio ništa – njene su riječi bile tako istinite da mi probiše srce.
- Nisan ti sve reka o mojin pismama, o mojin ričima, o meni.
- Da znam. Duga priča – bocnula me.
- Ajmo sisti tamo na klupu pa ću ti ispričati.

Kupili smo sok i kekse te sjeli na klupu tek pošto smo je dobro obrisali, budući je cijelu noć lila kiša.

- Jedna od prvih mojih pisama bila je ona u kojoj san se pita što je to ljubav. Neki dan smo počeli govoriti o tome. Dakle, razmišlja san u sebi što je to ljubav. I to moje maštanje je pošlo tako daleko da san uze olovku i nesvjesno zapisa ove stihove:

Ljubav je bistra kao planinski potok
kojega nikada nisam vidio.
Ljubav je glasna kao najviši vodopad
kojega nikada nisam čuo.
Ako nisam vidio i ako nisam čuo
Zar to znači da ne postoji?
Ako postoji – zašto je ne vidjeh?
Ako postoji – zašto je ne čuh?

- A ljubav mi je odgovorila:

Gledao si u mene,
slušao moje riječi i vidio moje lice
Ali što vrijedi da si me vidio
kad mi ne povjerova
Što vrijedi da si me čuo
kad me ne posluša
Oslijepio si, oglušio i kažem ti ne,
nećeš me naći dok ne očistiš svoje srce
da očima vidiš
i ušima čuješ
I ne traži me ni očima, ni ušima, ni riječima
već srcem, srcem me dozovi a djelima pokaži
da si me dostojan
i ja ću doći...
...možda na dašku vjetra kao pahuljica božićnog snijega
možda na krilima iskrenog smiješka
ili pak u toplini jedne jedine riječi...
...Hvala!


- Razumijem sve osim onog da ljubav može doći kao pahuljica božićnog snijega. Što si time mislio reći.
- Ma jesan ti već objasni da ja najprije napišen pismu a onda na vlastitoj koži to osićan. Sićaš se da san sam svoj prorok? Ali ovo si me dobro pitala jer neman pojma zašto san to napisa. Ali kad to skužim reći ću ti. Obećavan!

Opet me milo pogledala, ali samo na trenutak jer je odmah upitala:
- A što je to na tvom srcu tako loše da ga trebaš očistiti?

Pogodila je točno u sredinu.

- Eh... – izustio sam htjedoći nešto reći....
- Duga priča – ...ali me ona prekinula.

Nasmiješili smo se u siti tren.

- Jesi ti vjernica?
- A ti?
- Ideš u crkvu, ozbiljno te pitan? – bio sam uporan.
- Zar su vjernici samo oni koji idu u crkvu?
- Nisi mi odgovorila!
- Jako rijetko.
- Zašto?
- Zato što nisam odgojena u tom duhu, a i danas je jako teško biti drugačiji od ostalih.
- Kako to misliš?
- Puno ime mi je Enisa Hodžić i moji su se u ovaj grad doselili prije 30ak godina.
- Aa... – promrmljao sam nešto glupo, žaleći što nisam pregrizao jezik. No brzo sam se snašao i prekinuo neugodnu tišinu: - Pa dobro. Zapravo san te triba pitati ''odma u glavu''; jesi ikad razmišljala o oproštenju grijeha? O ispovijedi?

Umjesto odgovora samo se zagonetno nasmijala:
- Vili, znaš što ja mislim o tome?
- Reci.
- Da li ti trebaš ići u crkvu kod svećenika da ti Bog oprosti grijehe ili možeš, recimo sada, izgovoriti ih preda mnom? Da li postoji neko pravilo; ubij, slaži, ukradi – pa hajde u crkvu na ispovijed? A što da smo sada na pustom otoku i da osjećaš potrebu nekome se ispovjediti? Zar nije ljudski, prijatelju nešto priznati i zatražiti savjet od njega? Svećenici se ne žene i nemaju djecu pa ne znam jesu li pozvani baš o svemu govoriti.
- Da, Eni, ali grijeh i nepravda nemaju spolova. Ja mislin da se može primjeniti jedno pravilo za sve; ako se neko iskreno pokaje i ako mu Bog oprosti, zašto ne bismo i mi ljudi.
- Tako je – složi se ona i doda: - A ti?

- Ajme ali si uporna! Ali neka, do sada san iljadu puta otvara svoje srce i uvik bi ga neko udari nogon i baci na pod. Imaš pravo. Nešto me stvarno muči i to ti je jedan od razloga zašto želin preksutra posjetiti prijatelja. Je Markov bratić spreman?
- Jest.
- Valjda će biti lipo vrime, a ne ovako oblačno...
- Vili! – prekinula me želeći da nastavim.
- Dobro, dobro.

I ja sam počeo pričati: - Budući si rekla da si moj ispovjednik moran te upozoriti da ima dostaa... znaš, kako bi reka...škakljivih situacija.
- Ma jedva čekam da ih čujem.
- O seksualnosti san sazna jako kasno. Tek san na onom prvom brodu, skoro kao 19 godišnjak, shvati što znači samozadovoljavati se.
- Hi, hi...
- Ma ča hihoćeš! Tebi je to smišno, a meni je za plakati. Kako san bi jako sramežljiv postojala je mogućnost ili da totalno prolupan ča se toga tiče, ili da se oslobodin srama i upoznan kakvu curu. I moja je potraga trajala dugih 29 godina i 9 miseci.
- Štooo!! Tek onda si prvi put?
- Ja govorin kako san napokon osjeti da bi me neko moga voliti iskreno i duboko, onako kako ja volin; do kraja i zauvik! Uvik san se čudi kako se parovi mogu svađati, kako se ona ljubav koja ih je grijala može odjednon ugasiti, pretvoriti u bijes i mržnju. Nije mi bilo jasno kako neko može doći kod nekoga i reći mu da ga više ne voli, nakon svega što ti ljudi prođu skupa. Ako nekoga iskreno i duboko voliš, učiniti ćeš za njega sve. Sve.
- Čekaj ako si sa 29 godina napokon našao takvu, kad si onda prvi put...?
- Sa dvadeset i osam!

Prasnula je u smijeh koji me pomalo i vrijeđao, ali to je bila istina a ja se nikad nisam sramio reći istinu.
- Ne mogu vjerovat!
- I to je kriv jedan luđak koga san sre u luci pa smo skupa pošli u neko disko...i ujutro me probudi hodža sa minareta govoreći neku molitvu preko razglasa, dok je kraj mene ležala...ja ih zoven – prijateljice noći. Onda nisan ima curu i nisan nikome bi dužan... Kako san samo bi u krivu.

Valjda joj je bilo zanimljivo slušati moje čudnovate zgode jer me više nije prekidala pitanjima.

- U stvari, najprije san izlazi vani i loka po šankovima govoreći o ljubavi, tražeći i ondi onu pravu. Uopće nisan bi svijestan što su ljudi spremni napraviti radi novca. Živi san u nekon drugon svitu koji je stvorila moja mašta gledajući filmove i čitajući stripove. Zna san potrošiti nečiju misečnu plaću u baru kraj neke cure koja je samo tribala iskoristiti svoj šarm. Bez da je pipnem. Samo bismo pričali i pili. A u prvi takav bar izaša san sa 28 godina. Kad san vidi kako žive te cure i kako zarađuju svoj kruh...zamrzi san novac. A i inače mi šoldi nikad u životu nisu puno značili.
Jednom su me tako neke cure zamolile da im kupin pohanu kokoš. A bile su nekako sve jadne i srića da nisu pitale šoldi jer san in se smilova. Kad su dobile kokoš, stale su isti ko da danima gladuju. Onda se jedna digla, naklonila mi se i rekla – hvala! Bi san sam na drugon kraju svita i ova mi je rič izgovorena iz gladnih usta koja san ja nahrani još danima zvonila u glavi. Jedna mi se cura čak bila i svidila i pozva san je da dojde sa mnon kod mene doma. Ona se samo nasmijala jer nije virovala da govorin istinu. U stvari, taj bar nije bio ona klasična javna kuća nego dojdeš unutra i mirno piješ, a ako želiš žensko društvo onda moraš platiti njezino vrime. Negdi im plaćaš neko piće...to ti je neki glupi čaj jer ne smiju piti alkohol, a negdi ih "iznajmiš" na uru da slušaju tvoji problemi. Ovo mi se bilo svidilo jer se nisan mora plašiti da će me neka odbiti. Samo plati pa se rugaj. Ustvari, rugale su se na kraju one meni, sigurno krepivajući od smiha kako su tu večer lako došle do šoldi. I tako, ona cura koju san bi pozva da dođe sa mnon, bila je razvedena i imala je sina kojeg joj je čuvala mlađa sestra. Tako mi je barem rekla. A ja san njoj reka da ne marin i da ima tri sina, da ne marin sa kakvin se je poslon bavila do sada, nego ako će pojti sa mnon neću nikada spominjati njenu prošlost, ali tražin iskrenost jer da bi me i jedna laž s njezinih usana, ma kako sitna bila, više zabolila nego cila prošlost. Kad san odlazi, držala me za ruku i vidi san suze u njenin očima. Dogovorili smo se najti kad dođen drugi put.
Drugi put nisan moga izajti vanka, ali san je posla poklon i poruku po kolegi sa broda.
Kad smo opet došli u istu luku, nisan moga dočekati da je vidin. Zva san je na telefon, nije se javljala. Onda san čeka u praznon baru oko pola ure, sve dok nije došla mama-san i na moje pitanje; di je Nataša – tako se zvala; nije odgovorila da ne poznaje nikakvu Natašu, jer su sve one imale "umjetnička" imena. Nakon što san je pokaza sliku, ona mi reče da su tu curu uhvatili u motelu kad je policija napravila raciju. Ne triban ti objašnjavati kako san se osića.. Virova san joj kad mi je rekla da ona nije takva, da samo radi u baru. Pa ako i je bila prostitutka, oprosti san je kad san joj reka da me njezina prošlost na zanima, nego naša budućnost....
Tu večer san jedva doša na brod. Pijan ko čep, potepa san se...a biće po ćiku i pa na cestu, i raspara desnu nogavicu. Za nesriću, sa nama je na brod dolazi neki čovik koji je izgleda ko inspektor, a ja pijan, jedva stojin na nogama i cili krvav. Bi san se usra od straha...što ako me uvatu da san pijan?... Isti tren dobijan otkaz jer je alkohol najstrože zabranjen. Upita ti on mene da što mi se dogodilo, a ja mu odgovorin, onako okrićući glavu od njega da ne osjeti kako iz mene bazdi alkohol: ''Ma neki glupi pas me uvati pa mi je raspara gaće!''
Valjda je bi prehlađen i glup kad se zadovolji mojin odgovoron budući smo bili u Koreji a tamo po ulicama ima svega osim pasa – jer se oni hrane pasima!!!!! To ti je ko da se kod nas fazani ili zečevi šeću po ulici ili da oborita riba muti u plićaku ispod rive.
- Ha, ha – smijehom je Eni prekinula ovu moju dugu priču.
- A jednom san ti pročita u nekoj novini u kojoj su intervjuirali studente iz drugih zemalja da što misle o našem glavnom gradu, ljudima itd. Studentica iz Koreje me naljutila i nasmijala u isto vrime jer gospođici je sve super samo njezinim nožicama smeta pseća kakica koje, kaže ima mnogooo! A štoš kad sirotica nije imala priliku to prije viditi. Viditi govno, s oproštenjem, od pasa u Koreji ti je isto ko kod nas viditi na penzioneru ili studentu fleku od bifteka.

Otpio sam gutljaj soka i nastavio:

- Nataša je bila druga cura koja me u životu razočarala. Makar su mi kasnije njene kolegice prodavale priču kako se ona zakačila s mamom-san radi šoldi.
- A tko je ta mama-san?
- Ma tako ti se zove šefica na takvin mistima, a ako ima muža onda je on... pogađaš? Papa-san!
- Znači možda ti je mama-san i lagala?
- Možda. Ali Nataša je znala da ću ja dojti, i da joj je bilo stalo do mene, ostavila bi bilo kakvu poruku.
- Tu imaš pravo. Nego, rekao si da je to druga cura koja te prevarila...
- Ma nije mi ona bila cura. Do sada san ima samo jednu curu, ovu zadnju... – nešto me ugrizlo u duši - ...i nije me ono pogodilo u tom smislu, nego je izigrala moje povjerenje kao osoba koju san hoti bolje upoznati, oprostiti joj prošlost, prihvatiti njena sina i dati je šansu da uz mene započne novi život.
- Znala sam iz tvojih pjesama da si romantik, ali takav...nije mi bilo ni na kraj pameti.
- A prva cura koja mi je uzela srce pa ga rasčetvorila bila je ninfomaka!
- Molim??
- Dobro si čula. Upozna san je pri kraju četvrtog srednje u jednom disku. Nije mi bilo jasno što ju je na meni privuklo jer je bila dosta zgodna a ja ovakav kakav već jesan. Izašli smo skupa par puta na piće i cilo vrime mi se približavala da je poljubin. Znaš ono...ko fol slučajno. A ja san samo priča ovako ko i sada sa tobon, o svemu, pa san je reka i u koga san još uvik bi pomalo zaljubljen. A to je bila ona cura u koju san se zatreska kad san prvi put izaša vanka, sićaš se? I jedne večeri me otvoreno pitala da zašto je neću poljubiti. Meni je to bilo tako neromantično i tako bez veze... U stvari ne znan je li me bilo sram, ili je moje srce osićalo koliko zla ona krije u sebi. A ja san još prije ču od prijatelja neke priče kako je ona dobra cura. Valjda je onaj osmijeh iza tih riči "dobra cura" triba značiti da je dobra za "pričepiti". Ali ja, naivac na kvadrat, nisan to niti naslućiva a kamoli vidi. Čak mi je ona i ispričala da je bila sa par dečki itd. Ali ja ni njoj, u sebi, nisan ništa zamira. Onu večer kad je nisan ima snage poljubiti, odvela me da se prošećemo po groblju. Misli san da je to samo neka zafrkancija, ali ustvari njezina je duša bila ka i grob crna. Nakon par dana poče me jedan poznanik zafrkavati kako san glup, jer san zaljubljen u curu koju niko još nije uspi osvojiti, a komada koji mi je bi isprid nosa pusti san da pobigne. Pa mi je mrak na oči. To je mogla biti samo ona. A da ti ne pričan kako san je desetak dana prije toga pozva na maturalni ples. Da san je pozivnicu, iako je ona rekla da neće dojti, jer joj nije fora i ne voli takve zabave. "Neka ti onda ostane za uspomenu, a ako oćeš dojdi zadnjin trajekton, ja ću te čekati" – bile su moje riči kojima san sam sebi u mašti predoči kako će ona ipak dojti i mi ćemo se poljubiti i biti sretni do kraja života. Došla je vrit! Staja san mokar do kože dok se i zadnji putnik ni iskrca iz trajekta. Moreš zamisliti moje raspoloženje na maturalcu. Nazva san je na telefon i pita zašto nije došla. "Pa jesam ti rekla da neću doći!" – i vi žene ponekad znate biti prave prasice!
- A ima nas... – reče Eni.
- Pa ipak san proša i preko toga. Ali kad san sazna da su je moji "prijatelji" rekli kako san ja još ''njufer'', a ona se radi toga napalila na mene, i kad san skuži da je ono sve o čemu smo pričali sada tema za ismijavanje po kafićima – zgadila mi se. Za mene ona više nije bila ljudsko biće već gusjenica, krastava i dlakava, ali gusjenica koja možda nikad neće postati leptiron.
- Stvarno imaš neka iskustva...
- Ona je u stvari bila sa gotovo svima koji su je smatrali poželjnom. A imala je tek 16-ak godina. Ovoga trena za nju osićan samo žaljenje jer znan da će joj se to vratiti. Kad tad. Neugodno mi se čak i što san ti je mora spomenuti, ali ovo je važno da shvatiš; kako san kasnije ikome moga virovati?
- Ah... – reče ona.
- Pa ipak, vidiš...jesan! U jednoj siromašnoj luci upozna san jednu simpatičnu curu i par puta se opet vraća pričati i popiti piće s njon. Radila je u nekoj buži koja je u stvari bila i javna kuća. Ali ni ona nije, ko ni Nataša, htila poći sa mnon iako san joj nudi koliko želi, samo da je vidim kako diše...
- Gdje nije htjela poći s tobom?
- A je ga kuziš!! Ni se tila seksati sa mnon!! Kasnije kad san se vraća na brod, ostavi san joj novčanik s dokumentima i nešto novaca da mi pričuva dok se vratin. Kakva budala! Neću ti dalje govoriti, zamisli sama. Ali bar san uvidi da ni ova ni ona prava. I tako nakon one večeri i 28-godišnje apstinencije, više nisan ima vire da ću ikad upoznati moju drugu polovicu....jer ako me ove cure koje su doticale samo dno – nisu tile, a koja će me onda?

Prekinula me kiša i mi otiđosmo na naš odjel, taman na ručak. Za ručkom nismo previše pričali jer su ostali pacijenti čekali red na prazno mjesto za stolom. Marko nas je pitao kako je bilo u posjeti, na što smo se Eni i ja pogledali ne odgovorivši mu ništa.

- Nazvao sam bratića. Idemo preksutra – rekao je ne shvaćajući zašto mu nismo odgovorili.

Valjda mu je Eni kasnije objasnila, a ja sam se nakon ručka, ko prebijena mačka, odvukao pravo u krevet jer me ovo vraćanje u prošlost doista iscrpilo. Nakon večere, Eni je dovršila onu priču jer je Jovica odnekud donio mrava pokazujući da smo mu ostali dužni kraj.

II


''...- A onda sam začula i tvoj poziv. Tvoju molitvu. Zašto si poželio dati svu moć Kralja mravinjaka u zamjenu za ovog krhkog komarca? – upitala je Vila dok se oko nje širio nježan miris bijelih ruža od kojih bijaše ispleten vijenac što joj krasiše dugu crnu kosu.
- Zato što je on moj prijatelj i da nije bilo njega, sada bih ja bio zgnječen.
- Znači zato što je on spasio tvoj život ti bi spasio njegov? A što da si ti bio na njegovom mjestu? Bi li postupio kao on?

Mravić iskreno reče ono što mu je srce šaputalo:
- Nikad nisam mislio o tome i možda i ne bi, ali sada znam što je ispravno. Ja mogu suditi samo svoje srce i znam da se dobro na kraju uvijek dobrim vraća.

Vila bijaše zadivljena njegovim odgovorom:
- Znači ti bi dao i svoj život za prijatelja?
- Ja bih za njega učinio sve...'' – ponavljala je Eni posljednjih par rečenica koje smo prošli put čitali, a onda nastavila:
'' ...- A tko je tebi prijatelj? – pokuša Vila zbuniti mrava.

A mravić se sjeti da onom komarcu nije niti imena znao, pa se malko zamisli te onda reče:
- Prijatelj je svatko onaj koji treba pomoć.
- Kako to misliš? – upita Vila čitajući njegovo srce.
- Pa kad mu pomognemo onda smo prijatelji.

Nasmije se Vila i reče:
- Pa zašto ga onda ne upitaš kako se zove? Prijatelji valjda imaju imena, zar ne?

Mravić ju baš i nije razumio, ali kad ga micanje "mrtvih" krila prestrašilo, sve je shvatio. Vila je ispunila njegovu želju, njegovu molitvu jer danas je bio Njen rođendan. Mravić je plačući od sreće zagrlio novog prijatelja i onako kroz suze mu rekao da je ovo kraj njih Ona. Taman kad se spremala odletjeti u noć, zaustavi je komarac misleći kako je samo malo bio zadrijemao:
- Čekaj Vilo!
- Reci pospanko.
- Malo prije su ovdje bile sve šumske životinje podijeljene u dva tabora i nikako se nisu mogli dogovoriti kad je točno tvoj rođendan.
- A što ti misliš? – upita komarca.
- Ne znam.
- A ti? – upita mravića.
- Zar je to važno? Pa zamalo su nas ubili jer se nisu mogli složiti. Ako su jedni rekli da je u ponedjeljak, a drugi da je u nedjelju, zašto svi skupa ne kažu da je u srijedu i gotovo!
- Vilo, a kad je stvarno tvoj rođendan? – upita komarac.

Ona najprije pogladi mravića po glavi i nasmiješi mu se a onda se okrene i odgovori komarcu:
- U srijedu, naravno.

To reče i u svjetlosti nestade na nebesima.''


Jovica je bio pomalo razočaran, jer nije baš dobro razumio kraj priče, ali mu je bilo drago što je komarac oživio. Eni i Marko su shvatili. Na kraju hodnika upravo su završavale vijesti kojima su gledatelji bili obaviješteni o još jednoj neprijateljskoj provokaciji i poginulim civilima, o nestalim osobama čiji se broj iz dana u dan sve više povećavao. O Bože, ima li kraja ovoj patnji nedužnih ljudi?
U svakim ''našim'' Vijestima, oni su prvi započinjali. I u svim ''njihovim'' izvještajima zlo je započinjala druga strana. Kako je to moguće, pitao sam se.
Slave je ugasio televizor i pogledom nas punim mržnje poubijao kalašnjikovim, pretpostavljam.
Zaspao sam s nekom zlom slutnjom.....

- 00:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 30.01.2010.

24

Dan je započeo pod dojmom sinoćnih zbivanja. Eni je bila tužna i potresena jer Iva bijaše njena prijateljica. Molio sam Eni neka mi ispriča sve što zna o njoj jer me zanimalo što ju je natjeralo da se prestane boriti. Samoubistva, inače, ovdje uopće nisu bila nikakva rijetkost. Ljudi izmučeni bolešću i tko zna čime sve još, oduzimali su sebi život, bolje reći "skraćivali" svoje muke, jako često. Zato je i osoblje bilo pripremljeno za ovakve situacije. Ujutro u toaletu nije bilo niti traga krvi.
Samo je iz mutne bolničke čaše u kutu sa poda, jedna bijela ružica, što ju je Eni kupila prije doručka, svojim nevinim laticama tužno gledala uvela srca oko sebe.

- Ivu sam upoznala još prije par mjeseci jer smo skoro u isto vrijeme saznale od čega bolujemo. Stigle smo isti dan u bolnicu i započele sa terapijama. Odmah smo se zbližile. Kad je saznala za svoju bolest, bila je u vezi s jednim dečkom sa kojim se dogodine trebala i vjenčati. Već su sve bili isplanirali; ona je trebala završiti zadnju godinu Ekonomije, a on je imao osiguran posao u očevoj firmi. Pričala mi je kako on ima prekrasan stan i vozi BMW-a, i sve joj se činilo kao u bajci jer je njen princ uz to bio i veoma lijep.

Probao sam na tren sebi predočiti sliku djevojke s prerezanim venama. Imala je dugu ravnu kosu i prekrasne crte lica, koje su očaj i bljedilo skoro izbrisali. Izgledala je zapušteno u onoj prevelikoj muškoj piđami, ali kad bi se sredila nema dečka koji ne bi pogled okrenuo za njom.

- Do prije mjesec dana dolazio je ovdje gotovo svaki dan i nosio joj cvijeće, hrabrio je da izdrži...
- Čekaj, je li mogu pogoditi što se dalje dogodilo?
- Probaj.
- Jedan dan je doša i reka: "Oprosti mi draga, ali tvoj križ je pretežak za mene. Vani ima tako lipih cura a ja uzalud gubin vrime na putu od kafića do bolnice..."
- Vi muškarci stvarno znate biti prave svinje.
- Slažen se s tobon.
- Ne. Nije došao i oprostio se od nje, nego joj je napisao pismo; kako nema snage doći joj pred oči ali da ga bar proba razumijeti.
- Naša je neku drugu?
- Nije spomenuo. Od toga dana Iva je kao zombi. Dva tjedna je primala infuziju umjesto hrane.

Svim srcem razumio sam njene patnje i tako joj želio pomoći. Ali kako? Na tren se otisnuh iz stvarnosti i od nekud mi mislima dojedre ove riječi:

Kad prijatelja vidin biti u pogibelji smrtnin
A u meni utrnula svitlost, ni savjet da uputin
Dojde mi umriti sam u sebi
Iako znan ništa prominilo se ne bi.

Kako prijatelju pružiti ruku i izvući ga iz blata
Kako da slipac mutavu ruku vata?
O Ljubavi, triban tvoju snagu
Slipcu otvori oči, izgubljenomu vrati nadu.

- Svaki put me iznenadiš – toplo reče Eni, a ja se prenem jer uopće ne bijah svijestan da one riječi izgovorih glasno.
- Cili moj život stane u ovih par riči. Cili život gledan patnju, nepravde, gladne i bolesne, dicu žednu smiha...ali ništa nisan učini da in pomognen. Nisan niti proba nešto učiniti. Nego bi grižnju savjesti što san Njegove riči čuva zakopane u sebi, iskaziva davajući ponekad milostinju prosjacima.
- A kako si to mogao pomoći?

Otišao sam u sobu i iz kofera donio hrpu papira.

- Reci mi Eni, što osićaš kad pročitaš koji moj stih?
- Pa jako mi se sviđa kako pišeš.
- Ne pitam te to, nego što osjetiš? Ajde vidi mene ovako munjenog i smotanog i iskreno reci da li bi ikada mogla zamisliti da ja mogu napisati nešto takvo?
- Hm, iskreno...ne bih.
- Eto vidiš. To isto san i ja pita jedne večeri sam sebe. A onaj Glas mi je odgovori ovin ričima koje san još prije bi napisa:

UKRADENA PJESMA

Ukrali mi ljudi pjesmu
Iskopali joj oči, izvadili dušu, oskvrnuli tijelo
Stavili u moja usta uvele riječi, svoje riječi
Koje ni gladno pseto probaviti ne bi htjelo

Zaboravili da riječi što iz kazah nisu posve moje
Moje su samo suze, noći i dani besani
A riječi, riječi su tragovi Njegovih ruku
U tvrdoj stini - mome srcu uklesani

Tko je On kome ukrali ste pjesmu?

- Već san ti prije reka da su mi sve ove riči dolazile same iz glave. Kužiš ovaj stih;...moje su samo suze, noći i dani besani a riječi, riječi su tragovi Njegovih ruku u tvrdoj stini - mome srcu uklesani...? Nisan moga jednostavno sisti i reći; evo iden napisati jednu pismu. Ne, nego kad god bi o nečemu razmišlja, recimo o ljubavi, neki bi me unutarnji glas natira da uzmen olovku i počnen pisati.
- A što si zapisao o ljubavi?
- Duga priča – oboje smo se pogledali u oči u istom trenu i skoro nasmijali.
- Znam, znam – uzdahnula je ona, i otišli smo na ručak.

U predvečer su me naglo uhvatili užasni bolovi u grudima; kao da neka druga, zla ruka želi ugušiti onaj plamen plemenitosti koji je opet slabašno zatinjao u meni. Čuo sam neki drugi glas koji je govorio: "Ha, ha, gotovo je. Sad si se sjetio iskoristiti svoje pjesme. Imaš još par dana života i vidiš da ništa nema smisla, ništa nije važno. Eto Iva je to upoznala i htjela je skratiti muke koje su je još čekale. Pa što je u tome loše? A i ovako je sebi samo uštedjela 10 dana muke."
Nisam više želio slušati ovaj glas, zanemario sam bol i teško ustao iz kreveta. Među onim razbacanim stvarima u koferiću, potražio sam tri lista papira i odnio ih Eni. Ona se taman vratila sa kirurugije. Točnije, bila je u posjeti kod Ive. Kad ih je pročitala, prišla je k meni i rekla:
- Hajde sutra sa mnom do nje.
- Zašto? – upitao sam sluteći razlog.
- Pročitaćemo joj neku tvoju pjesmu.
- A što će je moja pisma ozdraviti?
- Neće...ali možda i hoće! Leži u krevetu praznoga pogleda u kojemu se jedino žaljenje što su je spasili može pročitati.
- Molin te Eni, ne traži to od mene. Ja nisan čudotvorac. Ja je ne mogu ozdraviti.
- A što znači to; "ozdraviti je''? Ja ne tražim od tebe da budeš čudotvorac, nego da jednu slomljenu i usamljenu dušu pokušaš izvući iz pakla.
- POKUŠAŠ! – gotovo je viknula na mene a onda zaplakala valjda još uvijek potresena posjetom prijateljici.
- Dobro – rekao sam i zagrlio da je utješim.

Te se večeri prije spavanja nismo našli na našoj klupici ali smo zato u svojim mislima bili jedni uz druge. Ja sam mislio o sutrašnjoj posjeti. Jovica je prije spavanja nestrpljivo pogledavao prema nama, pa sam ga utješio kako ćemo sutra dovršiti priču o mraviću i komarcu. Nije bilo teško pogoditi o čemu je on sanjao. Kao ni Marko jer sam opet uhvatio njegov čeznutljiv pogled prema Eni u trenutku dok je ona ulazila u sobu.
Kako je lako nekome sa strane primjetiti takve poglede. Oni kojima su upućeni uvijek najzadnji shvate. Ah!
Već su svijetla bila pogašena kad sam ona tri lista htio spremiti u kofer prije odlaska u krevet, i dok ih doticah prstima, poput slijepca još jednom pročitah ono što je bio napisano:




NIŠTA NIJE SLUČAJNO

O, Isuse zašto ja ? Zašto mi toliko vjeruješ kad svaki puta prolazeći kraj raspela, zakopam pogled svoj, duboko pod zemlju, da rane Tvoje ne gledaju mojih grijeha? Već dugo vremena Tvoja svjetlost spava zarobljena u tami moje duše strpljivo čekajući da izroni iz bezdana plavih očiju. Tama je duboka, ali svjetlost bijaše prije tame. Samo treba otvoriti oči.
Isuse, otvarao sam oči i gledao svijet očima ali, jer tama u meni tražiše tamu svijeta, ja bijah samo lažni slijepac, prosjak što danju blagoslivlja darežljive a noću ih krade. Od svjetlosti što je primih, tek usamljena sjena kao jeka luta praznim koritima kojim nekoć tekoše rijeke ljubavi, plemenitosti i vjere. A na ušću, velikom koliko ljudski um može dosegnuti, ostao par nevelikih bara bez kapi života, u kojima jedino uspomene, poput praživotinja, mogu preživjeti dodir blata što grize kosti i če1ik, ali ne i sjećanje. Neizdrživ smrad ljudske gluposti, zadah nastranih snova, trule riječi nekad davno izgovorene u bijesu, i vrućina, užasna vrućina, jedini su stanovnici ovog predvorja pakla.
Plašim se blizine smrti i strepim od vreline pakla, pa ipak, još nikada prije nisam bio tako blizu tračnica i želio da tramvaj raspolovi moje snove, niti sam diveći se stablu što ponosno gleda u nebo, vidio kukavicu koja mora postati prahom da bi vidjela isto. U mislima tisuću puta zeželjeh zaplivati kao olovna riba i zamišljah kolikom tamom može zasjati blistava oštrica noža.
Razumijem sve vas umorne, siromašne, nesretno zaljubljene, zlostavljane i zavedene jer i sam bijah umoran pod težinom križa, zaveden slatkim riječima i lakim snovima, te poslije zgužvan i odbačen kao prazna kutija cigareta. Odavno već ne otvorih novine a da na crnoj stranici ne pročitah kako je netko sebi oduzeo život. Zaboraviše ljudi da postoje dva glasa što prebivaju u nama i zato je rečeno: "Ne može se služiti dvojici gospodara..."
Postoji i tunel, za nekoga beskrajan a za nekoga prekratak. Tunel je Život. Na jednom mjestu račva se na dva puta; prvi je ravan, širok kao magistrala i osvijetljen neonkama, a drugi uzak, krivudav i neizvjestan. Boli me što ti većinom mladi ljudi na raskršću svoga života odaberu baš taj prvi put, bolje reći tu slijepu ulicu koja je umjesto zidom zatvorena velom, velom smrti. Iza vela, pruža se dvorište ograđeno plamenim jezicima i bezdanom, kako nitko ne bi oskvrnuo granicu. A granica, granica je tanka poput lista papira, krhka kao prijelaz genijalnosti i ludila. I ja često mislim kojim bi putem trebao krenuti, pa svijestan svojih slabosti i nemoći pod težinom križa, molim Boga da nekom drugom dadne ovaj dar što ga meni daše, ni sam ne znam zašto.
Od crnine slova tužnih vijesti, crniji su samo komentari "normalnih" ljudi – još se jedna budala upucala... Ipak, najteže mi je negdje duboko u srcu čuti nježan glas koji šapuće:
- Možda si ga baš ti mogao spasiti....

Onda mi pogled odluta negdje daleko. U mislima se počnu poput slagalica rađati riječi te onaj šapat postane glasniji, i gotovo sam siguran kako to ne udara srce već mi On prilazi laganim korakom. Više to nisu samo misli nego neka vrsta razgovora, jer na svako moje životno pitanje, ma koliko teško ono bilo, stigne Njegov odgovor, kratak i jednostavan a tako istinit. Učini mi se kao da u meni netko lagano otvara, jedna po jedna, milijune vrata hladnih kaveza, prekrivenih tonama paučine i prašine. Tek što se otvore, kroz svaka plaho proleti jedan bijeli golub. Ali plemenite ptice mašući krilima uskovitlaju prašinu i probude otrovne crne pauke koji bi dali sve za prolivenu kap tople krvi golubova.
Golubovi su Njegove riječi, pauci riječi su Zloga.
Dosad je tek nekoliko glasnika mira uspjelo izbjeći zubima žednih krvi. Oni ostali umirali su slomljenih krila, ponekad i bez borbe. Ipak, ma koliko ih god sakatili i klali, samrtni hropci umirućih, one žive u kavezima dozivaju do polete.
I kad vidim nepravdu, i kad netko od mene traži pomoć a ja mu je ne mogu dati, to ne kuca moje srce to golubovi kljucaju po rešetkama, žele vani makar ih proždrli u trenu. Pitam se kamo to žele odletjeti? Zar ne vide kako pauka ima sto puta više? Zar ne vide da od svake prolivene kapi krvi nastanu dva nova dlakava stvorenja?
I ovaj put, tišina mi donese šapat Njegova glasa:
- Koliko vrijedi jedna dobra riječ ili djelo kojim si nekoga odgovorio da uđe na vrata Smrti? Ovih dana mnogi kucaju na ta vrata, a ja evo tebe postavljam da na vratima što stoje nasuprot budeš tračak svijetla koji umornim dušama pokazati će Put kao zvijezda Danica izgubljenim pomorcima.

Poput rose na ispucalo lišće spustile se Njegove riječi niz kratere moje duše što ih izrovaše česte, gotovo svakodnevne erupcije tuge. Dok bijah u grijehu, rastapala mi požuda srce poput lave, ognjica mi 'mjesto sna zatvarala oči, a savjest na samrti slaše suze kao melem na opečenu dušu.
Kad ti se čini da je Istina ustvari Laž,
Kad pogledaš u nebo i umjesto beskraja vidiš samo beskrajnu prazninu,
Kad tišina u tebi postane vruća poput pijeska u pustinji,
I kad kopriva obraste humak u kome trune tvoja savjest,
I kad počneš govoriti sam sebi:
- Moj život nema smisla, zašto patim? Odmoriti ću se, slab sam i križ koji mi je dan da ga nosim smrviti će me...uživati ću dok mogu, uzeti ću sve što mi život pruža...nikom nije stalo do mene...kako su mi ljudi vratili dobra koja sam im učinio? Zaboravili su me svi pa i Bog moj...neću uspjeti, neću moći...neću...neću... – ti se onda sjeti kako je prije puno godina jedan tvoj Prijatelj poslao svoga Sina da ti pomogne, jer je želio da svi ljudi svagda konačno mogu spoznati pravu Istinu – Ljubav, bezuvjetna ljubav je smisao Života.

Ni jedno zlo, ni jedna laž ne prođe preko Njegovih usana, a Njegove ruke činile su samo dobra jer mu srce bijaše čisto, pa ipak, završio je smrću kojom se jedino zločinci kažnjavahu.
KAKO TI onda možeš reći: ” Nikom nije stalo do mene...” ili “...zaboravili na mene svi pa i Bog moj...“, kad je Njegov Sin dvije tisuće godina prije tvog rođenja dao život svoj za tebe, za mene, za svih nas?
A kako mu to vraćamo – lažima i nepravdama od kojih i kameni kipovi plaču krvavim suzama. Pa ipak, On nam i dalje vjeruje, On nas i dalje ljubi jer nas je stvorio. Koji to otac neće svom djetetu oprostiti kada ga iskreno zamoli za oprost, i koja to majka ne bi dala život za svoje dijete čak i kada ono krene krivim putem?
A opet kažem vam došlo je vrijeme da rijetki su takvi očevi, i rijetke su takve majke a Ja ih zaboraviti neću. Pa ako vam vaši očevi i majke ne oproste, nemojte im uzeti za zlo, ta i oni su samo ljudi od krvi i mesa, već Njega molite do vam oprosti. Onaj koji je i krvnicima svojim oprostio, jer ne znaše što učiniše, Njega iskreno zamolite – On će vam oprostiti.

KAKO TI onda možeš reći: ”...odmoriti ću se..slab sam i križ koji mi je dan da ga nosim smrviti će me...“, kad je i prijatelj tvoj koji je slijepima vraćao vid i mrtve oživljavao, noseći svoj križ, padao i opet ustajao. Je li se našao netko da ga utješi, da mu previje krvava koljena? Pa zar i njegovi učenici nisu pozaspali kad ih moliše da onu zadnju noć probdiju sa njim u molitvi da ne padne u napast? Znojio se krvavim znojem i jer bi čovjekom bijaše slab. Probajte u mašti dozvati njegove misli te noći. Nije li možda Zli i njemu šaputao u uho:
”...Tvoj život nema smisla...zašto patiš? Zašto zbog ovih smrdljivaca želiš izgubiti sve lijepo što ti život, što ti Ja mogu dati? Odreci se ljubavi očeve koja te tjera na križ, i dati ću ti blaga o kojem drugi ljudi samo sanjaju, piti ćeš vina koja još nitko osim Mene ne okusi, i imati ćeš žena kakve smrtnici još ne vidješe...slab si i križ koji ti je iznad glave smrviti će te...a radi koga? Zar zbog gubavaca koje si ozdravio a sada te hoće razapeti? Nikom nije stalo do tebe. Kako ti ljudi vratiše dobra koja si im učinio? Probiti će ti ruke i noge, slomiti kosti...uzeti će ti život, ali Ja te mogu spasiti – samo reci. Zaboraviše na te svi pa i otac tvoj...još par dana nakon raspeća, sjećati će se ljudi nekog tesarevog sina koji se praviše božjim sinom i zaboraviti će da si ikada i postojao, kao što i sad zaboraviše...
...Pa zar ti nije jasno da ljudi koje je otac tvoj stvorio ne mogu biti vjerni? Od onih prvih pa do ovih što vidjeti će Zadnji Dan, varati će ljudi oca tvoga čim budu zavedeni, jer mekano je ljudsko srce i slatko kao trešnja, a zubi Moji peru se u krvi, hrana Moja očaj je s njihova lica, piće Moje najslađe njihovi su životi svojevoljno utočeni u Moj pehar.
....Već ti jednom priđoh, kad ono lutao si pustinjom vođen duhom poput pseta na uzici, odbio si Me ali rekoh ti; doći ću opet, jer ne mogu podnijeti da tebe, sina božjega, razapnu ove neuke budale... Ne dozvoli da ti slome kosti.... Priznaj Me...priznaj...”

Uvijek sam se pitao, zašto se Isus u onaj čas znojio krvavim znojem, zar nije unaprijed znao što ga čeka? Zar On ne bijaše svemoćan, jači od bola i smrti? Nije li zato trebao onu noć usnuti slatko kao malo dijete jer napokon bijaše došao čas da Ga proslavi? No umjesto slatkog sna, krvave kapi razvukoše mu obraze u tajanstveni osmijeh, dok je učenicima govorio:
''Evo približio se čas...Gotovo je.”

Nije li time, zapravo, htio reći: ”Evo, Zli posljednji puta kušaše moje tijelo.”
Smiješak govoraše više od riječi – SMRT postade smrt, a Zli od tada redovito posjećuje zubara.

Dragi moji, udaljili smo se od Puta, okrenuli leđa Istini i sve nas više želi svoj Život uliti u pehar Zloga koji čeka žedan naših muka. Pustite ga neka čeka, okrenite se oko sebe i gledajte, ne očima već srcem. Vidjeti ćete ljude koji se dokrajčeni bolešću ne predaju već se smrti smiju u lice kradući joj ispred nosa njezinu hranu i piće. Nemojte kao i ja, tražiti od Života da vas smjesti na neko mjesto sa kojeg nećete morati čuti Jučer, iz kojeg nećete vidjeti Sutra niti okusiti Danas. Shvatite da oduzimajući sebi život kupujete kartu za ljetovanje na kojem nećete trebati kremu – izgorjeti ćete. Kad oganj uzme vas u njedra, otvoriti ćete oči i vidjeti samo plamenim jezicima ograđeno dvorište i bezdan. Umjesto dosadnog pjeva ptica i vesele cike dječurlije ''uživati ćete'' u očajnim urlicima milijuna “slijepaca” što prije vas stigoše na more, more ognja.

Reci, zašto mi sve ovo govoriš kad nisam dostojan Tvojih riječi, jer bijah kao šugavi pas – vratih se svojoj bljuvotini, i okupana sam svinja što opet valjala se u blatu? Kako ja mogu nekome pokazati Put, kad i sam izgubljen drhtim u magli? Koliko sam samo obećanja i zavjeta prekršio i zaboravio a Ti opet si uz mene?
Reci mi zašto stalno golim rukama čupaš koprivu i donosiš cvijeće na grob u kome blatom prekrivena trune moja savjest?
Reci mi nešto...reci mi...reci...
''Ljubav je strpljiva...''

- 00:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.01.2010.

25

Ujutro sam se čak odvažio otići na kiosk po novine. Svakog me puta pri viziti onaj doktor gledao s otvorenom nesimpatijom koju su još više pojačavali moji škrti odgovori na njegova pitanja. Nakon ručka sam upitao Gordanu da li možemo Jovicu povesti sa nama. Odgovorila mi je da treba pitati doktora i pola sata kasnije došla s dobrom viješću. Eto sve je bilo spremno, samo se još čekao bratić. Jovica je cijeli dan izgledao nekako okretniji, življi. Sam je išao na ručak i večeru. A i pojeo je koliko obično pojede u tri dana. Svi smo s nestrpljenjem čekali ono vrijeme kad bi ostali išli spavati. Večeras je Sandra bila dežurna pa je, primjetivši neobičnu živost, došla do nas:
- Hallo, ne možemo spavat, ha?
- Ja san se naspa u ona dva ipo miseca.
- E jesi lud – nasmijali se Eni i Marko.
- A šta imate onda, neki sastanak, ha? – reče vidjevši A4 papire koje je Eni držala u ruci.
- Da. I to sastanak društva skoro mrtvih pjesnika.

Eni i Marko se odvališe od smijeha, a očvrsnula Sandra, naviknuta na ljudsku bol i patnju, ostade ipak malo prehladna na moje, ajmo reći, duhovite odgovore. No, želeći joj pokazati da je smijeh najbolji lijek za dušu, pozvah je da nam se pridruži. Otišla je do sobe za sestre i vratila se s kutijom keksa govoreći:
- Ma da se i ja malo nasmijem.

Objasnili smo joj kako smo odlučili svaku večer pročitati jednu priču ili moju pjesmu, u stvari to je bilo maslo one lukavice.

- Imala si sreću – reče joj Eni: - Večeras je prva večer i odabrala sam jednu dirljivu priču o mravu i čarobnim naočalama.

Onda je Eni uzela jedan keks i počela čitati. Uživao sam slušati, budući je imala milozvučan glas i znala naglasiti svaki zarez i točku. Čitala je i zastajala samo kad bi okretala stranicu. Najpažljiviji slušatelj bio je svakako Jovica koji kao da je gutao svaku riječ izgovorenu iz Eninih usta. I taman kad se čekala Vilina odluka čiju molitvu će uslišiti, iz zahoda se začuje neka vika i plač. Sandra odmah otrči tamo, pa i mi pođosmo želeći joj pružiti pomoć ako bude trebalo.
Ženski zahod bio je krcat krvlju koja je još uvijek šikljala iz prerezanih vena visoke, mršave djevojke.

- Nije ništa. Vratite se na spavanje – vikala je Sandra na ljude koji su počeli izlaziti iz soba dok je ona trčala po zavoje kako bi zaustavila krvarenje.

Da se neka starica nije ustala na zahod, sirota bi djevojka bila iskrvarila. No, ionako je bila osuđena na smrt. Možda je samo željela skratiti svoju patnju. Nisam je sudio jer i ja toliko puta poželjeh vidjeti kolikom tamom može zasjati tupa oštrica noža. Oduzeti sebi život...da li je za to potrebna hrabrost? Ili je to kukavičluk i sebičnost? Prije ovo drugo, rekao bih. Jer najlakše se predati, najlakše je odustati. Nismo rođeni zato da život provedemo lagodno i u uživanju, već da svoj križ nosimo strpljivo i ponizno sve do kraja, jer svatko tko sebi oduzme život pojaviti će se na Zadnjem sudu pred Njim, bez križa. A On će tada upitati:

- Gdje je tvoj križ?

Što bi ona sirota djevojka trebala odgovoriti? Da ga je isjekla žiletom??

Mogu samo zamisliti kakva bi bila Njegova zadnja riječ:

- Nesretnice, sama si sebe osudila. Tako neka ti bude. Neka onda plameni jezici vječno sijeku tvoju dušu.

- 00:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.01.2010.

26

Danas je Eni bila na terapiji. Cijelo poslijepodne izgledala je umorno ali ipak joj se na licu vidjelo kako jedva čeka večer kada obično otvorimo jedno drugom dušu. No večeras nismo bili sami. Pridružio nam se Marko, a za njim je stigao i Jovica, zasigurno radoznao kuda su to svi nestali. Sjeli smo na klupicu taman dugačku za nas četvero. Večeras se još nekima nije spavalo pa su ili gledali televiziju ili pušili na drugom kraju hodnika uz otvoreni prozor.
Priču je započeo Marko potuživši se kako mu je dosta ove bolnice i kako se dvoumi da li da ode odavde. On je stanovao u ovom gradu i skoro svaki dan ga je posjećivala majka. Danas su i Eni, roditelji i sestra, bili u posjeti. Valjda zato, ona me upitala:
- A tebe nitko ne posjećuje?
- Je je... tuga. I to svakih po ure.
- Ozbiljno te pitam.
- A ko će me posjetiti kad od bliže rodbine naman nikoga. Jedino me posjetio prijatelj iz djetinjstva dok san još bi u komi. A sad i on leži u bolnici – zašutio sam.
- A što mu je?
- Ne znam, ali za par dana iden ga posjetiti.
- Gdje?
- U moj rodni grad.
- Jesi siguran da možeš putovati?
- Radi njega i na kraj svita.
- Društvo, znate šta... – prekinuo nas je Marko - ...za pet dana moj bratić sam putuje autom prema jugu, pa bih ga mogao zamoliti da nas prebaci do tamo. Tek toliko da malo razbijemo ovu učmalu atmosferu.
- Super! – odmah se oduševila Eni.
- Neman ništa protiv – dodao sam i krajičkom oka primjetio bljesak u plavim dječjim očima, kao da hoće reći: ''I ja bi sa vama''. I zato sam upitao:
- A Jovica? Je li i njega smijemo povesti?

Eni i Marko se pogledaše.
- Zašto ne – slegne Marko ramenima, a Eni ga nježno pogladi po ruci.

Činilo mi se kao da u ušima čujem uzbuđeno lupanje dječjeg srca. Pogledao sam ga i upitao:
- Jesi kad bi na kome otoku?

Umjesto riječi pokret glavom lijevo – desno.

- E sad ćeš se voziti i u trajektu.

Tu večer nitko nije pričao o sebi nego smo se smijali ludoj ideji koja se rodila iz sivog bolničkog neba. Valjda zato nitko nije čvrsto spavao. A i kako bi kad se ona misao o putovanju uvukla u naše krevete poput gladne buhe i, neprestano grickajući, držala nas na granici sna i jave.
Ja sam mislio o Ivanu.
Jovica se maštajući, možda vozio u trajektu i divio delfinima što su iskakali ispred pramca, a Eni i Marko, hmm, nemam pojma ali primjetio sam kako kriomice pogledavaju jedan drugog kad onaj drugi ne obraća pažnju. Kao da...ma ljubav uvijek najprije primjete sporedni glumci. A oni glavni, ponekad tek kad bude kasno.

- 00:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2010.

27

Od trena kad otvorih oči, osjećao sam kako neka nova snaga struji mojim tijelom. Ispunili smo obećanje i Jovica je sada na grudima držao delfine koji su se bolje uklapali tamo nego među bijelim zidovima. Dao sam Eni još neke pjesme i sastavke, što je ona s oduševljenjem čitala cijeli dan.
Slave je i dalje vrebao na nas kao lešinar, valjda procjenjujući moje snage, ne bi li se obrušio i zadovoljio svoju glad za iskazivanjem nadmoći. Dan je protekao uobičajenim ritmom. Eni i ja smo prije spavanja nastavili jučer prekinuti razgovor:
- Hvala što si mi dao da uđem u tvoje misli – izrazila se ona pjesnički.
- Ha! Ma to su one ljubavne; sutra ću ti dati one s malo drugačijim temema.
- Ove ljubavne...jesi li ih napisao onoj djevojci kojoj si kupio delfine?
- Nisan, a u stvari i jesan.
- Ne kužim.
- Gledaj, ako se meni sviđala neka cura, ja san joj napisa pismu, to jest, ona mi je bila inspiracija za nju. A sad zamisli; napišen par predivnih stihova i dan ih nekoj do koje mi je stalo, a ona reče – hvala, i onako ih pročitajući na brzinu zaboravi na šanku u disku. Je li ona bila vridna mojih stihova? Ovo me mučilo puno vrimena – oću li te stihove čuvati ili ih pokloniti nekoj koja će ih biti vridna. A što ako neka druga upita jesan li to napisa za nju? Što bi triba reći, da nisan, kad na neki način i jesan? Jer moje je srce kroz one riči izrazilo sebe nadajući se da je ovo možda ona koju čeka. I tako, sve su ove pisme nastale dok san u mnogima traži onu jednu koju ću voliti zauvik. Moja je ljubav uvik bila ista i isto san osića prema svakoj.
- Ova mi je nekako posebno draga – reče ona.

SIGURNO SE PITAŠ
Sigurno se pitaš zašto čekam napraviti prvi korak
Možda sumnjaš u moje riječi, moja djela
Ako misliš da se sramim istini si blizu
Al' to nije istina cijela.
Zar ne znaš: Bila curica il' dečko
Svakom djetetu je prvi korak napraviti teško.
Zato, ne čekaj da ti kažem Volim te
I ne traži to od mene Molim te,
Jer osim sebe ništa ti više ne mogu dati
Do li križa moga da te prati.
A tražim puno: Tvoje srce,
Da uz moje bude jedno
Da nam brige budu iste
Da nam starost bude ista
Da nam srce bude u milijun mista,
Jer gdje sam srce bude
Tamo će nam i duša biti.

- Hm, aj sad zamisli mene kao dvadesetpetogodišnjaka s ovon pismicon u ruci kako barin cure.
- Ha, ha – opet sam je uspio nasmijati: - I kad su te krenule cure?
- E sad mi izgleda ko da ti se ispovidan. Duga priča. Ajmo spati.
- Ti za sve što te pitam kažeš "duga priča".
- A što ću kad sve u mom životu gre jedno za drugin. Daj pusti to. Ispričati ću ti drugi put.
- Obećavaš?
- Eh, kako si ti lukava!
- Primjetila sam da držiš do svojih obećanja.
- Trudin se. Ajmo ća!
- Obećavaš?
- Dobro, dobro ali ti ćeš i meni morati ispričati nešto.
- Moja priča nije ni upola zanimljiva kao tvoja.
- Ne lupetaj i ne izvlači se. Sigurno i ti imaš što zanimljivoga za reći.
- Ah, dobro! Pa ti sam ocijeni.
- Ajmo ća.

- 00:04 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2010.

28

Ujutro sam među prvima bio spreman za doručak. Čekajući da nas pozovu, prišao sam Jovici i nježno ga pozvao ustati. Njegove plave oči, opet bijahu izgubile sjaja. I prije nego se upitah zašto, u sebi osjetih odgovor. Od kako mu poklonih onu sliku, ne posvetih mu ni minutu pažnje. Čak se nisam ni zahvalio što me pridržao svojim ručicama da se ne strovalim niz stepenice. Zapravo, nije mi bilo jasno kako se on našao ondje baš u onom trenu, budući je gotovo cijele dane provodio prikovan za krevet. Jedini logičan zaključak bio je da me pogledom pratio dok sam išao telefonirati i dok sam čitao ono pismo. Osjetio sam grižnju savjesti što odmah ne primjetih da me primio u svoje djetinje srce, poput one slike od koje se ni u snu nije odvajao.

- Hodi ovamo – pozvao sam ga i otvorio kofer.

Nije se ni pomaknuo. Povrijeđeni dječji ponos mogao se umiriti samo lukavošću. Uzeo sam jednu sliku i počeo pričati, onako...kao da pričam sam sa sobom:
- Ah, evo na ovome san brodu bi pet miseci i prošli smo đir okolo cile Južne Amerike i to kroz onaj strašni Mageljanov prolaz u komu je puno brodova potonulo. Jedne san večeri izaša malo na zrak i taman da ću sisti na krmenu bitvu, kad negdi dvadesetak meteri od broda nešto bućne u more tako jako da su mi se skoro mudante napunile od straha.
- Ha, ha – začuo sam veseli smijeh sa desne strane moga kreveta, a dolaziše od sitne smeđokose djevojke koja s nama djeliše sobu, budući su svi odjeli bili pretrpani.
- Što je smišno? – upitao sam.
- Ha, ha... ma "smišno" mi je kako vi pričate.
- Mislite na moj naglasak?
- Aha. Po njemu se odma skuži da ste od nekud dole.
- Aha – rekao sam i htio nastaviti sa pričom, kad ona ustade i priđe mi noseći tri lista papira.
- Oprostite, ali bila sam toliko slobodna posuditi ove papire koji su virili iz vašeg ormarića.

Taman sam htio nešto neugodno progunđati kad mi na um padne činjenica da smo svi mi ovdje u stvari osuđenici na smrt i da pravilo kao što je poštivanje osobnih stvari tu nema baš previše pristalica. Zato samo izustih:
- U redu je.
- Mogu vas nešto pitati? – bila je uporna.
- Dobro, pitajte.
- Jeste vi napisali one riječi?
- Jesan.
- Ma nije mi jasno...vaš naglasak....ono je napisano književnim jezikom, a vi pričate tipično bodulski. Zar vi uvijek tako pričate.
- Hm... – osmijehnuo sam se sam sebi -... zač vas to zanima?
- Pa tako, još nisam srela neku mlađu osobu koja se u ophođenju sa doktorima koristi dijalektom iz kraja u kome je rođena. U stvari, jesam, lažem, ali ni jedan nije pisao ovako kao što vi pišete. Vjerujte mi. Ja sam Eni – rekla je i pružila mi ruku.
- Profesorica sam književnosti i moram vam reći da mi se vaše pjesme jako dopadaju.
- Ja sam Vili, drago mi je.
- No, niste mi odgovorili na pitanje – bila je uporna i dalje.
- Ako vam kažen, mislićete ili da san munjen, ili da vas zafrkivan.
- Ma pustite da ja to procijenim.
- Dobro, dakle stvarno imaš pravo, Eni? Upoznali smo se moremo na ti, a?
- Dapače!
- Rođen san na jednomu lipomu otoku. Ko ča znaš, svi ki pojdu ugrad, poprimu gradski običaji i gradski jezik. Kad san ja u petomu osnovne triba pojti u grad u školu, jer smo tamo imali stan, jedna curica koja je tada bila moja simpatija, rekla mi je onako tužno: "Sad kad pojdeš u grad, skroz ćeš se prominiti. I početi ćeš govoriti po gradski".
"Nikad!" – bilo je moje prvo djetinje obećanje, koje i dan danas nosin u srcu. U stvari to mi je bilo u mislima prvih par godina, a onda je ušlo u moju podsvijest i od tada čuči u njoj.

Opet se nasmiješila.

- Ali to ni cila priča. Je vidiš ovaj prst – pokažem joj lijevi kažiprst: - Ova dva ožiljka me uvik podsićaju na moje obećanje budući mi je ona, nakon ča san joj ono obeća, zamalo otpilala prst sa ručnom pilom. Eh, nisu pile za žene.
- Ha, ha, ha – njezin smijeh kao da je unio malo sunca u ovu tužnu sobu pa sam nastavio pričati.
- A je znaš zač sam otiša živiti u grad? Znaš kako su me moji nagovorili? U to su vrime svi dobri filmovi i serije bili na Drugomu programu. U gradu smo vatali i prvi i drugi program bez problema, a doli smo imali samo prvi. Eto, to je bilo presudno. Radi toga sam ostavi svoje maške, pasa, bezbrižnu igru u polju. Radi Drugoga programa.
- Imao si stvarno dobar razlog – zafrkavala me ona.
- Ma dobro, mojima je tada odgovara život u gradu ali ja nisan hoti ni čuti, pa su me ipak nagovorili na jako prefrigan način. Ali ni to nije kraj priče. Nakon dvi sedmice, otac je kupi novu antenu i konačno je stiga Drugi program u našu staru kuću, a ko za pegulu, ona televizija u gradu više ni mogla niti uvatiti signal, a kamoli da su se vidile bar smetnje od Drugoga programa.

Eničin veseli smijeh prekinuo je poziv za doručak.

- I od tada ja govorin po domaću, a pišen i mislin po gradski. Ma zapravo ja san ti cili zbrčkan što se toga tiče. Meni nikad ni bilo važno kako ko govori, nego što govori. A i da napišen čakoli po domaću, ko bi me razumi?

Valjda je Eničin smijeh odobrovoljio i Jovicu pa, nakon što mu obećah nastaviti priču, ustane i svo troje otiđosmo na doručak. Ovo jutro mi je započelo nekako lijepo. Evo veselio sam se svakom zalogaju, jer sam njime bio korak bliže Ivanu. U stvari, mislim da me više najeo Eničin iskreni osmjeh nego jogurt i krafna.

Nakon ručka Eni me upoznala sa Markom, mršavim oćalinkom iz druge sobe koji je u prošlom životu studirao pravo. Imao je krcat ormarić knjiga i u razgovoru s njime dalo se naslutiti koliko puno je načitan. Poslijepodne smo proveli u ugodnom razgovoru. Čak se pridružio i onaj simpatični starčić koji se zvao Miro. Ovo mu ime potpuno odgovaralo jer bijaše miran i na njegovu, dubokim borama ukrašenom licu, nije se ni na sekund mogao pročitati jedan jedini tračak očaja. Naprotiv, maleni sijedi brčići skrivahu bezuba usta s kojih gotovo nikada nije silazio simpatičan, zarazni osmijeh.
Objasnio sam Eni kako će dešifrirati moj naglasak:
- Jednostavno, svaki glagol koji bi triba u rečenici završiti na ''o'', mi to ''o'' ne izgovaramo nego produžimo malo ''i''. Na primjer; molio = moli, ili ga skratimo; vidio = vidi, onda nekad izgovaramo: ja sam, a nekad: ja san, nekad ča - nekad što. I valjda si skužila; htjeti rečemo htiti, ili još kraće – 'titi. Samo pazi kad filipincu rečeš "titi" jer po njihovu to znači nešto sasvim drugo. Znači, kad god neku moju rič iliti riječ, ne razumiš, iliti razumiješ, onda toj riči dodaj par slova i postati ćeš ekspert za bodulski jezik. A onda imamo ti mi i nepravilne glagole. Na primjer; trebati = tribati, možeš = moreš... ma ti si profesorica...oli vas na faksu nisu učili da je naš jezik tako...tako...pomozi mi reći...
- Raznolik?
- E to! Raznolik! Ma mi smo ti otočani, zapravo, prave linčine i trudimo se što manje slova govoriti. Ajde reci iskreno; koga je liti po onin vrućinama volja uopće otvarati usta? Osim naravno za popiti bevandu ili mrzlu pivicu. Koga je volja otvarati usta i ...govoriti? Pa eto, kod nas ti se i karte igraju bez puno priče; za trešetu govore da su je izmislili mutavi, a briškula se igra na mote! A ja ti onako u povjerenju mogu reći da svi naši otočani boluju od akutnog fjakitisa koji utječe na...a ča ja znan – neke vijuge u mozgu, i to tako da iako bi oni tili govoriti sva slova, pa čak još točke i zareze naglašavati u govoru, ne mogu – jer ih taj fjakitis toliko smune.
Eh, ali srićon su naše otočanke pošteđene te teške bolesti jer one nemaju vrimena niti da se f od fjakitisa zalipi za njih, budući po cile dane kopaju, kuvaju, spremaju, peru, gledaju dicu,svekrve i muža. A upravo u ovim aktivnostima ima najviše vitamina koji sprečava nastanak te opake bolesti. Eeeh, ali priroda na jednoj strani dade a na drugoj uzme. Njih je poštedila jedne, ali in je dala drugu opasnu bolest: lajavitis! Stručnjaci iz NASE su čak otkrili i formulu nastanka ove još opasnije bolesti: Ženski mozak + Cigarete + Kava + TV serije = Akutni lajavitis!!!! Ako koja žena ne uzima onaj vitamin od prije, a čim se rodi ima 99 posto šanse da će oboliti od lajavitisa, onda postoji i velika šansa da će je napasti i mutirani virus muškog fjakitisa...
- Ahaa... – prekine Eni moje ''pametne'' besjede: - A ''doktoreee'', možete li meni dijagnosticirati lajavitis? I ima li lijeka?
- Paa dušo draga... po simptomima koje pokazujete, rekao bih da je u pitanju klasični radoznalivitis – virusić od kojeg mačke gube svojih sedan života u tren. A lika ima. Lakši oblici se mogu izličiti ako se oboljela osoba zaljubi do ušiju. Ljubav sve liči.
- Ma daću ti ja i lajavitis i radoznalivitis – veselo je rekla Eni i zahvalila na mojoj dijagnozi klepicom po glavi.

Nisam se ljutio, naravno:
- Eh, nekad su se doktorima nosile boce, šteke cigareta, kava, pršutići i kovertice za njihovu pažnju i dijagnoze. A evo što se dogodilo kad san ja posta doktor! Mene klepaju!!


Prije spavanja odlučio sam ispuniti obećanje i Jovici dovršiti onu priču od jutros. Čim sam započeo, u njegovim je širom otvorenim očima, gotovo kao flomasterom bila nacrtana ona dječja radoznalost.
- Je ti voliš ovakve pričice? – upitao sam ga potpuno zaboravljajući kako on ne govori. No brzo sam se ispravio rekavši: - Ma nego ča! A ko ne voli priče o gusarima i galijama i onima čudesnima putovanjima. Nego, sidin ti ja tako na krmi, kad ono – buć!! Brzo se dignen i... – primjetio sam da me čudno pogledao pa se sjetih Eničinih riječi kako me i ona katkad teško razumije dok pričam.
- Evo... – posegnuo sam za onom slikom: - Evo, ovdi sam sjedio... – po prvi put u životu s plemenitom nakanom govorih ''po gradski'' - ... i sa desne strane vidio veliku peraju. To je u stvari bio rep a pripadao je ogromnom kitu. Jesi li ti kada vidio kita?

Zbunjeno me pogledao.

- Ma to ti je jedna velika ribetina, velika ko ova naša soba i još do kraja onoga zida vani. Jesi kada vidio morskoga pasa?

Naravno, šutio je. A ja sam shvatio da je siroto dijete toliko vremena provelo lutajući poljima samoće, da on gleda u mene kao slijepac u svijeću; ne vidi svjetlost ali osjeća toplinu i zato sam ga pokušao malo osloboditi onih samoćom okovanih misli.

- Hodi ovamo – pozvao sam ga do mog kofera. Otvorio sam jedan album sa slikama i otkrio mu kako izgledaju Filipini, te na karti svijeta točno pokazao gdje je njihov glavni grad.
- Znaš što Jovice, ja neman pojma je li ti mene razumiš ili ne, i zato lipo kad te ja nešto pitan ti klimni glavom. Je dogovoreno?

Začuđeno me gledao tri-četiri sekunde koje mi se učinile duge kao dani u kojima pomorci nakon puno mjeseci plovidbe očekuju svoju smjenu, ali bilo bi se isplatilo produžiti još jedno putovanje, jer on klimnu glavicom u znak potvrde.

- Dobro, to smo dogovorili. Eh, da je meni sada znati ča tebe zanima. Ja iman ovdi puno sličica i ne znam odakle ćemo početi. Ma ajmo od ribetina kad smo se njih već uvatili.

I taman da ću nastaviti priču kad on pruži ruku u kofer i dotakne komad drveta koji je nekako izvirio iz hrpe papira. Time je želio pokazati da me razumije, budući onaj komad drveta predstavljaše dupinovu peraju. To je u stvari bio suvenir od dva delfina spojena tako da oblikuju krug, koji podsjećaše na srce. Duša mi zaigrala dok on zadivljeno svojim ručicama razgledaše to malo umjetničko djelo. Ponovni susret s ovim predmetom vratio me u prošlost. Opet sam se sjetio nje. Naših snova. Kako ćemo ukrasiti našu kućicu koju je ona od milja nazivala – štalicom. Zato sam i kupio ovaj suvenir koji bi savršeno pristajao na bijelom zidu u blagovaoni, jer delfini su plemenite i inteligentne životinje. Kao dijete sam gledao neku emisiju o životinjama koje su cijeli svoj život odane samo jednoj ljubavi, onoj koje njihovo srce prvo odabere. Ne sjećam se dobro, i nisam baš znanstveno potkovan, pa se ne mogu ni zakleti da se radilo o delfinima, ali za albatrose sam siguran. No njih nisam mogao pronaći ovako lijepo napravljene od drveta.
Ta slika; nas dvoje za stolom a na zidu ova dva prekrasna delfina, na trenutak opet otvori onu nikad zaraslu ranu u mom srcu.

- Ma pušti to Jovice. To je samo jedan glupi predmet. Tribaš ti viditi prave dupine, kad se igraju ispod prove, evo ovdi... – pokažem mu na slici što je pramac a što krma.
- I kad ih vidiš onako zaigrane, učini ti se ko da čuješ njihovo smijanje... – zastao sam uživajući u slici koja mi se toga trena, sa nekog dalekog oceana, pojavila pred očima.

No Jovica je i dalje rukama čvrsto stezao drveni ukras, kao da zahtijeva neko bolje objašnjenje.

- Imaš pravo. Lipši su ti drveni nego oni na slikama. Znaš Jovice, kad čovik sam kupi ili sam napravi neki predmet, a u mislima ga veže za neku dragu osobu, osobu kojoj će to pokloniti, onda taj predmet postane dio njega.
- A kome su bili namijenjeni ovi delfini? – prekinula me Eni, koja je sa svog kreveta uživala gledajući kako pokušavam bar malo razvedriti ovo drago dijete.
- Ah, duga je to priča – uzdahnuo sam.
- Ja bih je voljela poslušati.
- A ča san ja ovdi, dežurni uspavljivač! Ajmo svi spati! – rekao sam i počeo spremati stvari natrag u koferić.

No Jovica nije htio pustiti delfine, a ja mu ih, ni sam ne shvaćajući zašto, otrgnuh iz ruku. Učinio sam to tako grubo i nespretno da su oni pali na bolnički pod i puknuli napola. Nije me bilo briga za njih, ali kad su suze, bez i jednog glasa stale liti niz blijede obraziće, poželio sam utopiti se u njima.
- Ma dobro je, zalipiti ćemo ih sutra, obećavan ti! I tebi ću ih pokloniti. Je u redu?

Nije se niti pomaknuo. Samo su One padale poput bisera sa potrgane niske. Zagrlio sam ga ne primjećujući da i moje oči zasuziše.

- Vidi ih! – ustala je Eni sa svoga kreveta: - Malo prije se zafrkavaju, a sad plaču. Pa nije kraj svijeta. Eno u trafici dolje ima kupiti ljepila što lijepi sve živo. Ujutro se ustajem prva i naši će delfinići opet biti sretni i zaljubljeni.

Valjda je njen mili glas utješio dječka jer on otiđe iz mog zagrljaja u svoj krevet i legne. Zaželio sam mu laku noć i otišao u zahod umiti lice. Na hodniku me dočekala Eni.

- Delfini su bili za nekog posebnog? – i dalje je bila uporna.
- Da – škrto sam odgovorio.
- Bit će joj jako drago kad ih dobije – reče ona.
- A ko govori da će ih dobiti – odgovorio sam mrzovoljno i otišao prema sobi, ali onda u srcu osjetih da sam pogriješio. Isto kao malo prije s Jovicom. Vratio sam se nazad i priznao.
- Oprosti ti meni što sam ovako dosadna i napasna, ali i sam vidiš da ovdje nemam s kime, ni o čemu pričati. Osim o ratu, bolesti i o onom kretenu koji se svako malo iživi na nekome, pa ovi zli jezici dobiju nove teme za blebetanje. One tri pjesme što sam ih pročitala... tako su me oraspoložile, tako su me ugodno iznenadile. Sudeći te po vanjskom izgledu nikad ne bih rekla da pišeš tako lijepe pjesme...
- Hvala – prekinuo sam je.
- Stvarno imaš smisla za pisanje. Od kud ti to?
- Duga priča.
- E sad se već ponavljaš.
- Ajmo sisti ovamo na klupu pa ću ti objasniti. Ionako nema šanse da bi sada mogo zaspati. Još san u osnovnoj školi zna napisati koji lipi sastavak i drugarica me uvik hvalila. Onda san u srednjoj otkri da...je me kužiš? Je razumiš moj dijalekt?
- Trudim se ali bih voljela da bar malo zaboraviš na ono obećanje tvojoj simpatiji – nasmijala se.
- Aj dobro, probati ću. Samo, pliz nemoj mi zamiriti ako se spetljan. Slobodno me pitaj ako koju rič ne skužiš. Dakle, u srednjoj sam otkrio da svoje osjećaje mogu iskazati samo na papiru, budući sam bio užasno sramežljiv. Onda je nakon srednje Pomorske, došlo dugih devet miseci koliko san plovi ko asistent stroja...a to ti je jedna vrsta prakse, nakon škole, i traje godinu dana koju moraš provesti na brodu. Eni da te pitan; sa koliko si ti godina počela izlaziti vani u kafiće?
- Sa 14-15. Zašto pitaš?
- Pokušavan ti objasniti zašto san poče pisati. Ti si počela izlaziti s 14-15 a ja sa 18 godina. Uvik sam bio po polju sa pasima, mačkama, i sa jednim jako dobrim prijateljem koji mi je bi ko brat.

Sjetivši se Ivana, zrnce me tuge zažarilo oko srca.

- Srami san se svoje sjene, i sve ono što san hti reći nekome o svojim osjećajima oduvik se gušilo u meni. Prvi put kad san izaša vani, kao 18-godišnjak, zaljubi san se u najlipšu curu na otoku oko koje su svi bez uspjeha oblitali. I od onda počinju "patnje mladog Vilija". Otiša san na taj svoj prvi brod, nakon godine dana provedene u njezinoj sjeni. Pa iako su i lastavice na krovovima znale da sam zaljubljen u nju, ona to uopće nije htila viditi. A i zašto bi. Nisan bi njen tip. Pet godina me grizla nada da će barem primjetiti koliko mi je draga. Ma kakvi! Na tom prvom brodu upozna san svu surovost pomoračkog života i ... – pogledao sam je ne znajući da li nastaviti, jer sam došao do nečeg jako škakljivog, a čega sam se pomalo i sramio, pa diplomatski nastavih - ... i na njemu sam, što bi ono rekli pjesnici, izgubio dušu. Presta san virovati, presta san se nadati. Bog ni hti uslišiti moju molitvu i zato san bi ljut na njega. Cure, ne da me nisu primjećivale, nego mi se činilo da san uklet – malo sam se zamislio pa nastavio:
- Sve su bižale čim bi poče pričati, a priča san jedino onda kad bi mi se nakon desetak pelina razveza jezik. I zato san poče pisati. Iz očaja. U svakoj san curi vidi onu pravu, onu koja je rođena samo za me. I kad bi kojoj i hti reći da mi se sviđa, onda ko da bi neki mali crnac koji se skriva negdi duboko u meni, rukama drža riči da ne izađu iz usta. Zato san, s vrimena na vrime, kad bi me uhvatila neka tuga, znao napisati poneki stih i onda bi maštao. Međutim, nakon što san ponavljao prvu godinu fakulteta, jer nisan ima volje učiti znajući kakav me život čeka, očaj je sve više steza moje srce.
Ima san 21-22 godine i dok su se drugi šetali po novogodišnje ukrašenim ulicama, držeći svoje drage za ruke, ja san dobija žuljeve na laktovima obilazeći sve šankove za kojima su radile konobarice, jer san jedino s njima moga stupiti u kakvu takvu priču. I tako, kad god bi koja cura ili događaj izazvali neki osjećaj u meni, ja bi to zapisa. Hm, da ti ne govorin koliko san bi očajan kad san zna s balkona na 4. katu, gledati cestu koja kao da me molila neka skočin i obećavala mi da više neću osićati boli. I što san više razmišlja o tome, sve dublje san tonu u depresiju.
Onih dana, moj anđeo čuvar naradi se je dosta prekovremenih sati, a bome i blagdana. I vidiš, ko što bi ču neki glas koji je traži da odustanin, tako je jedan drugi traži da nastavin živiti. Uze bi olovku u ruku i sta zapisivati neke stihove bez ikakvog razmišljanja, ko da prepisujen iz neke knjige napisane u meni, kojoj zapusi vitra pomiču stranice, tako da san pisa samo ono što bi mi u tomu trenu bljesnulo prid očima. A pravo značenje tih riči otkriva san tek kasnije kad bi mi se one dogodile u životu. Nešto slično ko da san sebi prorokujen. A onda, zna san, onako u nekon razgovoru, čuti nečije probleme i kad bi otiša spati, razmišlja o njima. I onda bi mi na svako moje životno pitanje, ma kako teško bilo, On da odgovor. Kratak i jednostavan a tako istinit.
- O kome govoriš? – upita ona.
- O onome glasu Dobra koji svako od nas čuje, samo što mu najčešće okrećemo leđa i pravimo se da ga ne čujemo.

Htio sam nastaviti s pričom, ali je iz sobe izašao Slave i, nedaleko od nas, naslonio se na zid zapalivši cigaretu. Namignuo sam joj i pokazao pogledom prema sobi. Shvatila je. Prije nego sam zaspao, izmolio sam jedan Oče naš i to nakon dugo, dugo vremena. Možda je ovo ugodno saznanje kako moje pjesme mogu izmamiti poneki osjećaj radosti u nečijem srcu, bilo razlogom da sam odmah blaženo utonuo u san.

- 00:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2010.

29

Stajao sam gol pred vratima kraj kojih je neka čudesna svjetlost bježala kroz svaku rupicu između njih i okvira. Začudo, nisam osjećao nikakav sram, čak ni studen, nego sam strpljivo čekao. Nakon, ni sam ne znam koliko vremena, vrata se širom otvoriše te začuh neki duboki glas:
"Uđi."
Krenuo sam prema vratima i taman kad htjedoh prijeći preko praga, pred njima ugledah jednu crtu, bolje reći usjeklinu u podu koja ih okruživaše. Došao sam do ruba i pogledao u tu prazninu koja mi izgledaše potpuno neprirodno. Bila je toliko duboka da se dno nije niti naslućivalo, iako ona svjetlost prodiraše tko zna koliko u nju. Na trenutak se zamislih a onda ispružih nogu i taman da ću zakoraknuti preko nje kad iza sebe začuh mili glas: "Jesi siguran da želiš ući?"
Okrenuo sam se i ugledao Ivana. Stajao je par koraka od mene, odjenut u haljine bijele poput snijega. Htjedoh mu prići i zagrliti ga, ali on odjednom nestane.
"Uđi" – opet začuh glas iza vrata. Lice mog prijatelja bilo je puno boli i patnje, i to je jedino što sam zapamtio u onom kratkom trenu. Moj prijatelj je patio...
"Uđi..." – ponavljao je duboki muški glas.

Nisam mu odgovorio ništa, jer sam se probudio i stao dozivati sestru. Stigla je Sandra i ja ju, pun neke zle slutnje, zamolih da opet proba nazvati onaj broj. Vratila se nakon desetak minuta, sa viješću kako nije dobila njega već nekog drugog čovjeka koji joj je rekao da je stari župnik odustao od svog poziva i da se trenutno, kako su kružile priče po selu, nalazi u gradskoj bolnici.
Ivan odustao od svog poziva? Nema šanse! U bolnici je, što mu se dogodilo? – pitanja bez odgovora stadoše me mučiti gore nego ova trula pluća. U ušima mi počne bubnjati srce i ja nekako podigoh glavu s jastuka. Vidio sam onog simpatičnog starčića koji svoju bolest nije gledao kao neku kaznu nego ju je prihvatio kao nešto što jednostavno mora biti; vidio sam onog mladića s povezom na glavi kako tupo bulji kroz novo prozorsko staklo; osjetio sam sadistički smiješak bivšeg vojnika, te pogledom ispratio kako sestra negdje, poput plišane igračke, odnosi Jovicu dok on još uvijek stezaše onu sliku; sjetio sam se moga prijatelja i njegovih riječi kako ja nikada nisam imao hrabrosti napraviti onaj prvi korak u životu – ostaviti za sobom prvu stopu na stazi snova.
Htio sam kriknuti od ljutnje na samoga sebe. No umjesto krika, žestoki kašalj vrati me u stvarnost. Suznih očiju dolazeći k sebi, odlučih posjetiti prijatelja i održati svoje obećanje. Nisam imao puno vremena. Sjetih se majčinih riječi da "ne more prazna vrića stajati na nogama". Polako sam ustao, ali opet poklekoh.
U sobi su ostali jedino mladić prazna pogleda i vlasnik onog ciničnog osmijeha koji je uživao u mojoj nemoći. Klečao sam na koljenima a on se i dalje osmijehivao. A onda je moje tijelo opet uhvatila neka tajanstvena ruka, bolje reći snaga. I dok sam ustajao i hodao prema vratima, uopće ne bijah svijestan svoga tijela. Jedina misao u glavi bila je – hrana. Nesigurnim korakom došao sam do sobice u kojoj bijahu sestre i zamolio ih da mi donesu nešto za jesti. Dok su dvije nepoznate mrmljale kako je vrijeme za obrok prošlo, Gordana se nasmiješila i rekla da ju pričekam u sobi.

- 01:25 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2010.

30

Sutradan sam osjećao nervozne poglede koji sve više iskazivahu svoju srž – mržnju. Obilazio je oko nas i probao započeti razgovor, ali za mene on bijaše kao odbačeni opušak koji još uvijek širi onaj zagušujući smrad. U stvari, on nije želio razgovarati, već me isprovocirati kako bi imao neki razlog da me možda počasti sa 5-6 šavova na glavi kao onoga nesretnika od jučer. Odavno sam ja završio tu školu jer cijeli svoj život, još od vrtića, imam prilike gledati kako se jači iživljavaju nad slabijima. I mene su nekad znali zafrkavati ali sam uvijek vjerovao da podleći takvim primitivcima nije pravo rješenje.
Sjećam se jednog dečka iz razreda, čiji je otac bio "nepodoban" kao i mjesto njegova rođenja, pa su se frajeri tadašnje generacije iživljavali na njemu. A ja sam to nijemo gledao i u sebi žalio nesretnika. Toliko sam puta poželio jurnuti među te divljake i obraniti ga ali je ona kočnica u meni bila jača. Ta kočnica bijaše mješavina straha; što će reći strogi otac; što će reći profesori jer sam bio odličan đak, a i nikad se nisam volio ničim isticati od drugih. Koliko sam se samo puta u sebi upitao jesam li ja kukavica? Je li to pravi razlog zašto dopuštam da se netko pred mojim očima iživljava nad slabijim? Zašto mi u tom trenu odrvene i ruke i noge?

Potukao sam se dva puta u životu. Prvi put još u drugom – trećem razredu osnovne, kad sam zaista htio obraniti jednu djevojčicu koja je bila predmetom poruge gotovo cijele škole. Svih osim mene. A djeca ponekad znaju biti okrutnija od odraslih. Dakle, bili smo na velikom odmoru i jedan kolega iz razreda, danas gromada od čovjeka, viši i jači od mene, uhvatio se sirotice i ne popušta. Kad je zaplakala, nisam više mogao podnijeti. Jurnuo sam na njega i viknuo da je pusti na miru. On je samo ispružio ruke i ja se odbih od njega kao od opruge. Pao sam na pod i raskrvario koljena. Ustao sam i opet jurnuo. Rane na koljenima dobiše braću i sestre. Bilo je to kao da želim pomaknuti planinu. Ostali učenici okupljeni u krug, glasno su navijali, a ja nisam znao ni broja koliko puta završih na asfaltu.
Navijali su za njega, naravno. I kad se on više umorio držati ispružene ruke, ili me spasilo školsko zvono – ne sjećam se više, ja nisam mogao suzdržati suze. Ne zbog koljena koja su se crvenjela poput oguljenih krumpira, ne zbog srama što sam dobio batine, već zbog nemoći. Bijah nemoćan kao maslačkovo pero koje vjetar odnese kuda god zaželi. Nisam plakao zbog rasparanih hlača i krvavih rana koje ću morati opravdati pred ocem, već zbog mojih prijatelja koji samo stajahu i gledahu poput nijemih svjedoka. Ne sjećam se je li mi ta djevojčica, čiji jedini grijeh bijaše to što je bila drugačija od drugih, rekla hvala. Ali se sjećam njenog pogleda, koji me i dan danas progoni. Ravnodušni, tupi pogled, kao u 80-godišnje starice a ne u djeteta.
Mnogo godina kasnije zateći ću se baš u ovom gradu, u jednom kafiću, i čuti priču o djevojci koja je umorila svoje tek rođeno čedo. Gosti i konobarice su govorili da je to samo monstrum mogao napraviti i da bi je trebalo odmah ubiti. Uzeo sam novine i pročitao članak. Tek nakon drugog čitanja odnekud iz svijesti izroni onaj tupi pogled djevojčice koju sam želio zaštititi.
Bila je to ona.
I po prvi put u svom životu bar donekle sam mogao razumijeti neki zločin. Sjetio sam se kako je učila pod svijećom i zapalila već ionako trošnu kuću. I u školi je uvijek bila odsutna duhom. Možda joj misli lutaše nekim dalekim mjestima u kojima roditelji nisu tukli i zlostavljali svoju djecu, u kojima jači nisu izazivali slabije i iživljavali se na njima.
U tom trenu srce mi je obuzela strahovita tuga. Najlakše je reći monstrum. Treba je ubiti. Slijepci, svi smo mi slijepci. Jer mi stvaramo monstrume, mi u našim školama odgajamo ubojice i lopove, jer sjećam se da ni učiteljica nije imala ni strpljenja ni razumijevanja za nju. Najlakše je nekoga žaliti. Ona nije trebala sažaljenje, ona je trebala prijateljicu, prijatelja, toplu ruku utjehe, nekoga tko će ući u njezin tamni svijet tuge i boli, i izvući je vani na svijetlo.
A mi sakupljasmo stvari koje nama bijahu suvišne, i pod krinkom lažnog milosrđa darivasmo dijete koje je vapilo za prijateljstvom, a ne za iznošenom haljinicom.
Zašto ja ne bijah toliko jak i hrabar da joj pružim ruku? Nakon što se pročulo da sam se potukao zbog nje, krenula je priča kako sam zaljubljen u nju. A to je značilo imati na leđima biljeg cijele škole. I zato sam je izbjegavao, zato sam na poneki bljesak u onim napaćenim očima okretao glavu. Nakon nekog vremena, onaj je sjaj, koji mi danas poslije toliko godina izgleda kao očajnički poziv u pomoć, potpuno iščezao.
Ako netko cijeli život trpi poniženja i nepravde zašto od njega očekivati da bude razuman čovjek. U novinama je pisalo da je kćerkicu ubila na ''osobito okrutan način''. Od koga se naučila okrutnosti? Kad čovjek puno vremena provede udišući olovne misli, razum mu ostaje tamo gdje ga nitko ne može povrijediti, a ruke čine one iste pokrete bez ikakve veze sa stvarnošću. Ne znam što ju je natjeralo da počini takav zločin, i ne bih želio nikoga kriviti, ali mislim da ćemo pred Bogom i mi imati udijela u njenoj krivici.

Drugi put sam se potukao, u stvari, branio od suigrača na nogometnom treningu. Napao me podlo, s leđa, i samim čudom sam izbjegao da me ne uguši. Već mi se zacrnilo pred očima kad nekako uspijeh napipati njegove oči i zariti prste u njih. Prvo što sam vidio, nakon što je stisak popustio i crnilo pred očima nestalo, bio je krug mojih "prijatelja" koji su nijemo promatrali... Poslije sam danima zamišljao kako ga gledam preko mušice kalašnjikova. Neko vrijeme smišljao sam osvetu, ali onaj glas u meni govorio je: "Osveta je moja..." I tako, zaboravio sam i na taj događaj jer tko previše misli o osveti truje svoje srce i na kraju ga izgubi.
Prepustio sam da osveta bude Njegova. Zapravo, kad malo bolje razmislim, svima koji su meni u životu željeli zlo, zlo je pogodilo njih, na ovaj ili onaj način.

Vratio sam se u stvarnost. Ma kako se samo neka budala uvijek prilijepi uz mene!
Nisam mu htio dozvoliti da me izbaci iz takta. Tih dana bio sam mrtav umoran i od najmanjeg napora. "Terapije" kojima su pokušavali učiniti ''čudo'', izgledale su mi samo kao dolijevanje ulja na vatru. Poželio sam otići. Ali gdje? Nisam imao nikoga, osim...pa da! Otišao sam na telefon koji se nalazio u parku nasuprot našeg odjela.
Tražio sam jedinog čovjeka koji mi je u ovome trenutku mogao pružiti riječ utjehe. Bili smo poput braće. Još od nižih razreda osnovne škole viđali smo se na školskom igralištu preko velikog odmora kad bi zaigrali nogomet ili graničara. On bijaše razred mlađi od mene i stanovao je na drugom kraju mista Povezivalo nas je to što smo imali iste poglede na svijet, samo on bijaše puno odlučniji i hrabriji od mene. Ja sam završio Pomorsku, a on se zaredio za svećenika. Iako ova dva poziva i nemaju baš puno zajedničkih točaka, povezuje ih samoća to jest vrijeme, puno slobodnog vremena u kome čovjek može ili spoznati ili izgubiti sebe. Upravo mi je on toliko puta pomogao savjetom i razumijevanjem.
Nas dvoje se još kao djeca nekako izdvajasmo od ostalih.
Sjećam se kad mi je sramežljivo prišao i pohvalio moj sastavak koji je bio postavljen na školskom panou. Iako djeca baš ne vole pisati, a kamoli čitati sastavke, iznenadio me priznavši kako mu se moj sastavak najviše dopao. Od toga dana, češće smo se družili i razgovarali o svemu. Još onda se iz njegovih riječi dalo naslutiti kakav će biti njegov životni put.
Razmišljajući tako o njemu, nikako nisam uspijevao dobiti telefonsku vezu s rodnim mistom u kome on bijaše župnik.
Kad eto, taman naiđe Sandra i ja upitah da je li ovaj telefon ispravan i ima li koji drugi u blizini.
- Ma ispravan je samo ima jedna caka – reče i upita: - Mogu li vam ja okrenuti broj?

Dadoh joj broj s njegovim imenom i prezimenom. Ona počne vrtiti brojeve i odjednom zausti:
- Ajoj, pa sad sam se sjetila. Sa vašim kartonom dobili smo i jednu kovertu adresiranu za vas, a ime ovoga gospodina nalazi se na poleđini. Oprostite, skroz sam zaboravila.
- Ma u redu je, daćete mi posli.

Opet je iznova zavrtila telefonske brojeve. Pa još jednom, a onda mi reče kako se nitko ne javlja.

- Ništa onda, hvala vam. Nego je moremo sada po kovertu? – samilosno upitah.

Pismo sam otvorio na klupici u parku, gdje sam mogao uživati u kakvoj takvoj privatnosti.

"Dragi moj Vili,

Evo jučer me policija obavijestila da ti se dogodila nesreća, te su tražili najbližeg srodnika. I kako nisu mogli pronaći nikoga, ja sam prihvatio poziv iz bolnice da dođem srediti neke dokumente. Od kad sam saznao, neprestano molim za tebe dragi brate. I neću prestati, dok god me ne nazoveš i kažeš mi da si dobro. Raspitivali su se za nekoga tko može potpisati papire da te iskoriste za ''rezervne dijelove'' - kako bi se ti znao sada crno našaliti sam sa sobom. Lagao sam da imaš brata u Južnoj Americi i da ću ga obavijestiti, a onda ih nazvao, predstavio se kao tvoj "brat" i rekao da ne pristajem na to i da te imaju paziti dok god se ne probudiš.
Neka mi Bog oprosti na ovoj maloj laži, ali njome sam ti spasio život, ma kako to cinično zvučalo, budući su me upoznali i sa stanjem tvojih pluća.
Sjećaš se kad smo razgovarali o cigaretama i o tome kako one štete plućima. Bio si rekao: "Ako neko uživa u cigaretama, njegov se organizam truje polako jer on uživa u tome, ali ako se ja koji ne pušim, i slabo mi je od dima, svakodnevno izlažem tom otrovu, onda on na mene djeluje stostruko jače, i brže". Ne znam jesu li cigarete glavni uzrok tvom stanju, ali znam koliko si uživao u svježem i čistom zraku. Oni koji znadu da nisi pušio govoriti će: "Eno Vilija, u životu nije zapalio a umire od raka pluća'' I tješiti se, paleći cigaretu za cigaretom.
Dragi moj prijatelju, brate, kad sam vidio tvoje iznemoglo tijelo kako leži bez svijesti proletjeli su mi kroz glavu svi oni stihovi, sve one riječi što si mi bio dao da ih pročitam.
Tvoj život je u Božjim rukama. On možda sada važe tvoje srce i odlučuje hoće li tvoja duša ostati u tijelu ili će je pozvati k sebi. Neka bude volja Njegova. Ja se molim za tebe.
Moram ti nešto priznati: Sjećaš se kako sam bio tužan kad su me ljudi iz našeg mista stali zafrkavati; "eno popića", "najbolji posa na svitu", "biti će časnih sestara..." Plakao sam u sobi, kad si ti došao pitati hoćemo li ići u ribolov. Videći crvenilo oko mojih očiju upitao si me zašto plačem. Još uvijek čuvam onu pjesmu koju si mi tada poklonio:
Kome pišem pjesme?

Pitaju ljudi
(iza leđa mi se smiju)
- Kome pišeš ove pjesme?

Svima koji imaju
Oči da čitaju
Uši da slušaju
Srce da razumiju
Ruke i dobru volju da pomognu

Jer riječi su Njegove,
I nalaze put kao potok
Što ima sići niz planinu.
Ti si pisao pjesme i jedino si meni imao hrabrosti to priznati. "Jer tko danas još piše pisme – curice", rekao si. Ja sam tada shvatio da nisam sam. Da ima još netko ko čuje Njegov glas, još netko koga ljudska surovost i neprihvaćanje, i te kako bole. Svih ovih godina nisam ti iskreno mogao priznati da su mi baš tvoje riječi i tvoje pjesme dali snage da budem ono što danas jesam – sretan čovjek, sretan što sam bez srama uzeo svoj križ i nosio ga kamenim stepenicama života, dok me gomila vrijeđala, pljuvala i omalovažavala. Priznajem da bi ti bio sto puta bolji svećenik od mene. Sjećaš se našeg razgovora o tome?''


Prestao sam čitati pismo jer mi oči zasuziše te više nisam mogao razaznavati slova. Misli mi odlutaše pod stari krov moje rodne kuće. Majka je baš ispekla fritule i mi smo ih gutali onako još vruće, kad je došao otac, inače strog ali veoma pošten čovjek, i još s vrata dobacio: "Di su van ženske? Ča stojite u kući ko dva drvena armeruna. Eno namo na stanici krcato je cura i vaših vršnjakov a vi ste se stisli u kuću... Da niste pederi?"
Bio je malo pripit i nije znao što govori. Da je tog trena pogledao u moje oči, osjetio bi bol koja je u njima zasjala, i možda bi zažalio na svojim riječima. No on je hlapljivo stao jesti fritule, a nas dvojica pokunjeno izađosmo vani.
Osjećajući kolikom je snagom tuga stezala moje srce, htio je odvratiti moje misli od nje, pa me upitao: "Što misliš, da li bi ja mogao biti dobar svećenik?"
Pogledao sam ga i suznih očiju odgovorio: "Zač mene pitaš kad najtočniji odgovor na to moreš pronajti u sebi, samo zatvori oči i pročitaj ča ti piše u srcu".
Oči mu zasjaše kad me pogledao i rekao: "Znaš odlučio sam ići u sjemenište. Ti si prvi kome ovo govorim".
"Ča će ti reći tvoji? Ubiće te otac!" – zabrinuo sam se za njega jer mu otac, kao i moj, imaše crvenu knjižicu. A on mi je odgovorio, valjda nadahnut mojim prijašnjim riječima: "Ako u mome srcu piše da je Isusov put, moj put, ko to može izbrisati, ili bježati i skrivati se od toga?"

Onda smo imali četrnaest odnosno petnaest godina a izgovarali smo riječi čije smo značenje tek kasnije otkrivali. Pa iako se on izražavao ''gradskim'' jezikom, jer mu otac smatraše da je naš otočki jezik manje vrijedan, to nije smetalo da postanemo dobri prijatelji. A otac mu bijaše ''građanin'' koji se sa obitelji doselio u naše misto jer je dobio posao u upravi otočkog brodogradilišta. I dok su naši vršnjaci ganjali djevojčice, po prvi put se opijali, izlazili u disko, vozili motore, mi smo svaku slobodnu večer, kad je bilo pogodno vrijeme, išli u ribolov. Bili smo sramežljivi čudaci koji se uvijek držaše po strani. Obrisavši crvene oči, nastavio sam čitati:

"Kad sam rekao svojima da bih želio biti svećenik, otac je kaišem pokušao izbrisati one riječi iz moga srca. Nije uspio. Uspio je samo slomiti majčino. Ja još uvijek nosim krunicu koju mi je dala kad sam, sit njegovih udaraca i ponižavanja, otišao od kuće. Krunicu i njezin blagoslov.
Jedini si mi ti pisao i hrabrio me da ustrajem na svom putu. I vidiš, čini mi se kao da smo ti i ja jedno; ti imaš riječi ali nikada nisi imao snage poslušati ih, pokušati oživjeti svoje riječi. Ja nikada nisam umio lijepo pisati kao ti, ali se nisam bojao učiniti onaj prvi korak u životu, korak kojim ostaviš prvu stopu na stazi svojih snova. Ja se nisam bojao slijediti svoje snove. I zato, ako ti Bog dade da dođeš k svijesti, sjeti se što si mi bio obećao.
Uvijek si govorio kako se čovjek rodio gol, i da je u tom trenu imao jedino svoju riječ. I kad bude umirao ona je sve što može ponijeti sa sobom. Zato ZNAM da ćeš doći k svijesti, Bog je nešto naumio s tobom. Osjećam to cijelim svojim bićem. Sjeti se svojih stihova:

... Beskrajna je Božja sila
Al još veća njezina je milost
Zapinilo plavo more
Jel' da slomi Zloga
Il' da uzme svoju svitlost..?

Imaš ti još puno toga za napisati. ''Što doktori znaju... " – sjećaš se? Nemoj klonuti duhom, imaj vjere i tako će ti biti. I linčino, kad se probudiš nemoj zaboraviti nazvati starog prijatelja.


Tvoj Ivan"



"Slijediti svoje snove " – odjekivalo je u meni dok se jedva uspinjah stepenicama. Bio sam užasno slab, što nije bilo ni čudo jer, što koma, što bolest toliko su oslabile moje tijelo da više uopće nisam osjećao nikakvu želju za hranom. "Bolje, prije ću partiti" – pomislio sam, a onda me nešto pecnulo oko srca. Sjetih se Ivanovih riječi i moga obećanja da ću jednom objaviti sve moje pjesme.
U trenu me svladala slabina i ja klonuh na predzadnjoj stepenici. Udovi više nisu bili moji. Klečao sam na koljenima, zatvorenih očiju, i polako počeo gubiti ravnotežu. Začudo, nije me zanosilo prema naprijed, budući sam imao dobar komad nosa, već unazad. Taj osjećaj trajao je jednu sekundu, ali meni izgledaše kao cijela vječnost jer bijah posve nemoćan, kao malo dijete.
"To je to " – pomislih, očekujući da će lom kostiju biti zadnji zvuk koji ću ponijeti s ovog svijeta. No, nešto me zaustavilo, neka nevidljiva ruka.
''Opet ona."
Onda su tu nevidljivu ruku zamijenile dvije čvrste ruke te me snažno primile ispod pazuha. Glava mi je klonula prema naprijed i ja sam kroz milimetar odškrinute kapke vidio dva sjajna plava okašca.

Gordana, druga sestra s našeg odjela, govorila mi je dok sam nakon petanestak minuta, u sobi na krevetu, dolazio k sebi:
- Eh, pa niste vi još za šetnju. Treba uhvatiti malo snage pa onda ići joggirati – šalila se ona.
- Da nije bilo maloga Jovice, sada bi umjesto obloga na vaše čelo stavljala gips.

Znači ona nevidljiva ruka, koju klonut bijah osjetio, bila je ruka mog malog prijatelja. Potražio sam ga pogledom i njime mu uputio onaj iskreni izraz zahvalnosti kakav se samo iz pogleda može pročitati. Na trenutak mi je uzvratio pogled i ja osjetih da je razumio jer mu oči dobiše neki čudan sjaj. Ili je to možda bio odsjaj mora koji mu ona slika, što ju je čvrsto rukama stezao na grudima, ostavila u očima.
I dok onako iscrpljen tonuh u san, zadnje što sam pomislio bilo je: "Znači ovako izgledaju anđeli".

- 01:16 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 23.01.2010.

30 + 1

30 + 1




Slijedeći su mi dani prolazili u vježbama koje imaše za cilj povratiti snagu i gipkost mišićima. Ili drugim riječima – ponovo sam učio hodati. Rane od ležanja polako su zarastale i sve manje boljele. Oduvijek sam bio dobar učenik i ubrzo sam se opet mogao služiti vlastitim tijelom.
Selili su me iz sobe u sobu a onda mi rekoše da ću se u slijedećoj zadržati malo više. I tako, ukrcao sam se u sobu br. 316 – popularnu šesnaesticu. Majko moja – kakva posada! Između četiri zida predviđena valjda za šest kreveta, stisli su njih osam! Pardon devet, jer nakon što mi je sestra pokazala moj krevet (prvi lijevi do prozora), druge dvije odnekud doguraše i taj deveti, smjestivši ga nasred sobe.
Preletio sam pogledom po cimerima i dok sam išao prema krevetu učinilo mi se kao da koračam između grobova a ne kreveta; oni tužni ormarići bijahu spomenici, a blijeda lica poput uvela cvijeća gledahu u pod. Nitko od nas ne voli bolnicu, najviše zbog onog karakterističnog mirisa. U ovoj sobi, pored tog "domaćeg", osjećao se još neki dublji miris, rekli bi pjesnici – miris smrti.
I kao da netko u tren zagospodari mojim mislima, te u njih dozove sliku tihog proljetnog jutra kad sam berući šparoge u polju, pod stablima maslina naišao na osušenu travu. Ta je trava bila polivena otrovom, i polako umirući, oko nje se širio oštri vonj truleži. Svuda uokolo bijaše proljeće, miris cvijeća, pjev ptica, kapi rose, život...sve to – samo metar dalje. A pod starim maslinama...gluha tišina i neprirodna žuta boja od koje i stoljetna debla zazirahu.
Poželjeh biti vojnikom i poginuti na bojnom polju, ili u nekoj veličanstvenoj oluji pokoriti se snazi mora...sve...sve je bolje od ovoga.
Bože, zar sam zaslužio ovakav kraj?
Zašto si me ostavio...
Od ovih misli ispunjenih očajem otrgnula me djetinja ručica, koja ispod plahte izviriše preko ruba kreveta. Prsti skupljeni, dlan okrenut prema gore kao da nešto moli. Prišao sam bliže i ugledao dva krupna plava oka što nesvijesno zuriše kroz mene. Osjećajući prekrasne plave oči, kojima sam slučajno stao na put, pomislih kako je on možda čuo moje misli o uveloj travi, o proljeću. Možda želi da mu donesem malo igre sa livade... No, tko sam ja pa da oživim osušenu travu...
Ni jednu misao ne dovrših do kraja. Spustio sam se na krevet, lice zario u jastuk, i niti glas sestre nije mogao zaustaviti bujicu što poteče iz mog srca.

- Ovo je vaš ormarić – ljubazno je pokazivala nekome koga je dopratila nakon mene.

Došavši malo k sebi pomislih kako su siva vratašca idealna za natpis: "Ovdje počiva..."
Nije dobro. Još uvijek dišem, još uvijek mi srce kuca, a ja mislim o mramornim pločama. Ovaj kraj života, što ga sudba uze u svoje ruke, činio mi se još bližim i užasnijim, sada kada vidjeh oko sebe sva ova napaćena blijeda lica upalih očiju. Osim plavih djetinjih, ništa ne uzeh u misli dok lagano tonuh u polusan, valjda iscrpljen naporom koji uložih na putu od kreveta do kreveta. No, malo jačim glasom, sestra me ponovo dozvala među budne pitanjem je li sve u redu.
- Ništa, ama baš ništa nije u redu... – promrmljao sam u bradu, onako, više za sebe.

To jutro preskočio sam doručak i do ručka se nisam usudio podići glavu sa jastuka. U glavi mi, kao u nekoj noćnoj mori, odjekivaše glasovi mojih cimera, koji ponekad više nalikovahu režanju bijesnih pasa nego ljudskom razgovoru. Suhi promukli kašalj od nekud sa drugog kraja sobe, nagnao je i moja pluća da mu odgovore. A taman sam bio zaboravio na kašalj i bol. Čudno je to kakvi smo mi ljudi, čim se pojavi bol odmah postanemo malodušni. Peckanje u plućima podsjetilo me na svršetak priče koji mene čeka. Pa da, život je samo priča, a i dva i pol mjeseca bijah pošteđen boli.

- Uletilo! – promrmljah.

Evo, moj obrambeni mehanizam odmah je odgovorio onoj malodušnosti i beznađu, tek toliko da znaju s kim imaju posla.

- Ručak! – zvonkim glasom pozove nas sestra. Okrenuo sam se i ustao, te po prvi put dobro osmotrio lica sa susjednih kreveta. Preletivši pogledom preko svih, opet se zaustavih na onom najmlađem.
- Jovice, hajde ustani, idemo ručati – pozove ga sestra. Svi već napustiše sobu kad ona priđe njegovu krevetu i počne ga moliti da ustane. Blijedo lice gledaše pravo u balkon niti ne trepnuvši očima. Želeći pomoći, pružio sam ruku u kofer što stajaše ispod mog kreveta, i iz brda razglednica i slika odabrao jednu. Prišao sam mom malom susjedu sa druge strane kreveta te se nasmiješio sestri.
- Ajde mladiću upadaj! Idemo do Afrike nešto poisti.

On je najprije začuđeno promatrao sliku a onda mene. Opet se susrele naše plave oči, i tko zna da li one, da li prekrasan putnički brod, podigoše svog novog putnika iz kreveta. Sestra je bila još više iznenađena. Čak je priznala da je pomislila kako će ga opet morati nositi.
Pričekao sam da obuje papuče, primio ga za mršavu ručicu te krenusmo iz sobe. Laganim, nesigurnim korakom prišli smo stolu koji se nalazio na samom kraju hodnika. Na ovom katu bilo je šest soba i, koliko sam razumio, na ručak su išle dvije po dvije sobe jer nije bilo stolova za sve pacijente istovremeno. Na kraju drugog stola, primjetih dva slobodna mjesta te odemo tamo. Držeći dječaka za ruku, odmaknuo sam stolicu od stola kako bi on mogao sjesti, kad sa suprotne strane začuh oštar glas:
- Zauzeto! To mjesto je zauzeto!
- Oprostite – rekoh, i mi otiđosmo za drugi stol sa kojega su upravo ustala dva čovjeka. Ali i tamo nas dočeka isti neljubazni glas.
- Dobro sačekaćemo.

Kad sam nakon pet minuta vidio da nitko ne dolazi na ona mjesta, a nas dvoje stojimo kao stupovi sa plastičnim ''tacnama'' u rukama, jer u međuvremenu stigoše i druga kolica sa hranom, shvatio sam da vlasnik onog "glasića", osoba (ne mogu reći čovjek) od nekih 40-ak godina, obješenih obraza i masne kose, očito ne želi naše društvo. I kad taman htjedoh otići do sestre i pitati je kakva su pravila na ovom odjelu za vrijeme obroka, za preostalim stolom troje je završilo s ručkom i ja sjedoh svog malog prijatelja pored sebe, odlučivši ignorirati onog tipa u slučaju da se opet javi.
Na svu sreću, šutio je mrko nas gledajući. Ja više uopće ne bijah raspoložen za jelo, jer me u želudcu uhvatila ona poznata nervoza što se javi kad god imam posla s ovakvim osobama.
A ni moj mali prijatelj nije bio gladan budući je pognute glave zurio u pod.

- Što je, nisi gladan? – pitao sam ga tiho, ali odgovorio mi je samo nervoznim okretanjem razglednice ispod stola.
- Ajde, kad poideš, gremo u kabinu...ovaj, sobu, pa ću ti pokazati koliko iman puno lipih stvari. A iman ti ja i lipših brodov od toga.

Ništa. Nije čak ni podigao glavu.

- Ajde... e, a jesan ja glup. Pa mi se nismo upoznali. Ja sam Vili, a kako se ti zoveš?

Niti riječi.

- Razumin. Ne priča ti se sa mnon. Možda si ti želi brod a ja ti samo smetan. Oprosti, iden ja ća...

Učinio sam pokret kao da ću ustati, a on podigne glavicu i niz obraze mu kliznuše dva mala bisera. Što sam sve mogao taj tren pročitati iz nevinih očiju. Toliko samoće i očaja ne nađoh niti pred ogledalom. Htio sam ga upitati zašto plače, kad nas ona sestra od maloprije prekine pitanjem:
- Jeste li se snašli?
- Jesmo hvala. Ali da vas pitan; je li ovdi svako ima svoje misto za stolon ili se može sisti bilo di?
- Ma možete vi slobodno sjesti gdje god ima mjesta. Vidite da imamo šest soba a samo tri stola, pa idu dvije po dvije sobe, jer ne mogu svi odjednom. Danas je vaša soba bila zadnja po redu za ručak, ali ste zato sutra prvi. Nego, doktor bi htio porazgovarati sa vama nakon ručka. Doći ću po vas...
- U redu, ali oprostite mi... – rekoh i pružih joj ruku - ... ja sam Vili.
- Sandra. Drago mi je.
- Nego, moj prijatelj mi neće reći kako se zove.
- Zove se Jovica... – reče i namigne mi - ...ali ne voli baš puno pričati. Hajde Jovice pojedi to pa...
– u pola rečenice prekine je zvuk razbijenog stakla i ženski krik:
- U pomoć!

Ona se okrene i otrči hodnikom prema sobi iz koje se začula vika a Jovica me ustrašeno primi za ruku. Nisam imao snage ustati i zadovoljiti svoju radoznalost jer mi se na tren zacrnilo pred očima. A i nikad nisam baš uživao u tuđim svađama jer hodnik počne donositi uzbuđene miješane glasove. Vidio sam kako Sandra žurno odvodi jednog mladića koji rukom pridržavaše ranu na glavi iz koje je lila krv. Gotovo svi pacijenti s odjela pohitali su na mjesto zbivanja dajući razne komentare koji u meni izazvaše još veću odbojnost prema ovim ljudima.
Izgleda da je neki mladić udario glavom o prozor i razbio staklo. Hm, to je bila službena verzija, a neslužbena – da je neki Slave razbio Saši glavu, jer mu ovaj nije htio dati novine.
Dok su majstori popravljali prozor u našoj sobi ja sam započeo razgovor s jednim od cimera, simpatičnim starčićem. Objasnio mi ko je Slave – onaj neljubazni sa ručka. Slave bijaše nakon godinu dana ratovanja otpušten iz vojske. Zbog čega, nije znao, ali mi reče da ga se pazim jer koga on uzme na zub taj loše prođe. Bolovao je od raka pluća i već je imao jednu operaciju. Mrzio je svih i sve, i hvalio se da je pobio četrdeset ljudi dok je nosio uniformu. Uto mi je sinulo zašto je možda za ručkom bio onakav. Taman sam ga htio nešto upitati, kad eto Sandre i ja otiđoh kod doktora na razgovor. Primjetio sam kako me Jovica ispratio pogledom...


Sijedi doktor počeo je okolišati pa sam mu rekao neka ne mulja nego mi otvoreno kaže kakve su mi šanse i koliko vremena još imam. Na trenutak je zastao a onda rekao:
- Mjesec, najviše dva... vaša je bolest dosta uznapredovala, zapravo da niste bili u komi, koja ju je očigledno usporila, već bi...
- Dobro... – prekinuo sam ga - ...a onaj dečkić Jovica, ča je sa njin?

Da je bilo snimiti njegov pogled skrivenom kamerom... Upravo mi je rekao da imam mjesec dana života, a ja se raspitujem za drugoga. No brzo se sabrao i ispričao mi priču:
- Jovica je sin "njihovog" pukovnika, bivšeg zapovjednika jedne vojarne tu u blizini grada. Prije nego je počeo rat, bio je na pretragama u ovoj bolnici i otkrili smo da boluje od leukemije. Neko je vrijeme proveo kod nas, pa bio otpušten kući da bi ga nakon par mjeseci opet primili u jako lošem stanju. Njegovi roditelji otišli su sa vojskom ostavljajući ga na milost i nemilost, samoga. I eto, već je skoro godinu dana sa nama. Nisu ga htjeli vući sa sobom nego su ga se odrekli ko bijesna psa – bio je zaključak fakultetski obrazovana čovjeka zaduženog za rad s ljudima. Još je i dodao da: ''Kakvi su to ljudi, kakvi su to roditelji?''
- Možda onakvi, da su procijenili kako njihovo dijete ima veće šanse za preživjeti ovdje nego putovati s njima tko zna gdje – rekao sam ustajući.
Sa koliko me samo prijezira gledao dok sam odlazio.

Nisam podnosio ljude koji su u stanju u sekundi osuditi čovjeka. Možda ja griješim i možda je njegova majka stvarno bez srca pa ga je ostavila ovdje. A što ako ona svaki dan lije suze, na grudima stišćući njegovu sliku i moleći Boga da joj dadne priliku, bar još jednom, samo jednom, vidjeti njeno najmilije? Tko smo mi da imamo pravo suditi i osuditi druge?

Cijelo to poslijepodne i večer, razmišljao sam o njegovim riječima i što sam više gledao ono siroto dijete, to sam prije želio otići sa ovoga svijeta. Istog dana doznao sam i to da još nije progovorio ni jednu jedinu riječ od kada je stigao ovamo. Doktori su to nazivali poremećajem ili bolesnim stanjem, a ja bih to nazvao mudrošću jer svaka riječ izgovorena iz čistog djetinjeg srca, u ovome paklu, bijaše uzaludna.

- 00:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 22.01.2010.

Kad sam konačno došao k svijesti, mahovina i bršljan odavno obrastoše humak u kojem ljeto mirno počiva čekajući uskrsnuće. Dapače, krošnje stabala bez ijednog lista, poput zvona s crkvenog tornja – rekli bi pjesnici, tužno navijestiše skoru smrt jeseni. Ja, naravno, nisam mogao znati što se točno događa oko mene. Probudio sam se mamuran, kao nakon teškog pijanstva. Slike pred očima mijenjale se kao da gledam glazbeni spot. A televizija u veš-mašini. Centrifuga uključena. I još i inkasator buba po vratima.

- Ajme, neću više piti – bilo je prvo što je izašlo iz mojih usta ( i po ko zna koji put).
- Šinjorina molin vas, nemojte tako bubati klompama, glava će mi puknuti – rekao sam mladoj djevojci koja je upravo ušla u sobu. Uslijedilo je razbijanje neke boce koja joj je ispala iz ruku.
- Bilo bi bolje da san muča... – nisam ni završio rečenicu, a ona je nestala iz sobe dok su udarci njenih "mekih" papučica odzvanjali hodnikom.
- Ajme..!

Mutnim pogledom pretražio sam sobu. Ništa zanimljivo; nekoliko tipova (podijeljeno sa dva) koji su još spavali. I skoro prazna bočica uštekana u moju ruku. Prazna? A da ono što se maloprije razbilo nije bila moja večera? Večera? Pa zar nisam..?

- Auu šit!

Iako mamuran, sjetio sam se svega. A oni silni doktori i sestre nisu mi rekli ništa novo. Čak su me i davili nekim glupim pitanjima, tipa; kako se osjećam, koliko prstiju vidim, i tako dalje.

- Znate što... – odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke - ...ne govorite svi u jedan glas jer mi u glavi buba ko da san došo s partija. Nego vi meni lipo recite kako san ja dospi ovdi?

Odgovorio mi je mlađi crnokosi doktor, valjda glasnogovornik lokalnih pijanaca koji bijaše zadužen i za moj slučaj:
- Našli su vas u gradu ispred jednog kafića. Pali ste u nesvijest i pri tom udarili glavom o nešto jako tvrdo i oštro, budući ste ovamo stigli gotovo iskrvarivši i u dubokoj komi...
- Oprostite što vas prekidam ali mogu li dobiti nešto gazirano jer znate, uvijek kad se poslije pijanke probudim, mamurluk mi jedino mjehurići mogu razbiti – upitao sam tečnim gradskim naglaskom da im se uvenjam, budući je svima bilo jasno da sam nekud odozdo.
- Mamurni ste? – osmijehnuo se vidjevši s kim ima posla, a onda nastavio: - To sigurno nije od pića, jer koliko ja znam nitko vam ovdje već skoro dva i pol mjeseca nije točio alkohol. A i ne vjerujem da ste baš nedavno izlazili vani jer tu ležite bez svijesti toliko dugo da bi i bačva rakije bila ishlapjela.
- Ča ste to rekli? Koliko već ležin ovdi?
- Skoro dva i pol mjeseca, točnije 67 dana.
- Pa ča onda čekamo, ajmo nešto popiti!

Još isto jutro po cijeloj se bolnici među osobljem proširila vijest da je neki dečko, probudivši se iz 2,5 mjesečne kome, prvo upitao: "Pošto dolar, je se diga?", a onda tražio da mu donesu pelinkovac da "malo ispere miris formalina iz usta".

- 23:58 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Probudio sam se, isprva pomislivši u raju, no to je bila samo soba bijelih zidova. Bijelih? Ne vjerujući očima koje bijahu užasno teške, htio sam okrenuti glavu u desno ali me nešto poput užarenog noža ubode u vrat i ja odustah jer bol bijaše tako jaka da i oni bijeli zidovi u tren gorješe jarkim plamenom. Zatvorio sam oči i osluškivao jer me život naučio da očima ne treba baš uvijek vjerovati. Ništa! Urlike nečovjeka i plač motora, zamjenio je ugodan jednoličan zvuk, nalik onome što dolazi iz televizije prije no što počne program, onaj ugodni tuuu....

"Pobiga san ti..." – pomislih i umjesto osmijeha, na licu osjetih nešto teško, nešto što me stezalo.

Prestrašen, otvorio sam oči i, stvarno...kao kroz maglu oko mene su plesali bijeli zidovi, a ovo što me stezalo na licu mora da je neka maska. Malo po malo, počeo sam racionalno razmišljati. Bio sam u bolnici. Kojoj? Gdje? Zašto? – bila su samo neka od milijun pitanja što mi proletješe kroz glavu.

- Nema veze...bilo...di...samo da san pobiga...

A onda, svijestan kako izmakoh limenom paklu, blaženi spokoj razvuče mi usne u smiješak i suze navriše od sreće niz obraze. Sreće? Pa ja ne znam ni gdje sam, ni što radim ovdje a plakao sam od sreće. Valjda od slabosti i uzbuđenja, vratih se u san i to s osmijehom na licu. Šteta što ga skrivaše maska za disanje, jer to bijaše prvi iskreni osmijeh kojeg uspio sam prošvercati iz pakla.

- 00:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2010.

*
Kakva su ovo lica oko mene? Prazna trupla do stopala ispunjena tamom. Prazni pogledi, koji sjeku na pola, premazani su bolom, krcati sline i zavisti. Riječi im uronjene u mržnju nemaju djece jer još dok bijahu plod poslužiše za hranu psima. Režanje je zvijeri glas njihova srca... Srca?
Kakva su ovo srca oko mene? Crvotočina im izglođala srž pa bljuvotinom ispunila rupe.
Svaku riječ koju prozbore, prati roj muha zlatica koje, umjesto zlata, legu stotine sićušnih crva što otrovati će i najčišće srce, ako nije cijepljeno cjepivom neraspadljivim - ljubavlju!

*


Danas je zadnji dan ljeta za pesimiste ili prvi jeseni za optimiste. Bilo kako bilo, meni evo još jedno ljeto pobjeglo ispred nosa. A živio sam za njih. Nekada. Dok bube ubačene u uho nisu izrovale puteve sumnjama u živom tijelu uspomena i oduzele lijeka besanim noćima moje moguće starosti.
Kakva su to bila ljeta! Mladi, divlji, veseli i žedni, otkačeni sto gradi. Žedna mladost, žedna hladne pive, cura, kupanja i plesa. Žedna i slijepa mladost – to smo bili mi. Psići progledaju dva tjedna nakon rođenja i vide do smrti, a mladost da bi vidjela i nakon smrti, mora progledati pa opet oslijepiti jer nije svaka sljepoća ista. Ipak, svaki put kad duša pred oči dozove slike onih bezbrižnih dana, krhotine srca nemirno zaigraju, a svaki udisaj zraka kao da zapali baklju u plućima kad onako jako zapeku. Daleko su moja ljeta. Počivaju u miru mora vrelih suza.
Vožnja autobusom i nije baš naporna ako čovjek ima o čemu maštati. Ostali putnici ili su spavali, ili su listali tko zna koje sve novine jer nas je bilo svih rasa i kolura. Možda se varam, ali mislim da sam jedino ja od svih putnika gledao vani u zadnji ljetni jutarnji sumrak i želio da eno...baš ona provalija bude moj zadnji stan. Tek što bi prošli kraj nje, napinjao sam pogled u daljinu i priželjkivao – možda bude slijedeća.
Nije to ništa neobično... moja želja da budem prah. Nakon mjeseci dugih kao stoljeća provedenih ploveći po svim morima svijeta, bio sam otupljen od boli i nasmrt iscrpljen, što zbog brodske samoće i surovosti a što zbog čestih napadaja suhog kašlja. Zatvorio sam oči i probao ne misliti na bol, ali ma koliko se trudio ona je uvijek iznova pronalazila neku kozju stazu i iznenada sa tisuću rogova zabadala se u moje grudi.
Promatrao sam lica mojih suputnika pomalo ljubomoran i zavidan na svaki tračak spokoja koji bi njihove usne razvukao u onaj neprimjetan blaženi osmijeh. Ali kako me u životu zavist i ljubomora nikada nisu obuzimali do kraja, taj osjećaj nestao bi jednako brzo kao što se i pojavio.
Još su mi u glavi odjekivale riječi Dr.Sultana na lošem engleskom jeziku: "Morate se odmah javiti svom liječniku – idete kući". Kući. (Home). Kako to lijepo zvuči makar bilo izgovoreno i na engleskom. Lijepo i daleko. Još dalje je zazvučalo kad sam kroz tanke zidove čuo njegovu dijagnozu. Točnije, od svega što je rekao Drugom palube, našem brodskom "doktoru", samo se jedna riječ poput mača usjekla u moju svijest. Riječ koja na svim jezicima svijeta znači isto, i koja u ljudskom biću izaziva paniku i užas od polaganog i bolnog umiranja...
Rak. Rak na plućima.
A u životu nisam zapalio više od trideset cigareta, i to samo onda kada pijan nisam mogao ekipi reći da me voze doma, već bi sa dva prsta lupnuo po usnama – onako kako se traži cigareta... Dakle, čim bi ja onako kao pravi nesretno zaljubljeni pijani pantomimičar zatražio cigaretu, odmah bi moj najbliži brat po čaši pozvao nekog od šofera da se spremi za akciju spašavanja, jer bilo je pitanje minuta kada ću zakomiti.
Bio sam i još uvijek jesam najljući zagovornik protiv pušenja. Možda je k tome pridonijelo i moje bavljenje sportom, ali ja sam prije svega volio friški, čisti zrak. Volio sam punim plućima udahnuti slankasti miris valova; razlikovati mirise dana od mirisa noći, uživao sam u proljeće kada se zemlja iznova rađala. Zato sam oduvijek prigovarao svima oko sebe: "Ne pušite! A ako već morate, okrenite to smeće da ne dimi u mene!" No, redovito sam pobirao samo podrugljive odgovore, a nerijetko morao otrpjeti i puhanje dima pravo u lice, što je zapravo trebao biti odgovor na moju zamolbu. Gotovo uvijek bi odgovarali: "Ako ti smeta dim zašto dolaziš u kafić – ostani doma!" Ma ostao bi ja doma, i ne bi mi niti nos provirio na takvo mjesto, da mi srce nije ludjelo za jednom curom koja je i sama dimila ko velika. A srce ne pita za razloge niti mari za sitnice. U mom slučaju kao da sam slutio da će to biti kobna sitnica.
Eto, povišena temperatura, suhi kašalj uz bol u grudima, to jest ''lagana'' upala pluća koju sam ''preležao'' na nogama, pretvorili su se u moju smrtnu presudu. Možda bi bilo bolje da nisam ni išao kod doktora. Bar bi još uvijek mislio da sam samo malo prehlađen. Dr Sultan se je čudio kako sam prošao liječnički pregled jer nas pomorce pregledavaju kao da smo astronauti. Ko zna, da onoga dana kad sam bio na pregledu, nije bila gužva možda bi doktor umijesto pitanja da li pušim, bio ispisao uputnicu za snimiti pluća. Tada sam mu bio zahvalan jer sam bio gotov puno prije nego inače. Izbjegao sam pješačenje do bolnice, dosadno čekanje u redu, dvogodišnju dozu zračenja...sve to samo zato što ne pušim. Kad sada razmišljam o tome, vidim da je Bog već onda imao plan za mene.
Ja nisam svetac da bih smrti bez riječi mogao gledati u lice. Ja joj se smijem u brk. A samo sveci, onda oni koji će zauvijek ostati djeca, i budale – ne boje se smrti. Ovi prvi zato što imaju vjeru, drugi zato što im je tako dano odozgor, a ovi treći zato što su – budale! Pitam se u koju skupinu ja pripadam? Možda u neku četvrtu? Tko zna, čudan sam ja čovjek. Netko će imati pune ruke posla kad se pojavim pred Zadnjim sudom.
Što reći o svecima? Osim onih iz kalendara i priča, ne mogu se dosjetiti da sam i jednoga upoznao.
Na one koji će zauvijek ostati djeca u duši, netko gleda kao Božju kaznu, a oni koji imaju prilike upoznati ili raditi sa takvim ljudima, ne sažaljevajući ih, nazvati će to blagoslovom jer u srcima i duši takvih ljudi živi samo djetinja nevinost. A nije li rečeno: "Ne priječite dječici k meni, jer kažem vam ako ne budete kao djeca, ne nećete vidjeti moga kraljevstva."
A o budalama bi se dalo pričati danima. Najgori su oni što pijani ili drogirani jure cestama, a najopasniji oni što bez časti nose uniformu. Oni što si oduzmu život zbog neuzvraćene ljubavi, nerazumijevanja okoline i nesposobnosti da se prilagode promjenama, možda oni imaju posebnu klupicu pred Sudom jer bijahu zli prema samima sebi. Najveći je grijeh tih ljudi sebičnost prema obitelji, prijateljima, bližnjemu svomu. Ali tko sam ja da ih sudim kad i sam toliko puta poželjeh biti prahom.


Bilo je oko osam-devet sati, i sunce se još nije vidjelo u punom sjaju jer ga zaklanjahu visoke zgrade, ali su se zato lijepo vidjeli podočnjaci na mom licu, blijedom kao u nizozemskog djeteta koje, zbog smoga, sunce vidi jedino na romantičnim razglednicama. Primjetio sam kako me mala brkata konobarica mjeri okom, kao da se sama sa sobom kladi hoću li se, ili neću, srušiti na pod. Valjda mi je i zato prišla rekavši:
- Mogu naplatit?
- Vrag vam brani... – promrmljao sam onako za sebe i nesigurnim rukama dao joj novac. Biti će joj se brk još uvijek smijulji, budući je dobila napojnicu ko da radi u Grand Hotelu. Neka. I zaslužila je. Ma ipak joj nisam mogao reći: "Za bricu", a to znači da nisam dovoljno "marendao".
Nedugo zatim krenuli smo dalje. I što smo više odmicali, mučnina u stomaku bivala je jača. Nije to od pića jer sam se skoro sasvim razbistrio. Na koncu, nisam puno ni popio – malo više od pola boce. Moje piće bilo je pelinkovac, crno i gorko kao moja prošlost i...budućnost. Pa ipak, kad mi život svakog dana nudi samo gorke peline, ja se napravim malo lud pa na svoj račun ispijem kruškovac, slatki kruškovac. Drugim riječima, kad me već život nije mazio, veseliti ću se svemu onome što se ostalim ljudima čini malim i nevažnim. Evo upravo je sunce, koje zadnjih godinu dana nisam baš često imao prilike vidjeti, izmamilo na moje lice lagani smiješak. Čak mi je i srce zakucalo jače jer ni jedno sunce ne sija tako lijepo kao ovo naše.
Još od kada pređosmo granicu, činilo mi se kako bol u plućima slabi, a kad stigosmo na cestu koju sam poznavao iz studentskih dana, pritajila se poput kameleona ili žabe krastače čekajući pogodan trenutak da me ošine svojim dugim jezikom. Da...ovaj kvart bio mi je skroz poznat. Znao sam svaki kamen i hrast pokraj ceste. Tamo gore, dvije ulice poviše, proveo sam zasigurno tri od skoro pet godina koliko ukupno vremena utroših studirajući.
Na moju sreću ili nesreću, zaustavili smo se i ondje. Polazak autobusa nisam dočekao na svom sjedalu br. 35. Stajao sam na peronu s malim koferom u ruci i pogledom ispratio bus misleći kako bi bilo lijepo – tako i svojim brigama platiti kartu u jednom smjeru. Zamišljao sam kako će bus stići u moj rodni grad bez mene, uostalom jedino što me vezalo za njega bile su uspomene a njih sam uvijek mogao dozvati u misli ma gdje bio. Nije me bilo briga ni za veliku putnu torbu koja je ostala u prtljažniku, jer sve ono najvrijednije bijaše mi u ruci. No, kako objasniti moj ostanak na ovoj usputnoj stanici. Reći kako me ugrabila neka ogromna ruka i zadržala vani, bilo bi razumljivo samo pjesnicima, dok bi to psihijatri svrstali pod kakav sindrom.
Dok mi se, još u busu, rodila ideja da se iskrcam, u prvi mah odbacio sam je kao neki kič moment iz kakvog niskobudžetnog filma. A onda sam shvatio da život i jest u stvari jedna vrsta filma, i da čitav svoj dosadašnji život provedoh kao statist. No ni to nije bilo odlučujuće. U mojoj prošlosti još ima otvorenih rana, a jedna koja me pekla možda i najjače, rođena je upravo ovdje, šetala je ovim ulicama i udisala ovaj isti vrući zrak. Možda se u srcu rodio sićušni tračak nade da će opet ugledati njeno drago lice, čuti njezin topli osmijeh, jer upravo taj osmijeh bijaše najbolji lijek protiv užasnih rana što oplahivahu dušu poput naopako okrenutih bodlji u ježa. Zapravo, primila me neka nevidljiva ruka, prstima stegla oko vrata i tiho šaputala: ostani...ostani..., i što me jače stezala to je krv u meni proticala brže (krv, ne pelin), a u ušima glasnije zujahu ljuti rojevi uznemirenih osa. Pomisao da ću je opet sresti, da ću makar i izdaleka vidjeti njezin dragi lik, podigla me poput pera i spustila na peron. Razum je urlao, ali stisak tajanstvene ruke bijaše jači i moji udovi tek mirno ispratiše autobus.
Dugotrajno sjedenje u autobusu, iscrpljenost, bolest – učinili su svoje. Kao da netko kuhačom promiješa sliku pred mojim očima te se umalo sruših. Spas pronađoh na, čudom praznoj, klupici pokraj perona. Nakon par minuta smogao sam snage potražiti u koferu mali sivi ručnik kako bih otjerao ovu vojsku kapi znoja što zaposješe gotovo svaki rov na bojnom polju – mome licu.
''Kofer'' je u stvari bila starinska kožna torba, kako bi mi otočani rekli – valiža, koju sam ja zvao koferom jer mi je bila toliko draga da je unatoč njenoj ne odveć velikoj nosivosti, nisam htio zamijeniti novim, modernijim i puno praktičnijim koferom, a dao mi ju je otac kad prvi put otiđoh na more. Tako sam u njoj nosio par komada rublja i najdraže odjeće dok su ostatak zauzimale moje uspomene, zapravo sitnice kao što su fotografije, suveniri, te poveća hrpa papira ispisana mojim pjesmama i plemenitim mislima. Zatim je tu bio još niz predmeta koji skupa sa torbom nisu vrijedili ni sto dolara ali za mene bijahu neprocjenjivi. Ispod onoliko papira jedva iskopah mali ručnik.
Otirući znoj sa lica godila mi je jurnjava automobila, bolje reći vjetrić koji me osvježavao, budući klupica bijaše tik uz glavnu cestu a k tome još i u debeloj hladovini. Zaklopio sam umorne oči i odjednom se ispred mene pojavila neka velika ptica, snažno zamahnula krilima, a ja joj gotovo zapljeskah od sreće što mi pomaže. No, u trenu cesta postade opožarenom pustinjom te nepoznata ptičurina mašući krilima podigne bilijune sitnih čestica pepela koje mi se poput igala kroz nosnice zariše u pluća. Gotovo kriknuh od boli, dok mi se tijelo grčilo pokušavajući zakašljati. Otvorio sam suzne oči i vidio da je ona čudna ptica u stvari gradski autobus – harmonika koji se mjesto miševima i zmijama hranio lož uljem. Još uvijek zgrčen i luđački kašljući, gotovo ne primjetih da se neka ruka lagano dotače moga ramena...i tu zapravo počinje moja priča:
- Jeste dobro? – upitao me mladić milostivog smiješka.
- Jesam, hvala – odgovorio sam, grčevito razmišljajući što mi je bilo. Primjetivši kako iz otvorenog kofera leprša par listova, zatvorio sam ga i pogledao u mladića koji se još uvijek vrtio u krug kao i sve oko mene.
- Evo ovo ste izgubili – reče i pruži mi komad papira, pa onda opet upita: - Sigurno ste dobro?
- Jesam. Hvala vam puno... – pogledao sam u onaj list i još ne shvaćajući što se dogodilo htjedoh upitati mladića, ali on već bijaše na par koraka udaljenom pješačkom prijelazu i tek mi se još jednom milostivo osmijehne. Probao sam usne razvući u osmijeh zahvalnosti ali od njega ispadne samo bolna grimasa na koju i on izbriše osmijeh s lica i samilosno zavrti glavom. Razmišljao sam o tom mladiću još uvijek držeći onaj komad papira u ruci i dalje ne shvaćajući o čemu se radi. A onda...bilo mi je dosta pročitati samo prvu riječ i oči mi se zacrveniše a srce stade, ne udarati nego bubnjati. Skoro se opet onesvijestih.
Znak? Čudo? Sudbina? Ne znam, ali bila je to pjesma koja joj se najviše svidjela i koju je ona odabrala za najdražu.
Ne vjerujem da je itko primjetio toplu suzu koja mi se iskrala iz oka, budući su krupne kapi hladnog znoja bez srama tekle niz lice. Pomislio sam, nije li možda ona ista ruka koja je ščepala i prikovala moje srce za ovaj vrući asfalt, nije li ona izvadila ovu pjesmu koju već mjesecima ne pročitah? Navikao sam da se čuda događaju uvijek drugima, ali ovo uistinu bijaše čudo, budući je kofer bio krcat papira, pjesama, razglednica, pisama... Zašto je ona ruka htjela baš ovu pjesmu mi pokazati? Ne znam, ali odlučih saznati i u sumrak svog mladog života prepustiti se srcu da me vodi. Moje su tijelo kao figuru po šahovskoj ploči života pomicale nevidljive ruke; Dobra i Zla.
Oduvijek sam znao razliku među njima, pa iako tisuću puta u očaju dopustih onoj Zloj da mi vodi tijelo – duša joj uvijek izmicala za dlaku.

Vani je još uvijek, unatoč skoroj smrti po kalendaru, ljeto živjelo sto na sat. Osjećao sam vrelinu asfalta, iako još nije bilo niti podne, ali mene ipak neka čudna studen štipala za leđa. U ovom gradu proživjeh sva godišnja doba. Točno sam znao kako proljeće zaplače poput razmaženog djeteta za svaku sitnicu, a znao sam i kako nakon proloma oblaka ponosno zamiriše ljeto na samrti.
Nekako sam ustao i prešao par stotina metara ali ne vidjeh nikog poznatog. Kao da oni sretni studenski dani u grob odniješe i meni draga lica. Po glavnoj su ulici bezbrižno krivudali neki turisti avanturisti razgledavajući grad. Ljudi su šetali nakon ranog ručka ili pak sjedili na terasama ispred kafića i promatrali šetače. Činilo mi se da je prošla čitava vječnost od kad posljednji put prošetah dragim ulicama. Samo moja vječnost imaše ime i prezime: M.v.''Victoria". Sjetivši se limenog pakla koji mi bijaše domom godinu, dugu godinu, ruke mi zadrhtaše, a trnci niz leđa studen potjeraše prema mozgu te bez najave zateturah. Od pada me spasio zid zgrade koja je, ironično, nosila ime nacionalnog osiguravajućeg društva, te se pridržavajući nje dovučem do spasonosnog hlada ljetne terase obližnjeg kafića.
Dupli pelin, koji sam ispio prije nego ga je led uspio rashladiti, poslužen mi je u visokoj čaši koja je u mojoj ruci proizvodila zvuke kastanjeta. Tužno sam se osmijehnuo pomislivši kako bi sada bilo nemoguće popiti kavu s mlijekom, jer su mi se ruke tresle 7 ş po Richteru.
Tako "osvježen", skupio sam snage i nekako odteturao do dućana u kojem je nekad radila moja simpatija. Trebalo se uspeti preko par stepenica ali mi i one bijahu prevelike. Ni sam ne znam što me vuklo onamo. Zar sam mislio da ću opet ugledati njeno lice s kojeg je rijetko kad silazio smiješak? Ipak slušao sam srce, koje na zvonki dodir njenog glasa što izroni iz sjećanja, zabruji do kraja i ja se uspeh po jednoj, dvije, tri, četiri, pet stepenica...
Na "vrhu" spustih kofer na pod i teško dišući oslonih se o zid. Bijaše hladan i osvježio me toliko da sam uspio prijeći tih dvadesetak metara do spasonosne sjedalice ispred kafića. Odatle sam u miru mogao promatrati ''dućan'' koji je sada bio ured neke privatne firme... nisam mogao pročitati koje, jer slova bijahu pretanka i klanjahu se lijevo – desno, non – stop kao da su pijana.
A onda je odjednom pao mrak. "Ajme, dažiti će...di ću sad... a i tribalo bi vičerati..." – jurilo mi je kroz glavu poput kočije na Divljem Zapadu: ..."Pa ja ništa nisan stavi usta od ... ne sićan se više. Možda prekjučer ili prošle sedmice kad je ono Crna Ruka spremi rižot od mljevenih pilećih vratova, pa san poi samo dezert – Beks na eks."

I čim sam pomislio na brod, nađoh se opet zatvoren u kabini, ležao sam na prljavim plahtama daveći se u prašini i vlastitom znoju, ne puštajući iz vida ogromnu bakulu koja je plazila po razbacanim papirima mamljena tankim mirisom truleži, iz otvorenih praznih konzervi, što ga i smeđi limeni zidovi upiše. U glavi mi je odjekivalo deranje glavnog i plač pomoćnih motora. A odjednom i tu nesnosnu buku, od koje mi se u snu grčiše udovi, propara glas što u meni izazivaše želju prekršiti onu zapovijed – ne ubij! Smijao se luđački, dok s rukama na bokovima stajaše pred otvorenim vratima kroz koja je ulazila jaka svjetlost. Nisam mu vidio lice, ali nisam ni trebao jer čim bi čuo taj neljudski urlik, pred oči bi mi izašao njegov lik: pit-bul, hijena i štakor u ljudskom obličju.
"Nećeš živ odavde!!!" – urlao je zalupivši vratima tako jako da mi se krv sledila, a ja sam ustao iz kreveta i očajnički zario prste u njih, ne bi li ih probio.
I u očaju zavapih: "Isuse pomozi mi..."

- 01:12 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2010.

Drugi Božić
by
Richard Tobiah




PREDGOVOR


Svi slavni ljudi, od sportaša pa do znanstvenika, čemu ili kome mogu zahvaliti na svojoj slavi? Mislim da je odgovor, kako su najprije dužni Bogu reći hvala. I reći će ukoliko vjeruju u njega. A onda tek sebi, tj. svemu onome što su žrtvovali, čega su se morali odreći da bi postali vrhunski nogometaši, fizičari, nobelovci. Sportaši žrtvuju ljeta, sve one lijepe trenutke koje ona nose, nesebično daju vrijeme za koje drugi ljudi žive; rođendane najmilijih, Božiće i Nove Godine. Svi oni mali ali prekrasni trenutci ovjekovječeni fotografskim aparatom ostati će na slikama zauvijek bez njihova lika.
Poznati političari, znanstvenici i svi oni koji pod krinkom brige za druge ljude, za dobrobit čovječanstva, jedno govore a drugo čine, čega su se oni odrekli? U prvom redu Boga, u drugom – sebe ili bolje reći Boga u sebi!
A čega se trebaju odreći pisci ako žele biti slavni? Vremena? Boga? Sebe? Boga u sebi? I kao što nisu ni svi top-sportaši, ni političari, ni doktori isti, tako ni svi pisci nisu isti. Neki se odrekoše svega ovoga. A tko je pisac? Pisac je i sportaš, i znanstvenik, i liječnik, jer on može dati više golova od svih nogometaša na svijetu zajedno, on može izumiti ono što ni jedan znanstvenik neće nikad, i ne postoji bolest koju on ne može izliječiti. Pa tko su onda pisci? Bogovi? - reći ćete. Nisu. Iako se neki tako čine.
Pisci su veza između Boga i ljudi. Uzmimo na primjer žarulju i akumulator. Da bi žarulja svijetlila mora postojati kontakt između nje i izvora. Pisci su vodovi između ljudi i Boga. No, ne koristi samo Bog pisce da bi u ljudska srca pustio svijetlo. Postoji i Zli koji koristi pisce da bi učinio upravo obrnuto – da bi ugasio plamen plemenitosti i dobrote u ljudima. A po čemu prepoznati sa kojeg izvora koji pisac crpi snagu; je li sa izvora Dobra ili izvora Zla? I po čemu prepoznati da li je neki vrhunski košarkaš, pjevač ili pisac - Dobar. Po broju postignutih koševa? Po prodanim nosačima zvuka? Po količini stranica umrljanih tintom?
I sportaši, i pjevači, i književnici su ljudi a ljudi se prepoznaju po svojim djelima. Ne po koševima, ne po hitovima i zasigurno ne po milijunskim nakladama.

- 00:39 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.01.2010.

"Ništa nije slučajno"
Jeste li se ikada zapitali - postoje li slučajnosti u našem životu?
Jeste li ikada pokušali dokučiti u čemu je smisao ljudske patnje?
Je li vam ikada kroz glavu proletio osjećaj da i kada ste sami - da je neko uz vas...?
Jeste li ikada osjetili strahovitu prazninu u svojim srcima da ju je samo topla riječ ili iskrena ljudska gesta mogla ispuniti?
Meni su sva ova pitanja poput noža urezana u svijest. Gotovo da su je raščetvorili. Imao sam sreće, ili me netko tamo gore toliko voli da mi je dao odgovore na većinu pitanja. Zapravo, godinama ih je šaputao u moje uho ali pošto se točni odgovori ne mogu čuti ušima, već srcem, trebalo je proći dosta vremena da nastanu stranice koje ovdje imaju biti objavljene.
Danas živimo u svijetu gdje se više pažnje posvećuje žutilu nego svjedočanstvu. Drugim riječima; da sam ponudio bilo kojoj novinskoj ili TV redakciji - "kućni uradak" neke "slavne" osobe, vjerujem da bi se isti otimali za njih.
Međutim ja sam nudio ljudsku priču koja nije napisana da donese profit već da spasi ljudske živote, da vrati vjeru i nadu u ljubav.
Tiskao sam i podijelio 50 primjeraka te knjige.
Nije svaka donijela ploda ali ono sjemenje što je palo na plodno tlo, izniklo je i obasjalo moju dušu tako silovito da upravo odatle crpim snagu za napisati ove riječi.
Svi oni koji budu čitali neka mi oproste na pogreškama jer ipak, ove riječi su pisane iz srca a ono ne zna za gramatiku niti mari za pravopis.
Počevši od danas, truditi ću se svaki dan podijeliti sa vama par stranica Drugog Božića.
Pa ajmo...

- 23:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

27.7.2003
NEGDI NA PACIFIKU

Danas je dan kada ću početi mijenjati sebe. (Ili je to bilo jučer?) O Bože, koliko li sam već jutara započinjao ovom rečenicom skrivenom u kutu usana.
Zašto bi ovaj put bio onaj pravi, kad već toliko puta pogazih svoju riječ? Možda zato što mi više nitko na ovom svijetu ne vjeruje. Sve koji su me voljeli odavno već razočarah i u njihovim očima postadoh samo "onaj koji se nikada neće promijeniti". Živ sam, al osjećam se samo kao vijest od jednog retka crne kronike; "Pronašli truplo u pustoj sobici..." Živ sam, ali ipak se tako osjećam. Ili ja u stvari i jesam jedan redak crne kronike koji se osjeća živim?
Što sam ja? Jesam li ja čovjek, očajan i usamljen ali ipak čovjek, ili tek sutrašnja crna slova? Želim li živjeti? Ili želim zauvijek ostati obična vijest za koju, bilo tko da je pročita neće osjetiti ništa, ama baš ništa. Jesam li ja Ništa? Ako jesam, i ako ja mogu, budući da nemam nikog, samome sebi reći: "Ti si Ništa. Ti nisi Čovjek. Ti ne želiš Živjeti. Ti si sutrašnja nezanimljiva vijest koju će u novinama objaviti tek toliko da popune prazan prostor"; ako ja dakle, ovo mogu reći samome sebi i srcem osjetiti...u stvari ne srcem, jer ono je u mene samo organ što služi za pumpanje krvi, već onim što nas razlikuje od životinja – razumom, e onda su sve ove slijedeće riječi što imaju biti napisane - uzaludne.
Ako ne želiš pomoći samome sebi, nitko ti ne može pomoći.
Ako želiš živjeti, živjeti ćeš!
Ako želiš umrijeti, umrijeti ćeš, ali prije dobro razmisli jer povratka nema.

- 23:38 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Drugi Božić

25.12.2002.
NA PACIFIKU




I





Prolazio jednom mali mrav kroz Kraljevsku šumu, noseći zrno žita u svoj mravinjak. Idući tako putem, začuje neobičan žamor. Budući je bio mlad i znatiželjan, skrene s puteljka i zađe malo dublje u šumu. Kad tamo - čitav šumski sabor; svi viču i govore u isto vrijeme a neki se i poguraše, te se odjednom, valjda od nesnosne buke i komešanja, probudi vjetar i ljutito zapleše kroz borove krošnje gađajući šišarkama i iglicama usijane glave. Huk vjetra i pokoja čvrga na glavi natjera ih da zašute bar na tren. I onda ostaše tako stajati bez glasa svatko okrenut na svoju stranu.
Bile su tu gotovo sve šumske životinje osim mrava koji su imali pametnijeg posla; skupljati zimnicu kako bi zimu preživjeli bez briga. Znajući da bi ga njegovi mogli kazniti ako ga uhvate, mali se mrav ipak sasvim približio skupu jer njegova znatiželja bijaše jača od straha. Ne mogavši razumjeti odakle je dolazila ona prijašnja buka, upita on tiho komarca što se skrivaše iza jedne šišarke:
- Što se zbiva?
- Pssst - tiho će komarac koji se poput njega radoznalo pritajio, te kao i sva djeca želio dokučiti o čemu to stariji govore.
- Zar ne vidiš da je zamalo došlo do rata?

Još više zagolicajući mravlju znatiželju upita on zašto.

- Pa gdje živite vi...vi...mravi!!!! Zar ne znaš da je danas rođendan naše šumske Vile?
- Aaa, a zato putem nikoga nisam sreo, i zato je proplanak okićen ljubičicama i ciklamama. Aa...a zašto se svi svađaju?

Komarac zakoluta očima i, napravivši se malo važan pred ''malenim'', odgovori:
- Pogledaj malo bolje tko se sve nalazi na proplanku.

Napirući oči mravić se sjeti da u desnom džepu ima naočale. Stavi ih na nos, ponovo pogleda i tek što je razaznao jarke boje paunova i jelenje rogove, kraj njih projuri vjeverica koja, onako u prolazu, slučajno repom zakači naočale te one padnu na jedan jedini kamenčić u krugu od tisuću mravljih stopa, koji se baš tu našao vireći kroz mekani šumski travnjak. Naravno da su se razbile. Zapravo, napuklo je jedno staklo. I dok je mrav podižući ih sa zemlje htio zaplakati, jer kako ocu doći pred oči sa razbijenim naočalima, prene ga galama istovjetna onoj prijašnjoj. Samo što su ovaj put šišarke, razdrmane od prethodnih raspri, stale liti poput ljetnog pljuska. Oni sitniji se skloniše kud koji, a oni krupniji ne mareći za sve veći broj čvrgi i modrica, pa ponegdje i pokojim perom manjka, dohvatiše se, ne u kolo već zubima, kljunovima, rogovima i kandžama.
U tom općem metežu, kad se veliki ne mogu dogovoriti nego se potuku, tko uvijek ispašta? Oni maleni čiji se glas ne čuje. Tako je bilo i ovoga puta. Mali je mrav drhtao od straha, ali ne zato što ga je svaki čas mogla zgaziti medvjeđa šapa ili jelenje kopito, već zato što nije znao kako će ocu reći za naočale.

Spustila se i prva rosa na uznemirene listove i iglice. Šumom je već odavno odzvanjala samo ona prekrasna tišina koju su povremeno prekidali tek nemirni uzdasi stoljetnog drveća. Jauci ranjenih i samrtni hropci umirućih postali su samo tužna vijest koju je sova hukala s ruba šume, a zrikavci, žabe i ćuci prenosili tako daleko da su i zvijezde mogle čuti.
U onom mrklom mraku, tražeći komadić stakla koji bi se možda mogao zalijepiti smolom i tako barem prepoloviti očev bijes, mrav je pipao naokolo, kao izgubljeni slijepac. Nije pronašao staklo ali je pod svojim malim prstima sasvim jasno raspoznao fino komarčevo krilo. Htio je opet zaplakati ali mu suze presušiše. Bio je sam i izgubljen pokraj tijela neznanog prijatelja koji ga je u onoj zbrci odgurnuo, dok je pokušavao podići glupe naočale, te umjesto njega završio pod užasnim kopitima. I tek mu sad kroz glavu proleti misao da je noć i da mu je užasno hladno. Tresao se poput pruta, i dok je držao mrtvog prijatelja za ruku reče tiho:
- Ni za ime te nisam upitao... O šumska Vilo, tako bih želio da ja ležim ovdje umjesto njega...

I, iz tko zna kojeg kutka duše, dva srebrna bisera zakotrljaše se niz njegove obraze osvijetljavajući tako cijelu šumu.

- Da barem nisam dolazio ovamo...ti bi mogao odletjeti i... – riječi mu zapinjaše u grlu: - Žao mi je ...o draga Vilo, ti znaš da ja nisam dobar mrav ali znaš i to da sad imam moć...i da sam Kralj mravinjaka...dao bih svu svoju moć i čitavo svoje kraljevstvo, samo da mogu vidjeti prijatelja kako opet leti.

Još par suza otkotrlja se u gustu travu i osvijetli šumu gotovo poput sunca. Kroz umorne i uplakane oči spazio je i traženi komadić stakla. Jednom rukom još uvijek držeći klonulo krilo, izvadio je naočale iz džepa i stavio ih kraj mrtvog tijela. Kroz misli mu prođe sve ono što je znao o tim naočalama.
Otac mu je ispričao kako su to posebne naočale kakvih ima jako malo:
"Vidiš..." – govorio mu je otac jednog jutra; "...ona tamo gusjenica što tužna sjedi i priča sama sa sobom...hajdemo do nje."
Kao da i sad stoji pred njim; dlakava, ružna gusjenica, velika trbuha i cijela nekako sva u krastama. Sjedila je pod stručkom maslačka, i dok joj prilaziše začuše kako govori sama sa sobom:
"Zašto me nitko ne voli, zašto nitko neće niti riječi progovoriti sa mnom? Tako bih voljela da se nikad nisam ni rodila. Čime sam zaslužila ovakvu sudbinu...?"

Mravić ju je htio upitati zašto je tako tužna ali mu riječi zapeše u grlu. A i : "Pssst"... s prstom na ruci prenuo ga otac, i govoreći da šuti, stavio mu naočale na nos, pa tiho upitao:
"Što sada vidiš?"

Pred njim je, pod onim istim stručkom maslačka, stajao veličanstveni žućkasto-bijeli leptir kakve je satima ponekad zadivljeno gledao dok u jatima nad livadom plešu svoj zanosni ples. Zapanjeno je otvorio usta i vjerovatno bi mu neka riječ bila i pobjegla da ga otac nije odvukao na stranu, prethodno mu skinuvši naočale. Dok su odlazili, on se opet okrenuo ne bi li još jednom vidio leptira onako iz bliza, no tamo pod stručkom maslačka, stajala je stara gusjenica, sama u svoj svojoj beskrajnoj tuzi.
Tada nije razumio ništa i mislio je da će ako opet stavi naočale - vidjeti leptira. Nije mu bilo jasno u kakvoj su vezi gusjenica i leptir, i na njegovo pitanje, otac mu odgovorio da očima ne treba uvijek vjerovati. Kad mu je otac objasnio u kakvoj su vezi gusjenica i leptir, mali je mrav stao moliti oca neka se vrate do gusjenice i sve joj ispričaju; da se ona mora začahuriti i da će nakon nekog vremena postati predivnim leptirom kojemu će se diviti cijela šuma.

"Molim te oče, hajdemo utješiti jadnu gusjenicu" – vapio je mravić.

Ponirući u sinovljevo srce, otac zaključi da je vrijeme još ga nečemu naučiti. Krenuli su natrag. Otac opet izvadi naočale i dadne ih sinu, koji ih natakne na nosić i sav uzbuđen potrči ka gusjenici te joj reče da ne tuguje jer će ubrzo postati leptirom. Bio je toliko uzbuđen i sretan što ju je mogao utješiti da nije ni primjetio kako; nakon što je veselo otpuzala i susrela drugu gusjenicu, te stala vikati na sav glas: "Ti odvratna gusjenico, sklanjaj mi se s puta jer ja ću postati leptirom...ja ću biti prekrasan leptir...tra la la la la"; dakle nije ni primjetio kako pred njim ne stoje leptiri već gusjenice. Zapanjen, skinuo je naočale a ono pred njim ona ista gusjenica i isti izraz patnje i boli.
Ustuknuo je korak-dva, kao da će pobjeći jer se preplašio, a sve zato što ništa nije razumio. Čitajući njegove misli, otac progovori:
"I ja dok bijah malen kao ti , uživao sam gledati zanosan let i igru leptira. Koliko li sam samo puta poželio biti leptirom, pa čak sam se molio našoj Vili da me njime učini, da mi dade ona prekrasna šarena krila što me mogu ponijeti kamo god poželim... Reci mi sine, da li bi ti volio biti leptir?''
"Da, ali samo ako bih se rodio kao leptirić" – mudro mu odgovori mravić.
"Dođi, još ću ti nešto pokazati"– reče tata mrav i krene prema rubu livade gdje se prostiralo svakojako cvijeće. Dok su išli tako putem, otac ponovo reče:
"Leptir se rađa kao gusjenica koja ne zna da će postati leptirom, jer tako je priroda odredila. Od mog sam djeda čuo priču koju je on pak čuo od svoga djeda, kako se Vila bila sažalila gusjenicama i odala im tajnu. No one se tada, umjesto da budu sretne, uzoholile i prepustile jelu i piću tako da proždriješe gotovo svo lišće u šumi. Vikale su na sav glas da su one najljepše, i tek što jedna od njih zagrize u prvi list zadnjeg stabla koje je preostalo u čitavoj šumi, kraj njih se stvori Vila te im reče:
„Od danas ćete biti same i svi će vas izbjegavati zbog vaše ružnoće, te vas ni jedno drugo biće neće moći utješiti. Za kaznu što na moju dobrotu uzvratiste zloćom, cijeloj šumi zabranjujem pričati sa vama. Biti ćete same i tužne, i ružne, i gladne i cijeli ćete svoj gusjeničji život samo patiti...“
''Ah...'' – uzdahne otac, pa nastavi pričati: "Tko zna, možda u davna vremena leptiri rađahu leptire. Možda su nečim i prije bili uvrijedili Vilu pa ih ona pretvorila u gusjenice. Vidiš sine, sve u prirodi ima svoje mjesto i ona ništa nije stvorila bez razloga..."

Taman ga je sin htio upitati da ne razumije baš što je to priroda, kad stigoše na rub livade i zajedno ugledaše mnoštvo predivnih leptira u njihovom veličanstvenom letu. Bilo ih je svakakvih; velikih i malih, šarenih i jednobojnih, bržih i sporijih, ali svi bijahu predivni...
"Što vidiš?" – upita ga otac.
"Pa leptire, prekrasne leptire, a što bih to trebao vidjeti?"

Ne znajući je li njegov sin još ipak premali da bi shvatio nešto tako duboko, ali vjerujući u njegovo nevino djetinje srce, opet mu stavi čarobne naočale. I gle čuda! Vidio je gusjenice; sve su bile nekako drugačije, čistije...oko njih kao da je lebdio krug neobične svjetlosti iz kojeg je dopirala neka tajanstvena ali vesela pjesma. Učinilo mu se da su tu sve one gusjenice koje je imao prilike vidjeti kako plaču i tuguju.
I dok mu je otac kasnije objašnjavao, kako su leptiri primjer da ukoliko u ovom životu ustrajemo i podnesemo svoje patnje možemo očekivati nešto slično poput njih, on je u misli dozivao onu sliku, ne sa leptirima već letećim gusjenicama.
Od tog dana, više nije sažaljevao gusjenice nego ih je smatrao nekako uzvišenijima, a svaki onaj veličanstveni zarez koji je priroda ucrtala na njihovim krilima kao da predstavljaše jedan dan boli i patnje koji su morali proživjeti kao gusjenice.

Iz ovog razmišljanja prene ga glas:
- Što se dogodilo?

On se uplašen trgne i okrene oko sebe, tek tada shvativši kako je svud uokolo mrak te da se on i njegov mrtvi prijatelj nalaze u nekoj svijetlećoj kugli. Kao da je sunce zasjalo i pružilo svoje ruke samo na njih.

- K..ko je to?- uspio je promucati.
- Ja sam ona koju si maloprije dozivao. Danas je moj rođendan i odlučila sam uslišiti jednu želju, jednu molitvu koja mi se najviše svidi. Čula sam vjevericu kako me moli za vreću lješnjaka, debeli bumbar molio je za nova krila jer stara mu bijahu već dosta istrošena. Čula sam i jelena kako moli za velike i čvrste rogove kako bi bio najjači u šumi i mogao odabrati srnu koju god poželi, i paunove koji su željeli što veličanstvenije perije. Lisica me pak molila za par pilića jer već danima ništa nije jela. A čula sam i slavuja zatočenog u kavez kako tužan moli:
Daju mi jesti, ali ja ne jedem.
Govore mi pjevaj, ali ja ne pjevam.
Donose mi vodu i govore: - Pij!, ali meni je draži šum ovih sitnih kapi što teku po krovu mojega zatvora od njihove vode...

- A onda sam začula i tvoj poziv. Tvoju molitvu. Zašto si poželio dati svu moć Kralja mravinjaka u zamjenu za ovog krhkog komarca? – upitala je Vila dok se oko nje širio nježan miris bijelih ruža od kojih bijaše ispleten vijenac što joj krasiše dugu crnu kosu.
- Zato što je on moj prijatelj i da nije bilo njega sada bih ja bio zgnječen.
- Znači zato što je on spasio tvoj život, ti bi spasio njegov? A što da si ti bio na njegovom mjestu? Bi li postupio kao on?

Mravić iskreno reče ono što mu je srce šaputalo:
- Nikad nisam mislio o tome, i možda i ne bi, ali sada znam što je ispravno. Ja mogu suditi samo svoje srce i znam da se dobro na kraju uvijek dobrim vraća.

Vila bijaše zadivljena njegovim odgovorom:
- Znači ti bi dao i svoj život za prijatelja?
- Ja bih za njega učinio sve...

- 23:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #