Čim sam se probudio ispunio me neki čudan miris. Kao onaj iz jučerašnjeg sna. Ruže. Jasno sam osjećao vonj ružinih cvjetova.
Potražio sam ih pogledom ali njima ni traga. Ustao sam i poput psića njuškao po sobi. Miris me jasno doveo do Jovice koji je izgledao nekako drugačije. Obrazi mu poprimiše lijepu rumenu boju, više nije bio vruć niti je teško disao. A cijeli je mirisao na ruže.
Čak je i Sandra ušavši u sobu primjetila:
- Ajooj ali lijepo mirišu.
Probudio se i Jovica i tajanstveno mi se nasmiješio. Kao da zna nešto što ja ne znam. Ili sam to, možda, ja sam zaključio jer njegov smiješak bijaše uistinu drugačiji, tako iskren i srdačan da sam očekivao kako će svaki čas progovoriti i reći: "Diž se Vili, ajmo na makijato."
Ova je misao i mene nasmijala. Još nikad nisam, ujutro se probudivši, osjećao ovakav mir i spokoj. Možda je onaj miris ruža zaslužan za to. Ruže? Probao sam nosem opet potražiti onaj predivni miris, ali on bijaše još jedino spremljen u mom sjećanju. Nestao je.
Jovica je ustao i krenuo na WC. Čudno me pogledao kad sam ga poljubio u kosu i pomirisao.
Mislio sam da sam skrenuo. Ali zar i Sandra nije osjetila isti miris ruža. Bar znam da nisam lud.
Čudno.
No tek nakon ručka doživio sam pravi šok. Jovicu su opet odveli na pretrage. Ovaj puta došao je neki sijedi doktor i upitao: "Je li to ovaj dječak? Ajde baš da vidimo."
Nisam znao o čemu se radi, ali ovaj put moj mali prijatelj je mene tješio pogledom: "Ma eto me odmah. Sve će biti u redu."
Nije se vratio do ručka i bio sam zabrinut. Ustao sam i šetao hodnikom kao profesor Baltazar, dok mislima bijah uz mog Jovicu.
- Eto, ja mislio da je bolestan a on igra nogomet u hodniku.
Nemoguće...ovaj glas nisam čuo više od godinu dana, ali da je prošlo i tristo godina nikad ga ne bih zaboravio.
- A di si ljudino! – povikao sam sa vrha stubišta i požurio dolje u Ivanov bratski zagrljaj.
- Misli san da te više nikad neću viditi – govorio sam suzdržavajući suze.
- A ja sam znao da ćemo mi još odigrati koju partiju na boće.
- Jesi nauči igrati ili si i dalje redoviti platiša gemišta lokalnim linčinama.
- Da naučio! Najbolji sam.
- Eh, da mi je i to viditi. Daj ajmo gori sisti, ča smo stali ovdi nasrid skala.
Sjeli smo na klupicu još uvijek snimajući pogledom jedan drugoga.
- E moj Ivo, ja znan da izgledan ko avet na godišnjem odmoru ali da tebe ko vidi u ponoć kraj groblja, digle bi mu se vlasi uzrak. Što se to dogodilo sa tobon? Zašto si tako obučen? Pa smrza si se!
Bijaše blijed, upalih očiju, kao da je smršavio više od petnaest kila. A tanki šuškavac nije se nikako uklapao u ovo godišnje doba.
- Ispričati ću ti, ali mi najprije reci kako si ti, jer ja sam tebi došao u posjet a ne ti meni.
- Ma ja san ti super. Još da mogu zaigrati na boće, ne bi se nikad mako odavde. Eh, i jedino me nervira ča nemaju mrzloga vina da zamišan ku koli bevandicu.
-Nikad se nećeš promijeniti. Uvijek ćeš ostati isti – izmamio sam smiješak na blijedo lice. - A kako tvoja pluća?
-Ma ko nova. Malo sam izaša na Božić u šetnju pa sam pokupi neku virozu i malo me boli glava, ali ča je to za me. Sićaš se kako ja ličin prehladu.
- Rum-rum punčom!
- A nego! Ne sićan se kad san zadnji puta bi bolestan. Ali evo, nema rum punča i gripu nema ča potirati iz mene.
- Ma daj budi ozbiljan – raširio je osmijeh.
- U životu nisan bi ozbiljniji.
Valjda je skužio da ne želim pričati o bolesti pa me upitao kad sam se probudio iz kome.
- Kad su u okolnim selima počeli pretakati vino pa su zavonjali cili grad. Lipo do bolnice je doleti onaj slatkasti miris mladoga vina...
Nasmijao se i duboko uzdahnuo:
- Dobro...dobro. Ja ću ispričati tebi a onda ćeš ti meni reći što se događa s tobom. Važi?
- Ja san uvik za dogovor. Slušan.
- Vidim kako me gledaš...u ovoj odjeći.
- Je. Znam da si se odreka poziva.
- Krivo znaš. Nisam se ''odreka'' poziva. Moj poziv je bio i ostao služiti Bogu. Na ovaj ili onaj način.
- Misli san reći da nisi više svećenik.
Pognuta glava odgovorila mi je umjesto riječi.
- Daj izgoriću od znatiželje. Što se dogodilo?
- Ahh...sićaš se da sam ja oduvijek bio malo drugačiji svećenik od drugih. Riječi iz evanđelja mogu se protumačiti na tisuću načina, baš kao i tvoje pjesme, ali i sam znaš, samo je jedan način ispravan. Ja sam oduvijek slijedio svoje srce koje je Isusove riječi shvaćalo na nevini dječji način. No baš je On i rekao da ako želimo u Njegovo kraljevstvo moramo ga primiti kao djeca. I sam znaš ako gledaš TV Ili čitaš novine, da Crkva svakodnevno traži povrat nacionalizirane imovine, čija se vrijednost mjeri u milijunima. Danas mi svećenici više ne idemo pješice i ne vozimo bicikle nego nove golfove, audije. Čak imamo i cjenik; toliko i toliko za sprovod, toliko za misu, toliko za vjenčanje, krštenje...ima li to smisla? Gdje su se izgubile one Isusove riječi bogatom mladiću koji ga upitao što mu je činiti da baštini život vječni:
Ne čini preljuba!
Ne ubij!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca svoga i majku!
A kad mu ovaj odgovorio da je sve to čuvao još od mladosti Isus mu zgrne užareno ugljevlje pod noge riječima: Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom; jer mladić bijaše silno bogat.
Kako mi, crkveni ljudi, mislimo ući u Njegovo Kraljevstvo? Zar smo zaboravili da će lakše deva proći kroz iglene uši nego bogataši u Kraljevstvo Božje.
Kako ja mogu nedjeljom na misi propovijedati ove riječi a na vijestima u podne se govori kako Crkva deložira neku staricu iz nacionalizirane crkvene imovine? Kako ja, vozeći novi audi mogu dečkima od 15-16 godina biti uzor u skromnosti i siromaštvu? Pa zar nije Isus čije ime prizivljemo kad god se sjetimo, na magarcu ujahao u Jeruzalem. Ne na blindiranom papa mobilu, ne na golfu petici nego na
magarcu. Nije li se Isus rodio u štalici među ovčicama? A mi, Njegovi učenici, danas živimo u zgradurinama vrijednima ko zna koliko novaca. Objašnjavaju slijepci slijepcima da je to današnja ljudska potreba, napredak. A ja te slijepce pitam da se Isus imao roditi danas, gdje bi se rodio? Koji bi auto vozio? U kakvoj bi kući živio?
Nemoj misliti da ja govorim protiv Crkve. Pa Crkva je tijelo Kristovo. Nešto u meni želi progovoriti, ponavljam – ne protiv Crkve, nego protiv Zloga koji čini da ljudi jedno govore a sasvim drugo rade. Pa nije Isus tako učio... Zamisli da sam sve ovo izrekao u doba inkvizicije...pa spalili bi me na lomači.
Zamisli sad nekog velikog svećenika koji me pod mukama ispituje i traži od mene da priznam kako je to Sotona govorio iz mene, kako me Sotona tjerao raditi i na taj način pomagati ljudima, kako me Sotona slao u kafiće i diskoteke, kako me Sotona tjerao ne uzimati novac od ljudi, nego svojim rukama zaraditi za hranu, kako me Đavao natjerao ne uzeti auto, nego dnevno pješačiti i do petnaest kilometara... Jesu li ovo djela Đavlova ili Božja? I ne bih li bio lažac da ih Đavlu pripišem? Odreći se Boga – nikad! Ja nikoga nisam sudio što vozi skupi auto i što naplaćuje blagoslov, nego je to bilo nešto što se u mom srcu kosilo sa mojom vizijom Njegovog učenika. Zato sam i propovijedao u crkvi da sam čuo ljude kako govore zašto ne idu u crkvu. A njihovi razlozi su bili; što ću tamo kad vidim ko sve sjedi u prvoj klupi...ili, popovi su se pogospodili i voze dobra auta...ili, onaj svećenik non stop govori o politici...
Na ove njihove primjedbe odgovarao sam da tko se to od nas smije nazvati vjernikom, kršćaninom kad dozvoli da ga sablazni običan auto. Zar će zbog auta okrenuti Bogu leđa? Zar će zbog ljudi koji imaju jednako pravo na Božje nasljedstvo – Negovu riječ, jer svi smo mi Božja djeca, zar će zbog braće svoje okreniti Bogu leđa? Kakvi smo mi onda kršćani? Zar će zbog svećenikova uplitanja u politiku propustiti raj? Pa i mi svećenici smo samo ljudi. I mi griješimo... Zar ne bi bilo kršćanskije pomoliti se Bogu za svog svećenika? Zamoliti Boga neka učini da moj svećenik progleda. Ali kako ljudi mogu moliti Boga da svećeniku izvadi trun iz oka a balvana u njihovu da niti ne spomenu? Lakše je ogovarati i kojekako pravdati samome sebi svoj nedolazak u crkvu, nego reći: Bože ti si svemoguć, učini da ja slijepac progledam pa da mogu i svom svećeniku otvoriti oči.
Kad sam jednom izlazio iz diska, na vratima je stajala grupica mladića i djevojaka. Prošao sam kraj njih, i jedan koji se htio napraviti važan reče mi iza leđa: ''Nisam znao da i popovi idu u disko.'' Ja sam se okrenuo i riječima primjetio da na vratima ne stoji natpis da je popovima ulaz zabranjen. Ali i da piše ja bi ušao jer ja sam frajer.
Onda sam ga upitao: ''A jesi li ti frajer? Eno na vratima moje crkve nema natpisa da je mladićima zabranjen upad. Pa ipak se ni jedan ne usudi ući kroz njih.''
Skoro me nasmijao njegov zbunjeni pogled.
''Ako si frajer, dođi u crkvu i odsjedi tamo mirno četrdesetak minuta. Sigurno će ti biti lakše nego meni slušati ovo revanje petnaest minuta!''
Nasmijao sam ih i sjeo među njih. Čak su me i počastili čašicom vina. Isprva im je bilo nelagodno pričati, ali kad sam ih malo oslobodio napetosti pitanjima; odakle su, i o njihovim motorima, oni su sami skrenuli razgovor na temu o Bogu. Jer ne možeš biti u tami a da se bar na trenutak ne okreneš i pogledaš u svijetlo. Upravo su mi se onim razlozima od maloprije pravdali da ne idu u crkvu.
Ja sam ih slušao i njihove riječi me podsjetiše na simpatično glasanje psića kad tek počnu lajati. Njihovi razlozi su bili baš kao i oni đački kad zakasne u školu pa reknu – probušila nam se guma na trajektu! A onda me jedan od njih upitao zašto sam odabrao biti svećenikom. A ja sam na to njemu postavio pitanje. Upitao sam ga da li on ima makar jednog dobrog prijatelja, nekog do koga mu je toliko stalo da bi i život dao za njega. I da li on može za nekoga reći da je njegov prijatelj i da bi taj netko dao svoj život za njega. Pogledavali su se međusobno i kad sam u njihovim očima ugledao onu djetinju radoznalost, što kao mjesecima suha zemlja zna gledati u nebo, Duh Sveti počeo im je govoriti:
''Možda niste o ovome nikada razmišljali, ali ako u svome životu nađete i jednog čovjeka koji bi za vas dao svoj život, onda možete reći da ste sretni. I taj čovjek se uistinu može zvati vašim prijateljem. No, takvi su jako rijetki. Gotovo da ih i nema. A sad zamislite da imate nekoga takvoga a da ni sami ne znate za njega, jer pravi se prijatelji poznaju tek u nevolji. Zamislite da ste obolili od neke teške bolesti srca i samo vas drugo srce može spasiti. Ležite u bolnici u dubokoj nesvijesti i osuđeni ste na smrt. Ali gle čuda, dođe vaš prijatelj kod liječnika i reče: Uzmite moje srce i dajte ga mome prijatelju.
I kad se vi nakon operacije probudite, uz krevet ugledate sretno lice majke, oca, sestre i brata. I već sutra budete bolje, a za par tjedana počnete i šetati po svježem zraku. I šetajući tako, prođete pokraj groblja i pogled vam sasvim slučajno padne na jedan mali neugledni spomenik i na dvije sitne riječi ispisane na njemu. Ime i prezime vašega prijatelja. Vratite se kući i pitate roditelje što mu se dogodilo. I oni vam reknu, iako su vas željeli poštedjeti stresa i osjećaja koji bi vas obuzeli tim saznanjem. A vi ga se niste ni sjetili od kada ozdraviste. Ili ste možda bili čak i ljuti jer su vam svi dolazili u posjet, a samo on nije. A on je došao ali ga vi niste prepoznali jer on više nema tijela. Samo srce što sada kuca u vašim grudima. Zapravo, nije ni odlazio od vas. I kad to spoznate, kad vas obuzme tolika tuga i kajanje što ste posumnjali u svog prijatelja, poželjeti ćete da ga bar još jednom možete vidjeti i reći mu...oprosti. Ali, je li to moguće? On je umro. Razum će vam govoriti da je umro, a savjest će vas tjerati da idete na mjesta na kojima ste se igrali, na mjesta koja ste zajedno voljeli. Možda u neku odavno izgorjelu staru kuću koja je u vašoj mašti bila prekrasan dvorac a vi vitezovi okruglog stola. I kad poslušate svoju savjest, a hladan razum ostavite doma, na sigurnom i toplom mjestu, i otiđete u tu kuću...dogoditi će se čudo. Čim uđete, srce će vam zaigrati. Osjetiti ćete čitavim svojim bićem njegovu prisutnost, činiti će vam se da letite, biti ćete neopisivo radosni. Jednostavno ćete znati da On je tu. I kasnije ćete se uvijek vraćati u tu staru, kamenu, napuštenu kuću, koju su ostali ljudi obilazili u širokom luku budući ih ništa nije vezalo za nju, jer tvrda srca nisu u zgarištu mogla prepoznati prekrasan dvorac. I tamo će vas zauvijek vući srce, vaše novo srce koje vam je poklonio prijatelj. I ne treba biti frajer da bi došao tamo, je li?'' – upitao sam onog dečka. Možda više nikada ne sretnem tu djecu, ali se nadam da će ih one riječi pratiti cijeli život i da će shvatiti o kome sam im prijatelju govorio.
A ti...dragi moj prijatelju, pitaš me što se dogodilo. Dogodilo se to da sam ja slijedio Njegov put onako kako je On učio. Odbio sam dobiti auto na korištenje jer, hvala Bogu, mlad sam i zdrav i ono će biti potrebnije nekom starijem bratu svećeniku. U svećeničku kuću primio sam obitelj izbjeglica, oca i majku s troje djece. Svoj kruh svagdanji zarađivao sam pomažući ljudima u polju ili dajući im ruku gdje god im je bila potrebna. Zidao sam kuće, pituravao brodice, išao na ribe, a novac koji sam službeno dobivao od Crkve davao sam onoj obitelji.
Ljudi su to ispočetka gledali s nevjericom ali su me ubrzo prihvatili kao svoga. Nikada im nisam tražio novac nego sam ih molio za voće, povrće, ulje i sve ono što bi mi ponestalo a trebalo mi je za svakodnevni život. Nemoj misliti da sam ovime zaboravio na svoje svećeničke dužnosti. Naprotiv, radeći s ljudima imao sam ih prilike vidjeti, upoznati i reći im koju Njegovu riječ, jer nitko od tih ljudi nedjeljom nije dolazio u crkvu. Neki su se rugali sa mnom, ali neke sam i iznenadio kad bi me nakon cjelodnevnog rada upitali za plaću, rekavši im neka dođu u nedjelju u crkvu – da je to moja plaća. I ljudi su počeli dolaziti u crkvu. Prije je na misi bilo tridesetak starica i petero dječice. Ni jedan mladić. Ni jedna djevojka. Ni jedan odrasli muškarac. Nemoj misliti da sam ih sve privukao. Ali ne zaboravi ono da je na nebu veća radost radi jednog obraćenog grešnika nego radi devedeset i devetorice kojima ne treba obraćenja. Znam da me ti razumiješ jer i sam si zapisao: "Ako i jednome od vas pomognem vratiti vjeru, primio sam svoju plaću."
Prestao je govoriti. Vidio sam na njemu da je iscrpljen pa sam mu otišao donijeti soka i keksa da se malo osvježi. Nastavio je pričati:
- Najteže mi je bilo vidjeti crkvu bez mladih ljudi. I zato sam, navečer odlazio do kafića u kojima se okupljala mladost ili bi ih preko dana pozivao da odigramo koju partiju nogometa ili košarke. Onima koji su svećenika vidjeli kao ozbiljnog čovjeka uvijek obučenog u crno, i koji se na danjem svijetlu pojavljivao samo kad ima svećeničke obrede, ovaj moj način da ljude približim Bogu nije se svidio. A nije im se sviđalo pogotovo to što sam bio upoznat sa svim javnim tajnama u mjestu i nedjeljom u propovijedi pokušao ponuditi moje riješenje nekog problema. Na primjer, jedna je djevojka ostala trudna s mladićem koji se drogirao i imao toliko zla u sebi da me zamalo nije udario kad sam mu se predstavio i htio razgovarati sa njim. Nije me bilo strah njegovih šaka, ali vidio sam da on sam sebi ne želi dobra i nisam mogao više ništa učiniti, osim moliti Njega da mu otvori oči.
- Koja je to cura? Je li iz našeg mista?
- Ne. Ona je iz drugog mista. Znaš da svećenika na otoku ima malo pa su me dopale voditi dvije župe. Ta je djevojka postala predmetom poruge u svom mistu, a ja sam dobro znao kako to ponekad može dovesti do tragedije. Jednom sam pomagao u susjedstvu i vidio ju kad je na tren izišla iz kuće kako bi nahranila psa. Na trenutak sam isključio miješalicu za beton i otrčao do nje. Rekao sam joj da imam nešto dječje robice koju je majka čuvala za moje dijete ali da mi vjerovatno neće trebati pa bih joj želio to pokloniti. Sva se bila smela i vidjelo se koliko joj je neugodno dok je nespretno skrivala plavu oteklinu ispod lijevog oka. Ali ja nisam popuštao i pristala je da joj donesem robicu, valjda samo zato da se što prije vrati u kuću kako je ljudi ne bi vidjeli pričati sa mnom.
Njena je obitelj; roditelji, sestra i brat živjela u staroj kući i znao sam da jedva krpaju kraj s krajem.
Sutradan sam joj otišao u posjet. Odnio sam joj svježeg voća, dva kompletića odjeće i cipelice za malo dijete, i nešto novaca što mi je dao neki povratnik iz Amerike za misu njegovim roditeljima – tako sam joj rekao. Robica ju je rasplakala, ali ja sam je utješio riječima da će zaboraviti na sve one uvredljive poglede, ogovaranja i muke, sve će to proći kada čuje prvi bebin plač. Pričali smo skoro dva sata. Nisam pitao odakle joj ono što je cijelo vrijeme bezuspješno skrivala pramenovima kose. Pretpostavljao sam. Njena me majka počastila kavom i zahvalila se od srca. Na odlasku sam pozdravio neku drugu djevojku, puno vedriju i snažniju duhom, koja je čak i dobacila da se vidimo u nedjelju na misi. Onu robicu nisam dobio od majke, nego sam to jutro išao u grad i prodao svoju kožnu jaknu na tržnici. Otuda mi i dječja robica i novci od Amerikanca.
- A vidin, i zato si tako ''teplo'' obučen. Luda glavo. Nego, je li mogu nešto pogoditi...
- Što?
- I meni se događalo nešto slično. Dakle, došla je nedilja i ti si je tako žarko očekiva, no ona nije došla.
- Uvijek sam govorio da ti imaš proročanskog dara u sebi.
- A onda si ti poče sumnjati u sebe. Toliko toga si ljudima napravi i pomoga im a oni tebe zaboravili...
Preplašio me kad je pognuo glavu i dlanovima prekrio lice, naslonivši laktove o koljena. Niz raširene prste, vrele suze kapale su na pod.
- I meni se to dogodilo. Samo ja san ima malo više sriće jer je On odma odgovori na moju malodušnost i očaj.
Ispričao sam mu sve o Eni, Ivi i o Monikinoj posjeti. Prestao je plakati i kao da mu moje riječi vratiše boju u lice. A onda je on nastavio pričati:
- Nije došla ni druge nedjelje i ja sam joj opet otišao u posjet, no ovaj put je njen otac otvorio vrata i grubo me otjerao riječima da on ne treba nikoga da mu popuje. Nije mi dozvolio niti da je bar na trenutak vidim. Vraćajući se nazad bilo me sram jer sam mislio da se ona sama predomislila i da zato nije došla u crkvu. Nisam znao što učiniti. Pokušao sam od njenih prijateljica doznati nešto više, no otac nikome nije dopuštao da joj se približi. Bio sam očajan. Neki me glas vukao k njoj, ona masnica na licu nije mi davala mira i pozvao sam jednog policajca, koga sam poznavao, da mi pomogne. On je razuman čovjek i rekao je da će mi pomoći kao prijatelj, ali da službeno ne može ništa učiniti. Došli smo pred vrata i pokucali. Čim je otvorio vrata, njen otac je počeo prijetiti da će me zatvoriti u crkvu i zapaliti. Nije ga ni moj prijatelj u civilu mogao smiriti. A ja sam izvadio šibice iz džepa i rekao: "Dobro je. Evo šibice. A sada me pustite da vidim vašu kćer."
"Nije to moja kćer nego kurbetina šporka!" – nije prestajao psovati, nego je još otrčao u kuću vičući da će nas zatući sjekirom. U tom je trenu jadna djevojka istrčala iz sobe plačući: "Nemoj ta... nemoj". Ja sam je uhvatio za ramena i odvukao iz kuće u policijski auto. Da vidiš na što je sirotica sličila. Masnice po čitavom tijelu. Jedno oko skroz zatvoreno ogromnom oteklinom, na usnicama svježe zgrušana krv, a na rukama su se vidjeli tragovi i da je bila vezana.
Odveli smo je u stranicu odakle je policajac tražio savjet od svog zapovjednika. Trebali su se vratiti i pritvoriti ga, no ona nije htjela ništa govoriti. Samo je plačući vikala: "Pala sam, pala sam."
"Misli na svoje dijete" – rekao sam joj, a ona je još jače kričala da ga ne želi.
Mislim da je dobila živčani slom. Umirila se tek nakon što je stigao doktor i dao joj injekciju za smirenje. Nju su odveli u grad u bolnicu na pretrage, a ja sam otišao kući i povukao se u sobu tražeći od Njega snage i savjet da se ovo sve dobro završi. Ali nije krenulo po dobru. Već sam ti rekao da sam znao otići i do kafića, pa ponekad i do diska. Toliko sam želio pomoći tim mladim ljudima...da ti ne duljim priču, reći ću samo da me u diskoteci jedna djevojka zamolila za pomoć. Rekla je kako je zvala duhove i kako ju sada non stop opsjedaju. Zamolila me da ju primim u crkvi. Pristao sam i rekao da dođe u nedjelju na misu. Dogovorili smo se da će doći u subotu popodne, jer joj je subotom ujutro bila nastava, a u nedjelju je imala dosta obaveza – tako je rekla. No, nešto mi je bilo čudno kod nje. Imala je neki zli pogled, što sam objasnio sebi kao prisustvo duha koga je zvala. Javila mi je telefonom kako će malo zakasniti. U subotu, tek oko osam sati, došla je u crkvu. Na sebi je imala suknju do koljena i usku pripijenu majicu uz vrat – dolčevitu. Izvinila se što toliko kasni i počela pričati što osjeća kad joj se taj duh javi.
"Kad zaspem, ponekad u snu mi dođe neki muškarac ali nije sam. To su zapravo muškarac i žena u istom tijelu. Odjednom mi se udovi počnu grčiti i ja postanem potpuno nemoćna. Onda počnem osjećati kako dva jezika plaze svuda po mome tijelu i kako me četvore ruke diraju po nogama, rukama....''
Tako govoreći, sklopila je oči i počela se dirati. Ja sam stajao kao skamenjen. Naslutio sam radi čega je došla. Tada je rekla da joj se na tijelu pojavio neki znak koji nikako nije mogla protumačiti. I prije nego sam je upitao kakav znak, ona je podigla suknju otkrivajući svoje tijelo. Ostao sam zapanjen, a ona je uzela moju ruku, i stavila je na svoj donji trbuh govoreći: "Ovdje"
A tamo joj je bio istetoviran naopako postavljen križ sa obavijenom zmijom koja je u ustima držala jabuku. Pljesnuo sam je po licu i pobjegla je iz crkve bez riječi, kao zmija kad vidi čovjeka. Nisam je jako udario, ali znam da to ipak nisam smio učiniti. Da me nije primila za ruku vjerovatno je ne bih...ali onaj dodir je u meni izazvao takvu blizinu Zloga, da sam u taj tren ja zapravo htio njega udariti, a ne nju. No,
nakon svega ovoga krenule su priče. Ljudi su me počeli izbjegavati. Primjećivao sam cinične podsmijehe, a pogotovo su me boljeli oni za vrijeme Svete mise.
Nedugo zatim, nadbiskup me pozvao na razgovor. Bio sam iznenađen kako je dobro obaviješten o svemu. I o obitelji izbjeglica, i o mom fizičkom radu, i o mojim propovijedima, i o posjetu one nesretnice, te mi je savjetovao da se okanim tih dječjih igrica. Na što sam mu, ni sam ne znam zašto, odgovorio: Ako me ne primite kao dijete, ne, uistinu nećete vidjeti moga kraljevstva...gdje su se samo izgubile ove riječi i na koga li se odnose.
Ušutio je smrknuta lica kao da će mu iz očiju svaki čas sijevnuti pa rekao: "Čujem da ne uzimate novac kao naknadu za svoje svećeničke usluge, što nije u redu budući vas Crkva hrani i oblači pa biste i vi trebali k tome pridonijeti."
Badava sam primio, badava i dajem – govorio je neki glas iz mene - ...a nije li rečeno da se ne brinemo ni za hranu ni za odjeću jer će nam se milošću Njegovom sve to nadodati?
"Vidim da se volite praviti mudrim" – rekao mi je a ja mu odgovorio da mudraci nikada nisu imali žuljeve na rukama i pokazao mu svoje ruke. Kipio je od bijesa i rekao da je moje ponašanje i neposluh, te srdito odgovaranje svom poglavaru nedopustivo.
A onaj mu je glas iz mene mirno odgovorio da ako tko hoće među nama biti prvi neka bude svima sluga, jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
A onda se izderao da je izlaziti u diska i kafiće noću, za jednog svećenika svetogrđe i bogohuljenje.
Tihe riječi da ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni, bile su kap koja je prelila čašu. Dok sam odlazio počastio me riječima kakve nisam čuo ni od prostih ljudi dok su u krčmi kartali. Vikao je da imam zloduha u sebi i da će me smijeniti i iz moje župe poslati negdje gdje ću imati dosta vremena za razmisliti o svojim postupcima i riječima.
Okrenuo sam se, rekao mu; učinite što morate, samo učinite to brzo, i otišao.
Kad ljudi postanu ''jaki'' i kad umisle da su veliki, onda vole vikati na druge da imaju zloduha u sebi. Da ih Đavao tjera na njihova djela. A i najnepismeniji seljak zna za uzrečicu: ''Vidi ga, bježi ko vrag od motike.'' Pa ako vrag bježi od motike, zar me on tjerao raditi? Zar je moj poglavar toliko oslijepio? Nisam ga osuđivao niti mu sljepoću uzimao za zlo, nego sam molio Njega da mu otvori oči.
Ubrzo se priča o onoj djevojci proširila po cijelom otoku. Iako nedužan, bio sam predmetom podsmijeha, poruge i pogrdnih šala na svakom koraku. Počeo sam gubiti vjeru. Zar mi ovako odgovaraju na moja dobra djela koja sam im učinio? Nevinoga su me pribili na stup srama. Roditelji više čak ni dječicu nisu puštali na vjeronauk. Ljudi su na ulici okretali glavu od mene kao da sam gubav. Jedini koji su mi ostali vjerni bili su gosti u svećeničkoj kući. No ubrzo je nadbiskup i njih otjerao prijaznim riječima da je sve dogovorio sa uredom za izbjeglice i da se pod hitno moraju odseliti iz Božje kuće jer je ona namijenjena samo svećeniku kako bi se u miru mogao odati molitvi i duhovnom životu. I ne samo to. Došao je u pratnji nekog čovjeka koji se predstavio kao policajac u civilu kako bi me obavijestio da me ona djevojka tužila jer sam ju namamio u crkvu i pokazivao prljave slike, te da sam je htio silom obljubiti. Upitao sam ih o kakvim prljavim slikama je riječ, a policajac je tada iz automobila doveo onu djevojku. Ušli su u crkvu i ona je iz jedne klupe među molitvenicima i pjesmaricama izvukla dvije pornografske novine. Upitao sam je zašto ovo radi. A ona mi odgovorila da se nada kako ću istrunuti u paklu. Odveli su me u policiju na razgovor, ali me nisu zadržali jer je nadbiskup uspio zataškati veći skandal budući je dobio ono što je htio. Slijedeći tjedan razriješio me mojih zavjeta. Bar je on tako mislio. Jer tko me može razriješiti od Njega? Nisam znao ni gdje ću ni što ću raditi. Odjednom je cijeli moj život postao besmislen.
- Naprotiv prijatelju... – prekinuo sam ga - ...tvoj život je tek sada dobi smisla, jer sve one križne puteve što si u korizmi izmoli ispod raspela, sada imaš priliku proživiti, osjetiti na svojoj koži što znači uzeti svoj križ i hoditi za njim. Sve ovo što ti se dogodilo, jedna je velika kušnja koju ćeš pobijediti samo ako ne izgubiš vjeru. Negdi sam pročita da se ni jedna žrtva ne može usporediti sa žrtvovanjem našega srca. I da nas On ne nagrađuje za uspjeh nego za strpljenje i za nevolje koje podnesemo u Njegovo ime. Nikakav uspjeh nije toliko važan kao savršena poslušnost, budući da upravo ona priprema put za djelovanje božanske milosti u našoj duši. Ovo su riči, a Isus nam je na križu to pokaza svojom mukom koju je do zadnjega daha strpljivo podni kao običan, slabi čovik. I Isus je upravo kroz tu slabost doni milost čovječanstvu. Mene je i samoga mučila ista stvar ko i sada tebe. Za koga? Za koga se isplati mučiti i žrtvovati? Ja osićan da nije važno oće li nam ljudi našu dobrotu uzvratiti dobrotom, važno je da smo mi poslušali i dali sve od sebe. A na Kraju se Dobro nikad ne može vratiti Zlim.
- Znam. Ali i ja sam samo čovjek. I mene ponekad kušnja nadvlada. I mene spopadne očaj i beznađe.
- Što je bilo posli?
- Sve je ovo počelo nakon što sam te posjetio, prije skoro tri mjeseca. Na Sve Svete sam održao zadnju misu u skoro praznoj crkvi. Zapravo propovijedao sam nijemim kipovima. Vani je lila takva kiša tri dana i tri noći da je onaj puteljak kojim smo išli na ribe, bujica iskopala i svu onu silnu zemlju i kamenje od par tona, nanijela tamo gdje stoje baričice. Ne bi vjerovao da je voda iskopala desetak metara put u dubinu. Crnike stare stotinama godina, i teške ko zna koliko, plutale su u uvali kao da ih je netko rukom tamo stavio.... Kad sam izašao iz policijske stanice, nisam mogao vjerovati kakvim su se lažima poslužili protiv mene. Otac one djevojke me tužio da sam i njegovu trudnu kćer htio zavesti. A zloduh iz njega vikao je da: "Ko zna možda je i ovo kopile njegovo." Sirota se djevojka nakon sedam dana ubila... Bacila se u bunar i našli su je samo radi onog njenog psića koji je svaki dan cvilio kod tog napuštenog bunara...
Zašutio je. Znao sam kako se osjeća. Svim srcem je želio nekome pomoći ali nije uspio. Cijelog će ga života peći savjest nije li mogao učiniti nešto više.
- Od tada svako jutro, svaki dan, svaku noć ne prestajem ju spominjati u svojim molitvama i tražiti od Njega da se smiluje sirotoj duši.
Zamislio sam se, pa ga upitao:
- Kako je izgledala ta cura?
- Mršavica, zelenkastih očiju, srednje visine, neobične kose...
- Crvene kose?
- Da.
- Crvenokosa trudnica – rekao sam i duboko se zamislio.
- Kako si pogodio da je imala crvenu kosu?
- Nemoj prestati moliti za nju. Nisi joj moga pomoći na ovom svitu ali je zato moreš pomoći tamo di je sada. I zato se nemoj prestati moliti.
Zamišljeno me je pogledao, i nakon nekog vremena što smo proveli u tišini, prvi rekao:
- Ne znam više što ću. Evo, ti si mi jedini prijatelj na ovome svijetu. Da mi nisu rekli kako su me zvali iz bolnice ja ne znam gdje bih bio sada. Tako mi je drago što te vidim – rekao je i zagrlio me.
- Ma znaš što, neću te gledati ovakvoga. Nisan te nauči viditi slaboga i bez vire, i bez nade. Jer upravo si mi ti uvik govori da nikad ne smin odustati od svojih snova. Zar si zaboravi čitati? Ili misliš da su ove nevolje ča su te snašle izbrisale iz tvog srca ono di piše da je Isusov put – tvoj put? Ja mislin da si ti samo umoran i da više ne čitaš, jer one riči niko i ništa ne more izbrisati. Zašto misliš da tvoj put triba biti lakši od Njegovoga? Ko te bičuje? Ko te tuče? Ko će te razapeti? A kolikima je pomoga.
Ako On želi od tebe da tvoj križ bude ovakav, zašto ga onda s radošću ne poneseš? Ili si možda dopusti da Sotona u tvoje srce zarije svoji zubi, tako što te obuzela sumnja? Nema drugog objašnjenja za tvoju malodušnost i očaj. Ovo ti govorin jer san i sam ovo sve proša. Ali sretan san jer mi On non stop kazuje put. I hvala mu radi toga. Doktori mi daju još desetak dana života, a ja bol gotovo i ne osićan. Je, pojavi se s vrimena na vrime i ošine me svojin bičen, ali ja neman vrimena biti bolestan. Neman vrimena sebe žaliti. Nemoj misliti da san ja jači od tebe. Naprotiv, ja san daleko malodušniji i slabiji, ali iskazana mi je milost, jer sam doživi da vidin kako Njegove riči – moje pisme donose ploda. Cili san dosadašnji život prove ko slipac ali hvala mu što je učini da progledan. Viruj, viruj jer ti ja to govorin. A znaš da ja nikad ne lažen. Nikad zlo ne more pobjediti dobro...nikad! Reci mi di sad živiš?
- Skoro sam mjesec i pol dana bio u bolnici radi upale pluća. Kad je ono na Sve Svete padala kiša bio sam sa ljudima koji su spašavali sve što se moglo spasiti pred bujicom. Cijeli sam dan bio mokar. I noć. Nisam htio nikoga moliti da me primi. Čekao sam da se netko sjeti i ponudi mi suhu košulju ili barem ognjište na kome ću osušiti svoju mokru odjeću. U crkvenu kuću se nisam mogao vratiti jer je novi župnik dobio naređenje da ne smije sa mnom stupiti ni u kakav kontakt. A moju su rodnu kuću, nakon očeve smrti, stričevi prodali i razdijelili među sobom, budući sam se ja odrekao svega. Nisam imao kuda. Lutao sam mokar i promrzao po pustom mistu. I znaš koga sam sreo? Znaš ko mi je pomogao? Strikan!
Sjetio sam se Strikana. Bio je to čudak kakvih ima svako naše malo misto. A nadimak je dobio po Strikanu iz Velog mista budući je uvijek skupljao smeće sa puta i stavljao ga tamo gdje mu je bilo mjesto. Živio je u jednoj ruševnoj kući, nekako izvan mista, uz sam rub gdje su počinjala polja. Nitko ne zna od čega je živio i kako se prehranjivao jer nigdje nije radio. Znali smo samo da je dugo godina boravio u Americi i da je bio u nekom njihovom ratu. Jedan se dan samo pojavio i uselio u staru kuću svojih davno preminulih roditelja.
- Još je živ? – upitao sam i bilo mi je drago čuti da mu je baš on pomogao, jer Ivo i ja smo Strikana uvijek poštivali i lijepo mu se javljali, dok su ga druga djeca oduvijek zafrkavala i činila mu svakakve gluposti.
- Ma živjeti će on sto godina. Sreo sam ga na cesti dok sam čekao autobus i htio otići što dalje odande. Kad me vidio onako mokroga pozvao me k sebi: - "ako velečasni nema ništa protiv da osjeti malo topline njegovog skromnog doma". Osušio sam se kraj vatre koju je u tren naložio. Dao mi je i jesti. Kod njega sam ostao tri dana. Ta tri dana neću zaboraviti dok god živim. Nego, znaš što me upitao prije nego me uopće pozvao kod sebe?
- Što?
- Kad je vidio da sam sav nikakav i da nemam kud, rekao je: "E moj velečasni, vidite vi što je život. Život je kurba, oprostite mi na izrazu, ali što je je - život je prava, ofucana, olinjala, podla, lažljiva, najgora kurbetina zaražena svim i svačim."
"Ne slažem se s vama."
"Ne slažete se sa mnom? A di su vam sada svi oni kojima ste pomogli? Di su oni koji su vam juhicom, friganim krumpirima i jajima na oko plaćali cjelodnevni trud na njihovim poljima?"
"Moje je pomoći i ne očekivati ništa zauzvrat."
"Aaa, je li? Vi ste onda stvarno drugačiji pop od svih koje sam imao priliku upoznati. Nego da vas još ovo upitan: Kao što ste primjetili, ja nikad ne idem u crkvu. Zanima me...a što da ja sutra umrem, biste li me crkveno sahranili ili bi jednostavno rekli; on me potjerao dok sam htio blagosloviti njegov dom, nije nikad ni centa dao za crkvu i nikada u njoj nije niti bio, što ja imam moliti za njega i crkveno ga sahranjivati?"
Odgovorio sam mu da nitko ne bi bio tako potreban moje molitve i crkvene sahrane kao on, jer ako mi za svoga života nije dozvolio da mu pokažem kako je Bog dobar, onda je moja dužnost da makar njegovoj duši olakšam put i pokažem koliko je On milostiv i velik. Pogledao me s nevjericom i tek onda pozvao u svoj dom. Dok sam ležao u bolnici, napisao sam cijelu bilježnicu dojmova o ona tri dana provedena s njim. Četvrti dan me spopala groznica, i on je, bez mog znanja, pozvao doktora koji me je hitno sproveo u bolnicu. Bolest me držala dugih mjesec i pol, možda i zato što nisam imao želje ozdraviti. Sjećaš se don Marijana?
- Kako se ne bi sića...
- On me primio kod sebe u tajnosti, i on mi je donio vijest o tebi. Da samo znaš koliko sam bio sretan i koliko sam te želio vidjeti.
- A ja san triba tebi dojti u posjet, ali eto, ima san mali eksident i natuka par rebara. Drago mi je da si doša. Nego kakvi su ti planovi? Di ćeš sada? Što ćeš?
- Ne znam. Ne znam kako ti ovo objasniti, ali ja sam znao da si se probudio. I prije nego mi je Marijan rekao. Ali opet, moram priznati da sam vjerovao doktoru koji te je otpisao. Ako se probudiš tvoja će patnja biti milijun puta veća. Najbolje bi bilo da zauvijek ostaneš spavati – tako mi je rekao.
- Ćučina! I sad ti ajde doktoru.
- Toliko sam te želio vidjeti i razgovarati s tobom a u isto vrijeme je jedan dio mene govorio kako bi bilo bolje da sam dopustio doktorima iskoristiti te za ''rezervne djelove''.
- Ma jesi lud! Mene za rezervne djelove. A ča bi to, molin te, na meni mogli iskoristiti? Na jedno oko san kratkovidan, na drugo dalekovidan, a na oba dva – ne vidin boje; iman klemave uši i nos ki mi oduvik čini problemi jer zapinje o svašta; zubi su mi u goren stanju od naših brodogradilišta. Sve u svemu – katastrofa! Kriva kičma, ravni tabani, vene po nogama – debele ko prst. Jetra, bubrizi i žuč su, tako reći, već konzervirani da se neće raspasti misecima nakon što partin, jer pelinkovac je bolji od formalina. Na želucu će se doktori moći učiti krpati, a da je prebrojiti čiri ča su po njemu... Jedino ča mi moru uzeti je srce. A vidiš, meni cili život govoru da nisan normalan jer da nisan ko drugi. A radi čega? Radi ovog divljeg srca ča mi buba u prsima. I da mi uzmu srce i stavu ga u nekoga drugoga ''normalnoga''? Ja mislin da ne bi hodilo. Dobro si ti učini. Evo mene sada ovdi sa tobon i mi lipo ćakulamo. Neka ja ovako patin, još bar pedeset godin. Baš mi se svidilo.
Počeo sam kašljati jer sam govorio brzo i uzbuđeno. Na tren mi je ponestalo zraka pa je on nastavio:
- Znači li to da si protiv darivanja organa?
- Ma nek uzmu sve...šali san se. Ali zbilja mislin da ne bi baš puno imali koristi od mene.
- Drago mi je što sam povjerovao onom glasu koji mi je rekao da se treba uvijek boriti do kraja.
- E takovoga te oću čuti! Nego Ive, oćeš mi učiniti jednu uslugu?
- Reci.
- Obećaj mi prije da oćeš.
- Znaš da bi za tebe učinio sve
- Oćeš??
- Hoću.
- Dobro onda, čekaj minut.
Otišao sam u sobu i uzeo debelu crnu fasciklu, u koju složih sve svoje pjesme i bilješke nakon što sam Piza uhvatio da prčka po koferu. Uzeo sam još i cijelu nailon vrećicu mojih razmišljanja o životu, ljubavi, Bogu.
- Evo ga. Ovo su sve moje pisme. Neke san ti već posla u pismima. Ovo je moj život. Oću da ih uzmeš i da ih složiš u jednu lipu zbirku, pa da ih objaviš.
- Ja...
- Čekaj, nisan završi. Ovo ti je ključ od moje stare kuće, a ovo od auta. Kuća je na meni, a ja ću ti je ostaviti da se o njoj brineš ko o svojoj kući. U fascikli ćeš najti jedan list u kome san zaželi da se ti brineš o njoj nakon... E, i tribati će ti i ovo...ovo je moja kartica od banke. Auto je u garaži...
- Vili, nemoj... – počeo je govoriti kroz suze.
- Ne prekidaj, nego me slušaj. Tamo di ja putujen, ovo mi neće tribati. A tebi oće, i zato ne grintaj nego me poslušaj. Moran ti napraviti punomoć kako bi se moga služiti karticon. Kad se vraćaš nazad?
- Ja nisam znao do prije par minuta kamo ću, a kamoli kad.
- Sad znaš. Molin te učini mi ovo. Znaš da bi ti od mene traži isto, i da bi ja za tebe učini isto.
- Znam... – vidjelo se koliko mu je teško, više bilo što govoriti.
- Nemoj prestati virovati. Nemoj se prestati nadati. Nemoj zaboraviti čitati ono što si čita sa četrnaest godina – govorio sam njemu a u sebi mislio: ''Ovo se i na mene odnosi, kao da sam sebi govorim, kao da sam sebe ohrabrujem".
- Onog trena kad prihvatimo borbu sa nevoljama, postajemo ljudi. Onoga trena kad uzmemo križ i kad se povijemo pod njegovon težinom, u Božjim očima nikad nismo uspravnije hodili. Uvik govorimo kako je on milostivi Bog, pa ča će nas onda – ostaviti? Ako nas i ostavi, ako nam se i učini da nas je zaboravi, tribamo mu reći: Hvala ti što si nam dopusti da idemo tvojin puten. Ali veliki je on Bog i njegovo obećanje, da neće zaboraviti ni jednog od svojih najmanjih, sve govori...
Dok sam ovo govorio u nekom čudnom zanosu, prekinuo me veseli Sandrin glas koji je odjekivao stubišem: - Polako Jovice, pasti ćeš!
A on je trčao po stepenicama i bacio se u moj zagrljaj. Vidio sam da mi želi nešto reći, pa je nestrpljivo čekao Sandru da bude njegov glas:
- Uf, ali me izmorio.
- Ča ste se ovako uspuhali vas dvoje. Oli ste dobili na lotu? – upitao sam šaleći se.
- Jest. Jovica je dobio na lotu – uzbuđeno je govorila.
- Opaa – pogledao sam ga i htio je upitati koliko, ali mi je kroz glavu proletjelo: "Ma čekaj, Jovica ne igra loto."
- Daj...ne zafrkivajte me. Ča je bilo?
- Ma ozbiljno ti kažem. Jovica je na životnom lotu dobio glavnu nagradu. Zdravlje.
Njene su vesele riječi do moga mozga stizale polako, polako. Prolazile su mora, pustinje i brda, ravnice i šume. Penjale se uskim puteljcima, silazile planinskim potocima i ulijevale u jedno veliko plavo more. Plavo kao ova dva oka što su me sretna gledala pravo u dušu. Trebalo mi je desetak sekundi, dugih kao san, da ga zgrabim u čvrsti zagrljaj i da se zavrtimo u krug. Normalno, pali smo, jer moje je tijelo bilo pri kraju snaga, ali onaj njegov veseli osmijeh, prvi glas koji sam čuo iz njegove duše nije mi dao ostati ležati. Ustao sam, sjeo na klupicu, i njega posjeo na moja koljena.
- Vraćam se odmah pa ću vam sve ispričati – rekla je Sandra i lakim korakom otišla niz hodnik.
- Ivane, ovo ti je moj mali prijatelj Jovica. On ti ne priča baš puno ali ćemo i to naučiti, eli?
Pogledao me veselo i klimnuo glavom.
- I on je sa vama na odjelu?
- Je. U bolnici ima puno ranjenih mladića...ovo zlo...rat... pa smo mi drugi svi izmišani. E, Jovice, ovaj ti barba priča bolje priče nego ja. Sidni ovdi, pa će ti on ispričati nešto, a ja moran u zahod. Valjda od uzbuđenja. Ivane ispričaj mu neku lipu.
- Ma, koju god on zaželi.
Odšprintao sam u zahod.
Kad sam se vratio, na klupici je sjedila i Sandra. Presvukla se i spremala otići kući. Ispričala mi je kako su sve pretrage pokazale da Jovica, ne da nije bolestan, nego nema niti tragova bolesti.
"Nemoguće" – zamišljao sam onog doktora koji me primio i prorekao mjesec dana života.
- Nikome nije jasno što se dogodilo. Ovo je prvi ovakav slučaj u povijesti naše bolnice. Zapravo, doktori su rekli da u svojoj praksi još nisu imali slučaj da je neko ozdravio od ovog tipa leukemije. A čak su bili posumnjali i da je u pitanju neka greška u kartonima pa su dva puta radili sve pretrage. Ludnica. Ili bolje reći čudo.
Čudo?
Ivan i ja, na sekund smo se pogledali, ali i to je bilo dovoljno da me upita:
- Znaš nešto više o ovome čudu?
- Čudu? A što je to čudo? Jovica je virova da će ozdraviti i ozdravi je. Je tako prijatelju? I bilo bi čudo da nije ozdravi.
- Otkako je Vili stigao, čudne se stvari dešavaju. Najprije je jednu djevojku, koja se pokušala ubiti, odbijala hranu, odbijala govoriti, u stvari, ona je samo vegetirala, dakle najprije je nju izveo iz šok sobe za ruku, a kad ih je zaprepaštena kolegica ugledala i upitala gdje idu, odgovorio je da se idu smijati – u dahu je Sandra tumačila Ivanu.
- Tipičan Vili.
- Onda je još jednu djevojku i dečka toliko preporodio da ja još nisam vidjela da netko onako izgleda nakon ciklusa kemoterapija koje organizam gotovo skroz iscrpe.
Sa sjetom se spomenuh Eni i Marka. Zar je to bilo čudo? Pa samo smo pričali i zezali se.
- Ne ovo nije slučajno – zagonetno je zaključila ona.
- Dobar dan društvo – pozdravila nas je Gordana koja je preuzela smjenu.
- Čula sam za ovoga momčinu. Znala sam ja da je on jak – rekla je i podragala ga po kosi, pa nastavila:
- Nego Sandra, došla sam te pitati što ćemo sutra Mirjani kupiti za poklon.
- Ajoj, skroz sam zaboravila. Evo, ja vas ostavljam da se ispričate – ustala je Sandra, pozdravila nas i krenula s Gordanom.
- Da joj uzmemo buket ruža... – čuo sam ih dok se udaljavahu hodnikom.
Ruže...
- Ive, je se sićaš one moje priče o šumskoj Vili.
- O mraviću i komarcu?
- E.
- Da.
Ispričao sam mu sve. I o snu, i o molitvi, i o mirisu ruža. Rekao sam mu otkud znam da je ona djevojka imala crvenu kosu. Kad sam završio, pogledao sam ga u oči. Bio je to pogled kakav je imao onda dok mi je s veseljem i djetinjom nevinošću pričao o tome što želi biti kad odraste.
Kad smo se navečer rastajali plakao je kao malo dijete i tražio da ostane ovdje uz mene.
- Eto prijatelju...Bog tvojim župljanima daje šansu da progledaju. Nisi im uze za zlo što su bili onakovi prema tebi. Govorin župljani, jer u Njegovin očima ti si svećenik više od ijednoga koga san u životu ima čast čuti da govori. Ako je On uz tebe, Ivane moj...ko će protiv tebe? Ako te je On odabra za svoga, ko te onda more razrišiti...potirati od Njega? Ivane...zašto smo mi ljudi tako slipi? Moj Ive, bi si izgubljen i ja se nadan da san ti pomoga ponovo najti Put. Osim toga, reka si da ćeš poštovati moju volju.
- Zašto ti ne odeš sa mnom? Zar ne bi više volio... – progutao je par riječi.
- Umriti doma? – nadopunio sam ga.
Samo je klimnuo glavom i gledao u pod.
- Pa ja i oću umriti doma.
Sada me radoznalo pogledao i rukavom kao dijete brisao suze.
- Pitaš se kako to mislin? Pa lipo. Jednoj san curi reka da je moj dom tamo di mi je srce. A moje je srce trenutno ovdi, u ovome gradu. Uz nju.
- Dolores?
- Da.
- Jesi dobio moj odgovor na tvoje pismo? Ono kad si mi pisao zašto ste se posvađali...
- Nisan.
- Znao sam. Jer da jesi, ona bi sada bila tu uz tebe. Ja nikada nisam imao djevojku, ali znam da ako nekoga voliš, onda ponos moraš zakopati u zemlju. To je cijena koju svatko tko ljubi mora platiti.
- Sada je kasno za kajanje...
Šofer autobusa ga je pozvao da uđe unutra. Zagrlili smo se još jednom i pogledali znajući da se više nikada nećemo vidjeti...
Ušao je u autobus i, prije no što se vrata zatvorila, doviknuo:
- Kasno? Pitaj Jovicu da li je kasno.
Ostao sam još dugo sjediti na onoj istoj klupici na koju zasjedoh onda kada me neka čudna ruka ščepala i ostavila u ovome gradu.
Tako sjedeći, sjetih se one priče o desetorici gubavaca koje je Isus ozdravio. Samo mu se jedan vratio zahvaliti. Ustao sam sa klupice i otišao u crkvu koja je bila dvadesetak metara dalje, na drugoj strani ulice. Sjeo sam u zadnju klupu i pružio ruku djetiću Isusu koji već toliko godina čuči u hladnom i mračnom kutu moga srca. Gledao sam u pod pred Njim, jer ne bijah dostojan gledati mu u oči. I počeo govoriti:
- Hvala ti Isuse što si dozvoli da padnen. Hvala životu na ovoj bolesti jer je učinila da uz Tvoju pomoć progledan. Tek sada vidin da su svi moji padovi u životu imali smisla. I svaki put kad san bi na kolinima u blatu, Ti si dolazi i pita me je li želin biti onakav. A ja san se pravi da te ne čujen. Hvala ti Isuse što si osta uz mene u ovoj muci koja je učinila da ponovo čujen. Hvala ti što si mene, ovako slaboga i grišnoga, izabra da činin dobra djela u Tvoje ime. I ni jedna sekunda muke koja me dopala za života ni mi bila previše, jer mi se u ovon trenu čini ko da nikada nisan ni okusi patnju. Priznan ti sve svoje grihe...sramin se što san te tek sad na samrti spozna, a od kad znan za sebe...uz mene si...oprosti mi Isuse moj...
Teškim korakom vraćajući se u bolnicu, razmišljao sam o njegovim riječima i opet napravio onu istu, toliko puta ponovljenu grešku – počeo se nadati.
Post je objavljen 13.02.2010. u 23:25 sati.