Prošao je Božić.
Šumska je Vila ispunila želju nekome drugome. Jovica je dobio temperaturu i stavljali su mu one nezgodne čepiće kako bi je snizili. Sjetio sam se kako je meni neka sestra bila donijela onakve iste čepiće i rekla da ih uzmem. To je bilo prije petnaestak godina kad su mi operirali slijepo crijevo.
Ma uzeo sam ih ja, i još čekao deset minuta da mi donese čašu vode. Kako nije dolazila pozvao sam je i rekao da: "Kako ona misli da ću ja ovo progucati? Zač mi niste donili čašu vode?"
Ona se samo nasmijala i otišla iz sobe. Valjda je mislila da se šalim. Ali meni i dalje nije bilo jasno tko ono more progutati. Kad je kolega pacijent na krevetu do mene vidio u kakvoj sam nedoumici, nasmijao se i on, i pokazao mi prstom kamo bih to zapravo trebao "uzeti".
''A ča ni odmah rekla. Koza!'' A jesam se osramotio.
Ležao sam na krevetu i čitao Jovici one pričice koje mu je Djed Mraz prekjučer ''poklonio'' dok smo šetali gradom. Vrućica ga nije puštala. Ipak se preznojio a svaka kap znoja koja mu je potekla niz blijedo, umorno lice, u moje je srce zabijala jedan nož. Nisam ga mogao gledati onakvog. Mislio sam da ga je uhvatila zadnja faza njegove bolesti i bio sam očajan. Ništa nije jeo cijeli dan pa sam odlučio otići vani u dućan i kupiti svježeg voća te mu napraviti frape.Otišao sam u dućan i nakon dvadesetak minuta se vratio. Kad sam ušao u sobu pao mi je mrak na oči. Moj kofer koji stajaše ispod kreveta bio je otvoren i neki papiri razasuti ležahu uokolo. Ali nije to ono što mi krv potjeralo u mozak tako da se još s vrata zaletih prema krevetu.
Piz je stajao leđima okrenut vratima i u lijevoj je ruci imao papir sa kojeg posprdno čitaše, bolje reći rugao se pjesmi koju napisah svojoj majci, a u desnoj je držao delfine i njima mahao iznad Jovice, koji ih ispruženim rukama pokušavaše dohvatiti. Jovica se, sjedeći na podu, gušio od nijemog plača i molećljivo pružao ruke ka delfinima koji samo što ne oživiše od njegovih suza.
A ovaj se smijao.
Sav bijes koji se cijeloga života skupljao u meni izlio se u jednoj jedinoj sekundi koliko je trebalo da se stvorim pored njega i šakama ga uhvatim za vrat. Prevalili smo se na pod i stvarno ne znam koliko dugo sam ga držao ali bio se gotovo sasvim umirio, i da Jovica nije ustao i zagrlio me dok sam klečao iznad Piza, tko zna kako bi sve bilo završilo. Ovako je on, nakon što moj stisak popustiše, teško došao do daha i gotovo puzeći otišao iz sobe. Srce mi još neko vrijeme divljački tuklo jer očekivah da će se vratiti, međutim nije ga bilo cijelo popodne. Jovica je prestao plakati i valjda ga moja blizina smirila, jer je nedugo zatim usnuo, s delfinima čvrsto stegnutim na grudima. Nisam mogao večerati od ljutine koja mi je talila želudac. Očekivao sam da će se dogoditi svašta, da će se vratiti sa bejzbol palicom i ubiti me, ili da će jednostavno reći doktoru pa će me ovi premjestiti baš kao i Slavu. Toga me bilo najviše strah jer bih morao ostaviti malog prijatelja. U svom ovom razmišljanju bijah skroz zaboravio na Eni. Ni danas nije došla. Bio sam razočaran i tužan, ali i zabrinut da joj se što nije dogodilo. Jedino me obradovao Miro koji se vratio po neke lijekove. Njegov topli osmijeh malo me oraspoložio. Ali očekujući povratak one budale i videći Jovicu kako nemoćno uzdiše, opet sam bio napet ko puška. Od silnog uzbuđenja i osluškivanja koraka nisam zaspao do duboko u noć. A onda me kao i svako jutro probudio glas sestre.
Post je objavljen 11.02.2010. u 00:41 sati.