ponedjeljak, 25.01.2010.
29
Stajao sam gol pred vratima kraj kojih je neka čudesna svjetlost bježala kroz svaku rupicu između njih i okvira. Začudo, nisam osjećao nikakav sram, čak ni studen, nego sam strpljivo čekao. Nakon, ni sam ne znam koliko vremena, vrata se širom otvoriše te začuh neki duboki glas:
"Uđi."
Krenuo sam prema vratima i taman kad htjedoh prijeći preko praga, pred njima ugledah jednu crtu, bolje reći usjeklinu u podu koja ih okruživaše. Došao sam do ruba i pogledao u tu prazninu koja mi izgledaše potpuno neprirodno. Bila je toliko duboka da se dno nije niti naslućivalo, iako ona svjetlost prodiraše tko zna koliko u nju. Na trenutak se zamislih a onda ispružih nogu i taman da ću zakoraknuti preko nje kad iza sebe začuh mili glas: "Jesi siguran da želiš ući?"
Okrenuo sam se i ugledao Ivana. Stajao je par koraka od mene, odjenut u haljine bijele poput snijega. Htjedoh mu prići i zagrliti ga, ali on odjednom nestane.
"Uđi" – opet začuh glas iza vrata. Lice mog prijatelja bilo je puno boli i patnje, i to je jedino što sam zapamtio u onom kratkom trenu. Moj prijatelj je patio...
"Uđi..." – ponavljao je duboki muški glas.
Nisam mu odgovorio ništa, jer sam se probudio i stao dozivati sestru. Stigla je Sandra i ja ju, pun neke zle slutnje, zamolih da opet proba nazvati onaj broj. Vratila se nakon desetak minuta, sa viješću kako nije dobila njega već nekog drugog čovjeka koji joj je rekao da je stari župnik odustao od svog poziva i da se trenutno, kako su kružile priče po selu, nalazi u gradskoj bolnici.
Ivan odustao od svog poziva? Nema šanse! U bolnici je, što mu se dogodilo? – pitanja bez odgovora stadoše me mučiti gore nego ova trula pluća. U ušima mi počne bubnjati srce i ja nekako podigoh glavu s jastuka. Vidio sam onog simpatičnog starčića koji svoju bolest nije gledao kao neku kaznu nego ju je prihvatio kao nešto što jednostavno mora biti; vidio sam onog mladića s povezom na glavi kako tupo bulji kroz novo prozorsko staklo; osjetio sam sadistički smiješak bivšeg vojnika, te pogledom ispratio kako sestra negdje, poput plišane igračke, odnosi Jovicu dok on još uvijek stezaše onu sliku; sjetio sam se moga prijatelja i njegovih riječi kako ja nikada nisam imao hrabrosti napraviti onaj prvi korak u životu – ostaviti za sobom prvu stopu na stazi snova.
Htio sam kriknuti od ljutnje na samoga sebe. No umjesto krika, žestoki kašalj vrati me u stvarnost. Suznih očiju dolazeći k sebi, odlučih posjetiti prijatelja i održati svoje obećanje. Nisam imao puno vremena. Sjetih se majčinih riječi da "ne more prazna vrića stajati na nogama". Polako sam ustao, ali opet poklekoh.
U sobi su ostali jedino mladić prazna pogleda i vlasnik onog ciničnog osmijeha koji je uživao u mojoj nemoći. Klečao sam na koljenima a on se i dalje osmijehivao. A onda je moje tijelo opet uhvatila neka tajanstvena ruka, bolje reći snaga. I dok sam ustajao i hodao prema vratima, uopće ne bijah svijestan svoga tijela. Jedina misao u glavi bila je – hrana. Nesigurnim korakom došao sam do sobice u kojoj bijahu sestre i zamolio ih da mi donesu nešto za jesti. Dok su dvije nepoznate mrmljale kako je vrijeme za obrok prošlo, Gordana se nasmiješila i rekla da ju pričekam u sobi.
- 01:25 -
