Ujutro sam među prvima bio spreman za doručak. Čekajući da nas pozovu, prišao sam Jovici i nježno ga pozvao ustati. Njegove plave oči, opet bijahu izgubile sjaja. I prije nego se upitah zašto, u sebi osjetih odgovor. Od kako mu poklonih onu sliku, ne posvetih mu ni minutu pažnje. Čak se nisam ni zahvalio što me pridržao svojim ručicama da se ne strovalim niz stepenice. Zapravo, nije mi bilo jasno kako se on našao ondje baš u onom trenu, budući je gotovo cijele dane provodio prikovan za krevet. Jedini logičan zaključak bio je da me pogledom pratio dok sam išao telefonirati i dok sam čitao ono pismo. Osjetio sam grižnju savjesti što odmah ne primjetih da me primio u svoje djetinje srce, poput one slike od koje se ni u snu nije odvajao.
- Hodi ovamo – pozvao sam ga i otvorio kofer.
Nije se ni pomaknuo. Povrijeđeni dječji ponos mogao se umiriti samo lukavošću. Uzeo sam jednu sliku i počeo pričati, onako...kao da pričam sam sa sobom:
- Ah, evo na ovome san brodu bi pet miseci i prošli smo đir okolo cile Južne Amerike i to kroz onaj strašni Mageljanov prolaz u komu je puno brodova potonulo. Jedne san večeri izaša malo na zrak i taman da ću sisti na krmenu bitvu, kad negdi dvadesetak meteri od broda nešto bućne u more tako jako da su mi se skoro mudante napunile od straha.
- Ha, ha – začuo sam veseli smijeh sa desne strane moga kreveta, a dolaziše od sitne smeđokose djevojke koja s nama djeliše sobu, budući su svi odjeli bili pretrpani.
- Što je smišno? – upitao sam.
- Ha, ha... ma "smišno" mi je kako vi pričate.
- Mislite na moj naglasak?
- Aha. Po njemu se odma skuži da ste od nekud dole.
- Aha – rekao sam i htio nastaviti sa pričom, kad ona ustade i priđe mi noseći tri lista papira.
- Oprostite, ali bila sam toliko slobodna posuditi ove papire koji su virili iz vašeg ormarića.
Taman sam htio nešto neugodno progunđati kad mi na um padne činjenica da smo svi mi ovdje u stvari osuđenici na smrt i da pravilo kao što je poštivanje osobnih stvari tu nema baš previše pristalica. Zato samo izustih:
- U redu je.
- Mogu vas nešto pitati? – bila je uporna.
- Dobro, pitajte.
- Jeste vi napisali one riječi?
- Jesan.
- Ma nije mi jasno...vaš naglasak....ono je napisano književnim jezikom, a vi pričate tipično bodulski. Zar vi uvijek tako pričate.
- Hm... – osmijehnuo sam se sam sebi -... zač vas to zanima?
- Pa tako, još nisam srela neku mlađu osobu koja se u ophođenju sa doktorima koristi dijalektom iz kraja u kome je rođena. U stvari, jesam, lažem, ali ni jedan nije pisao ovako kao što vi pišete. Vjerujte mi. Ja sam Eni – rekla je i pružila mi ruku.
- Profesorica sam književnosti i moram vam reći da mi se vaše pjesme jako dopadaju.
- Ja sam Vili, drago mi je.
- No, niste mi odgovorili na pitanje – bila je uporna i dalje.
- Ako vam kažen, mislićete ili da san munjen, ili da vas zafrkivan.
- Ma pustite da ja to procijenim.
- Dobro, dakle stvarno imaš pravo, Eni? Upoznali smo se moremo na ti, a?
- Dapače!
- Rođen san na jednomu lipomu otoku. Ko ča znaš, svi ki pojdu ugrad, poprimu gradski običaji i gradski jezik. Kad san ja u petomu osnovne triba pojti u grad u školu, jer smo tamo imali stan, jedna curica koja je tada bila moja simpatija, rekla mi je onako tužno: "Sad kad pojdeš u grad, skroz ćeš se prominiti. I početi ćeš govoriti po gradski".
"Nikad!" – bilo je moje prvo djetinje obećanje, koje i dan danas nosin u srcu. U stvari to mi je bilo u mislima prvih par godina, a onda je ušlo u moju podsvijest i od tada čuči u njoj.
Opet se nasmiješila.
- Ali to ni cila priča. Je vidiš ovaj prst – pokažem joj lijevi kažiprst: - Ova dva ožiljka me uvik podsićaju na moje obećanje budući mi je ona, nakon ča san joj ono obeća, zamalo otpilala prst sa ručnom pilom. Eh, nisu pile za žene.
- Ha, ha, ha – njezin smijeh kao da je unio malo sunca u ovu tužnu sobu pa sam nastavio pričati.
- A je znaš zač sam otiša živiti u grad? Znaš kako su me moji nagovorili? U to su vrime svi dobri filmovi i serije bili na Drugomu programu. U gradu smo vatali i prvi i drugi program bez problema, a doli smo imali samo prvi. Eto, to je bilo presudno. Radi toga sam ostavi svoje maške, pasa, bezbrižnu igru u polju. Radi Drugoga programa.
- Imao si stvarno dobar razlog – zafrkavala me ona.
- Ma dobro, mojima je tada odgovara život u gradu ali ja nisan hoti ni čuti, pa su me ipak nagovorili na jako prefrigan način. Ali ni to nije kraj priče. Nakon dvi sedmice, otac je kupi novu antenu i konačno je stiga Drugi program u našu staru kuću, a ko za pegulu, ona televizija u gradu više ni mogla niti uvatiti signal, a kamoli da su se vidile bar smetnje od Drugoga programa.
Eničin veseli smijeh prekinuo je poziv za doručak.
- I od tada ja govorin po domaću, a pišen i mislin po gradski. Ma zapravo ja san ti cili zbrčkan što se toga tiče. Meni nikad ni bilo važno kako ko govori, nego što govori. A i da napišen čakoli po domaću, ko bi me razumi?
Valjda je Eničin smijeh odobrovoljio i Jovicu pa, nakon što mu obećah nastaviti priču, ustane i svo troje otiđosmo na doručak. Ovo jutro mi je započelo nekako lijepo. Evo veselio sam se svakom zalogaju, jer sam njime bio korak bliže Ivanu. U stvari, mislim da me više najeo Eničin iskreni osmjeh nego jogurt i krafna.
Nakon ručka Eni me upoznala sa Markom, mršavim oćalinkom iz druge sobe koji je u prošlom životu studirao pravo. Imao je krcat ormarić knjiga i u razgovoru s njime dalo se naslutiti koliko puno je načitan. Poslijepodne smo proveli u ugodnom razgovoru. Čak se pridružio i onaj simpatični starčić koji se zvao Miro. Ovo mu ime potpuno odgovaralo jer bijaše miran i na njegovu, dubokim borama ukrašenom licu, nije se ni na sekund mogao pročitati jedan jedini tračak očaja. Naprotiv, maleni sijedi brčići skrivahu bezuba usta s kojih gotovo nikada nije silazio simpatičan, zarazni osmijeh.
Objasnio sam Eni kako će dešifrirati moj naglasak:
- Jednostavno, svaki glagol koji bi triba u rečenici završiti na ''o'', mi to ''o'' ne izgovaramo nego produžimo malo ''i''. Na primjer; molio = moli, ili ga skratimo; vidio = vidi, onda nekad izgovaramo: ja sam, a nekad: ja san, nekad ča - nekad što. I valjda si skužila; htjeti rečemo htiti, ili još kraće – 'titi. Samo pazi kad filipincu rečeš "titi" jer po njihovu to znači nešto sasvim drugo. Znači, kad god neku moju rič iliti riječ, ne razumiš, iliti razumiješ, onda toj riči dodaj par slova i postati ćeš ekspert za bodulski jezik. A onda imamo ti mi i nepravilne glagole. Na primjer; trebati = tribati, možeš = moreš... ma ti si profesorica...oli vas na faksu nisu učili da je naš jezik tako...tako...pomozi mi reći...
- Raznolik?
- E to! Raznolik! Ma mi smo ti otočani, zapravo, prave linčine i trudimo se što manje slova govoriti. Ajde reci iskreno; koga je liti po onin vrućinama volja uopće otvarati usta? Osim naravno za popiti bevandu ili mrzlu pivicu. Koga je volja otvarati usta i ...govoriti? Pa eto, kod nas ti se i karte igraju bez puno priče; za trešetu govore da su je izmislili mutavi, a briškula se igra na mote! A ja ti onako u povjerenju mogu reći da svi naši otočani boluju od akutnog fjakitisa koji utječe na...a ča ja znan – neke vijuge u mozgu, i to tako da iako bi oni tili govoriti sva slova, pa čak još točke i zareze naglašavati u govoru, ne mogu – jer ih taj fjakitis toliko smune.
Eh, ali srićon su naše otočanke pošteđene te teške bolesti jer one nemaju vrimena niti da se f od fjakitisa zalipi za njih, budući po cile dane kopaju, kuvaju, spremaju, peru, gledaju dicu,svekrve i muža. A upravo u ovim aktivnostima ima najviše vitamina koji sprečava nastanak te opake bolesti. Eeeh, ali priroda na jednoj strani dade a na drugoj uzme. Njih je poštedila jedne, ali in je dala drugu opasnu bolest: lajavitis! Stručnjaci iz NASE su čak otkrili i formulu nastanka ove još opasnije bolesti: Ženski mozak + Cigarete + Kava + TV serije = Akutni lajavitis!!!! Ako koja žena ne uzima onaj vitamin od prije, a čim se rodi ima 99 posto šanse da će oboliti od lajavitisa, onda postoji i velika šansa da će je napasti i mutirani virus muškog fjakitisa...
- Ahaa... – prekine Eni moje ''pametne'' besjede: - A ''doktoreee'', možete li meni dijagnosticirati lajavitis? I ima li lijeka?
- Paa dušo draga... po simptomima koje pokazujete, rekao bih da je u pitanju klasični radoznalivitis – virusić od kojeg mačke gube svojih sedan života u tren. A lika ima. Lakši oblici se mogu izličiti ako se oboljela osoba zaljubi do ušiju. Ljubav sve liči.
- Ma daću ti ja i lajavitis i radoznalivitis – veselo je rekla Eni i zahvalila na mojoj dijagnozi klepicom po glavi.
Nisam se ljutio, naravno:
- Eh, nekad su se doktorima nosile boce, šteke cigareta, kava, pršutići i kovertice za njihovu pažnju i dijagnoze. A evo što se dogodilo kad san ja posta doktor! Mene klepaju!!
Prije spavanja odlučio sam ispuniti obećanje i Jovici dovršiti onu priču od jutros. Čim sam započeo, u njegovim je širom otvorenim očima, gotovo kao flomasterom bila nacrtana ona dječja radoznalost.
- Je ti voliš ovakve pričice? – upitao sam ga potpuno zaboravljajući kako on ne govori. No brzo sam se ispravio rekavši: - Ma nego ča! A ko ne voli priče o gusarima i galijama i onima čudesnima putovanjima. Nego, sidin ti ja tako na krmi, kad ono – buć!! Brzo se dignen i... – primjetio sam da me čudno pogledao pa se sjetih Eničinih riječi kako me i ona katkad teško razumije dok pričam.
- Evo... – posegnuo sam za onom slikom: - Evo, ovdi sam sjedio... – po prvi put u životu s plemenitom nakanom govorih ''po gradski'' - ... i sa desne strane vidio veliku peraju. To je u stvari bio rep a pripadao je ogromnom kitu. Jesi li ti kada vidio kita?
Zbunjeno me pogledao.
- Ma to ti je jedna velika ribetina, velika ko ova naša soba i još do kraja onoga zida vani. Jesi kada vidio morskoga pasa?
Naravno, šutio je. A ja sam shvatio da je siroto dijete toliko vremena provelo lutajući poljima samoće, da on gleda u mene kao slijepac u svijeću; ne vidi svjetlost ali osjeća toplinu i zato sam ga pokušao malo osloboditi onih samoćom okovanih misli.
- Hodi ovamo – pozvao sam ga do mog kofera. Otvorio sam jedan album sa slikama i otkrio mu kako izgledaju Filipini, te na karti svijeta točno pokazao gdje je njihov glavni grad.
- Znaš što Jovice, ja neman pojma je li ti mene razumiš ili ne, i zato lipo kad te ja nešto pitan ti klimni glavom. Je dogovoreno?
Začuđeno me gledao tri-četiri sekunde koje mi se učinile duge kao dani u kojima pomorci nakon puno mjeseci plovidbe očekuju svoju smjenu, ali bilo bi se isplatilo produžiti još jedno putovanje, jer on klimnu glavicom u znak potvrde.
- Dobro, to smo dogovorili. Eh, da je meni sada znati ča tebe zanima. Ja iman ovdi puno sličica i ne znam odakle ćemo početi. Ma ajmo od ribetina kad smo se njih već uvatili.
I taman da ću nastaviti priču kad on pruži ruku u kofer i dotakne komad drveta koji je nekako izvirio iz hrpe papira. Time je želio pokazati da me razumije, budući onaj komad drveta predstavljaše dupinovu peraju. To je u stvari bio suvenir od dva delfina spojena tako da oblikuju krug, koji podsjećaše na srce. Duša mi zaigrala dok on zadivljeno svojim ručicama razgledaše to malo umjetničko djelo. Ponovni susret s ovim predmetom vratio me u prošlost. Opet sam se sjetio nje. Naših snova. Kako ćemo ukrasiti našu kućicu koju je ona od milja nazivala – štalicom. Zato sam i kupio ovaj suvenir koji bi savršeno pristajao na bijelom zidu u blagovaoni, jer delfini su plemenite i inteligentne životinje. Kao dijete sam gledao neku emisiju o životinjama koje su cijeli svoj život odane samo jednoj ljubavi, onoj koje njihovo srce prvo odabere. Ne sjećam se dobro, i nisam baš znanstveno potkovan, pa se ne mogu ni zakleti da se radilo o delfinima, ali za albatrose sam siguran. No njih nisam mogao pronaći ovako lijepo napravljene od drveta.
Ta slika; nas dvoje za stolom a na zidu ova dva prekrasna delfina, na trenutak opet otvori onu nikad zaraslu ranu u mom srcu.
- Ma pušti to Jovice. To je samo jedan glupi predmet. Tribaš ti viditi prave dupine, kad se igraju ispod prove, evo ovdi... – pokažem mu na slici što je pramac a što krma.
- I kad ih vidiš onako zaigrane, učini ti se ko da čuješ njihovo smijanje... – zastao sam uživajući u slici koja mi se toga trena, sa nekog dalekog oceana, pojavila pred očima.
No Jovica je i dalje rukama čvrsto stezao drveni ukras, kao da zahtijeva neko bolje objašnjenje.
- Imaš pravo. Lipši su ti drveni nego oni na slikama. Znaš Jovice, kad čovik sam kupi ili sam napravi neki predmet, a u mislima ga veže za neku dragu osobu, osobu kojoj će to pokloniti, onda taj predmet postane dio njega.
- A kome su bili namijenjeni ovi delfini? – prekinula me Eni, koja je sa svog kreveta uživala gledajući kako pokušavam bar malo razvedriti ovo drago dijete.
- Ah, duga je to priča – uzdahnuo sam.
- Ja bih je voljela poslušati.
- A ča san ja ovdi, dežurni uspavljivač! Ajmo svi spati! – rekao sam i počeo spremati stvari natrag u koferić.
No Jovica nije htio pustiti delfine, a ja mu ih, ni sam ne shvaćajući zašto, otrgnuh iz ruku. Učinio sam to tako grubo i nespretno da su oni pali na bolnički pod i puknuli napola. Nije me bilo briga za njih, ali kad su suze, bez i jednog glasa stale liti niz blijede obraziće, poželio sam utopiti se u njima.
- Ma dobro je, zalipiti ćemo ih sutra, obećavan ti! I tebi ću ih pokloniti. Je u redu?
Nije se niti pomaknuo. Samo su One padale poput bisera sa potrgane niske. Zagrlio sam ga ne primjećujući da i moje oči zasuziše.
- Vidi ih! – ustala je Eni sa svoga kreveta: - Malo prije se zafrkavaju, a sad plaču. Pa nije kraj svijeta. Eno u trafici dolje ima kupiti ljepila što lijepi sve živo. Ujutro se ustajem prva i naši će delfinići opet biti sretni i zaljubljeni.
Valjda je njen mili glas utješio dječka jer on otiđe iz mog zagrljaja u svoj krevet i legne. Zaželio sam mu laku noć i otišao u zahod umiti lice. Na hodniku me dočekala Eni.
- Delfini su bili za nekog posebnog? – i dalje je bila uporna.
- Da – škrto sam odgovorio.
- Bit će joj jako drago kad ih dobije – reče ona.
- A ko govori da će ih dobiti – odgovorio sam mrzovoljno i otišao prema sobi, ali onda u srcu osjetih da sam pogriješio. Isto kao malo prije s Jovicom. Vratio sam se nazad i priznao.
- Oprosti ti meni što sam ovako dosadna i napasna, ali i sam vidiš da ovdje nemam s kime, ni o čemu pričati. Osim o ratu, bolesti i o onom kretenu koji se svako malo iživi na nekome, pa ovi zli jezici dobiju nove teme za blebetanje. One tri pjesme što sam ih pročitala... tako su me oraspoložile, tako su me ugodno iznenadile. Sudeći te po vanjskom izgledu nikad ne bih rekla da pišeš tako lijepe pjesme...
- Hvala – prekinuo sam je.
- Stvarno imaš smisla za pisanje. Od kud ti to?
- Duga priča.
- E sad se već ponavljaš.
- Ajmo sisti ovamo na klupu pa ću ti objasniti. Ionako nema šanse da bi sada mogo zaspati. Još san u osnovnoj školi zna napisati koji lipi sastavak i drugarica me uvik hvalila. Onda san u srednjoj otkri da...je me kužiš? Je razumiš moj dijalekt?
- Trudim se ali bih voljela da bar malo zaboraviš na ono obećanje tvojoj simpatiji – nasmijala se.
- Aj dobro, probati ću. Samo, pliz nemoj mi zamiriti ako se spetljan. Slobodno me pitaj ako koju rič ne skužiš. Dakle, u srednjoj sam otkrio da svoje osjećaje mogu iskazati samo na papiru, budući sam bio užasno sramežljiv. Onda je nakon srednje Pomorske, došlo dugih devet miseci koliko san plovi ko asistent stroja...a to ti je jedna vrsta prakse, nakon škole, i traje godinu dana koju moraš provesti na brodu. Eni da te pitan; sa koliko si ti godina počela izlaziti vani u kafiće?
- Sa 14-15. Zašto pitaš?
- Pokušavan ti objasniti zašto san poče pisati. Ti si počela izlaziti s 14-15 a ja sa 18 godina. Uvik sam bio po polju sa pasima, mačkama, i sa jednim jako dobrim prijateljem koji mi je bi ko brat.
Sjetivši se Ivana, zrnce me tuge zažarilo oko srca.
- Srami san se svoje sjene, i sve ono što san hti reći nekome o svojim osjećajima oduvik se gušilo u meni. Prvi put kad san izaša vani, kao 18-godišnjak, zaljubi san se u najlipšu curu na otoku oko koje su svi bez uspjeha oblitali. I od onda počinju "patnje mladog Vilija". Otiša san na taj svoj prvi brod, nakon godine dana provedene u njezinoj sjeni. Pa iako su i lastavice na krovovima znale da sam zaljubljen u nju, ona to uopće nije htila viditi. A i zašto bi. Nisan bi njen tip. Pet godina me grizla nada da će barem primjetiti koliko mi je draga. Ma kakvi! Na tom prvom brodu upozna san svu surovost pomoračkog života i ... – pogledao sam je ne znajući da li nastaviti, jer sam došao do nečeg jako škakljivog, a čega sam se pomalo i sramio, pa diplomatski nastavih - ... i na njemu sam, što bi ono rekli pjesnici, izgubio dušu. Presta san virovati, presta san se nadati. Bog ni hti uslišiti moju molitvu i zato san bi ljut na njega. Cure, ne da me nisu primjećivale, nego mi se činilo da san uklet – malo sam se zamislio pa nastavio:
- Sve su bižale čim bi poče pričati, a priča san jedino onda kad bi mi se nakon desetak pelina razveza jezik. I zato san poče pisati. Iz očaja. U svakoj san curi vidi onu pravu, onu koja je rođena samo za me. I kad bi kojoj i hti reći da mi se sviđa, onda ko da bi neki mali crnac koji se skriva negdi duboko u meni, rukama drža riči da ne izađu iz usta. Zato san, s vrimena na vrime, kad bi me uhvatila neka tuga, znao napisati poneki stih i onda bi maštao. Međutim, nakon što san ponavljao prvu godinu fakulteta, jer nisan ima volje učiti znajući kakav me život čeka, očaj je sve više steza moje srce.
Ima san 21-22 godine i dok su se drugi šetali po novogodišnje ukrašenim ulicama, držeći svoje drage za ruke, ja san dobija žuljeve na laktovima obilazeći sve šankove za kojima su radile konobarice, jer san jedino s njima moga stupiti u kakvu takvu priču. I tako, kad god bi koja cura ili događaj izazvali neki osjećaj u meni, ja bi to zapisa. Hm, da ti ne govorin koliko san bi očajan kad san zna s balkona na 4. katu, gledati cestu koja kao da me molila neka skočin i obećavala mi da više neću osićati boli. I što san više razmišlja o tome, sve dublje san tonu u depresiju.
Onih dana, moj anđeo čuvar naradi se je dosta prekovremenih sati, a bome i blagdana. I vidiš, ko što bi ču neki glas koji je traži da odustanin, tako je jedan drugi traži da nastavin živiti. Uze bi olovku u ruku i sta zapisivati neke stihove bez ikakvog razmišljanja, ko da prepisujen iz neke knjige napisane u meni, kojoj zapusi vitra pomiču stranice, tako da san pisa samo ono što bi mi u tomu trenu bljesnulo prid očima. A pravo značenje tih riči otkriva san tek kasnije kad bi mi se one dogodile u životu. Nešto slično ko da san sebi prorokujen. A onda, zna san, onako u nekon razgovoru, čuti nečije probleme i kad bi otiša spati, razmišlja o njima. I onda bi mi na svako moje životno pitanje, ma kako teško bilo, On da odgovor. Kratak i jednostavan a tako istinit.
- O kome govoriš? – upita ona.
- O onome glasu Dobra koji svako od nas čuje, samo što mu najčešće okrećemo leđa i pravimo se da ga ne čujemo.
Htio sam nastaviti s pričom, ali je iz sobe izašao Slave i, nedaleko od nas, naslonio se na zid zapalivši cigaretu. Namignuo sam joj i pokazao pogledom prema sobi. Shvatila je. Prije nego sam zaspao, izmolio sam jedan Oče naš i to nakon dugo, dugo vremena. Možda je ovo ugodno saznanje kako moje pjesme mogu izmamiti poneki osjećaj radosti u nečijem srcu, bilo razlogom da sam odmah blaženo utonuo u san.
Post je objavljen 26.01.2010. u 00:10 sati.