srijeda, 24.02.2010.
8
Jutros nisam imao snage Jovici skrivati koliko loše se osjećam. Zabrinuto me gledao, čvrsto stežući delfine na grudima.
Primjetio sam da me i onaj ćutljivi mladić tugaljivo mjeri ispod oka. Nisam ni ovog jutra ustajao na doručak. Na jutarnjoj viziti, doktor mi je rekao da će mi dati nešto protiv bolova, a ja sam mu odgovorio da je dobro dok me boli – barem znam da sam živ. Slegnuo je ramenima i vjerovatno pomislio: "Kako hoćeš!"
Oko deset sati ujutro, došli su neki ljudi, muškarac i žena, i pitali za Jovicu. Zaigralo mi srce jer sam pomislio da su to njegovi roditelji, no moje je oduševljenje brzo nestalo kad se predstaviše.
Novinari.
Lovci na čuda. Kud prije?
Nekako su doznali za dječaka koji je izašao izvan okvira suvremene medicine tako što je jednostavno – ozdravio! Pobijedio bolest! Htjeli su razgovarati sa svima. Najprije su nešto upitali Sašu koji je prozirnim pogledom gledao kroz njih, onda su otišli do nekog starijeg čovjeka koji je zauzeo Dinkovo mjesto.
- Ja vam ništa ne znam. Ja sam vam tek došao – bile su njegove izjave.
No međutim, Piz je bio malo opširniji i susretljiviji. Opisao im je ono što je znao. Naravno da je preskočio onaj dio u kome je uživao u Jovičinom plaču. Zapravo im i nije rekao nešto senzacionalno. A onda su došli do mene. Jovica je sjeo na moj krevet i preplašeno me uhvatio za ruku.
- Ma ne plaši se. Ovi nas ljudi samo oće nešto pitati.
- Tako je.
Videći kako je preplašen, zamolio sam ga da ode kod sestre i donese mi malo čaja. Nakon što su se predstavili najprije su htjeli znati da li se što neobično događalo s Jovicom.
- Kako mislite neobično? – upitao sam.
- Pa, liječnici su ovaj slučaj proglasili medicinskim čudom. A svako čudo povezuje se sa religijom. Da li je dječak religiozan?
- Ne znam što vam to znači, ali vam mogu reći da on ne krade, ne laže, ne ubija, ne čini zla nikome.
- Htjela sam upitati da li je kršten? Da li je vjernik?
- Je. Otac ga je krsti nakon što je doša sa sjednice Centalnog komiteta, a u crkvu ga je vodi svaku nedilju posli emisije Dozvolite da se obratimo.
- Hm. Vidim da se vi volite šaliti. Ali čini mi se da su vaše šale malo grube. Ako ne želite govoriti samo mi recite. Ja ću onda malo popričati sa dječakom.
- Šinjorina, ako popričate malo sa njim, onda ćete stvarno imati o čemu pisati.
- Kako to mislite?
- Pa tako, lipo! On već misecima ni progovori niti rič. Od onoga dana kad mu je neko reka da su ga roditelji ostavili da umre ovdi među ovin živin mrtvacima. Učinite da progovori i imati ćete svoje čudo.
- Nisam znala.
- Možda ste se tribali malo raspitati o njemu prije nego ste došli. Još ste ga mogli pitati di su mu mama i tata. A onda sigurno ne znate ni što je sve mora proživiti na ovome odjelu. Jer dok je vojska, čiji je pripadnik i njegov otac, bombardirala naše gradove i sela, i ubijala nedužne ljude i dicu, on je ovdi mora trpiti poniženja i uvrede na račun svojih roditelja, koje ni kamen ne bi moga podniti jer bi ga sva ona silna mržnja usitnila u prašinu bolje nego ijedan čekić.
- Vidim da ste dobri s njim – rekla je i pogledom dopratila Jovicu do mene.
- On je moj mali prijatelj... – osjetio sam bljesak ponosa u njegovim očima na ove moje riječi.
- Da van rečin ča se dogodilo, vi biste me proglasili ludin. Ili vi ili vaši čitatelji, ni važno. A ja ne želin bacati biserje pred svinje.
- Znači vi znate što se desilo? – pogledali su se i ponadali da će konačno otkriti nešto više.
- Znan.
- Pa recite nam.
- Svake godine na svoj rođendan, šumska Vila ispuni jednu želju, onu koja se njoj učini najiskrenijom...
- Linda, ma daj, hajdemo odavde. Vidiš da nam se ruga – progovorio je konačno i muški dio ekipe.
- Krivo sam vas procijenila. Sa vama se ne može razgovarati – rekla je ustajući sa susjednog kreveta.
- Ipak hvala vam na podacima o Jovici.
- Ha... – izmamili su blijedi smiješak na moje lice: - Ovako je meni ciloga života. Cili život govorin istinu i niko mi ne viruje.
Razočarani su napustili sobu.
- E, moj prijatelju. Vidiš, to su ti slabi novinari. Mislu samo na to kako će popuniti prazne stranice u svojin novinami. Zato i pišu svašta. A što veću svaštariju napišu, to se te njihove novine bolje prodaju. A kad im rečeš istinu – onda ti ne viruju. Ako poželiš biti novinar kad odrasteš, onda moraš znati da pisanjem moreš ljudima puno pomoći. Ali uvik moraš pisati istinu, i samo istinu, jer novinar bi zapravo triba biti ruka istini koja će pomoću njega progovoriti. Ma neću te daviti ovim mojim teškim mislima, nego ajde donesi pričice pa ću ti čitati.
Ovo malo uzbuđenje bilo je sve zanimljivo što se danas dogodilo.
Čuo sam kako sestre pričaju da će Jovicu premjestiti u dom za siročiće i ta me vijest toliko rastužila da sam jedva zaspao.
- 20:52 -
