srijeda, 10.02.2010.
13
Nisam se htio probuditi. Kad je Sandra ušla u sobu i rekla da se spremimo za vizitu, prekrio sam glavu dekom i poželio umrijeti istog trena. Jer još mi je pred očima bio njezin lik i to tako stvaran da mi se činilo kao da je mogu dotaknuti. Umjesto nje, dotakla je mene, bolje reči ošamarila oštra bol u grudima.
"Je li to to?" – upitah se.
Nisam mogao ustati. Nisam mogao disati. Sandra je shvatila da nešto nije u redu i pozvala je doktora. Odveli su me u sobu za preglede i dali neku injekciju koja me smirila i opet sam počeo hvatati zrak onime što mi je preostalo od pluća.
Jovica me suznih očiju čekao na hodniku ispred vrata. Sandra je sad i njega trebala smirivati. Dotrčao je do mene.
- Dobro san ti prijatelju. Dobro san. Sretan ti Božić – rekao sam i zagrlio ga.
Nisam želio više ostati u onoj sobi pa sam ustao i otišao u našu sobu. Doktor se čudio kako sam brzo došao k sebi. Hm, da je on mene vidio kako hodam nakon litre pelina ne bi se sada čudio. Nisam imao vremena za bol. Želio sam svaku moju budnu sekundu biti uz Jovicu. Moga maloga prijatelja. U meni je oživio neki inat, rekli bi moji – dišpet, i nisam htio boli i skoroj smrti dati da uživaju u očaju s moga lica.
Pogled mi je odlutao na prazan i uredno složen Dinkov krevet. Sjetih se da su ga jučer odveli. Učinilo mi se ono kao scena iz filma u kojem su nacisti odvodili svoje žrtve na "kupanje". Probao sam ne razmišljati o tome gdje je i što mu se dogodilo. I njegov je ormarić prazan. "Možda je otišao kući za Božić..." – ispričah samome sebi skasku.
Do ručka sam mirno ležao na krevetu i učio Jovicu pisati. Nisam znao kako on razumije riječi kad ne može govoriti. Ali ja još nisam vidio bistrije dijete. Nije znao pisati slova pa sam ga učio napisati cijelu riječ i onda bi on po zvuku i obliku slova napisao što sam ja rekao.
Prvu riječ koju sam ga naučio bila je; Dolores!
Moje ime je najlakše zapamtio. Brojevi su mu išli puno bolje i objasnio sam mu da i slova i brojevi mogu ići skupa npr.kao telefonski broj. U teku smo pored imena Dolores upisali njen broj telefona a to je značilo da kad vidi imena i uz njih brojeve, onda su to najvjerovatnije telefonski brojevi.
- Možda ti jedan dan mati pošalje pismo i broj telefona pa moraš znati lipo okrenuti pravi broj. To ti je najlakše. A i jednoga ćeš se dana dok budeš zvati svoju curu, sititi onog ludog prijatelja Vilija koji te je nauči zvati na telefon. Oćeš, eli? Nego, a da mi opet idemo napraviti đir do grada kad je vani lipo vrime. Oćemo?
Nije ga trebalo dva puta pitati. Spremio se duplo brže od mene. A ja ko i starac od 80 godina. Dok smo silazili niz stepenice, sjetih se kako je Eni rekla da će nas doći posjetiti za Božić. Rekao sam Gordani da ćemo se brzo vratiti. Bilo je dva sata poslije podne i računao sam da ćemo do pet biti nazad. Dan je bio prekrasan. Sunce je svojim tracima istjeralo one pramenove hladnoće koji su još samo u pretilim sjenama nalazili mira.
Prolazeći kraj telefonske govornice, objasnio sam Jovici kako će okrenuti brojeve. Govorio sam mu i o pozivnim brojevima, koje svaki grad ima drugačije. Izvrtili smo Ivanov broj, ali se nitko nije javljao.
Sjetio sam se da Marko spomenuše kako njegov bratić ovaj tjedan opet putuje prema jugu. Zaključio sam da će danas sigurno i on doći sa Eni i donijeti mi dobru vijest. Zato smo se morali vratiti što prije natrag u bolnicu.
Šetajući tako gradom, činilo mi se da jedino nas nitko ne zaustavlja i želi sretan Božić. Da nije bilo mog prijatelja, opet bih se, kao i toliko puta do sada, osjećao najusamljenijim čovjekom na svijetu. No, prolazeći pokraj crkve nasuprot autobusnog kolodvora, starica koja je stajala pred vratima i promrzlom rukom tražila da joj se smiluje neko toplo srce, ponovo me podsjetila da mi, slabi ljudi, uvijek mislimo kako je naš križ najteži. Dao sam Jovici jednu novčanicu koja je njeno ukočeno lice ozarila osmijehom i onim tako toplim riječima...''hvala ti''. Jovica me pogledao i na svoj mi način rekao...''sada znam''.
Opet mi je u misli doplovila ona; kako smo se dogovarali da ćemo Božić i Novu Godinu dočekati skupa jer sam joj priznao da mi je oduvijek bio san prošetati se s voljenom djevojkom zagrljen, po gradu dok svuda vlada blagdansko raspoloženje. Jer koliko samo godina lutah sam okićenim gradskim ulicama i tužan zavidih svima koji su imali nekoga s kime će provesti blagdane. Dok su drugi sanjali o autima, jahtama, stanovima, gomili novaca, pa vjerujem i o manekenkama, ja sam maštao o toploj ruci koja će grijati moju uvijek hladnu ruku, o nekoj duši koja će me voljeti. Još jedan san koji mi se nikada nije ispunio.
Jovica nije primjetio moju zamišljenost jer se igrao velikim balonom koji smo kupili na štandu. Kako ga držah za ruku, učinilo mi se da će ako iznenada zapuše vjetar, balon najprije podići u zrak Jovicu pa mene. Pa da! Izgledali smo kao dvije metle, točnije kao metla i metlica koje je netko toplo obukao. Sjeli smo u isti kafić od jučer i zamišljeno gledali kroz veliko prozorsko staklo. Svatko u svojim mislima. A onda smo se pogledali i kao da nam se misli sudariše: "Ajmo se zafrkavati a ne tu sidimo ko dvi mokre kokoše!"
Izašli smo vani i počeli obilaziti redom sve štandove na kojima se moglo svašta kupiti. Došli smo do jednoga na kome su se prodavale knjige. Idealan božićni poklon. Počeo sam rezgledavati, a pomalo promrzla prodavačica obučena u skafander se ponudila:
- Mogu pomoći?
- Ma tražin knjige za poklon prijateljicama i prijateljima, a i nešto za mene.
- Što vas zanima?
- Ja san pomorac i ja čitan sve...
- E onda vam imam ovu krasnu knjigu od... – sagnula se dohvatiti knjigu ali sam je prekinuo:
- Ne bi tu knjigu hvala.
- Šta, već ste je čitali?
- Hm...zapravo i nisan.
- Ne sviđa vam se ovaj pisac?
- Pa neman ja ništa protiv njega ali trenutno nisan...je znate kako je on završi?
- Molim?
- Kakvom je smrću umro?
- Pa mislim da se ubio.
- U pravu ste. I to je za mene jako loša preporuka za njegovo djelo. Jer dobar pisac triba svojin životon dokazati da je vridan riči koje je napisa. Isto ko da mi poručuje – pročitaj ovo i završićeš ko ja. Dajte mi neku koja veliča život, a ne da u pozadini riči napisanih u njoj stoji tako tužni pisac. Trenutno mi triba nešto puno puno veselije...
Nabacila je promrzli smiješak i potražila neku drugu knjigu, a ja sam nastavio:
- Nemojte misliti da ja njega osuđujen što je to učini, jer i ja san par puta to isto poželi. Ali mislin da onaj ko je napisa knjigu, i ako je još k tomu dobi i Nobelovu nagradu za nju, onda je svojim životon triba i zahvaliti onome ko mu je da otaj dar da napiše knjigu. A ne svoj život baciti u oganj.
Primjetih da sam joj naporan, jer očito nije dijelila moje mišljenje, pa na brzinu odabrah četiri knjige, platih, te otiđoh na drugi štand sa figuricama svetaca. Kupio sam Jovici par figurica i objasnio mu zašto služe. Odlučili smo ih staviti pod onu siromašnu umjetnu jelku koja se savršeno uklapala u naš odjel. Stajala je u kutu hodnika, pored televizije i gotovo je nitko nije primjećivao. A i zašto bi? Kome je bilo do Božića. Kome je bilo do veselja.
Počeli me zamarati svi ovi bezbrižni šetači koji nisu ni slutili koliko su sretni što mogu ovako bez brige prošetati gradom. A one koji su se dosađivali najradije bih za kaznu bar na jedan dan zatvorio na naš odjel. Trenutno nisam mogao ni zamisliti kako izgleda dosada. Odlučih se vratiti u bolnicu. Možda nas Eni čeka.
Čim smo se vratili upitao sam dežurnu sestru da li je Eni dolazila. Nije još.
U osam sati naveče prestao sam gledati kroz prozor u hodniku i nadati se da će doći. Bilo mi je krivo što nas je zaboravila.
Jedan glas u meni govorio je:
"Eto vidiš kakvi su ljudi..."
A drugi:
"Ma samo da se njoj nije što dogodilo. Biti će nešto iskrslo pa nije mogla doći. Doći će sutra."
Te večeri prije spavanja, moj mali prijatelj i ja, sjedili smo na našoj klupici i vježbali pisanje. Već je znao napisati sva naša imena. Kad bi barem izustio samo jednu jedinu riječ. Znao sam da je to pitanje vremena. Opet će on pričati i glasno se smijati, no oću li ja imati vremena uhvatiti taj trenutak?
Nadao sam se.
Iskreno sam se nadao.
Prije nego sam zaspao spopala me neka tjeskoba. Učinilo mi se da se borim sa vjetrenjačama. Da, ljudi su bili kao vjetrenjače. Uz tebe su samo dok im trebaš a onda te otpuhnu i zaborave. Isplati li se onda pomagati drugima? Zar puno tražim? Samo jedan jedini posjet da mogu čuti Enin topli glas i popričati s njom.
Večeras se opet osjećam tako usamljenim.
Mrzio sam ovaj osjećaj.
- 00:13 -
