subota, 23.01.2010.
30 + 1
30 + 1
Slijedeći su mi dani prolazili u vježbama koje imaše za cilj povratiti snagu i gipkost mišićima. Ili drugim riječima – ponovo sam učio hodati. Rane od ležanja polako su zarastale i sve manje boljele. Oduvijek sam bio dobar učenik i ubrzo sam se opet mogao služiti vlastitim tijelom.
Selili su me iz sobe u sobu a onda mi rekoše da ću se u slijedećoj zadržati malo više. I tako, ukrcao sam se u sobu br. 316 – popularnu šesnaesticu. Majko moja – kakva posada! Između četiri zida predviđena valjda za šest kreveta, stisli su njih osam! Pardon devet, jer nakon što mi je sestra pokazala moj krevet (prvi lijevi do prozora), druge dvije odnekud doguraše i taj deveti, smjestivši ga nasred sobe.
Preletio sam pogledom po cimerima i dok sam išao prema krevetu učinilo mi se kao da koračam između grobova a ne kreveta; oni tužni ormarići bijahu spomenici, a blijeda lica poput uvela cvijeća gledahu u pod. Nitko od nas ne voli bolnicu, najviše zbog onog karakterističnog mirisa. U ovoj sobi, pored tog "domaćeg", osjećao se još neki dublji miris, rekli bi pjesnici – miris smrti.
I kao da netko u tren zagospodari mojim mislima, te u njih dozove sliku tihog proljetnog jutra kad sam berući šparoge u polju, pod stablima maslina naišao na osušenu travu. Ta je trava bila polivena otrovom, i polako umirući, oko nje se širio oštri vonj truleži. Svuda uokolo bijaše proljeće, miris cvijeća, pjev ptica, kapi rose, život...sve to – samo metar dalje. A pod starim maslinama...gluha tišina i neprirodna žuta boja od koje i stoljetna debla zazirahu.
Poželjeh biti vojnikom i poginuti na bojnom polju, ili u nekoj veličanstvenoj oluji pokoriti se snazi mora...sve...sve je bolje od ovoga.
Bože, zar sam zaslužio ovakav kraj?
Zašto si me ostavio...
Od ovih misli ispunjenih očajem otrgnula me djetinja ručica, koja ispod plahte izviriše preko ruba kreveta. Prsti skupljeni, dlan okrenut prema gore kao da nešto moli. Prišao sam bliže i ugledao dva krupna plava oka što nesvijesno zuriše kroz mene. Osjećajući prekrasne plave oči, kojima sam slučajno stao na put, pomislih kako je on možda čuo moje misli o uveloj travi, o proljeću. Možda želi da mu donesem malo igre sa livade... No, tko sam ja pa da oživim osušenu travu...
Ni jednu misao ne dovrših do kraja. Spustio sam se na krevet, lice zario u jastuk, i niti glas sestre nije mogao zaustaviti bujicu što poteče iz mog srca.
- Ovo je vaš ormarić – ljubazno je pokazivala nekome koga je dopratila nakon mene.
Došavši malo k sebi pomislih kako su siva vratašca idealna za natpis: "Ovdje počiva..."
Nije dobro. Još uvijek dišem, još uvijek mi srce kuca, a ja mislim o mramornim pločama. Ovaj kraj života, što ga sudba uze u svoje ruke, činio mi se još bližim i užasnijim, sada kada vidjeh oko sebe sva ova napaćena blijeda lica upalih očiju. Osim plavih djetinjih, ništa ne uzeh u misli dok lagano tonuh u polusan, valjda iscrpljen naporom koji uložih na putu od kreveta do kreveta. No, malo jačim glasom, sestra me ponovo dozvala među budne pitanjem je li sve u redu.
- Ništa, ama baš ništa nije u redu... – promrmljao sam u bradu, onako, više za sebe.
To jutro preskočio sam doručak i do ručka se nisam usudio podići glavu sa jastuka. U glavi mi, kao u nekoj noćnoj mori, odjekivaše glasovi mojih cimera, koji ponekad više nalikovahu režanju bijesnih pasa nego ljudskom razgovoru. Suhi promukli kašalj od nekud sa drugog kraja sobe, nagnao je i moja pluća da mu odgovore. A taman sam bio zaboravio na kašalj i bol. Čudno je to kakvi smo mi ljudi, čim se pojavi bol odmah postanemo malodušni. Peckanje u plućima podsjetilo me na svršetak priče koji mene čeka. Pa da, život je samo priča, a i dva i pol mjeseca bijah pošteđen boli.
- Uletilo! – promrmljah.
Evo, moj obrambeni mehanizam odmah je odgovorio onoj malodušnosti i beznađu, tek toliko da znaju s kim imaju posla.
- Ručak! – zvonkim glasom pozove nas sestra. Okrenuo sam se i ustao, te po prvi put dobro osmotrio lica sa susjednih kreveta. Preletivši pogledom preko svih, opet se zaustavih na onom najmlađem.
- Jovice, hajde ustani, idemo ručati – pozove ga sestra. Svi već napustiše sobu kad ona priđe njegovu krevetu i počne ga moliti da ustane. Blijedo lice gledaše pravo u balkon niti ne trepnuvši očima. Želeći pomoći, pružio sam ruku u kofer što stajaše ispod mog kreveta, i iz brda razglednica i slika odabrao jednu. Prišao sam mom malom susjedu sa druge strane kreveta te se nasmiješio sestri.
- Ajde mladiću upadaj! Idemo do Afrike nešto poisti.
On je najprije začuđeno promatrao sliku a onda mene. Opet se susrele naše plave oči, i tko zna da li one, da li prekrasan putnički brod, podigoše svog novog putnika iz kreveta. Sestra je bila još više iznenađena. Čak je priznala da je pomislila kako će ga opet morati nositi.
Pričekao sam da obuje papuče, primio ga za mršavu ručicu te krenusmo iz sobe. Laganim, nesigurnim korakom prišli smo stolu koji se nalazio na samom kraju hodnika. Na ovom katu bilo je šest soba i, koliko sam razumio, na ručak su išle dvije po dvije sobe jer nije bilo stolova za sve pacijente istovremeno. Na kraju drugog stola, primjetih dva slobodna mjesta te odemo tamo. Držeći dječaka za ruku, odmaknuo sam stolicu od stola kako bi on mogao sjesti, kad sa suprotne strane začuh oštar glas:
- Zauzeto! To mjesto je zauzeto!
- Oprostite – rekoh, i mi otiđosmo za drugi stol sa kojega su upravo ustala dva čovjeka. Ali i tamo nas dočeka isti neljubazni glas.
- Dobro sačekaćemo.
Kad sam nakon pet minuta vidio da nitko ne dolazi na ona mjesta, a nas dvoje stojimo kao stupovi sa plastičnim ''tacnama'' u rukama, jer u međuvremenu stigoše i druga kolica sa hranom, shvatio sam da vlasnik onog "glasića", osoba (ne mogu reći čovjek) od nekih 40-ak godina, obješenih obraza i masne kose, očito ne želi naše društvo. I kad taman htjedoh otići do sestre i pitati je kakva su pravila na ovom odjelu za vrijeme obroka, za preostalim stolom troje je završilo s ručkom i ja sjedoh svog malog prijatelja pored sebe, odlučivši ignorirati onog tipa u slučaju da se opet javi.
Na svu sreću, šutio je mrko nas gledajući. Ja više uopće ne bijah raspoložen za jelo, jer me u želudcu uhvatila ona poznata nervoza što se javi kad god imam posla s ovakvim osobama.
A ni moj mali prijatelj nije bio gladan budući je pognute glave zurio u pod.
- Što je, nisi gladan? – pitao sam ga tiho, ali odgovorio mi je samo nervoznim okretanjem razglednice ispod stola.
- Ajde, kad poideš, gremo u kabinu...ovaj, sobu, pa ću ti pokazati koliko iman puno lipih stvari. A iman ti ja i lipših brodov od toga.
Ništa. Nije čak ni podigao glavu.
- Ajde... e, a jesan ja glup. Pa mi se nismo upoznali. Ja sam Vili, a kako se ti zoveš?
Niti riječi.
- Razumin. Ne priča ti se sa mnon. Možda si ti želi brod a ja ti samo smetan. Oprosti, iden ja ća...
Učinio sam pokret kao da ću ustati, a on podigne glavicu i niz obraze mu kliznuše dva mala bisera. Što sam sve mogao taj tren pročitati iz nevinih očiju. Toliko samoće i očaja ne nađoh niti pred ogledalom. Htio sam ga upitati zašto plače, kad nas ona sestra od maloprije prekine pitanjem:
- Jeste li se snašli?
- Jesmo hvala. Ali da vas pitan; je li ovdi svako ima svoje misto za stolon ili se može sisti bilo di?
- Ma možete vi slobodno sjesti gdje god ima mjesta. Vidite da imamo šest soba a samo tri stola, pa idu dvije po dvije sobe, jer ne mogu svi odjednom. Danas je vaša soba bila zadnja po redu za ručak, ali ste zato sutra prvi. Nego, doktor bi htio porazgovarati sa vama nakon ručka. Doći ću po vas...
- U redu, ali oprostite mi... – rekoh i pružih joj ruku - ... ja sam Vili.
- Sandra. Drago mi je.
- Nego, moj prijatelj mi neće reći kako se zove.
- Zove se Jovica... – reče i namigne mi - ...ali ne voli baš puno pričati. Hajde Jovice pojedi to pa...
– u pola rečenice prekine je zvuk razbijenog stakla i ženski krik:
- U pomoć!
Ona se okrene i otrči hodnikom prema sobi iz koje se začula vika a Jovica me ustrašeno primi za ruku. Nisam imao snage ustati i zadovoljiti svoju radoznalost jer mi se na tren zacrnilo pred očima. A i nikad nisam baš uživao u tuđim svađama jer hodnik počne donositi uzbuđene miješane glasove. Vidio sam kako Sandra žurno odvodi jednog mladića koji rukom pridržavaše ranu na glavi iz koje je lila krv. Gotovo svi pacijenti s odjela pohitali su na mjesto zbivanja dajući razne komentare koji u meni izazvaše još veću odbojnost prema ovim ljudima.
Izgleda da je neki mladić udario glavom o prozor i razbio staklo. Hm, to je bila službena verzija, a neslužbena – da je neki Slave razbio Saši glavu, jer mu ovaj nije htio dati novine.
Dok su majstori popravljali prozor u našoj sobi ja sam započeo razgovor s jednim od cimera, simpatičnim starčićem. Objasnio mi ko je Slave – onaj neljubazni sa ručka. Slave bijaše nakon godinu dana ratovanja otpušten iz vojske. Zbog čega, nije znao, ali mi reče da ga se pazim jer koga on uzme na zub taj loše prođe. Bolovao je od raka pluća i već je imao jednu operaciju. Mrzio je svih i sve, i hvalio se da je pobio četrdeset ljudi dok je nosio uniformu. Uto mi je sinulo zašto je možda za ručkom bio onakav. Taman sam ga htio nešto upitati, kad eto Sandre i ja otiđoh kod doktora na razgovor. Primjetio sam kako me Jovica ispratio pogledom...
Sijedi doktor počeo je okolišati pa sam mu rekao neka ne mulja nego mi otvoreno kaže kakve su mi šanse i koliko vremena još imam. Na trenutak je zastao a onda rekao:
- Mjesec, najviše dva... vaša je bolest dosta uznapredovala, zapravo da niste bili u komi, koja ju je očigledno usporila, već bi...
- Dobro... – prekinuo sam ga - ...a onaj dečkić Jovica, ča je sa njin?
Da je bilo snimiti njegov pogled skrivenom kamerom... Upravo mi je rekao da imam mjesec dana života, a ja se raspitujem za drugoga. No brzo se sabrao i ispričao mi priču:
- Jovica je sin "njihovog" pukovnika, bivšeg zapovjednika jedne vojarne tu u blizini grada. Prije nego je počeo rat, bio je na pretragama u ovoj bolnici i otkrili smo da boluje od leukemije. Neko je vrijeme proveo kod nas, pa bio otpušten kući da bi ga nakon par mjeseci opet primili u jako lošem stanju. Njegovi roditelji otišli su sa vojskom ostavljajući ga na milost i nemilost, samoga. I eto, već je skoro godinu dana sa nama. Nisu ga htjeli vući sa sobom nego su ga se odrekli ko bijesna psa – bio je zaključak fakultetski obrazovana čovjeka zaduženog za rad s ljudima. Još je i dodao da: ''Kakvi su to ljudi, kakvi su to roditelji?''
- Možda onakvi, da su procijenili kako njihovo dijete ima veće šanse za preživjeti ovdje nego putovati s njima tko zna gdje – rekao sam ustajući.
Sa koliko me samo prijezira gledao dok sam odlazio.
Nisam podnosio ljude koji su u stanju u sekundi osuditi čovjeka. Možda ja griješim i možda je njegova majka stvarno bez srca pa ga je ostavila ovdje. A što ako ona svaki dan lije suze, na grudima stišćući njegovu sliku i moleći Boga da joj dadne priliku, bar još jednom, samo jednom, vidjeti njeno najmilije? Tko smo mi da imamo pravo suditi i osuditi druge?
Cijelo to poslijepodne i večer, razmišljao sam o njegovim riječima i što sam više gledao ono siroto dijete, to sam prije želio otići sa ovoga svijeta. Istog dana doznao sam i to da još nije progovorio ni jednu jedinu riječ od kada je stigao ovamo. Doktori su to nazivali poremećajem ili bolesnim stanjem, a ja bih to nazvao mudrošću jer svaka riječ izgovorena iz čistog djetinjeg srca, u ovome paklu, bijaše uzaludna.
- 00:07 -
