srijeda, 03.02.2010.
20
Bio sam u nekoj mračnoj sobi u koju tek svjetlost, ispod vrata i kroz ključaonicu, ulaziše unutra.
Otečene oči nisam mogao otvoriti jer mi se ionako povraćalo od vrtoglavice. Ipak, nekako je vir u mojoj glavi progutala znatiželja, jer uprkos snažnom zujanju u ušima začuh nečije teško disanje. Ne znam koliko mi je vremena trebalo za odrediti od kuda dolazi ono disanje jer se još nisam mogao okrenuti. Malo po malo, počeo sam dobijati slabašne impulse života, najprije od ruku, pa onda nogu, dok me jedino vlastito disanje tjeralo zažmiriti. Kad su se povratili gotovo svi moji osjeti, probao sam ustati, ali nije išlo. No onda sam na drugom kraju sobe primjetio neku siluetu koja je izgledala, blago rečeno, sablasno.
Nisam imao mira. Htio sam znati što se dogodilo s Jovicom i gdje sam. Oni silni udarci nisu izbrisali ni misao da danas trebamo poći u posjet mom dragom prijatelju.
- Sestro! – dozivao sam, isprva slabašno a onda sve jače i jače.
Kad je sestra dotrčala u sobu i upalila svijetlo, od iznenadnog bljeska gotovo sam se opet onesvijestio.
- Što je bilo? Što trebate? – upitala je brižno.
Htio sam se našaliti i reći; pelinkovac...s ledom, ali me užarena žica u grudima brzo natjerala da se predomislim.
- Di san? – upitah umjesto šale.
- Ma dobro ste. Dajte lijepo si lezite i sve će biti u redu. Nemojte se previše micati jer ćete ozlijediti ruke.
Pogledao sam u ruke, a ono po meni više igala i cijevčica, nego ukrasa po ljudožderima iz Bornea.
- MA GDJE SAM – upitah ponovo shvaćajući da me nije razumjela.
- Prebacili smo vas u šok sobu da se u miru oporavite. Imate par napuklih rebara i zato vas savjetujem da ne pokušavate trčkarati uokolo. Nego lijepo lezite i sutra će vam već biti bolje.
Spavati? Kome je bilo do sna. Pa spavao sam više nego medjved u zimskom snu. Umjesto u san, utonuo sam u razmišljanje. A onda se odnekud opet javio onaj glas, što iz otečenih očiju izmamiše par mojih najvjernijih prijateljica, da zablistaju dok prođu putem preko obraza i potonu u jastuk. Dok su klizile, ne znam zašto ali ona sablast preko puta mene dobila je jasne obrise. Duga masna kosa, prekrasne crte lica upropaštene bljedilom.
To je mogla biti samo ona.
Što sam više gledao u nju, to sam jasno čitao očaj i želju za smrću. A njene su oči ovako u polumraku još bolje kazivale kolikom tamom sjaje.
Sudbina?
Njegov stari ispit na kojemu sam neki dan pao?
I onda govore da nema Boga.
Od svoje sudbine i križa kojeg mu je On namijenio, nitko ne može pobijeći. Možemo samo, ili uzeti križ i nositi ga, ili ga odbaciti.
Ali pobjeći ne možemo.
Nikada.
- Isuse, kako ja mogu pomoći nekome? Kako ja mogu pomoći ovoj curi?
"Ti znaš".
- Cili moj život ja ti govorin da san slab. Zač me ne pustiš da propadnen?
"Ti znaš zašto".
- Moli san te cilog svog života da mi daš nekog da ga volin, da bude uza me u dobru i zlu, da mi pomogne nositi ovaj križ pod kojin san toliko puta već pokleka...a okolo mene samo laži i prevare.
"Očisti prije svoje srce, da očima vidiš i ušima čuješ te djelima pokaži da si je dostojan. I Ona će doći... "
- To mi govoriš već godinami.
"...možda na pahuljici božićnog snijega
možda na krilima iskrenog smiješka
ili pak u toplini jedne jedine riječi... "
Ne znam kako objasniti onaj osjećaj koji je tada ispunio moje srce. Odjednom je sve što mi se u životu dogodilo dobilo smisla. Sve. I moja bolest.
Sa ovim riječima koje su u meni govorile toplinom kakvu još nisam osjetio u srcu, konačno sam shvatio da me On ljubi i da nešto želi od mene. O Bože, zar sam bio toliko slijep? Zar je moje srce trebalo toliko puta biti pogaženo i ne uzvratiti mržnjom na nepravdu da bi se Ti uvjerio kako sam dostojan Tvojih riječi?
U trenu dok je u mom srcu gorio ovaj novi plamen, ja sam konačno bio zahvalan što mi je pružio drugu šansu da spasim svoju i duše svih koji me poslušaju..
- 00:27 -
