*
Kakva su ovo lica oko mene? Prazna trupla do stopala ispunjena tamom. Prazni pogledi, koji sjeku na pola, premazani su bolom, krcati sline i zavisti. Riječi im uronjene u mržnju nemaju djece jer još dok bijahu plod poslužiše za hranu psima. Režanje je zvijeri glas njihova srca... Srca?
Kakva su ovo srca oko mene? Crvotočina im izglođala srž pa bljuvotinom ispunila rupe.
Svaku riječ koju prozbore, prati roj muha zlatica koje, umjesto zlata, legu stotine sićušnih crva što otrovati će i najčišće srce, ako nije cijepljeno cjepivom neraspadljivim - ljubavlju!
*
Danas je zadnji dan ljeta za pesimiste ili prvi jeseni za optimiste. Bilo kako bilo, meni evo još jedno ljeto pobjeglo ispred nosa. A živio sam za njih. Nekada. Dok bube ubačene u uho nisu izrovale puteve sumnjama u živom tijelu uspomena i oduzele lijeka besanim noćima moje moguće starosti.
Kakva su to bila ljeta! Mladi, divlji, veseli i žedni, otkačeni sto gradi. Žedna mladost, žedna hladne pive, cura, kupanja i plesa. Žedna i slijepa mladost – to smo bili mi. Psići progledaju dva tjedna nakon rođenja i vide do smrti, a mladost da bi vidjela i nakon smrti, mora progledati pa opet oslijepiti jer nije svaka sljepoća ista. Ipak, svaki put kad duša pred oči dozove slike onih bezbrižnih dana, krhotine srca nemirno zaigraju, a svaki udisaj zraka kao da zapali baklju u plućima kad onako jako zapeku. Daleko su moja ljeta. Počivaju u miru mora vrelih suza.
Vožnja autobusom i nije baš naporna ako čovjek ima o čemu maštati. Ostali putnici ili su spavali, ili su listali tko zna koje sve novine jer nas je bilo svih rasa i kolura. Možda se varam, ali mislim da sam jedino ja od svih putnika gledao vani u zadnji ljetni jutarnji sumrak i želio da eno...baš ona provalija bude moj zadnji stan. Tek što bi prošli kraj nje, napinjao sam pogled u daljinu i priželjkivao – možda bude slijedeća.
Nije to ništa neobično... moja želja da budem prah. Nakon mjeseci dugih kao stoljeća provedenih ploveći po svim morima svijeta, bio sam otupljen od boli i nasmrt iscrpljen, što zbog brodske samoće i surovosti a što zbog čestih napadaja suhog kašlja. Zatvorio sam oči i probao ne misliti na bol, ali ma koliko se trudio ona je uvijek iznova pronalazila neku kozju stazu i iznenada sa tisuću rogova zabadala se u moje grudi.
Promatrao sam lica mojih suputnika pomalo ljubomoran i zavidan na svaki tračak spokoja koji bi njihove usne razvukao u onaj neprimjetan blaženi osmijeh. Ali kako me u životu zavist i ljubomora nikada nisu obuzimali do kraja, taj osjećaj nestao bi jednako brzo kao što se i pojavio.
Još su mi u glavi odjekivale riječi Dr.Sultana na lošem engleskom jeziku: "Morate se odmah javiti svom liječniku – idete kući". Kući. (Home). Kako to lijepo zvuči makar bilo izgovoreno i na engleskom. Lijepo i daleko. Još dalje je zazvučalo kad sam kroz tanke zidove čuo njegovu dijagnozu. Točnije, od svega što je rekao Drugom palube, našem brodskom "doktoru", samo se jedna riječ poput mača usjekla u moju svijest. Riječ koja na svim jezicima svijeta znači isto, i koja u ljudskom biću izaziva paniku i užas od polaganog i bolnog umiranja...
Rak. Rak na plućima.
A u životu nisam zapalio više od trideset cigareta, i to samo onda kada pijan nisam mogao ekipi reći da me voze doma, već bi sa dva prsta lupnuo po usnama – onako kako se traži cigareta... Dakle, čim bi ja onako kao pravi nesretno zaljubljeni pijani pantomimičar zatražio cigaretu, odmah bi moj najbliži brat po čaši pozvao nekog od šofera da se spremi za akciju spašavanja, jer bilo je pitanje minuta kada ću zakomiti.
Bio sam i još uvijek jesam najljući zagovornik protiv pušenja. Možda je k tome pridonijelo i moje bavljenje sportom, ali ja sam prije svega volio friški, čisti zrak. Volio sam punim plućima udahnuti slankasti miris valova; razlikovati mirise dana od mirisa noći, uživao sam u proljeće kada se zemlja iznova rađala. Zato sam oduvijek prigovarao svima oko sebe: "Ne pušite! A ako već morate, okrenite to smeće da ne dimi u mene!" No, redovito sam pobirao samo podrugljive odgovore, a nerijetko morao otrpjeti i puhanje dima pravo u lice, što je zapravo trebao biti odgovor na moju zamolbu. Gotovo uvijek bi odgovarali: "Ako ti smeta dim zašto dolaziš u kafić – ostani doma!" Ma ostao bi ja doma, i ne bi mi niti nos provirio na takvo mjesto, da mi srce nije ludjelo za jednom curom koja je i sama dimila ko velika. A srce ne pita za razloge niti mari za sitnice. U mom slučaju kao da sam slutio da će to biti kobna sitnica.
Eto, povišena temperatura, suhi kašalj uz bol u grudima, to jest ''lagana'' upala pluća koju sam ''preležao'' na nogama, pretvorili su se u moju smrtnu presudu. Možda bi bilo bolje da nisam ni išao kod doktora. Bar bi još uvijek mislio da sam samo malo prehlađen. Dr Sultan se je čudio kako sam prošao liječnički pregled jer nas pomorce pregledavaju kao da smo astronauti. Ko zna, da onoga dana kad sam bio na pregledu, nije bila gužva možda bi doktor umijesto pitanja da li pušim, bio ispisao uputnicu za snimiti pluća. Tada sam mu bio zahvalan jer sam bio gotov puno prije nego inače. Izbjegao sam pješačenje do bolnice, dosadno čekanje u redu, dvogodišnju dozu zračenja...sve to samo zato što ne pušim. Kad sada razmišljam o tome, vidim da je Bog već onda imao plan za mene.
Ja nisam svetac da bih smrti bez riječi mogao gledati u lice. Ja joj se smijem u brk. A samo sveci, onda oni koji će zauvijek ostati djeca, i budale – ne boje se smrti. Ovi prvi zato što imaju vjeru, drugi zato što im je tako dano odozgor, a ovi treći zato što su – budale! Pitam se u koju skupinu ja pripadam? Možda u neku četvrtu? Tko zna, čudan sam ja čovjek. Netko će imati pune ruke posla kad se pojavim pred Zadnjim sudom.
Što reći o svecima? Osim onih iz kalendara i priča, ne mogu se dosjetiti da sam i jednoga upoznao.
Na one koji će zauvijek ostati djeca u duši, netko gleda kao Božju kaznu, a oni koji imaju prilike upoznati ili raditi sa takvim ljudima, ne sažaljevajući ih, nazvati će to blagoslovom jer u srcima i duši takvih ljudi živi samo djetinja nevinost. A nije li rečeno: "Ne priječite dječici k meni, jer kažem vam ako ne budete kao djeca, ne nećete vidjeti moga kraljevstva."
A o budalama bi se dalo pričati danima. Najgori su oni što pijani ili drogirani jure cestama, a najopasniji oni što bez časti nose uniformu. Oni što si oduzmu život zbog neuzvraćene ljubavi, nerazumijevanja okoline i nesposobnosti da se prilagode promjenama, možda oni imaju posebnu klupicu pred Sudom jer bijahu zli prema samima sebi. Najveći je grijeh tih ljudi sebičnost prema obitelji, prijateljima, bližnjemu svomu. Ali tko sam ja da ih sudim kad i sam toliko puta poželjeh biti prahom.
Bilo je oko osam-devet sati, i sunce se još nije vidjelo u punom sjaju jer ga zaklanjahu visoke zgrade, ali su se zato lijepo vidjeli podočnjaci na mom licu, blijedom kao u nizozemskog djeteta koje, zbog smoga, sunce vidi jedino na romantičnim razglednicama. Primjetio sam kako me mala brkata konobarica mjeri okom, kao da se sama sa sobom kladi hoću li se, ili neću, srušiti na pod. Valjda mi je i zato prišla rekavši:
- Mogu naplatit?
- Vrag vam brani... – promrmljao sam onako za sebe i nesigurnim rukama dao joj novac. Biti će joj se brk još uvijek smijulji, budući je dobila napojnicu ko da radi u Grand Hotelu. Neka. I zaslužila je. Ma ipak joj nisam mogao reći: "Za bricu", a to znači da nisam dovoljno "marendao".
Nedugo zatim krenuli smo dalje. I što smo više odmicali, mučnina u stomaku bivala je jača. Nije to od pića jer sam se skoro sasvim razbistrio. Na koncu, nisam puno ni popio – malo više od pola boce. Moje piće bilo je pelinkovac, crno i gorko kao moja prošlost i...budućnost. Pa ipak, kad mi život svakog dana nudi samo gorke peline, ja se napravim malo lud pa na svoj račun ispijem kruškovac, slatki kruškovac. Drugim riječima, kad me već život nije mazio, veseliti ću se svemu onome što se ostalim ljudima čini malim i nevažnim. Evo upravo je sunce, koje zadnjih godinu dana nisam baš često imao prilike vidjeti, izmamilo na moje lice lagani smiješak. Čak mi je i srce zakucalo jače jer ni jedno sunce ne sija tako lijepo kao ovo naše.
Još od kada pređosmo granicu, činilo mi se kako bol u plućima slabi, a kad stigosmo na cestu koju sam poznavao iz studentskih dana, pritajila se poput kameleona ili žabe krastače čekajući pogodan trenutak da me ošine svojim dugim jezikom. Da...ovaj kvart bio mi je skroz poznat. Znao sam svaki kamen i hrast pokraj ceste. Tamo gore, dvije ulice poviše, proveo sam zasigurno tri od skoro pet godina koliko ukupno vremena utroših studirajući.
Na moju sreću ili nesreću, zaustavili smo se i ondje. Polazak autobusa nisam dočekao na svom sjedalu br. 35. Stajao sam na peronu s malim koferom u ruci i pogledom ispratio bus misleći kako bi bilo lijepo – tako i svojim brigama platiti kartu u jednom smjeru. Zamišljao sam kako će bus stići u moj rodni grad bez mene, uostalom jedino što me vezalo za njega bile su uspomene a njih sam uvijek mogao dozvati u misli ma gdje bio. Nije me bilo briga ni za veliku putnu torbu koja je ostala u prtljažniku, jer sve ono najvrijednije bijaše mi u ruci. No, kako objasniti moj ostanak na ovoj usputnoj stanici. Reći kako me ugrabila neka ogromna ruka i zadržala vani, bilo bi razumljivo samo pjesnicima, dok bi to psihijatri svrstali pod kakav sindrom.
Dok mi se, još u busu, rodila ideja da se iskrcam, u prvi mah odbacio sam je kao neki kič moment iz kakvog niskobudžetnog filma. A onda sam shvatio da život i jest u stvari jedna vrsta filma, i da čitav svoj dosadašnji život provedoh kao statist. No ni to nije bilo odlučujuće. U mojoj prošlosti još ima otvorenih rana, a jedna koja me pekla možda i najjače, rođena je upravo ovdje, šetala je ovim ulicama i udisala ovaj isti vrući zrak. Možda se u srcu rodio sićušni tračak nade da će opet ugledati njeno drago lice, čuti njezin topli osmijeh, jer upravo taj osmijeh bijaše najbolji lijek protiv užasnih rana što oplahivahu dušu poput naopako okrenutih bodlji u ježa. Zapravo, primila me neka nevidljiva ruka, prstima stegla oko vrata i tiho šaputala: ostani...ostani..., i što me jače stezala to je krv u meni proticala brže (krv, ne pelin), a u ušima glasnije zujahu ljuti rojevi uznemirenih osa. Pomisao da ću je opet sresti, da ću makar i izdaleka vidjeti njezin dragi lik, podigla me poput pera i spustila na peron. Razum je urlao, ali stisak tajanstvene ruke bijaše jači i moji udovi tek mirno ispratiše autobus.
Dugotrajno sjedenje u autobusu, iscrpljenost, bolest – učinili su svoje. Kao da netko kuhačom promiješa sliku pred mojim očima te se umalo sruših. Spas pronađoh na, čudom praznoj, klupici pokraj perona. Nakon par minuta smogao sam snage potražiti u koferu mali sivi ručnik kako bih otjerao ovu vojsku kapi znoja što zaposješe gotovo svaki rov na bojnom polju – mome licu.
''Kofer'' je u stvari bila starinska kožna torba, kako bi mi otočani rekli – valiža, koju sam ja zvao koferom jer mi je bila toliko draga da je unatoč njenoj ne odveć velikoj nosivosti, nisam htio zamijeniti novim, modernijim i puno praktičnijim koferom, a dao mi ju je otac kad prvi put otiđoh na more. Tako sam u njoj nosio par komada rublja i najdraže odjeće dok su ostatak zauzimale moje uspomene, zapravo sitnice kao što su fotografije, suveniri, te poveća hrpa papira ispisana mojim pjesmama i plemenitim mislima. Zatim je tu bio još niz predmeta koji skupa sa torbom nisu vrijedili ni sto dolara ali za mene bijahu neprocjenjivi. Ispod onoliko papira jedva iskopah mali ručnik.
Otirući znoj sa lica godila mi je jurnjava automobila, bolje reći vjetrić koji me osvježavao, budući klupica bijaše tik uz glavnu cestu a k tome još i u debeloj hladovini. Zaklopio sam umorne oči i odjednom se ispred mene pojavila neka velika ptica, snažno zamahnula krilima, a ja joj gotovo zapljeskah od sreće što mi pomaže. No, u trenu cesta postade opožarenom pustinjom te nepoznata ptičurina mašući krilima podigne bilijune sitnih čestica pepela koje mi se poput igala kroz nosnice zariše u pluća. Gotovo kriknuh od boli, dok mi se tijelo grčilo pokušavajući zakašljati. Otvorio sam suzne oči i vidio da je ona čudna ptica u stvari gradski autobus – harmonika koji se mjesto miševima i zmijama hranio lož uljem. Još uvijek zgrčen i luđački kašljući, gotovo ne primjetih da se neka ruka lagano dotače moga ramena...i tu zapravo počinje moja priča:
- Jeste dobro? – upitao me mladić milostivog smiješka.
- Jesam, hvala – odgovorio sam, grčevito razmišljajući što mi je bilo. Primjetivši kako iz otvorenog kofera leprša par listova, zatvorio sam ga i pogledao u mladića koji se još uvijek vrtio u krug kao i sve oko mene.
- Evo ovo ste izgubili – reče i pruži mi komad papira, pa onda opet upita: - Sigurno ste dobro?
- Jesam. Hvala vam puno... – pogledao sam u onaj list i još ne shvaćajući što se dogodilo htjedoh upitati mladića, ali on već bijaše na par koraka udaljenom pješačkom prijelazu i tek mi se još jednom milostivo osmijehne. Probao sam usne razvući u osmijeh zahvalnosti ali od njega ispadne samo bolna grimasa na koju i on izbriše osmijeh s lica i samilosno zavrti glavom. Razmišljao sam o tom mladiću još uvijek držeći onaj komad papira u ruci i dalje ne shvaćajući o čemu se radi. A onda...bilo mi je dosta pročitati samo prvu riječ i oči mi se zacrveniše a srce stade, ne udarati nego bubnjati. Skoro se opet onesvijestih.
Znak? Čudo? Sudbina? Ne znam, ali bila je to pjesma koja joj se najviše svidjela i koju je ona odabrala za najdražu.
Ne vjerujem da je itko primjetio toplu suzu koja mi se iskrala iz oka, budući su krupne kapi hladnog znoja bez srama tekle niz lice. Pomislio sam, nije li možda ona ista ruka koja je ščepala i prikovala moje srce za ovaj vrući asfalt, nije li ona izvadila ovu pjesmu koju već mjesecima ne pročitah? Navikao sam da se čuda događaju uvijek drugima, ali ovo uistinu bijaše čudo, budući je kofer bio krcat papira, pjesama, razglednica, pisama... Zašto je ona ruka htjela baš ovu pjesmu mi pokazati? Ne znam, ali odlučih saznati i u sumrak svog mladog života prepustiti se srcu da me vodi. Moje su tijelo kao figuru po šahovskoj ploči života pomicale nevidljive ruke; Dobra i Zla.
Oduvijek sam znao razliku među njima, pa iako tisuću puta u očaju dopustih onoj Zloj da mi vodi tijelo – duša joj uvijek izmicala za dlaku.
Vani je još uvijek, unatoč skoroj smrti po kalendaru, ljeto živjelo sto na sat. Osjećao sam vrelinu asfalta, iako još nije bilo niti podne, ali mene ipak neka čudna studen štipala za leđa. U ovom gradu proživjeh sva godišnja doba. Točno sam znao kako proljeće zaplače poput razmaženog djeteta za svaku sitnicu, a znao sam i kako nakon proloma oblaka ponosno zamiriše ljeto na samrti.
Nekako sam ustao i prešao par stotina metara ali ne vidjeh nikog poznatog. Kao da oni sretni studenski dani u grob odniješe i meni draga lica. Po glavnoj su ulici bezbrižno krivudali neki turisti avanturisti razgledavajući grad. Ljudi su šetali nakon ranog ručka ili pak sjedili na terasama ispred kafića i promatrali šetače. Činilo mi se da je prošla čitava vječnost od kad posljednji put prošetah dragim ulicama. Samo moja vječnost imaše ime i prezime: M.v.''Victoria". Sjetivši se limenog pakla koji mi bijaše domom godinu, dugu godinu, ruke mi zadrhtaše, a trnci niz leđa studen potjeraše prema mozgu te bez najave zateturah. Od pada me spasio zid zgrade koja je, ironično, nosila ime nacionalnog osiguravajućeg društva, te se pridržavajući nje dovučem do spasonosnog hlada ljetne terase obližnjeg kafića.
Dupli pelin, koji sam ispio prije nego ga je led uspio rashladiti, poslužen mi je u visokoj čaši koja je u mojoj ruci proizvodila zvuke kastanjeta. Tužno sam se osmijehnuo pomislivši kako bi sada bilo nemoguće popiti kavu s mlijekom, jer su mi se ruke tresle 7 ş po Richteru.
Tako "osvježen", skupio sam snage i nekako odteturao do dućana u kojem je nekad radila moja simpatija. Trebalo se uspeti preko par stepenica ali mi i one bijahu prevelike. Ni sam ne znam što me vuklo onamo. Zar sam mislio da ću opet ugledati njeno lice s kojeg je rijetko kad silazio smiješak? Ipak slušao sam srce, koje na zvonki dodir njenog glasa što izroni iz sjećanja, zabruji do kraja i ja se uspeh po jednoj, dvije, tri, četiri, pet stepenica...
Na "vrhu" spustih kofer na pod i teško dišući oslonih se o zid. Bijaše hladan i osvježio me toliko da sam uspio prijeći tih dvadesetak metara do spasonosne sjedalice ispred kafića. Odatle sam u miru mogao promatrati ''dućan'' koji je sada bio ured neke privatne firme... nisam mogao pročitati koje, jer slova bijahu pretanka i klanjahu se lijevo – desno, non – stop kao da su pijana.
A onda je odjednom pao mrak. "Ajme, dažiti će...di ću sad... a i tribalo bi vičerati..." – jurilo mi je kroz glavu poput kočije na Divljem Zapadu: ..."Pa ja ništa nisan stavi usta od ... ne sićan se više. Možda prekjučer ili prošle sedmice kad je ono Crna Ruka spremi rižot od mljevenih pilećih vratova, pa san poi samo dezert – Beks na eks."
I čim sam pomislio na brod, nađoh se opet zatvoren u kabini, ležao sam na prljavim plahtama daveći se u prašini i vlastitom znoju, ne puštajući iz vida ogromnu bakulu koja je plazila po razbacanim papirima mamljena tankim mirisom truleži, iz otvorenih praznih konzervi, što ga i smeđi limeni zidovi upiše. U glavi mi je odjekivalo deranje glavnog i plač pomoćnih motora. A odjednom i tu nesnosnu buku, od koje mi se u snu grčiše udovi, propara glas što u meni izazivaše želju prekršiti onu zapovijed – ne ubij! Smijao se luđački, dok s rukama na bokovima stajaše pred otvorenim vratima kroz koja je ulazila jaka svjetlost. Nisam mu vidio lice, ali nisam ni trebao jer čim bi čuo taj neljudski urlik, pred oči bi mi izašao njegov lik: pit-bul, hijena i štakor u ljudskom obličju.
"Nećeš živ odavde!!!" – urlao je zalupivši vratima tako jako da mi se krv sledila, a ja sam ustao iz kreveta i očajnički zario prste u njih, ne bi li ih probio.
I u očaju zavapih: "Isuse pomozi mi..."
Post je objavljen 21.01.2010. u 01:12 sati.