utorak, 09.02.2010.
14
Badnjak. Čim otvorih oči prva riječ što se rodila u glavi bila je – Badnjak. Taman kad su misli htjele odskitati u prošlost, i ovu bolnu sadašnjost bar na tren ostaviti po strani, pogled mi je pao na drago dijete što još uvijek snivaše.Nešto lijepo, nadao sam se. Odlučio sam danas učiniti sve da ga razveselim.
Pogledom sam pretražio polutamnu sobu i primjetio da su, osim nas, tu još ostali Saša i Dinko koji nije bio dobro. Dapače, ujutro nakon vizite su ga nekud odveli. Čekao sam da se probudi Jovica a onda ga odmah upitao:
- Ajde prijatelju, diži se! Oćemo poj đir do grada?
Začuđeno me gledao. Tko zna kad je zadnji put bio vani.
Onda mi je palo na pamet da je vani jako hladno.
- Je imaš ča toplo za obući?
Nije mrdao glavicom. Ni da, ni ne. Zato sam otišao kod Sandre koja je baš završavala noćno dežurstvo i upitao je za Jovičinu odjeću. Pokazala mi je njegovu odjeću u kojoj je stigao u bolnicu. Smeđe cipelice pokidanih vezica odavno izašle iz mode, izgledahu kao da ih je naslijedio od nekoga. Svijetlo smeđe samterice...sumnjam da mu pristajahu. I karirana košuljica pokidana džepa sa četiri sitna bijela dugmeta.
- A di da mu nabavim? Je li se negdi blizu može kupiti?
- Tu dvije ulice od bolnice ima par dućana...
- Je te mogu zamoliti da mi pomogneš čakoli najti?
- Evo ja za 15 minuta idem kući. Hajde se spremi pa idemo.
- Ne brini se za šoldi...
- Ma znam, dolar je opet skočio. Nema straha – zafrkavala me ona.
Jovica me tužno gledao dok sam se spremao. I gotovo sam siguran kako bi bio počeo plakati da ga nisam utješio: - Evo me, za uru se vraćan. Iden nešto kupiti pa ti i ja idemo u đir. Važi?
- Je važi? – morao sam ponovo upitati.
Potvrdno mi je klimnuo glavom.
Odlučio sam se i ja malo utopliti. Sandra me odvela u dućan i odabrala košuljicu, džemper, jeans hlače i udobne, tople zimske cipele. Nadali smo se da će sve ovo pristajati Jovici i da se nećemo morati vraćati u dućan. Dok smo tražili neku igračku kojom bih ga razveselio, čuli smo mlađu gospođu kako svojoj prijateljici prepričava jedan događaj. Naime, obije su bile sa djecom...Jovičini vršnjaci rekao bih. I dok sin mlađe gospođe bijaše miran ko bubica, ovaj drugi je non stop nešto prevrtao po policama, rušio igračke na pod, plakao; mama kupi mi ovo, mama kupi mi ono. Sve dok ona mlađa nije prijateljici dala savjet:
- Isto tako je i ovaj moj radio čuda kad sam ga prvi put dovela u dućan sa igračkama. Na kraju je legao nasred poda u dućanu i stao lupati rukama i nogama po podu. Molila sam ga da ustane, i molila...a onda meni pukao film. Uhvatila sam ga za vrat i digla sa poda. Onda sam mu prilijepila takvu šamarčinu da mu je krv odma izašla na nos. Skoro se zagrcnuo od plača, ali kad sam ga još dva tri puta opalila po guzici i upitala hoće li još, brzo je izgubio volju za cmizdrenjem. Bila sam bijesna kao pas. Koleginom sinu je za par dana bio rođendan i pošla sam s ovim tupanom u grad ne bih li mu štogod kupila, a on me skroz izblesirao. Vratila sam se kući neobavljena posla. Sutra smo opet došli u isti dućan i prodavačice su nas gledale kao da čekaju kad će ovaj opet nešto početi izvoditi pa da ga izlupam. A on miran ko bubica. Kad sam kupila što sam htjela, pitala sam ga: "Što će ti mama kupiti?" A on mi odgovorio: "Ne bi ništa – HVALA!" Prodavačice su se podavile od smijeha. I eto, od onda kad god idemo negdje on je miran. A ja to svaki put nagradim...
Odlazili smo iz dućana i smijali se odgojnim metodama one gospođe. A onda smo kroz izlog vidjeli kako je onom drugom dječaku doletio šamar preko uha tako da je i nas zabolilo.
Nismo uopće sumnjali u uspješnost ove metode jer ponekad treba prema djeci pokazati i čvrstu ruku. Iako osobno mislim da je efikasnije djeci pokušati objasniti na njima razumljiv, dječji način kako je neko njihovo ponašanje neprihvatljivo. I kazniti ih na drugi način a ne udarcima. Jer kako ih odgojimo takvi će i oni biti prema svojoj djeci. Ali roditelji danas brinu većinom za to da njihova djeca nisu gladna i da imaju što obući. I prepuštaju ulici da ih odgaja. U svom sam školovanju doživio svašta. Vidio sam kako učenici prijete nastavnicima, kako ološ sa ulice upada u razred i maltretira i nastavnika i učenike. Tri četvrtine razreda tome se činu smijalo i odobravalo ga. A meni se gadio. Dovoljno je doći pred bilo koju školu, pogotovo srednje, i vidjeti u što sliče ona djeca. A onda, kad malo bolje upoznate nastavnike, onda shvatite da ona i ne mogu biti bolja. Pitam se kakav je čovjek taj nastavnik koji svog učenika ne želi znati u dušu? Kao prvo loš je čovjek. Kao drugo, nikakav je nastavnik, jer se taj posao ne obavlja radi novca, nego radi toga što učeći djecu, prenoseći im svoje, ne samo znanje nego i čovječnost, nastavnici i profesori imaju šansu promijeniti svijet. Učiniti ga ljepšim. Ako su željeli dobro plaćeni posao zašto nisu otišli u pomorce? Lova do krova. Sama pada s neba. Zar je fora nabiti nekom učeniku 17 jedinica i natjerati ga da ponavlja razred? Zar ne bi bila veća fora uvući se tom istom učeniku pod kožu i učiniti da shvati kako nije sam. Kako je barem nekome stalo do njega. Ako njegovi roditelji ne mare, ako je ulici interesantan samo dok ima nešto za dati, ako ''prijatelji'' misle da gube ''ugled'' kad ih se vidi u njegovom društvu, ako svećenik stoji pred oltarom i viče "pokajte se" ali se i ne trudi izaći malo među one koji se trebaju pokajati jer ''oni su grešnici i treba se kloniti njihova društva'', zaboravljajući pri tome da zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni, ako takvog nesretnika još i u školi gledaju samo kao stranicu iz školskog imenika...što onda očekivati od njega? Pravdati će se učitelji: "Puno je djece, gradivo je preopširno, a malo je vremena..."
Slažem se s njima samo u jednom: Malo je vremena!
Kako se ovi ljudi koji odgajaju djecu osjećaju kad u novinama vide sliku nekog svog bivšeg učenika. Kad makar i kroz inicijale spoznaju da je D.V. njihov bivši učenik iz treće klupe, onaj mali koji je uvijek šutio, počinio samoubistvo? Dobar učitelj će za svakog svog đaka, pa i nakon 30 godina reći: "Moj đak'', a loši se služe onim ''bivši''. Jer ako nekome uđemo u srce, ako mu otvorimo oči i pokažemo razliku između dobra i zla, onda on cijeloga svoga života tu lekciju nosi u sebi. Onda je on zauvijek ''moj đak''...
- Šta si se tako zamislio? – upitala me Sandra i ja se trgnuh kao usnuli školarac što umoran utonu u onaj blaženi san na školskom satu.
- Ma siti san se malo škole i odgojnih mjera one šinjorine od maloprije.
Opet smo se nasmijali.
- Eh, evo ja ću ovdje čekat bas.
- OK. Sandra. Fala ti lipa na pomoći i ...
- Ma nema na čemu. Uvijek.
- ... I sretan ti Božić
- I tebi, hvala.
Pozdravili smo se i ja brzinom prebijene mačke požurih do mog malog prijatelja. Usput sam kupio i kutiju keksa jer sam ga danas odlučio nečemu poučiti. Nije mogao skriti svoje oduševljenje dok sam mu pomagao obući novu odjeću. Pristajala mu je skoro savršeno. On je bio dosta visok za svoju dob sedmogodišnjaka i naravno, daleko ispod prosjeka težine. Ali danas je zračio nekom posebnom snagom. Izašli smo vani na buru i bilo me strah da se ne prehladi pa sam mu kupio još šal i kapu.
- E sad si pravi Dida Mraz!
Držao me za ruku dok smo šetali gradom. A grad je bio...teško mi je i govoriti o tome. Ljudi su se spremali za Božić i za doček Nove, i svi su negdje žurili. Kad smo došli do male place, morali smo je obići zato jer je bilo nemoguće proći kroz nju. Jovica se okretao za svakim mališanom koji bi prošao kraj nas, a primjetio sam da ga ova Božićna džungla itekako veseli.
Znam kako se osjećao jer i ja sam ponekad nakon par mjeseci brodskog ''zatvora'' izlazio na ''tvrdo'' među ljude i onda bi mi sve izgledalo čudno i smiješno. Kad smo stigli na glavnu šetnicu, e onda smo vidjeli pravu džunglu. Iako je tek sada sunce malo provirilo kroz oblake koje je rastjerala bura, to nije smetalo majke da i dječicu vuku za sobom dok su kupovale.
Jedna je čak djevojčica onako u prolazu komentirala:
- Mama, vidi ovog dečka ali je mršav – i prstom pokazala na mog malog prijatelja.
Mi smo se pogledali i on je slegnuo ramenima a ja dodao:
- Ima ona pravo. Biće skoro podne, a da mi idemo čakoli poisti. Jesi gladan?
Njegov mi pogled odgovorio: "Ma kome je sada do hrane. Pusti da uživam."
-Ajde, ajde. Ma nećemo nazad sve do večeras. Vidićeš da je navečer grad deset puta lipši nego sad.
Ali ako misliš da ostanemo onda moramo nešto pojti poisti.
Opet je slegnuo ramenima. "A kad se mora...mora".
Otišli smo u jedan dobar riblji restoran jer sam se zaželio ribe. Znao sam da djeca baš ne vole ribu ali on je jeo ama baš sve što i ja. Probali smo par jela koja nam je konobar donio s oduševljenjem jer me prepoznao budući sam prije često znao doći baš u ovaj restoran.
S njom.
Opet su mi misli odlutale unazad.
Sjedili smo za stolom preko puta i gledali se u oči. Žlahtina se hladila u čašama s dvije kockice leda. A onda bi se ona nasmiješila i meni ništa više na ovomu svijetu nije bilo važno.
Prije, dok se probijasmo kroz onu gužvu pogled mi je bježao prema svakoj dugoj, crnoj kovrčavoj kosi i srce je željelo iskočiti iz grudi samo da je još jednom vidi. Ali razum trubiše po svome: "Što onda? Zar oćeš da te vidi ovakvoga? Sama kost i koža od tebe. A i što bi je reka – Haj, Bog! Evo ja imam još par dana života, kako si mi ti?"
Bolje...bolje da se ne sretnemo. A uostalom, ona možda sada mužu kuha ručak ili bebu sprema na spavanje. Ipak je prošlo dugih devet mjeseci od kad smo se čuli zadnji put.
"A što ako te ona još uvik čeka? " Kako da ne! Zato je onda i ...
Iz ovog razmišljanja prekinuo me duboki muški glas koji reče:
- Dolores, evo tu slobodan stol.
Na spomen ovog imena u trenu pretrnuh. Noge ni ruke više ne bijahu moje. Osjećao sam kako mi srce, divljački udarajući, tjera zrak iz slabih pluća. Nisam mogao udahnuti. Pocrvenio sam i problijedio u sekundi. Mislio sam da ću se onesvijestiti.
Prošla je iza mene i ja sam na prozoru vidio samo obrise tijela. Crna duga kosa.
- Evo izvoli se sjesti – govorio je duboki.
- Hvala! – odgovorila mu ona slabim i nježnim glasićem tako da od silnog bubanja u ušima nisam razaznao je li to ona. Nisam imao snage okrenuti se. Nisam osjećao ni kako me Jovica kucka po ruci ne bi li privukao moju pažnju. Cijeli se restoran iznenada zavrtio oko mene.
- Gospodine je li vam dobro? – govorila je gospođa crne kovrčave kose, dok me rukama pridržavala da ne padnem sa sjedalice.
- Dobro, dobro sam. Hvala vam – uljudno sam odgovorio i tek onda primjetio malog prijatelja kako me jednom rukom drži za podlakticu a drugom briše suze.
- Ja sam doktorica i moram vam reći da ne izgledate dobro.
Zamolila je konobara da donese čašu vode sa šećerom.
- Hvala vam. Ma okej san. Samo me uvatila mala slabina.
Dok sam polako dolazio k sebi, mislio sam...a što da je ovo stvarno bila ona. Moje srce to ne bi izdržalo. A zašto? Dao bih ruku, nogu, bilo što – samo da je još jednom vidim onako izbliza, a da ona mene ne primjeti. Jer što bih joj rekao: "Oprosti što san bi onako glup"? Opet me obuzela neka tuga jer sam shvatio da je više nikada neću vidjeti. Želio sam da me pamti onakvog kakav sam bio prije godinu dana. A uostalom ona ima svoj život i "sigurno se već dobro snašla" – nije popuštao onaj drugi glas u meni.
Kad smo odlazili iz restorana još jednom sam se zahvalio crnokosoj gospođi, što tako podsjećaše na moju Dolores. Postavši opet dijelom predbožićne gradske gužve, ovaj put gledah samo preda se u pod, jer nisam želio sresti je. Teška srca, gledao sam u kamene ploče i vukao noge. Sjećao sam se sa kolikim žarom i nestrpljenjem sam je očekivao dok se spremala kad bi negdje izlazili. Uistinu sam je volio svim srcem i dušom svojom. I ovu godinu što se nismo vidjeli, ne da nisam bio s nekom drugom, nego nisam niti poželio drugu. Niti se okrenuo na ulici, ma kako dobar ''komad'' prošao kraj mene.
Kad je ona imala srca oprostiti mi nevjeru, moje se srce zaklelo njenome na vjernost do groba. I kad bi se kraj mene našla kakva zgodna cura i moj pogled odlutao prema njoj, negdje u samoj sredini ovog ludog srca što mi tuče u grudima rodila bi se Ona.. Njena slika u meni, njen dragi glas i iskreni osmijeh bili su dovoljni da danima niti ne pomislim na hranu... Tuga je u tren oka uhvatila moje srce u škrip i stegnula tako jako da me oči zapekoše. Obrisao sam ih i krenuo dalje. Odjednom me baš zainteresiralo što mi je sudbina pripremila za ovo malo preostalog vremena. Oduvijek sam vjerovao u ljubav, i negdje u dubini mene tinjao je osjećaj da ću je sresti prije nego umrem. Ali u isto vrijeme jesam i nisam želio da se to dogodi. Biti će onako kako je On odredio. U trenu kad sam pomislio na Njega rekoh sam sebi: - Neka bude volja Tvoja – i pomirih se s onim što se ima zbiti.
Opet sam povratio dobro raspoloženje, a bilo je i krajnje vrijeme jer Jovica kao tužan kipić gledaše u moje smrknuto i zamišljeno lice, pa sam se pobojao da ga ne zarazim svojim brigama. Na kraju krajeva, nisam bio sam. Uz sebe sam imao nekoga tko je vapio za zagrljajem, osmijehom, prijateljem. Nas smo dvojica bili ko jedno. Meni je tako falilo što ne mogu čuti njegov glas. No nije li bio Božić i nije li Onaj što se rodio u ovo vrijeme rekao da ako imamo i zrno vjere – možemo i brda premještati?
Odlučio sam bar pokušati. Toliko smo svi mi sebi dužni učiniti.
Bar pokušati.
- Opa! – povikao sam i podigao Jovicu s obije ruke u zrak: - Siti san se di ću te odvesti. Ti si jedno malo dite, a ča dica vole? Igračke?
Gledao me radoznalim izrazom lica i potvrdno klimnuo glavom.
- Ma znan da voliš igračke ali što ovaj moj mali prijatelj voli još osim igračaka?
Zbunio sam ga.
- Ma ajde pa ćeš viti.
Otišli smo na autobus i odvezli se na drugi kraj grada u jedan restoran koji je imao veliki akvarij. Ušli smo unutra i naručili dva soka i dva kolača. Nisam mogao ni probati kolač ali sam jeo oduševljenje koje nije silazilo s njegova lica.
U akvariju su bila dva velika jastoga, ugor, četiri brancina, šest oradica i jedan mali špar. Šparić ga je najviše oduševio, možda zato što ga je podsjećao na njega. Malen i sam u surovom svijetu odraslih. Gdje veća riba proždire manju. Kada se nauživao ribica, sjeo je za stol i pogledao u mene.
"Hvala ti" – više od riječi govorile mi njegove plave okice. Plave kao more. Plave kao nebo. Tople kao sunce. Toliko me ugrijaše ta dva plava oka, da u jednom trenu opet osjetih kako neka nova, čudna energija struji mojim tijelom. I počeo sam pričati:
- Prijatelju je ti znaš zašto ljudi slave Božić.
"Ne" – odgovorila mi njegova glavica.
- E onda ću ti ispričati. Jednom davno, jako jako davno, tamo negdi iza sedam mora i ko zna koliko gora i planina, rodio se jedan dječak. Ali on nije bio običan dječak. On je bio dječak koga je Bog poslao na zemlju da pomogne ljudima. I vidiš, nije ga posla da se rodi u nekoj kraljevskoj obitelji ili među jako bogatim ljudima, nego se rodio u štalici. Među ovčicama i kozicama. Jer Bog je htio da ljudi shvate kako moć i bogatstvo pred njim ne znače ništa, ma...niti mrvicu. Zato što ljudi trčeći za novcem zaboravljaju na sebe i svoje najbliže, i zato što su radi novca spremni svašta ružnoga učiniti. Zato On to ne voli i zato se Njegov sin rodio u štalici; da bi ljudima pokaza kako novac i moć nisu čoviku potrebni da bi bi sretan i da bi čini velika djela. A niko nikad, od kad postoji ljudi, nije napravi tako velikih i prekrasnih stvari ko što će ih taj djetić činiti kad odraste... Je se sićaš one pričice o dobroj Vili, mraviću i komarcu?
"Aha" – potvrdio je bez riječi.
- E vidiš, cili naš život neko tamo gori gleda na nas i pazi svaki naš korak, vidi i čuje svako naše dobro i loše djelo. I kad se najde neko, kao onaj mravić koji će za svog prijatelja i život dati, onda mu On ispuni svaku želju. Znači ako si dobar i ako poželiš bilo što, samo mu reci i On će ti to ispuniti. Sićaš se kako su sve ostale životinje molile nešto za sebe, velike rogove, nova krila, a on je poželio nešto iz srca za svog prijatelja. Danas svi ljudi većinom gledaju samo sebe i važno im je da njima bude dobro, a za druge i ne mare. Ljudi se, baš kao i one životinje iz šumskog sabora, svađaju oko rođendana onog djetića o kome san ti poče pričati. I zato ratuju. Jer su slipi i gluhi. Jer misle da su mudri i da su baš oni u pravu. Taj će ti dječak izrasti u dobroga čovika, koji će cili svoj život pomagati ljudima. On će ozdravljati ljude koji su u duši bolesni, slipima će vraćati vid, oni koji su cili život nepokretni – prohodati će, oni koji nikada nisu govorili – progovoriti će. Čak je i mrtve oživljavao.
I nikad nije uzeo ništa zauzvrat od tih ljudi. Tražio je samo da budu dobri i da pomažu drugima. Da čine drugima ono što i oni žele da drugi njima čine. Da se ne mrze nego da se razumiju i poštuju jer Bog nas nije stvorio sve iste nego različite. Kud god je taj dobri čovik prolazi za sobom je ostavlja samo dobra djela i ljubav.
Ali ljudi su bili tvrda srca i nisu virovali da bi Bog posla svoga sina da se rodi u štalici. Oni su virovali da će im poslati nekoga ko će ih povesti u rat i osloboditi od Rimske vojske koja je tada bila okupirala njihovu zemlju. A On je posla nekoga ko je govorio da triba moliti i za naše neprijatelje, i ako nas neko udari po livomu obrazu da mu okrenemo i desni. Znan da ti je teško shvatiti ovo što govorin jer si ti samo malo dite...a vidiš ima puno onih koji su stariji od tebe i ovo ne razumiju. Nego Jovice...je li znaš brojiti?
Pokazao mi je sve prste na rukama.
- Aaa do deset? Odlično. Ajde ti meni reci koliko nas sada ima za ovin stolon.
Malo je razmislio a onda mi pokazao dva prsta.
- Je. To smo ti i ja. Ali ima još neko sa nama ovdi.
Zbunjeno me pogledao.
- Sa nama je i jedan prijatelj koji je dao svoj život za nas. Kao onaj mravić, ponudio je svoj život u zamjenu za naše živote. Ti ga sada ne vidiš ali ja ga vidin. Maloprije san ga vidi u tvojin okicama. A i ti ga možeš viditi. Ja ću te naučiti kako. Trebaš samo biti dobar i pomagati drugima. U onome trenu kad nekome pomogneš, kad nekoga razveseliš, On se pojavi u očima onoga komu si pomoga. Ali to neće biti Njegov lik nego samo jedna iskra koja će u tvome srcu učiniti nešto ko da neko upali šibicu u tebi pa ti od jedan put postane vruće vruće.
I kad osjetiš tu toplinu – to je znak da je On tu negdi kraj tebe, ili čak i u tebi, jer On voli kad neko posluša Njegove riči i onda možda siđe sa neba baš ko i šumska Vila i posluša tvoju molitvu. Neka te ne brine to što ti ne moreš govoriti. On ima čarobnu moć i može zaviriti u svako srce i čuti svaku molitvu dok je još nismo ni izgovorili. Možda, eto baš noćas On siđe na Zemlju i od svih molitvi odluči uslišiti jednu koja će se njemu učiniti najiskrenija. Zato se večeras, prije nego ideš na spavanje, u sebi lipo pomoli. Sigurno se sada pitaš: ''A kako ću se moliti kad ja to ne znan?'' A moliti znači, u stvari, pričati sa onin dobrin čovikon. On može napraviti što god zatražiš od njega...i što je najlipše od svega, On zna ča tebi triba i prije nego si ga ti pita, jer On je uvik uz tebe, sićaš se? Ako je uvik uz tebe, onda to znači i da On zna sve tvoje tajne, sve tvoje strahove, sve tvoje želje, sve tvoje dobre i loše stvari koje si u životu napravi. Ako budeš zločest on će se sramiti tebe i plakati će sve dok se ne popraviš. A kad On plače u tebi onda si ti cili nikakav, ne moreš spavati, nezadovoljan si i nesretan pa makar ima puno puno novaca i puno puno stvari. Viruj mi prijatelju, jednog dana ćeš se sititi ovih riči koje ti nisan govori ja nego onaj dobri čovik iz mene. Ja san puno vrimena bi zločest, ne ko Slave, ali bi san zločest na drugi način i onaj dobri čovik me se srami i plaka je u meni. I onda se dogodilo čudo; evo me u ovoj bolnici i spreman se otputovati na nebo i dok svi drugi ljudi kukaju i plaču, plaše se smrti – ja san tako sretan jer znan da me tamo čeka On.
Znaš Jovice, mi smo samo šetači kroz ovaj život i jednog dana svi moramo otputovati. I toga te ne smi biti strah jer ti si dobar, i ti si anđeo u Njegovin očima. Ali puno puta život kuša nas slabe ljude da bi pokazali koliko ljubavi ima u nama. I zato nam život uzima najdraže, i zato ovi ratovi, i zato bolesti i sve druge nesriće jer lako je u dobru prijatelju biti vjeran. Pravi se prijatelji poznaju u patnji i u nesrići – nikad to nemoj zaboraviti. Samo tribaš virovati da je Onaj dobri čovik tvoj prijatelj i On će uvik biti uz tebe, pa i kad ti se učini da si sam....nisi sam. On je tu...i šumska Vila je sa tobon, samo ih pozovi i dojti će ti. I ako budeš virovati da ćeš ozdraviti, ozdraviti ćeš ma što oni doktori govorili. I ja znan da te tvoja majka nije zaboravila i da će se vratiti po tebe čim završi rat.
Na spomen majke, oči mu odjednom poprimile onaj duboki sjaj koji je jasno govorio s kakvom je čežnjom očekuje. Gotovo sam siguran kako bi bio zaplakao da mu nisam pokazao prstom na akvarij i rekao:
- Vidi vidi kako se one dvi ribice trkaju koja je brža.
Iskoristili smo popodnevno sunce koje je nenadano zasjalo u punom sjaju iako su oblaci još uvijek čekali u zasjedi da ga zaskoče. Kao da i ono želi šetati sa nama.
Bilo je daleko toplije nego jutros i odlučismo malo protegnuti utrnute noge koje nas nisu baš dobro slušale. I ne samo noge. U grudima sam osjećao neku čudnu težinu i počelo me probadati negdje unutar moga trulog tijela. Nisam mario. Nisam sebi dozvolio misliti što će biti sutra. Uživao sam u radoznalim pogledima moga malog prijatelja.
Da je barem mogao pričati.
Njegov bi me glasić ugrijao jače od sunca. To je sigurno. I sjetih se kome ću večeras posvetiti moju molitvu...
- Znaš prijatelju, sad ću ti nešto otkriti. Otkriti ću ti kakav tribaš biti i uvik ćeš biti sretan. Eto sutra je Božić i svi ovi ljudi spremaju se sutra proslaviti rođendan onog djetića o kome san ti priča. Ali puno njih ne zna što je to Božić. Oni misle da je to samo jedan dan i da je to kao kad mi ljudi slavimo rođendan. Puno jesti, piti, pivati... Ali nije. Božić je dan kad se rodio Sin Božji. Božić je dan kad se rodila Ljubav, Dobro, Mir. Jer Isus, tako se zva, je bi Dobar. I mi svaki dan moremo slaviti Božić, samo trebamo učiniti neko dobro djelo. Jer, kad učinimo nešto Dobro, onda se on opet rodi, ali u nama. A kako ćeš znati da se Isus rodio u tebi? Reka san ti već, osjetiti ćeš toplinu cilin tilon, odjednom će ti se učiniti da bi moga poletiti, sve tvoje brige i boli nestanu u trenu...i on je u tebi i oko tebe...svugdi.
Opet me radoznalo pogledivao, kao da upija svaku moju riječ.
- Trebaš samo biti dobar prema drugima, pa makar ti ljudi na tvoju dobrotu puno puta odgovorili zloćom. Ali ne smiš se zato ljutiti, jer ti si svoje napravi. Na njima je da otvore oči. A kad ih otvore i progledaju, kad vide kako si ti prema njima bio dobar, a oni zločesti prema tebi, onda će im biti krivo i doći će kod tebe i reći: "Oprosti Jovice, pogrišili smo." Takav tribaš biti i ti, jer i ti ćeš puno puta u životu nehotice povriditi nekoga ali zato i služi ona rič – oprosti, jer svi griše ali samo pravi ljudi priznaju greške i molu da im se oprosti. I kad te neko zamoli da mu oprostiš, uvik mu tribaš oprostiti. Pa ako i opeta pogriši i reče da mu je ža...opet mu oprosti. Jer ti ćeš biti dobar čovik. Ja to znan. Vidiš, ja san bi glup i nisan hti oprostiti, ustvari osudi san nekoga bez da san mu pruži šansu da se brani. A to ni lipo. I sad mi je ža. Ali sad je kasno i više ne mogu ništa učiniti. Zato ti nikad ne smiš biti takav. Kad budeš veliki, imati ćeš, fala Bogu, curu i ona će ljutiti tebe i ti ćeš ljutiti nju. Ali uvik je moraš dati priliku da se obrani ako misliš da ti je nešto skrivila. Tebi sad nije jasno o čemu ja govorin ali kad odrasteš možda se i sitiš mojih riči. Znam da oćeš jer ti si mi prijatelj a prijatelji nikad ne zaboravljaju jedni druge. Je tako?
Pogledao me, i kao da htjede reći: "Ma je prijatelju tako je, ali oćemo više di sisti? Crka san i ne mogu više hoditi!"
- Vidin da si se umori. Eno tamo doli je autobusna stanica pa ćemo se malo voziti. Može?
"Uh, da može! "
- Nego, da te nešto pitan...bi li se ti zna sada sam vratiti u bolnicu?
''Ne bi'' – odgovorila mi njegova glavica.
- Onda slušaj... – i u par riječi sam mu objasnio kako se u ovom gradu jako lako snaći.
Otišli smo opet u centar grada, sjeli u kafić na šetnici i gledali kako se glavna ulica i trg sve više pune ljudima. Primjetio sam njegov umorni pogled. Zijevalo mu se. I ja bijah iscrpljen. Opet sam se sjetio Ivana. Hoću li moći izdržati pet sati vožnje autobusom? Bar ću pokušati.
I sa prvim sumrakom koji se počeo spuštati nad ovu predivnu ulicu, upalile su se one tisuće žaruljica koje grad pretvoriše u mjesto iz skaske. Hm, u sebi sam na trenutak ponovo vidio onaj papirić koji sam zajedno sa slatkišima i cigaretama poslao Nataši po kolegi, budući ja taj put nisam mogao ići vani. Desetak sam puta kasnije tog kolegu molio da mi iznova ispriča što se dogodilo kad joj je dao moj poklon. Najprije nije vjerovala da ću je se sjetiti, jer pomorci obično ne drže do svojih obećanja i više ih vodi nagon za održanjem vrste nego srce, a to su djevojke na takvim mjestima jako dobro znale, tako da ova mala ljudska gesta na njene oči izmamiše suze. Jer koliko god mi duboko onog dobrog čovjeka pokopali u sebi, susret sa nekim plemenitim bićem unese malo svijetla u našu tamu. Nisu li zato naše suze tako sjajne? Možda je nisu rasplakali slatkiši, a nadam se ni cigarete, možda je onaj papirić, na kome je engleskim jezikom s jedne strane pisalo; ''Život nije sranje. Život je skaska ako uz nas imamo nekoga tko će nam s vremena na vrijeme reći ABRAKADABRA'' , a s druge; ''PS Abrakadabra na jeziku iz skaske znači – volim te''; možda je upravo taj papirić pustio malo svjetlosti u njenu tamu.
Jovica je zadivljeno gledao u žmirkava svijetla i simpatične bradate djedice obučene u crveno. Jedan mu je čak i dao nešto zamotano u lijepi papir s mašnicom. Ja sam znao što je, ali mu nisam htio reći.
- Sutra je Božić i sutra ćeš otvoriti poklon. Važi?
Složio se, ali na njemu se vidjelo, teška srca. I dok su ostali ljudi izlazili u grad, neki na spoj sa curom, neki u zakašnjeli šoping, neki u šetnju, neki da se napiju i ''provesele'', dvije prilike, jedna visoka i mršava, a druga mala i mršava vraćahu se u stvarnost. O, kako sam mrzio to mjesto...stvarnost.
Prije spavanja upitao sam Jovicu:
- Je se sićaš o čemu sam ti danas priča? Da triba biti dobar i pomoći ljudima. Kad vidiš da su tužni da ih pokušaš razveseliti, ili kad nešto tribaju da in pomogneš..
"Da" – govorila je njegova pametna glavica.
- E sad slušaj...jesi vidi onoga dečka Sašu kako sjedi sam tamo u hodniku i prazno bulji u zid?
"Jesam."
- Evo uzmi ovi keksi i odnesi mu. Ako ne bude hti uzeti onda ostavi na stolu kraj njega. Pogledaj ga i reci mu u sebi: "Sretan ti Božić." Oćeš me poslušati? Možda se dogodi nešto lipo i možda u njegovim očima vidiš onu iskru koja će u tvome malome srcu učiniti da ti bude toplo. A ne zaboravi, kad god je u tvomu srcu toplo, On ili Ona su tu kraj tebe i onda ih moreš zamoliti što god poželiš. Svejedno je oćeš li moliti onoga o kome san ti danas priča ili dobru šumsku Vilu, jer Vila je njegova majka. Ajde odnesi ovo onome dečku pa ću ti ispričati do kraja što se dogodilo onom dobrom čoviku.
Jovica me toliko volio da bi za mene učinio bilo što. Bez straha je uzeo zamotani paket i odnio ga.
Gledao sam s vrata kako je došao do Saše i stao pred njega, dok ovaj i dalje izgubljen plutaše beskrajnim oceanima samoće. Pogledao je u mene a ja ga ohrabrih klimanjem glave. Podigao je poklon i stavio ga mladiću u krilo. Tek dodir djetinjih ručica vratio ga u ovaj svijet. U onoj sekundi dok je Jovica gledao mladića u oči, kao da sam čuo što je njegov pogled govorio.
Mladić se nije ni pomaknuo. I dalje je tupo gledao u Jovicu.
Opet se okrenuo prema meni, pa sam ga ovaj put pozvao da se vrati u sobu. Vidjelo se da je bio razočaran. Obećao sam mu da će vidjeti Božje lice a on nije vidio ništa. Osjećao sam njegove misli.
- Strpljiv. Prijatelju moraš biti strpljiv jer kad bi nam tako lako dolazila dobra Vila onda niko ne bi bio ni gladan, ni bolestan, ni tužan, ni sam. Njezin posjet triba zaslužiti i virovati da će doći. I biti strpljiv. Jer kad ti dojde, onda svo ono vrime ča si prove čekajući je, nestane u trenu.
Prije nego mu ispričah kako je završio onaj čovjek koji je ljudima činio samo dobra; liječio im tijela i ozdravljao duše, učio kako da budu uistinu sretni, sjetih se riječi pjesme koja je bila zamotana s keksima:
Samoća
Samoća je kad nitko ne pita za mene
Kad bez straha progovore uspomene.
Samoća je moja sjena i nije sama
Jer i Ljubav je moja sjena
U stopu me prate
Poput kazaljki pokrivaju sate.
Sreli se Samoća i Ljubav u tišini moje muke
Kao promrzla dječica drže se za ruke
I drhte
Jer hladno je, al' važno nije
Više nisu same
Dok sam plovio na jednom brodu, čitajući novine na stranici koja je bila namjenjena ljudima koji traže pomoć, lijekove, novac ili osnovne životne stvari kao što je odjeća, hrana itd, pročitao sam nešto čega ću se sjećati cijeli život. Jedna gospođa, mislim da se zvala Marija, molila je sve ljude dobre volje da joj se jave makar razglednicom jer će tako znati da nije sama. Naime, pisala je kako boluje od raka i da joj preostaje još par mjeseci života:
"Ne tražim novac niti išta slično. Život me je ostavio samu a to jedino ne mogu podnijeti. Hvala svakome tko bar razglednicom pomogne da više na budem sama."
Želio sam ovoj ženi napisati pismo ali ta želja bijaše samo umrli bljesak iskre ljubavi koja se još kao jeka odbijala po zahrđanim olucima moje duše.
Nikad je nisam posalo razglednicu.
I nikad to sebi neću oprostiti.
Ali i nikad je neću zaboraviti. Ovu sam pjesmu napisao dok su mi njene riječi, njeni vapaji da ju netko utješi, stezali srce kao što obuči stežu bačvu da se ne raspe.
Pogladio sam Jovicu po glavi i rekao mu:
- Malo prije si učini dobro djelo i ne smiš biti tužan što ti on nije ništa odgovori. On je u sebi jako osamljen i jako tužan. Ti si onim poklonom pusti sunce u njegovu noć. Jer njegova je duša izgubljena u tami. Siti se kad smo se ti i ja upoznali. Cili smo bili nikakvi. A vidi nas sad. Danas cili dan điramo po gradu, zezamo se i smijemo. Svakom čoviku je drago kad vidi da je nekome stalo do njega, da je neko pažljiv prema njemu i svako voli kad mu neko nešto pokloni. Eli da je i tebi drago i da si onda sretan?
"Naravno, a ko nije" – zamišljao sam njegov odgovor.
- Znači ako ti voliš da neko tebe usrići i ti moraš to isto napraviti drugome. I ako ne voliš da tebe neko tuče ne smiš ni ti nikoga tući. A sada ću ti ispričati što se dogodilo onome čoviku kome bi večeras ima tisućudevesto...skoro dvi tisuće godina. Znači, on je ljudima pomaga i uči ih je kakvi tribaju biti da zasluže svoje misto kraj Njega na nebu. Znaš da svi mi kad umremo idemo na nebo. Dobri idu kod Njega a zločesti u pakao. A pakao ti je nešto slično ko ova soba, samo u njoj uvik gori oganj i ljudi koji su bili zločesti moraju trpiti užasnu vrućinu. A tamo će završiti onaj Slave ako se ne popravi. Ti, ako ne želiš opet biti s njim u istoj sobi, moraš biti dobar. Oćeš biti dobar?
"Ma sve samo da ne vidin onoga..." – rekao mi je njegov prestrašeni pogled.
Izvadio sam krunicu iz kofera i mali Novi zavjet s kojim je u istoj vrećici stajao i križ s Isusovim likom. Pronašao sam i sliku Isusa okrunjenog trnovim vijencem koju mi je poklonio jedan dečko sa Filipina, na mom drugom stranom brodu.
- Evo ovo je onaj o kome san ti priča. Zločesti ljudi su ga ovako ubili a samo zato što je bi dobar. I vidiš on se nije boja umriti jer je zna da će kad umre poj na nebo. A kako je zna? Pa zato što je bi dobar. Tako se ni ti ne tribaš i ne smiš nikoga i ničega bojati ako budeš dobar...evo vidiš kako on plače kad smo mi zločesti i kad ga ne slušamo. Cilo ti vrime pričan o Bogu a nisan ti reka ko je on.
Oči mu zasjale jače očekujući odgovor, kao što pomorci stoljećima prije očekivahu obale nepoznate zemlje.
- Bog je nevidljiv. On je svemoćan. On je stvorio i zemlju, i zrak, i vodu, i vatru. On je stvoritelj ciloga svita. On je dobar. On je stvorio i nas, tebe i mene, i sve ljude. Ali neki ga ljudi ne priznaju. To su oni zločesti ljudi koji misle da će vječno živiti ili da posli naše smrti nema ništa. A vidiš, onaj dobri čovik, čiji je sutra rođendan, govori nam je da nakon ovoga života postoji i drugi život u kojemu su svi sretni i veseli. Ali da bi zaslužili taj drugi život, u ovome životu se moramo puno mučiti i trpiti i moramo biti dobri. A Bog ti je njegov otac i on ga je posla na Zemlju da nas nauči što je to Ljubav i Dobro i da nam pokaže Put do svoga Oca, da nam ispriča Istinu o njemu tako da ga mi uvik moremo prepoznati i mirni otići s njim u drugi Život. Iman ti ja i jednu pričicu o tome...
Pronašao sam je i počeo mu čitati:
BIO JEDNOM JEDAN BOG
VIŠE DOBAR NEGO STROG.
STVORIO JE ZEMLJU,ZRAK,VODU I LJUDE
ŽELIO JE DOBRO DA SVE BUDE.
I REKAO JE: Krstiti se treba i gledat
ćete zemlju s neba.
ALI NIJE SE DOSTA KRSTITI
DA BI BOGU PRIJATELJI MOGLI BITI.
NJEMU TREBA SVOJU LJUBAV DATI
I ONDA ĆE NAS SREĆA ZAUVIK OBASJATI.
JER, JEDINO JE ON PRIJATELJ TI VJERAN
I KAD SI SAM, ŽALOSTAN IL ŽEDAN.
ETO, DA BI UVIJEK SRETNI BILI, SAMO JEDNO ZNAJTE
KAD VAS LJUDI PREVARE, SLAŽU ILI MRZE - NJEMU RUKU DAJTE
JER NJEGOVA JE RUKA UVIJEK TOPLA
A SAMO SU NAŠE OČI I MOLITVE HLADNE.
STVORIO JE I OBITELJ DA U DOBRU I ZLU BUDU JEDNO
ZASLIJEPIO IM OČI DA PATE DOK NE SHVATE
DA JE U ŽIVOTU JEDINO TO VRIJEDNO.
BIO JEDNOM JEDAN BOG, PRAVEDAN I LIJEP
STVORIO JE CIJELI SVIJET.
STVORIO JE HITRE ZEČIĆE, SLOBODNE PTICE, ZELENE MASLINE I DEBELE GUDE
STVORIO JE DUBOKA MORA,VISOKE PLANINE I NAS MALE LJUDE.
A OVO JE PRIČICA O BAŠ TAKVIM MALIM LJUDIMA
OVO JE PRIČICA O NJIHOVIM ĆUDIMA...
Ušao je Piz u sobu i ja sam prestao čitati jer nisam želio da čuje o čemu govorim. Ali bit će da je naslutio budući mi uputio smiješak pun prezira i omalovažavanja. Uzeo je četkicu za zube i izašao vani.
- Ova je pričica jako jako dugačka pa ćemo je nastaviti drugi dan. Eto, a sada na spavanac i ne zaboravi nikad ovo ča san te danas nauči. Budi strpljiv i sva će ti se dobra ča si ih učini drugima vratiti.
Dok sam ga pokrivao dekom i delfine odložio kraj njegova jastuka, u sobu je ušao onaj mladić. U jednoj je ruci nosio neotvorenu kutiju keksa, a u drugoj komad papira. Polako je došao do mene i htio nešto reći ali sam mu pogledom pokazao na malog prijatelja.
- Hvala ti – rekao je i pogladio ga po kosi.
Bio sam siguran da će, ako Bog dade da ozdravi, ove dvije riječi izašle iz mjesecima nijemih usta, zauvijek ostati u njegovu sjećanju.
Te noći sam i sam postao dijete. I ja sam imao molitvu za dobru Vilu. Sjetio sam se kako su me učili da trebam moliti još dok bijah malo stariji od Jovice. Bez suvišnih riječi, iskreno iz srca. Ustao sam tiho i kleknuo kraj njegova kreveta:
- Bože... Gospe moja, odavno van već nis uputi nijednu molitvu. Ali večeras oću. Ne mogu van ništa dati zauzvrat ali Vi znate moje srce i kad rečin da san sada zdrav i da bi moja molitva bila ista, vi znate da govorin istinu. Uzmite moj život umisto moga maloga prijatelja. Ozdravite ga a meni dajte i njegov križ da ponesin. Ne nudin baš puno, ali samo ovaj život i iman. I rič, da sam zdrav – da bi vas moli ovo isto. Uzmi mene Vilo, uzmi mene... – svladale me suze te sakrih lice njegovom dekom da prigušim jecaj.
Slučajni dodir usnule ruke po mojoj kosi kao da je imao svrhu. Kao da mi je rekao: "Ne plaši se. Nisi sam. Ja ću biti uz tebe. Ja ću te utješiti. Nećeš umriti sam."
Legao sam natrag u svoj krevet i prije nego se pokrih dekom, učinilo mi se kao da se netko preko puta pomaknuo u krevetu i da je čuo moje riječi.
Nije mi bilo važno.
Nisam se sramio što vjerujem u Vilu.
Sramio sam se što uvijek samo tražih od Boga, a da nikad ne rekoh: "Evo, uzmi Bože, dajem ti..."
Ni sam ne znam koliko Očenaša i Zdravo Marija izmolih prije nego li me svladao san.
A u snu mi je došla ona...
- 00:14 -
