petak, 05.02.2010.
18
Ustao sam prvi, pun neke nove snage. Bolovi se pretvorili u unutarnju podmuklu težinu koju je moje nanovo usplamtjelo srce s lakoćom nosilo. Želio sam iznenaditi Jovicu koji me, jučer kad sam se vratio, tako jako zagrlio da mi je skoro s onim delfinima polomio još par rebara.
Sandra mi je jučer odala da mu je danas rođendan, pa ga ekipa odlučila razveseliti. Otišao sam u slastičarnicu, preko puta ulaza u bolnicu, i kupio tortu i toliko kolača da mi se djevojka koja je tamo radila ponudila donijeti ih na naš odjel. Zahvalili smo se jedno drugome i ja sam otišao u knjižaru uzeti mu neke pričice i pribor za crtanje. Zadovoljan sam se vratio u bolnički krug.
Prolazeći kraj neke male usputne zgrade, zapazio sam djevojku koja se nervozno vrtjela oko ulaza i pogledavala unutra kao da se srami ući. Nemam pojma zašto, ali skrenuo sam s puta na puteljak koji me doveo iza njenih leđa. Bila je visoka i, iako sam je vidio izdaleka, po crnoj ravnoj kosi i njenom držanju, zaključio sam kako mora biti jako lijepa.
Nešto me jednostavno vuklo k njoj. Razum je govorio: "Tvoja soba je na drugoj strani", ali ona tajanstvena ruka, uzela me i u njenoj šaci bijah samo komadić kostiju i mesa kojeg ona mogaše smrviti kad god to poželi. Valjda nije čula moje sablasno tihe korake jer se prestrašeno okrenula tek kad sam, premještajući iz ruke u ruku, zašuškao kesom s poklonima. U onoj jednoj jedinoj sekundi, koliko nam se pogledi dotaknuše, kao da me netko oslobodio svih briga i boli.
Prekrasne crno-zelene oči. Pognula je glavu i htjela proći pokraj mene, a ja sebe začuh kako joj govorim: - Hvaljen Isus i Marija.
Njen pogled, koji je uslijedio nakon toga, nemoguće je opisati riječima. Dok sam se čudio samome sebi zašto joj se onako obratih, jer možda tek par puta u životu tako pozdravih samo svećenika još dok pohađah vjeronauk, ona potrči puteljkom prema izlazu iz bolnice, ali je zapevši o kamenu stepenicu pala na vlažnu zemlju. Pohitah joj u pomoć. Već je bila ustala i samo joj dodah torbicu. Niti me ne pogledavši, uzela ju je iz mojih ruku i otišla. Pokret rukom preko lica govorio mi je ono što sam u jednom trenu i naslutio – plakala je.
"Kako je lipa" – pomislio sam: ''Da je ovo bajka, ona bi bila nešto izgubila: cipelicu, torbicu, naušnicu, rukavicu... bilo što.''
- Rukavica...
Imala je rukavicu samo na lijevoj ruci.
Tada mi je sinulo.
Dok sam još studirao, ponekad bih otišao u crkvu koja se nalazila na brdašcu iznad centra grada. Jednom sam bio toliko iscrpljen razmišljanjima o smrti, o tome kako sam proklet i kako nikad neću naći djevojku, kako nikad neću završiti fakultet...i o onome upornome glasu koji je te ranjene misli previjao svojom toplinom. Čekao sam da završi večernja misa i nešto me jednostavno odvuklo pred ulaz u sakristiju gdje se svećenik povukao nakon mise. Taman kad sam htio pokucati na vrata, ona se otvore i na njima se pojavi časna sestra. Nek mi Bog oprosti, ali u tom sam trenu pomislio da mi je Gospa otvorila vrata. Bila je prekrasna. Tamno-zelene oči, lice nježno kao u kakve manekenke. Lijevom je rukom još uvijek držala otvorena vrata i milim glasom me upitala:
''Hvaljen Isus i Marija, kako vam mogu pomoći?''
''Oprostite što ovako upadam ali htio bi razgovarati sa svećenikom.''
''Samo uđite. On je u onoj drugoj sobi'' – rekla je i pokazala mi desnom rukom jedna vrata.
Pokucao sam i ušao: ''Dobra večer, oprostite što smetan. Moli bi vas ako imate malo vrimena....''
Još kao dijete, išao sam u crkvu iako je otac imao crvenu knjižicu. Znao me radi toga ismijavati ali mi nikada nije branio ići. "Ajde se pomoli...." – znao je reći: "Bog će ti kruva dati...Bog!"
Ne znam zašto, ali nikad se nisam puno dvoumio hoću li ići ili ne, osim kad bi na TV, nedjeljom u jutro, davali partizanske filmove. A onda, dijete ko dijete, draži mu je Valter kad brani Sarajevo nego duge i dosadne priče svećenika. Kao mladić sam razočaran prestao ići u crkvu, jer mi u onoj mojoj potrazi za ljubavlju Bog nije odgovarao na molitve. Bar sam tako mislio.
Još mi se nešto usjeklo u pamćenje iz tog doba. Budući nisam išao redovito na vjeronauk, pa ni u crkvu, jer sam u to vrijeme stanovao u gradu, nisam bio siguran hoće li mi naš svećenik na otoku dozvoliti primiti Svetu potvrdu. Bilo je to u ono vrijeme kad su svećenici dočekivali raširenih ruku, a ne kao danas, kad skoro da treba ispuniti formular i uplatiti točno određenu svotu za primiti neki sveti sakramenat. I tako, svećenik mi je progledao kroz prste i krizmao me. Kao da čujem njegove riječi: "Nemojte sad i vi, kao i ovi prije vas što su primili Svetu potvrdu pa onda zaboravili da imamo crkvu. Nastavite dolaziti na svetu misu jer ova vrata su vam uvijek otvorena."
Od one generacije koja se krizmala sa mnom, jedini ja ponekad znam doći u crkvu. I to zato što sam onda kao i svi ostali odgovorio: "Hoćemo."
Netko je rekao da mi svi nosimo u duši jedno dijete, odnosno da smo u duši svi pomalo djeca. A ja kao dijete nisam volio kad me slažu, kad me lijepim riječima zavedu i prevare. Valjda ono dijete u meni postane tužno kad god imam priliku otići u crkvu a ne odem. Puno puta su me propovijedi, a i ponašanje svećenika naljutili i razočarali, a i kad sam zadnjih godina vidio ko sve dolazi i sjedi u prvim redovima crkve, dvoumio sam se da li ići ili ne. Onda bi mi onaj glas odgovarao kako ne idem u crkvu radi svećenika nego radi sebe i radi svojega spasenja, i da nisam pozvan nikoga suditi, pogotovo ne one što sjede u prvim redovima. Toliko puta bi mi za vrijeme propovijedi došlo kriknuti: ''NIJE ISTINA... nije istina to što govorite...odakle vam pravo tako govoriti...zar je tako učio Isus??'' Ali stid kako će me svi pogledati i ismijati, uvijek bijaše jači od tog glasa...
''Što trebate? Znate da je misa gotova i da sve što trebate možete napraviti tijekom dana'' – užurbano je govorio sijedi svećenik čije me se propovijedi uvijek dojmile jer je imao "mota".
''Oprostite, nisan zna da crikva ima radno vrime. Ja san misli da je crikva napravljena radi ljudi, a ne ljudi radi crikve. Oprostite, molin vas, na smetnji.''
Okrenuo sam se da ću otići i rekao sebi u bradu:
''Nisan zna da se i Bogu triba najaviti.''
''ČEKAJTE! Evo imam pet minuta vremena jer stvarno žurim. Oprostite vi meni...sjednite.''
Umjesto pet, mi smo pričali dvadeset i pet. Čuo je moju patnju i ohrabrio me da ustrajem do kraja. Na odlasku me ispratila ona časna sestra prekrasnih crno-zelenih očiju. Otvorila je vrata desnom rukom. Na lijevoj je imala bijelu rukavicu.
Cijelo popodne dok smo slavili Jovičin rođendan, nije mi izlazila iz glave. Što je radila pred onom zgradom svjetovno obučena? Plakala je...pa nije se jako udarila, zašto onako zabezeknut pogled kad sam je nesvijesno pozdravio sa: "Hvaljen Isus i Marija"; je li ovo neki znak za mene, što trebam učiniti?... Ova i još cijelo more pitanja valjahu mi se u glavi, te svi primjetiše da sam nekako odsutan duhom. Pogotovo Eni. Ona me i upitala:
- Što je? Zašto si tako zamišljen?
- Eni, ona bijela zgradica s plavim vratima, što se ondi nalazi?
- Gdje? Jel' jednu ulicu iznad nas?
- Da.
- Zašto te to zanima?
- Tako. Danas san vidi nekog poznatog kako se dvoumi oće li ući unutra ili neće.
- Nije ni čudo. Tamo je ordinacija gdje obavljaju abortuse.
Ostao sam bez riječi.
- Netko poznat?
- Posli ću ti ispričati. Jovice, jesu dobri kolači?
Klimnuo je glavom i nastavio jesti ne mareći za šlagiranu bradu. Uspio sam nekako potisnuti one crne misli i prepustiti se dragim licima oko sebe. Eni i Marko su se pogledavali i pričali o kolačima, Miro ni ovaj put nije bio miran, non – stop je pričao viceve i pucali smo od smijeha, a Jovica je listao one pričice i uzbuđeno drhtao.
Eni mu je poklonila plišanog psića, Miro se ljutio što i njemu nismo rekli za rođendan ali je isto pojeo par kolača i svih nas dobro nasmijao. A vidjeti osmijeh na Jovičinom licu bilo je kao i diviti se runolistu na najvišoj planini svijeta. Marko mu je najzadnji dao poklon. Bio je to autić – igračka, mali BMW. Kad je Jovica počeo voziti autić po stolu, u Ivinim sam očima primjetio kako se opet počela boriti sama sa sobom. Izgledala mi je poput utopljenice koja traži slamku spasa. I netko joj pošalje spasilačku brodicu u obliku priče koja mi se tog trena rodila u glavi.
- Nešto ću vam ispričati... – kad su utihnuli, nastavio sam:
- Igraj se ti Jovice, tebi ću posli pročitati jednu od tih tvojih pričica. Ova je za malo starije dečke i curice. A ide ovako: ...Bio jednom jedan dečko koji je jako volio svoju djevojku. I ona njega. Bar mu je to govorila. Volim te...Volim te... Jednog dana on je mora otputovati radi posla daleko u drugi grad i to na šest miseci. Jedno su se drugome zaklinjali na vjernost i planirali vjenčanje kad se on vrati. Doša je dan rastanka i on joj reče: "Ako ne budeš mogla podniti samoću, samo reci i ja ću doći. Ti mi značiš više nego sav novac. Cili svoj život tražin nekoga i sada se moran rastati..." plaka je. A i ona je sva u suzama govorila: ''Čekati ću te, čekati ću te..." I tako on otiđe.
Projde misec. Oni se dopisivali i čuli svakih sedan dana, ali nakon svakog razgovora bilo im je teže jer im se činilo da se, kad poklope telefon, opet rastaju. Projde drugi misec i on više ni moga trpiti da njegova draga pati – jer ako ga je iskreno volila onda je patila kao i on. A on je smršavi i više nije ni za što drugo mari. Cili život pati tražeći nekoga da ga voli, i kad ga je pronaša – opet mora patiti, i to radi novca. U govna s novcem – reče i kupi autobusnu kartu.
Njegova je cura vozila auto koji je on kupio prije par godina. Nazva ju je na telefon i reka da je posla paket po autobusu a u njemu – dokaz koliko je voli. Nije joj reka da dolazi nego ju je hti iznenaditi. A iznenadila je ona njega. Dok je čeka u kafiću na autobusnom kolodvoru da ona dođe po paket, nije moga sakriti svoje uzbuđenje. Čak je tri puta trča u WC. Kad eto njegovog auta. A u njemu draga i neki čovik. Nešto su pričali, a onda ga je ona zagrlila i poljubila pa izašla vani iz auta.
Je triban govoriti kako se on osića?
Ča mislite, što se dalje dogodilo?
Scena? Triska? Vika? Bacanje stolova?
Ništa od toga.
Doša je do nje i reka: "Daj mi ključeve". Ona se okrenula i skoro onesvistila. Ali bila je i previše kruta srca za to, pa se snašla i htila ga poljubiti.
On je okrenuo glavu i upita ponovo: "Gdje je ključ?"
"U autu" – odgovorila je kroz suze. On je otvorio portapak i stavio kufere unutra a onda joj reka neka sjedne u auto. Sjela je na zadnje sjedalo dok je onaj čovik unutra samo šutio, najvjerovatnije želeći propasti u zemlju. Upalio je auto i upitao onoga čovika: "Kuda da vas odvezem?" Čovik mu odgovori i on ga odveze tamo. Kad su ostali sami, ona počne plakati i govoriti da joj je žao. Nju je odvezao njenoj kući. Izaša je iz auta i otiša kod njezinih roditelja koji su ga obožavali a i oni su njemu bili prirasli srcu. Reka im je da mu je ža što se više neće viđati ali da je tako ona odlučila, ne spominjući što se zapravo dogodilo.
"Žao mi je i nemojte biti ljuti na nju. Ona je dobra cura i sigurno će jednom naći nekoga tko će je moći usrećiti." Onda je otiša u auto a ona plačući za njim.
"Kako možeš biti tako hladan? Zašto me ne udariš? Reci da sam kurva. Pljuni me..." – vikala je histerično.
"Zašto?" – odgovori on: "Zašto ću se ljutiti i nervirati? Nisi vrijedna toga. A u ostalom da sam što i izgubio onda bih se ljutio."
"Mene si izgubio, MENE..." – plakala je.
"Ne draga, tebe nisam izgubio jer te nikada nisam ni imao. Imao sam samo riječi, lijepe riječi bez pokrića. A sad, vidiš, imam. Imam šansu nastaviti ondje gdje sam stao kad sam tebe upoznao i pronaći pravu ljubav."
To reče, okrene se i ode.
Iva je plakala u Eninom zagrljaju.
- Oprostite, nisan želi upropastiti rođendan nego mi je jednostavno ova priča izašla iz glave.
- U redu je. Razumjela sam – rekla je Iva i nježno me pomilovala po ruci.
Bio sam sretan budući se Iva kasnije opet počela smijati Mirovim šalama. Pridružili su nam se i neki drugi pacijenti, ali samo na trenutak da probaju kolače i onda su odlazili ili u sobe ili pred televiziju koja je i dalje govorila o ratu i smrti. Kao da nam nije dosta rata i smrti ovdje pa još moramo i na televiziji gledati.
Mi smo se smijali. Sandra je rekla da ovaj hodnik odavno nije izgledao ovako...veselo. I dok se vojska borila za nečije ideje i zablude, mi smo se borili za osmijeh. Nismo pljačkali napuštene kuće, nama je svaki preživljeni sat bio dragocijeni ratni plijen. Samo, u našem se ratu nije ubijalo neprijatelja puškom, bombom ni bajonetom već osmijehom, šalom i sitnom ljudskom gestom. Nije se lila nevina krv već tople, iskrene ljudske suze. Nisu se eterom širile laži i mržnja nego su Njegove riječi pronalazile put do svakog srca koje je bilo spremno poslušati ih. Tamo su pokapali mrtve i oplakivali ih, i mi ovdje isto, samo što mi umjesto ljudi pokapasmo ljudsku patnju obučenu u kostur. I nismo oplakivali naše mrtve.
Zavidili smo im...
Pred spavanje su svi bili iscrpljeni. Moj mali prijatelj je zaspao sa svim onim poklonima naslaganim oko kreveta. Iva je također odmah zaspala i gledajući ju bijah sretan jer sam joj pomogao vratiti vjeru i nadu. Nadu?
Čemu se mi imamo nadati?
U trenu me opet uhvatila neka malodušnost ali srećom u tren ju je otjerala Eni kad je blago pokucala svojom nježnom rukom po mojim leđima.
- Opet neke teške misli?
Ispričao sam joj sve o mom današnjem izletu u grad.
- Stvarno ne znam što bih ti rekla. Možda je ona odbacila zavjete i nije više u crkvi.
- Ima samo jedan način da to doznamo. Sutra je nedilja. Je ti se gre popodne u crikvu?
- Ako će pročitati koji redak iz Kurana...svakako! – nasmijala se - ...ma idem s tobom.
- Hvala ti.
- Ma sve za tebe.
- Sumnjiva si mi, znaš.
- Zašto?
- Čudno me gledaš.
- Pa?
- Da se nisi zaljubila u me?
- Ha ha! Ako sam pristala poći s tobom u crkvu to ne znači da se želim udati za tebe.
- Bolje da je tako jer...
- Što jer?
- Jer onaj anđelić što odapinje strelice i čini da se zaljubljujemo ponekad stvarno zna biti jako okrutan.
- Ma nema straha. E i da znaš uopće nisi moj tip. Previsok si za mene. A i definitivno premršav!
Nasmijala nas je oboje.
- A jesi li primjetila nečije skrivene poglede? One male iskrice što frcaju iz očiju kad si ti u blizini.
- Šta da? Ma daj molim te. A tko je to? Da nije možda Miro?
- Ha, ha...susjedna soba.
- Sedamnaestica?
- Da.
- Pa tko je tamo... Baš ću pitati Marka.
Na spomen njegovog imena zagonetno sam joj se nasmiješio. Odmah je shvatila.
- Šta on?
- Zar još nisi shvatila da onaj u koga je netko zaljubljen uvik zadnji sazna. Oćeš da ti dokažen?
- Hajde.
- OK. Evo otvoriću funestru i čekati ćemo vrabca da doleti pa ćemo ga pitati.
- Šta je dotle došlo? I oni znaju? – prihvatila je moju šalu.
- Da draga moja. Ja san ti reka a ti se sada malo potrudi.
- Hmmm...
- Što je? Ne sviđa ti se?
- Ma nee, drag mi je, ali nikad ne bih pomislila...
- Ahaa, evo, sad san ti da posla za razmišljanje.
- Ubiću te!
- Ha ha, samo polako. Stani u red. Ovih dana je puno onih koji me oće ubiti.
Na tren smo ušutjeli.
- Gremo spati?
- Hajdemo.
- Znači dogovoreno za sutra?
- Vili...
- Samo pitan. Laku noć.
- Mogu te još nešto pitat...
- Reci.
- Jesi ikada pokušao izdržati onih 40 dana?
- Milijun puti.
- I...?
- Ne. A vidiš to je oduvik bila karika koja mi je nedostajala da sve moje pisme i misli saberen u knjigu i objavin jer ako čovik sumnja u sebe i svoju snagu – ništavan je. I što on onda vridno more napraviti u životu? A to je ujedno i razlog zašto nisan bi sretan u ljubavi jer On mi je obeća da ću je najti samo ako očistin svoje srce.
- Želim da ti se to ostvari.
- Ako je po doktorima...možda u nekon drugon životu. On drži svoja obećanja. Samo što san to kasno shvati.
- Pusti te tužne misli, hajdemo spavat.
- Laka noć.
- Laku noć.
- 00:29 -
