Piz nije bio u svom krevetu. Jovica je jutros izgledao puno bolje i čuo sam doktora kad je rekao da će danas Jovicu odvesti na pretrage. Srce me opet steglo i htio sam ih nešto upitati ali riječi me nisu slušale.
Prošla me noć totalno iscrpila. Osjećao sam se kao prazna, probušena nailon vrećica. Nisam bio dobar ni za što. Bijah kao otpad koji se niti reciklirati nije mogao.
Ovo čekanje me dovodilo do ludila. Počeo sam se pitati jesam li ispravno postupio? Pa zamalo ga nisam ugušio. Zamalo ne postah ubojica. Nisam sebi mogao objasniti od kud onakva reakcija. Možda mi je više jednostavno pukao film u glavi gledajući cijelog života kako se jači iživljavaju nad slabijima i uživaju u njihovoj nemoći. Ali možda ipak nisam smio onako reagirati. Ovo mi je bila prva misao od juče, da sam možda i pogriješio. Počela me gristi i savjest. Nisam znao je li onaj čovjek ima ženu i djecu. I da sam ga kojim slučajem ubio, kako bih se branio? Uzeo mi je pjesmu iz kofera i smijao joj se? Uzeo je djetetu igračku iz ruku i uživao u njegovu plaču? Ovo su stvarno bili jaki razlozi da se nekome oduzme život pa makar on bio i loš čovjek kao što je ovaj.
Moja je osveta – uči nas On.
Nikad nisam volio tučnjavu, jer uvijek je netko mogao postati invalidom za cijeli život. Zato ne razumijem one koji svaki pijani izlazak vani okončaju krvavi. Nikada nikoga nisam izazivao i svugdje sam bio dobro primljen i mogao bez straha popiti piće. Kad bih bio u nekome kafiću ili u disku, i primjetio da se sprema kakva gužva uvijek sam je nastojao izbjeći. Nije se isplatilo ni radi koga potući jer su se uvijek mlatili i započinjali s tučnjavom jedni te isti dečki. Ma točno sam znao da će biti neka frka kad se nađe njih par na okupu i još k tome "malo pijani".
Ali jednom ni ja nisam mogao izdržati pa sam pokušao intervenirati. No moja je intervencija završila neslavno. Jednom je u kafiću u kome se okupljao cijeli otok, bila većinom ekipa iz moga mista i tri dečka iz susjednog. Jedan od njih mi je ostao u sjećanju, jer me prije par godina pokušao isprovocirati dok je oko njega bilo šest prijatelja. Nije uspio, ali sam mu to dobro zapamtio. I tako, počela tuča oko biljarskog stola i tuku se trojica i trojica. A naših je bilo bar petnaest, no nitko se nije miješao jer troje protiv troje je fer tuča.
Normalno, njih trojica su dobili po tamburi prije nego je gazda ugasio muziku i intervenirao. Umirili su se na dva minuta i gledali kako će pobjeći iz kafića, misleći da će svi navaliti na njih. Kad su vidjeli da se nitko više i ne obazire na njih, da samo smetaju – jer tko je mogao piti bez muzike, a naslaganih tura na šanku bilo je oho-ho, onaj što je meni ostao u sjećanju iza gazdinih je leđa priprijetio cijelom kafiću: "Doći ćete vi meni svi – jedan po jedan".
A to je bio način na koji su dečki iz tog mista bili jaki. Šest na jednoga.
Kad je on to rekao, u meni je buknuo takav bijes da ustah sa sjedalice za šankom, i htjedoh se zaletiti i zalijepiti mu šamarčinu...ali sve što sam uspio učiniti bilo je reći ljutito:
"Ma kome ćeš ti prititiiii...."
Ono moje zadnje "i" završilo je na skliskim prljavim pločicama koje sam poljubio cijelom težinom moga nosa. Ustao sam i prije nego tresnuh o pod, ko u filmu, i vratio se držati šank da ne padne. Ili je on držao mene. A ko će znati ko koga drži u onoj gužvi. Cila ekipa se odvalila od smiha, a mene i dan danas zafrkavaju da je šef zatvorio lokal deset dana nakon moga pada, jer da sam mu, udarivši nosom o pod, poremetio cjelokupne instalacije.
Eto, i zato tuče nisu bile za mene.
Dok sam se u mislima još uvijek držao za šank i trusio po, ovaj puta, šumskome voću, nisam uopće primjetio da kraj moga kreveta stoji neka mlada sestra, pripravnica, rekao bih.
- Oprostite, da li vi pišete pjesme? – upitala me bez pardona.
- Vama na usluzi.
- Ma priča se da pišete jako lijepe pjesme pa sam vas poželjela upoznati, a i voljela bih da mogu pročitati koju, ako vas smijem zamoliti.
- Smijete – rekao sam sa smiješkom i skroz zaboravio na Piza, koji je baš u tom trenutku ušao u sobu.
Njegov mračan pogled sjekao me komadić po komadić. A ja opet ne bijah gospodar svoga tijela. Uzela me ona tajanstvena ruka, i nakon što sam iznenađenoj djevojci ostavio nekoliko listova da pročita, odvela pravo pred Piza.
- Je mogu razgovarati s tobon? – upitao sam gledajući ga smireno pravo u oči. To ga je zbunilo pa je samo odgovorio:
- Šta hoćeš?
- Želi bi ti se ispričati za ono ča se jučer dogodilo. Da si me pita, ja bi ti bi da da pročitaš što god iman, ali kad sam vidi da se smiješ bolesnom i nemoćnom ditetu koje se skoro zagrcnulo od plača, izgubi san glavu i nisan zna ča činin. Moga san te ubiti, a to mi cilo jutro ne da mira i non stop mi se vrti po glavi. Molin te oprosti što san onako izgubi glavu, ali te isto molin da izbjegavaš moga prijatelja jer radi njega san spreman i u oganj skočiti. Ako se misliš osvetiti, osveti se meni, i to odmah, jer možda za petnaest dana više nećeš imati vrimena.
Gledao sam ga pravo u oči, ali on je cijelo vrijeme izbjegavao moj pogled. Na kraju me ipak pogledao i valjda ga moje smireno lice odvratilo od osvetničkih misli, ili je samo odlučio uživati gledajući kako se mučim ovih zadnjih tjedana života. Nije rekao ništa, samo je klimnuo glavom, uzeo cigarete iz svog ormarića i otišao valjda vani zapaliti.
Vratio sam se na svoj krevet i legao. Ona djevojka je stajala kraj prozora i čitala.
- Predivne su. Kome ste napisali ovu?
- Onoj koja će je biti dostojna.
Po pogledu sam vidio da me ne razumije, pa sam nastavio:
- Ako sam nekoj curi napisa pismu a ona je nije bila vridna jer me gladala kao kakvog čudaka ili slabića koji piše pismice, je li u redu tu pismu rasparati i baciti ća od sebe. Ili je sačuvati. Sačuvati u sebi onaj osjećaj ljubavi koji mi je drža olovku u ruci i šapća riči koje san zapisa. Sve ove pisme nisu imale istu curu za inspiraciju ali je osjećaj ljubavi i spremnosti da dan život za svaku od njih, osta uvik isti. I zato ja uvik govorin da su sve moje pisme posvećene samo jednoj curi. Onoj koja će ih voliti i razumiti. Onoj jednoj koja je rođena samo za mene. A voliti i razumiti moje pisme i moje riči, znači – voliti i razumiti mene! Uvik san se pita je li fer od mene nekoj curi pokloniti pismu koju san napisa prije, misleći na neku drugu curu. Gotovo svaka me pitala jesan li to napisa njoj. Odgovor je bi uvik isti: "Nisan, a možda i jesan."
- Shvatila sam. Baš mi je drago upoznati nekoga tko piše ovakve pjesme.
- Ajme oprosti, nismo se još upoznali. Ja sam Vili.
- Monika, drago mi je. Mogu li dobiti koju za uspomenu.
- Odaberi koju god oćeš. Čekaj, evo ima ih još deset u koferu.
Opet se naslonila na prozor i čitala moj život.
Došla je Sandra i odvela Jovicu na pregled, ali tek nakon što sam ga umirio da će se vratiti odmah i da ću ga čekati ovdje. Kad je Jovica otišao, u sobi smo ostali sami Monika i ja. Da nije bilo nje, vjerovatno bih se ustao i otišao negdje samo da ne osjećam studenu samoću od koje se ledi krv u žilama.
Upitao sam se otkud ova djevojka? Nitko nikada nije došao kod mene i rekao: "Čuj, oćeš mi pokazati neku tvoju pjesmu? Rekli su mi da jako dobro pišeš..." Većinom su me uvijek gledali kao čudaka koji nema petlje prići nekoj curi i pričati sa njom, nego se srami i piše nekakve "pismice" kao dijete od deset godina. Oduvijek su mi govorili da se ponekad ponašam kao dijete. Htjeli su me uvrijediti ali meni je to bio najdraži kompliment jer sam se u tom trenu sjećao Isusovih riječi: Ne priječite dječici doći k meni jer takvih je Kraljevstvo nebesko. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne u nj neće ući.
Opet sam se sjetio Eni. Stvarno me rastužila. Tako sam se veselio pričati s njom. A rekla je da će doći. Opet me spopala ona prekjučerašnja malodušnost i tjeskoba. Ma što sam ja uopće očekivao da će se dogoditi? Da ću ozdravljati ljude? Da ću napisati pjesmu i reći čiribu-čiri-ba i ljudi će se mijenjati na bolje? Čemu sam se nadao? Umrijeti ću sam i nitko neće ni znati da sam umro. Ima li moj san uopće ikakvoga smisla. Bože u čemu je smisao ove moje patnje? Zašto me ne pustiš da jednostavno umrem. Pa baci me u pakao i daj moj dar nekome drugome...umoran sam i tako bih želio počinuti...svi su me zaboravili pa i ti, ti Bože moj...
- Evo ova pjesma mi se najviše sviđa. Mogu je dobiti? Oćete mi se potpisati? – prekinula je moje misli i pružila mi je papir, a ja sam zadrhtao.
Slučajnost?
Sumnjam.
Prije dvadeset sekundi želio sam se predati. Molio sam Boga da me uzme, a On mi i prije nego sam ga zamolio, poslao svog anđela da mi dade snage. Da mi pokaže kako me On nije zaboravio. Bila je to ona ista pjesma koja je jedina odletjela iz mog kofera onog zadnjeg dana ljeta kad me tajanstvena ruka ščepala i ostavila u ovom gradu. Drhtavim rukama uzeo sam olovku i napisao posvetu.
- Zašto plačete? – upitala me, a da ja toga uopće ne bijah svijestan.
- Od sriće mislim. Jer sad sam siguran da ću je opet viditi.
- Koga?
- Moju prvu i zadnju ljubav.
Nije me više stigla ništa pitati jer su prijateljice stigle po nju. Nisu bile ovako prijazne i otvorene ko ona. Samo su se smijuljile, vjerovatno čudeći se i meni i njoj.Pozdravili smo se. Ona mi se zahvalila i zaželjela da što prije ozdravim i da napišem još mnogo onako lijepih pjesama. I otišla je noseći sa sobom dio mene. Zapravo bih mogao reći – cijelog mene, jer onu pjesmu mogu zamijeniti samo tri riječi u koje stane čitav moj život...volim te, Dolores.
Bez naslova ili bolje reći cila je pisma naslov
Dani mi idu
teški oblaci nošeni vjetrom
sjeta kao sitna kiša
dan za danom bez tebe
Tuga
Slutim dan kad će 'mjesto
tutnjave motora
odijeknuti mojim srcem
tvoj osmijeh
Duga
Kad će 'mjesto kapi kiše
vjetar mrsiti po mom licu
tvoju kosu
Noć
Ne ona obična već topla, ljetna
okupana u bezbroj i one dvije
najsjajnije zvijezdice tvoje oči
što su prozor u
tvoju dušu
Dan
I onaj najsunčaniji, i onaj najljepši
i još milijun takvih
dao bih da mogu
Tugu uzeti pod ruku
prošetati se ispod Duge
i u prekrasnoj ljetnoj Noći
čekati rađanje novoga Dana...
Osjećao sam kako je i meni počelo gorjeti čelo. Možda sam se nahladio šetajući gradom proteklih dana. Mislio sam o nenedanom posjetu nepoznate djevojke, i o najavljenom, ali neodržanom, Eninom. Posjet ove djevojke nije bio slučajan. Netko gore imao je plan kojim je upravljao mojim životom. Do sada mi se dogodilo na tisuće ovakvih sitnica. A samo se budala može tisuću puta spotaknuti o jednu te istu stepenicu. Da. Ja sam bio ta malodušna i nevjerna budala. No, osjećao sam da ovo nije bio moj zadnji ovakav ispit pred Njim, i odlučih ga drugi puta položiti, to jest, ne dopustiti da onaj crv sumnje izruje rupu u mome srcu i otvori prolaz očaju koji se nalazio svuda oko mene. Čak i u ovim sivim zidovima.
Jovica se vratio umoran s pretraga i zaspao je čim sam ga poljubio u čelo i pokrio dekom.
Očekivao sam da će ostatak ovog opet oblačnog dana biti uobičajen, no prevario sam se.
Prepušten svojim mislima, tonuo sam u san. Odlutao sam do jednog ogromnog prostora obučenog u bodljikavu žicu. Oko tog ograđenog prostora, koji me podsjetio na nacističke logore smrti, stražarile su neke spodobe bez lica, naoružane oštrim kandžama što mjesto prstiju viriše iz ogromnih ruku. Svud uokolo širio se neki neopisivi, meni nedokučiv, smrad. Ja sam stajao izvan žice i na mene se nisu ni obazirali. No, unutar žice bilo je toliko mršavih, polumrtvih ljudi da su neki izgledali kao sljepljeni. Pokušavali su pružati ruke kroz žicu, valjda da bi uhvatili koju kap vode, jer izvan ograde bijaše i trave, i sunca, i kiše, a unutar samo prljava prašina i užasna vrućina koju sam osjećao i desetak metara dalje. Kao ogromna pećnica – pomislio sam.
- Smiluj se... Vode... – molili su milijuni zatočeni u žicu. Starci, odrasli muškarci i žene, mladići i cure od kojih neki bijahu još djeca. Kao da nije bilo pravila po kojem su zatočeni tu unutra. Među njima zapazih i crvenokosu trudnicu maslinastih očiju koja nije žeđala i stajala je nekako mirno u svoj toj gomili.
Čudno.
A oni što pružahu ruke kroz žicu da dohvate koju kap vode, ubrzo su shvatili da to nije voda, nego nešto od čega dobijaju gnojne čireve po čitavom tijelu. Nisu marili, nego i dalje hlapljivo lizali, jakim suncem i čirevima, opečene ruke. No umjesto da im utaže užasnu žeđ, one kapi kiše nagonile ih na proljev i povraćanje.
Stražari bez lica sadistički se ceriše nezamislivim patnjama svojih uznika.
"O Bože, što su ovi ljudi učinili da zaslužiše ovakvu kaznu? Što je kome skrivila ona nerođena beba što molećljivo iz utrobe gledaše u mene?"
I ne dovrših misao do kraja, kad ono stažari uletiše u milijunsku gomilu i kroz žicu izvukoše napolje neku mršavu spodobu svu u dronjcima od čijeg mi smrada zasuziše oči. Okrenuo sam glavu i rukom prekrio nos i usta. Skoro sam i ja povratio. A onda je učinio tako jak pljusak da pomislih kako ću se ugušiti od te silne vode. Htjedoh pobjeći i sakriti se, ali nisam znao kuda jer ne vidjeh ni prst pred nosom. Ipak zakoraknuo sam prema naprijed i osjetio kako nagazih na onog nesretnika. U prvi sam tren pomislio: "Još ću se i zaraziti od njegove prljavštine i smrada", a onaj drugi glas mi je rekao: "Ne možeš ga ostaviti da ostane ovdje ležati. Ugušiti će se." Kiša je lila tako jako da je voda već žuljala moja koljena.
Pomoći mu ili ga ostaviti? Dvoumio sam se trenutak koji ponekad znade biti užasno dug.
Sagnuo sam se i uhvatio ga ispod pazuha, prebacio mu ruku preko moga vrata i počeo ga nositi. U isti tren je prestalo kišiti. Osjetio sam kako se ovaj nesretnik osovio na svoje noge i počeo hodati. Zapljusnuo me neki poznati, nježni, predivni miris. Dodir ruke na mojoj ruci natjerao me da ga pustim i pogledam.
Kraj mene je stajala Iva.
Bila je obučena u prekrasnu bijelu haljinu, a njenu dugu kosu krasio je vijenac od bijelih ružinih cvijetića.
Izgledala je predivno.
Učinilo mi se da upravo njen osmijeh zaustaviše kišu. Zavrtila se u krug, kao da će zaplesati. Njena se duga haljina zalepršala poput golubičinih krila. Prišla mi je i nježno na uho šapnula:
- Hvala ti...
Probudio me oštar miris i nečiji dodir po nogama. Otvorio sam oči i vidio Jovicu kako se jedva drži za mene i povraća po mom krevetu, podu, svud... Ustao sam i pričekao da izbaci iz sebe što ima a onda ga odnio kod dežurne sestre. Hitno je pozvala doktora koji me utješio da Jovica ima gripu kao i skoro jedna šestina gradske populacije, te da zato povraća. Nisam imao snage sumnjati u njegovu dijagnozu.
Dok sam se prao, razmišljah o onom snu. Sjećao sam se i najmanjeg detalja iako bi prije rijetko kad zapamtio o čemu sam sanjao. Ovakav san nikad prije nisam usnuo.
Te večeri dok sam bdio nad mojim prijateljem, shvatio sam da uz sebe imam nekoga kome je jako stalo do mene. Kažu da je pas najvjerniji prijatelj. Slagao sam se s tom poslovicom dok nisam upoznao Jovicu. Nevino dječje srce je najvjerniji prijatelj. A možda i psići imaju takvo srce i zato su nam vjerni.
Post je objavljen 12.02.2010. u 00:49 sati.