subota, 06.02.2010.
17
A ova noć bila je sve samo ne laka. Molio sam Boga, snage za sutrašnji dan i za riječi kojima bi mogao pomoći onoj djevojci ako je uopće i pronađemo.
I prije nego sam zaspao, sjetih se nečega.
Jednom sam u nekim novinama pročitao članak koji je napisala časna sestra i koji me se toliko dojmio da sam ga izrezao iz novina i sačuvao. Ona je pomagala u jednom centru za odgoj teško retardirane djece i putem novina je odaslala poziv svim mladim studentima, defektolozima i pedagozima da se u slobodno vrijeme, preko praznika, amaterski uključe u rad s invalidima. Pozvala je i učitelje da dođu u zavod sa svojim đacima, izvedu prigodne programe, učeći se poštivati hendikepirane. Objavila je i jednu knjigu u kojoj je opisala svoja iskustva stečena za vrijeme rada u zavodu, kako bi ih mogli korisno upotrijebiti svi oni koji će se u budućnosti baviti tim poslom, kao i da bi roditelje takve djece oslobodila straha i predrasuda.
A ona sama je rekla: "Knjigom sam željela probuditi iskru ljubavi prema onima koji su djeca po godinama i onima koji će djeca zauvjek ostati."
Nosio sam taj članak među pjesmama uvijek sa sobom! Nakon par godina, konačno sam odlučio napisati pismo toj plemenitoj ženi i izraziti želju da posjetim zavod budući se sve ono moje pisanje svodilo na to da svojim riječima pomognem onima koji najviše trebaju pomoć. Odgovorila mi je na pismo i na par pjesama poslanih njoj – uzvratila svojim pjesmama:
BOŽJI ZOV
Jednog sunčanog jutra
Na raskršću te čekao On
Tajanstveni susret je bio
I zamamni blagi – Zov...
Božice, Zore, Ružice...
Tiho je šaptao tvoje ime
Glas mu milozvučan i blag
Slatko je bilo hoditi s Njime.
Upali ljubavi plamen
Ko vječno svijetlo nek' gori
Nosi ga dušama mnogim
I slušaj što moje ti srce zbori.
Bolesnom utjeha budi,
Nad djecom bdij ko mati
Za bližnjeg utroši biće
I budi svijetlo koje će sjati.
Kad digne se oluja bijesna
Pa vihor raznese jedra
Tvoj brod će ploviti smjelo
I suton i zora biti će vedra.
U podnožju mojeg oltara
Uljem napuni svjetiljku dnevno
Dani će tvoji postati tako
Zvijezda – za služenje vjerno.
KAMEN – ZAMAK
Odavno je sunce zašlo
Tama se spušta na tihi kraj
Malo se svijetlo pri oltaru našlo
Utjeha srcu taj mali je raj.
Prašnjava, bez volje i blatna
Večeri jedne tu žarko molim
Zvijezde trepere, nebesa zlatna
Šapućem srcem: "Isuse, ja te volim".
Koliko sitnica muči me dnevno,
Za pravu patnju skoro i ne znam
Isuse mili, čuj samo jedno
Ne daj da proguta me bezdan!
Ljubav me tvoja uza te veže
Želim da tješim one što pate
al' strah od križa do neba seže
krije mi staze što no se zlate.
Tvoj skromni Cirenac htjela bih biti
Ruke ti pružam dok sama patim
Na tvome srcu suze ću liti
Da vječnu ljubav, ljubavlju vratim.
S malenih vrata zraka mi sinu
To malo svijetlo rastjera mrak
Moja se duša k tebi privinu
I toga časa nestade strah.
S. Emilija
Cijelo me jutro morile teške misli. U glavi sam vrtio sve moguće kombinacije; što ću reći onoj sestri; što bi ona mogla odgovoriti....tako da me za ručak uhvatila najprije glavobolja pa trk u zahod. Tjelesno sam bio, ne u lošem nego u jadnom stanju. Opet me počele moriti sumnje jer mi i duh bijaše još uvijek jako slab. Nisam više znao što bi. Otišao sam u sobu, legao na krevet licem skritim u jastuku i počeo moliti.
Molio sam Boga da mi oprosti što sam ovako slab, da mi oprosti što nisam htio poslušati njegov glas i 40 dana živjeti u pokori. Molio sam ga da mi dade snage napraviti ono što mislim i svim srcem osjećam da je ispravno.
A On je na moju molitvu odgovorio gotovo istog trena. Od nekud priđe Jovica i dotakne me po ramenima tražeći neka mu pročitam jednu pričicu. Nisam mogao odbiti malog prijatelja i taman sjedosmo na moj krevet kad nas Piz prekine pitanjima:
- Oduvijek me zanimalo kako je to biti u komi. Čuo sam da si ti ležao više od 60 dana. Jesi bio nečeg svijestan svo to vrijeme? Da li se sanja u komi?
Nisam mu odgovorio na njegova pitanja nego se tupo zamislih dok mi se u glavi ponavljaše, jedne te iste, dvije riječi; "60 dana", "60 dana", "60 dana"...
Jovica me prodrmao i vratio iz zamišljenosti pokazujući rukom na gusara koji bijaše okovan teškim lancima u pričici "Otok s blagom".
Lancima? Karika koja nedostaje... Kad mi je ovo proletjelo kroz glavu u istom sam trenu osjetio koliko je velika Njegova milost. Zar je to bilo slučajno? Zar je bilo slučajno to što sam proveo toliko dana u komi? Je li to bila moja pokora? Je li mi Bog time htio pokazati koliko je milostiv prema slabom i grešnom ali iskrenom srcu? Kao da je htio reći: Eto slabi čovječe, oslobodio sam te polovice tvoga duga, a sad mi daj preostalu polovicu i učini ono što sam tražio od tebe.
Sve se je slagalo. Bijah napokon Njegovom milošću slobodan od okova koji su bili preteški za mene. Htio sam kriknuti; "Hvala ti Bože", ali grlo se zgrčilo od silnih suza koje su, jače nego pljusak što vani stvaraše bujice, lile niz moje lice.
Dok me moj mali prijatelj začuđeno gledao, ja ga zagrlih i poljubih u čelo.
- Ti si moj najbolji prijatelj...– šapnuh mu na uho -... i nikad neću dati nikomu da te takne.
Osjetio sam kako me njegove ruke jače stegle oko vrata.
Marko danas bijaše na terapiji te je kasnije povraćao i skroz iscrpljen ležaše na krevetu. Eni je provela cijelo poslijepodne uz njega. Vidio sam koliko mu znači njezina iznenadna briga i kad me pogledao svojim umornim očima ja mu namignuh i pokazah na Eni.
Brzo je shvatio. A blijedi mu se obrazi u tren zacrvenili.
Krenuli smo nakon večere. Putem sam Eni ispričao kojeg li je čudnog anđela našao Bog kako bi mi priopćio da je oprostio moju slabost. I ona je bila iznenađena kako se sve oko mene stalo poklapati, baš ko komadić po komadić u jednu veliku slagalicu.
Nebo je bilo oblačno, kao da će svaki tren sjesti na zemlju. Nije nam smetala ni studen koja je i rijetke šetače tjerala u kuće. Ceste su bile krcate lokvama te smo morali paziti da nas ne okupaju bezobzirni vozači što su jurili u svojim toplim automobilima.
Negdje u blizini, grom je proparao nebo. Pa još jedan.
Otišli smo autobusom do crkve. Pred crkvom nije bilo nikoga. Samo je vjetar nosio otpalo lišće kao da Bog hoće da mu ono dođe u posjet umjesto ljudi koji se prestrašiše nevremena.
Ušli smo u crkvu.
Stigli smo na pola mise. Kad smo otvorili vrata njihovo jedva čujno škripanje ipak je odjeknulo jezivo u gotovo potpuno praznoj crkvi. Deset ljudi i dvije časne sestre. Sjeli smo u zadnju klupu kraj ulaza i mirno slušali misu. U crkvi je bilo dosta hladno. Primjetio sam kako Eni drhti. A što bolje ugrije čovjeka od pjesme. Izvadio sam iz džepa one stihove i dao joj da pročita.
Pogodio sam. Prestala je drhtati. Kad je misa završila, sačekao sam da svi odu iz crkve. Jedna je sestra otišla u sakristiju. Ustao sam i premjestio se iza sestre koja je ostala moliti u prvoj klupi.
Nadao sam se da je to ona. Ovoga puta nisam razmišljao. Srce je znalo što treba činiti, a i On bijaše uz mene. Nagnuo sam se prema naprijed i pogledao joj lijevu ruku. Rukavica bijela kao snijeg. Uzeo sam preklopljeni papir i stavio ga pored pored nje s lijeve strane na klupu. Uopće me nije primjetila, toliko se bila predala molitvi. Mirno sam čekao da završi s molitvom, pa makar prosjedio ovdje cijelu noć.
Počeo sam i ja moliti.
U to je ona završila, prekrižila se i htjela izaći iz klupe ali je rukom nehotice gurnula onaj papir te on lepršajući poput pera padaše na pod. Sagnula se, podignula ga i otvorila.
Otvorile se i njene oči, širom.
Okrenula se i ugledala me. Uistinu je izgledala kao Gospa sa neke slike.
- Tko ste vi? – tiho je upitala.
Osjetio sam da me prepoznala.
- Ja sam odgovor na vašu molitvu.
Vidio sam kako se dvoumi hoće li otići ili ne, pa sam rekao: - Zašto se tako dvoumite? Zar niste prije molili Njega da vam dade savjet i snage da ponesete svoj križ koji ste poželili odbaciti pokraj puta...u blato. Zar je lakše moliti nego prihvatiti ono za što ste se molili?
Moje su je riječi slomile i ona je rukama prekrila lice i gotovo se onesvijestila. Eni mi je pomogla da ju malo povratim k sebi.
- Želim razgovarati s vama. U stvari On želi razgovarati s vama.
Teško je ustala i stala se ogledati oko sebe. Pristala je na razgovor ali, osjetio sam, više zato da ju netko ne vidi ovakvu, nego zato što mi je stvarno vjerovala. Vani ispred crkve bila je mala kapelica s kipom Majke Božje. Stali smo u zavjetrinu kapelice i počeli pričati:
- Što želite od mene? – upitala je.
- Zašto mi ne vjerujete?
Uplakana lica pogledala me tako duboko u oči kao da u njima traži potvrdu za istinitost mojih riječi. Pognula je glavu: - A zašto bih?
- Zato što On ne želi da itko od Njegovih vjernih propadne. A i zato što ja ne znam lagati. Zašto je izabra baš mene? Ko će znati? Čudni su putevi Njegovi. Ja vam želim, ja vam MOGU pomoći. Na vama je da odlučite. Samo odlučite brzo, jer ja po doktorima i po njihovoj najboljoj prognozi iman još oko misec dana ovozemaljskog života. Dolaziti ću ovamo svaki dan, ako bude tribalo, da vam pokušam otvoriti oči jer On to od mene traži. A ko san ja da mu kažen; ''Ne''?
Opet je pogledala najprije u mene, a onda u Eni. Možda je njeno klimanje glavom kao znak podrške mojim riječima pomoglo da nam otvori svoje srce.
- Vjerovati ću vam – počela je govoriti dok se suze kotrljaše niz njene obraze: - Odakle ću početi?
- Vidi san vas isprid ordinacije u kojoj se vrše abortusi. Počnite odatle.
Neko je vrijeme šutjela a onda tiho rekla:
- Trudna sam oko tri mjeseca i ne želim...ne mogu imati ovo dijete...
- Ako ste već jedanput pogrišili nemojte i drugi put. Zašto ne želite dite? Što je ono kome skrivilo?
- Ništa vi ne razumijete – rekla je i opet rukama pokrila lice. Bijela rukavica bila je gotovo sasvim mokra što od suza, što od kišice koja je sipila sa visina. Sad se kroz rukavicu lijepo vidjelo da su joj prsti na lijevoj šaci ostali nerazvijeni. Zato rukavica.
- Ja mogu misliti bilo što ako mi vi ne kažete zašto točno ne želite dite. Zbog sramote? Izopćenja? Neće li vas snaći veća sramota kad spoznate da ste ugasili jedan život koji je On posla na zemlju?
- Kako se desilo? – upitala je Eni i primila ju za ruke. A ona je naslonila glavu na njeno rame.
Počela je padati jaka kiša.
- Silovana sam... – tiho je priznala i glava joj se potpuno umirila na Eninom ramenu.
Bljesnula je munja i u onome kratkome trenu koliko sam pogledom uhvatio obrise kipa učinilo mi se da i Gospa plače...
- Tko vam je to napravio? – pitala je Eni.
- Čekajte ...– rekao sam -... pred licem Božjim nije važno tko sije grijeh među drugima jer takvi sami sebe osuđuju. On traži od nas da ostanemo Njegovi ma kako teška bila kušnja. Zamislite; otišli ste i pobacili. Što onda? Vratiti ćete se u crkvu i moliti oprost kao da ništa nije bilo? Oprostiti će vam, jer On iskrena srca vazda uslišuje. Ali zar mu ne bi bilo draže da ste uzeli svoj križ i hrabro krenuli naprid? Nemojte misliti da ste vi jedina žena na svitu koja je ovoga časa u ovakvoj dilemi. Ma ima ih na iljade, na milijune. A virujen da su rijetke one koje će postupiti prema Njegovin ričima.... Eni što bi ti učinila da si na njenom mistu?
- Pobacila bih.
- E vidite pa to Zli i oće. Da odbacimo svoj križ kako bi ima drva za naložiti oganj. A što mislite odakle oganj u paklu? Ja mislim da to goru naši križi koji odbačeni uz put čekaju da ih on pokupi i baci na svoj komin. Sve žene koje se najdu u ovakvoj situaciji pitaju se: "Zašto ja Bože? Zašto se ovo baš meni dogodilo?" I gotovo da nema one koja nije poželila nožem izvaditi neželjeni plod iz svoje utrobe. Ja ih razumin jer bi možda i ja na njihovon mistu poželio isto. Osim ako Bog ne bi posla svoga anđela da mi reče kako je to dite moj križ i da ga moran nostiti do kraja, ako mu želin vječno služiti. Jer nismo došli na ovaj svit uživati, nego vrštiti volju Njegovu. Poslani smo nositi svoj križ i što veća bude naša kušnja to će i Njegova milost biti veća... – govorio sam kao u transu - ...On me poslao k vama s jednim ciljem; krv nevine dječice zacrvenila je more na nebesima i On želi poručiti svima; tko ponese svoj križ do kraja, neće mu propasti plaća. On želi da rodite ovo dite i da mu služite. On želi da budete majka ovoga diteta i da budete primjer razuma, hrabrosti, ustrajnosti i poniznosti svima koji se nađu na ovakvom raskršću. A onoga koga je Zli naveo da vas dovede u ovaj čas kušnje, stići će njegova Kazna još ove noći...
Dok sam ovo govorio, osjećao sam kako mi srce usplamtjelo, kao da netko drugi govori kroz moja usta, zapravo...od časa kad joj pristupih, tijelo bijaše moje ali Riječi bijahu Njegove.
One me začuđeno gledahu.
Onda me sestra uze za ruku i htjede je poljubiti.
- Nemojte, sluga sam Njegov ko i vi.
- 00:04 -
