utorak, 19.01.2010.
Drugi Božić
25.12.2002.
NA PACIFIKU
I
Prolazio jednom mali mrav kroz Kraljevsku šumu, noseći zrno žita u svoj mravinjak. Idući tako putem, začuje neobičan žamor. Budući je bio mlad i znatiželjan, skrene s puteljka i zađe malo dublje u šumu. Kad tamo - čitav šumski sabor; svi viču i govore u isto vrijeme a neki se i poguraše, te se odjednom, valjda od nesnosne buke i komešanja, probudi vjetar i ljutito zapleše kroz borove krošnje gađajući šišarkama i iglicama usijane glave. Huk vjetra i pokoja čvrga na glavi natjera ih da zašute bar na tren. I onda ostaše tako stajati bez glasa svatko okrenut na svoju stranu.
Bile su tu gotovo sve šumske životinje osim mrava koji su imali pametnijeg posla; skupljati zimnicu kako bi zimu preživjeli bez briga. Znajući da bi ga njegovi mogli kazniti ako ga uhvate, mali se mrav ipak sasvim približio skupu jer njegova znatiželja bijaše jača od straha. Ne mogavši razumjeti odakle je dolazila ona prijašnja buka, upita on tiho komarca što se skrivaše iza jedne šišarke:
- Što se zbiva?
- Pssst - tiho će komarac koji se poput njega radoznalo pritajio, te kao i sva djeca želio dokučiti o čemu to stariji govore.
- Zar ne vidiš da je zamalo došlo do rata?
Još više zagolicajući mravlju znatiželju upita on zašto.
- Pa gdje živite vi...vi...mravi!!!! Zar ne znaš da je danas rođendan naše šumske Vile?
- Aaa, a zato putem nikoga nisam sreo, i zato je proplanak okićen ljubičicama i ciklamama. Aa...a zašto se svi svađaju?
Komarac zakoluta očima i, napravivši se malo važan pred ''malenim'', odgovori:
- Pogledaj malo bolje tko se sve nalazi na proplanku.
Napirući oči mravić se sjeti da u desnom džepu ima naočale. Stavi ih na nos, ponovo pogleda i tek što je razaznao jarke boje paunova i jelenje rogove, kraj njih projuri vjeverica koja, onako u prolazu, slučajno repom zakači naočale te one padnu na jedan jedini kamenčić u krugu od tisuću mravljih stopa, koji se baš tu našao vireći kroz mekani šumski travnjak. Naravno da su se razbile. Zapravo, napuklo je jedno staklo. I dok je mrav podižući ih sa zemlje htio zaplakati, jer kako ocu doći pred oči sa razbijenim naočalima, prene ga galama istovjetna onoj prijašnjoj. Samo što su ovaj put šišarke, razdrmane od prethodnih raspri, stale liti poput ljetnog pljuska. Oni sitniji se skloniše kud koji, a oni krupniji ne mareći za sve veći broj čvrgi i modrica, pa ponegdje i pokojim perom manjka, dohvatiše se, ne u kolo već zubima, kljunovima, rogovima i kandžama.
U tom općem metežu, kad se veliki ne mogu dogovoriti nego se potuku, tko uvijek ispašta? Oni maleni čiji se glas ne čuje. Tako je bilo i ovoga puta. Mali je mrav drhtao od straha, ali ne zato što ga je svaki čas mogla zgaziti medvjeđa šapa ili jelenje kopito, već zato što nije znao kako će ocu reći za naočale.
Spustila se i prva rosa na uznemirene listove i iglice. Šumom je već odavno odzvanjala samo ona prekrasna tišina koju su povremeno prekidali tek nemirni uzdasi stoljetnog drveća. Jauci ranjenih i samrtni hropci umirućih postali su samo tužna vijest koju je sova hukala s ruba šume, a zrikavci, žabe i ćuci prenosili tako daleko da su i zvijezde mogle čuti.
U onom mrklom mraku, tražeći komadić stakla koji bi se možda mogao zalijepiti smolom i tako barem prepoloviti očev bijes, mrav je pipao naokolo, kao izgubljeni slijepac. Nije pronašao staklo ali je pod svojim malim prstima sasvim jasno raspoznao fino komarčevo krilo. Htio je opet zaplakati ali mu suze presušiše. Bio je sam i izgubljen pokraj tijela neznanog prijatelja koji ga je u onoj zbrci odgurnuo, dok je pokušavao podići glupe naočale, te umjesto njega završio pod užasnim kopitima. I tek mu sad kroz glavu proleti misao da je noć i da mu je užasno hladno. Tresao se poput pruta, i dok je držao mrtvog prijatelja za ruku reče tiho:
- Ni za ime te nisam upitao... O šumska Vilo, tako bih želio da ja ležim ovdje umjesto njega...
I, iz tko zna kojeg kutka duše, dva srebrna bisera zakotrljaše se niz njegove obraze osvijetljavajući tako cijelu šumu.
- Da barem nisam dolazio ovamo...ti bi mogao odletjeti i... – riječi mu zapinjaše u grlu: - Žao mi je ...o draga Vilo, ti znaš da ja nisam dobar mrav ali znaš i to da sad imam moć...i da sam Kralj mravinjaka...dao bih svu svoju moć i čitavo svoje kraljevstvo, samo da mogu vidjeti prijatelja kako opet leti.
Još par suza otkotrlja se u gustu travu i osvijetli šumu gotovo poput sunca. Kroz umorne i uplakane oči spazio je i traženi komadić stakla. Jednom rukom još uvijek držeći klonulo krilo, izvadio je naočale iz džepa i stavio ih kraj mrtvog tijela. Kroz misli mu prođe sve ono što je znao o tim naočalama.
Otac mu je ispričao kako su to posebne naočale kakvih ima jako malo:
"Vidiš..." – govorio mu je otac jednog jutra; "...ona tamo gusjenica što tužna sjedi i priča sama sa sobom...hajdemo do nje."
Kao da i sad stoji pred njim; dlakava, ružna gusjenica, velika trbuha i cijela nekako sva u krastama. Sjedila je pod stručkom maslačka, i dok joj prilaziše začuše kako govori sama sa sobom:
"Zašto me nitko ne voli, zašto nitko neće niti riječi progovoriti sa mnom? Tako bih voljela da se nikad nisam ni rodila. Čime sam zaslužila ovakvu sudbinu...?"
Mravić ju je htio upitati zašto je tako tužna ali mu riječi zapeše u grlu. A i : "Pssst"... s prstom na ruci prenuo ga otac, i govoreći da šuti, stavio mu naočale na nos, pa tiho upitao:
"Što sada vidiš?"
Pred njim je, pod onim istim stručkom maslačka, stajao veličanstveni žućkasto-bijeli leptir kakve je satima ponekad zadivljeno gledao dok u jatima nad livadom plešu svoj zanosni ples. Zapanjeno je otvorio usta i vjerovatno bi mu neka riječ bila i pobjegla da ga otac nije odvukao na stranu, prethodno mu skinuvši naočale. Dok su odlazili, on se opet okrenuo ne bi li još jednom vidio leptira onako iz bliza, no tamo pod stručkom maslačka, stajala je stara gusjenica, sama u svoj svojoj beskrajnoj tuzi.
Tada nije razumio ništa i mislio je da će ako opet stavi naočale - vidjeti leptira. Nije mu bilo jasno u kakvoj su vezi gusjenica i leptir, i na njegovo pitanje, otac mu odgovorio da očima ne treba uvijek vjerovati. Kad mu je otac objasnio u kakvoj su vezi gusjenica i leptir, mali je mrav stao moliti oca neka se vrate do gusjenice i sve joj ispričaju; da se ona mora začahuriti i da će nakon nekog vremena postati predivnim leptirom kojemu će se diviti cijela šuma.
"Molim te oče, hajdemo utješiti jadnu gusjenicu" – vapio je mravić.
Ponirući u sinovljevo srce, otac zaključi da je vrijeme još ga nečemu naučiti. Krenuli su natrag. Otac opet izvadi naočale i dadne ih sinu, koji ih natakne na nosić i sav uzbuđen potrči ka gusjenici te joj reče da ne tuguje jer će ubrzo postati leptirom. Bio je toliko uzbuđen i sretan što ju je mogao utješiti da nije ni primjetio kako; nakon što je veselo otpuzala i susrela drugu gusjenicu, te stala vikati na sav glas: "Ti odvratna gusjenico, sklanjaj mi se s puta jer ja ću postati leptirom...ja ću biti prekrasan leptir...tra la la la la"; dakle nije ni primjetio kako pred njim ne stoje leptiri već gusjenice. Zapanjen, skinuo je naočale a ono pred njim ona ista gusjenica i isti izraz patnje i boli.
Ustuknuo je korak-dva, kao da će pobjeći jer se preplašio, a sve zato što ništa nije razumio. Čitajući njegove misli, otac progovori:
"I ja dok bijah malen kao ti , uživao sam gledati zanosan let i igru leptira. Koliko li sam samo puta poželio biti leptirom, pa čak sam se molio našoj Vili da me njime učini, da mi dade ona prekrasna šarena krila što me mogu ponijeti kamo god poželim... Reci mi sine, da li bi ti volio biti leptir?''
"Da, ali samo ako bih se rodio kao leptirić" – mudro mu odgovori mravić.
"Dođi, još ću ti nešto pokazati"– reče tata mrav i krene prema rubu livade gdje se prostiralo svakojako cvijeće. Dok su išli tako putem, otac ponovo reče:
"Leptir se rađa kao gusjenica koja ne zna da će postati leptirom, jer tako je priroda odredila. Od mog sam djeda čuo priču koju je on pak čuo od svoga djeda, kako se Vila bila sažalila gusjenicama i odala im tajnu. No one se tada, umjesto da budu sretne, uzoholile i prepustile jelu i piću tako da proždriješe gotovo svo lišće u šumi. Vikale su na sav glas da su one najljepše, i tek što jedna od njih zagrize u prvi list zadnjeg stabla koje je preostalo u čitavoj šumi, kraj njih se stvori Vila te im reče:
„Od danas ćete biti same i svi će vas izbjegavati zbog vaše ružnoće, te vas ni jedno drugo biće neće moći utješiti. Za kaznu što na moju dobrotu uzvratiste zloćom, cijeloj šumi zabranjujem pričati sa vama. Biti ćete same i tužne, i ružne, i gladne i cijeli ćete svoj gusjeničji život samo patiti...“
''Ah...'' – uzdahne otac, pa nastavi pričati: "Tko zna, možda u davna vremena leptiri rađahu leptire. Možda su nečim i prije bili uvrijedili Vilu pa ih ona pretvorila u gusjenice. Vidiš sine, sve u prirodi ima svoje mjesto i ona ništa nije stvorila bez razloga..."
Taman ga je sin htio upitati da ne razumije baš što je to priroda, kad stigoše na rub livade i zajedno ugledaše mnoštvo predivnih leptira u njihovom veličanstvenom letu. Bilo ih je svakakvih; velikih i malih, šarenih i jednobojnih, bržih i sporijih, ali svi bijahu predivni...
"Što vidiš?" – upita ga otac.
"Pa leptire, prekrasne leptire, a što bih to trebao vidjeti?"
Ne znajući je li njegov sin još ipak premali da bi shvatio nešto tako duboko, ali vjerujući u njegovo nevino djetinje srce, opet mu stavi čarobne naočale. I gle čuda! Vidio je gusjenice; sve su bile nekako drugačije, čistije...oko njih kao da je lebdio krug neobične svjetlosti iz kojeg je dopirala neka tajanstvena ali vesela pjesma. Učinilo mu se da su tu sve one gusjenice koje je imao prilike vidjeti kako plaču i tuguju.
I dok mu je otac kasnije objašnjavao, kako su leptiri primjer da ukoliko u ovom životu ustrajemo i podnesemo svoje patnje možemo očekivati nešto slično poput njih, on je u misli dozivao onu sliku, ne sa leptirima već letećim gusjenicama.
Od tog dana, više nije sažaljevao gusjenice nego ih je smatrao nekako uzvišenijima, a svaki onaj veličanstveni zarez koji je priroda ucrtala na njihovim krilima kao da predstavljaše jedan dan boli i patnje koji su morali proživjeti kao gusjenice.
Iz ovog razmišljanja prene ga glas:
- Što se dogodilo?
On se uplašen trgne i okrene oko sebe, tek tada shvativši kako je svud uokolo mrak te da se on i njegov mrtvi prijatelj nalaze u nekoj svijetlećoj kugli. Kao da je sunce zasjalo i pružilo svoje ruke samo na njih.
- K..ko je to?- uspio je promucati.
- Ja sam ona koju si maloprije dozivao. Danas je moj rođendan i odlučila sam uslišiti jednu želju, jednu molitvu koja mi se najviše svidi. Čula sam vjevericu kako me moli za vreću lješnjaka, debeli bumbar molio je za nova krila jer stara mu bijahu već dosta istrošena. Čula sam i jelena kako moli za velike i čvrste rogove kako bi bio najjači u šumi i mogao odabrati srnu koju god poželi, i paunove koji su željeli što veličanstvenije perije. Lisica me pak molila za par pilića jer već danima ništa nije jela. A čula sam i slavuja zatočenog u kavez kako tužan moli:
Daju mi jesti, ali ja ne jedem.
Govore mi pjevaj, ali ja ne pjevam.
Donose mi vodu i govore: - Pij!, ali meni je draži šum ovih sitnih kapi što teku po krovu mojega zatvora od njihove vode...
- A onda sam začula i tvoj poziv. Tvoju molitvu. Zašto si poželio dati svu moć Kralja mravinjaka u zamjenu za ovog krhkog komarca? – upitala je Vila dok se oko nje širio nježan miris bijelih ruža od kojih bijaše ispleten vijenac što joj krasiše dugu crnu kosu.
- Zato što je on moj prijatelj i da nije bilo njega sada bih ja bio zgnječen.
- Znači zato što je on spasio tvoj život, ti bi spasio njegov? A što da si ti bio na njegovom mjestu? Bi li postupio kao on?
Mravić iskreno reče ono što mu je srce šaputalo:
- Nikad nisam mislio o tome, i možda i ne bi, ali sada znam što je ispravno. Ja mogu suditi samo svoje srce i znam da se dobro na kraju uvijek dobrim vraća.
Vila bijaše zadivljena njegovim odgovorom:
- Znači ti bi dao i svoj život za prijatelja?
- Ja bih za njega učinio sve...
- 23:30 -
