GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mladi par putuje u Willow Creek, mjesto koje je postalo poznato po američkoj urbanoj legendi, takozvanom Bigfootu, Sasquatchu ili kako god hoćete. Upoznavajući se s običajima lokalnog stanovništva i uvideći koliko je mjesto zagriženo za famu Bigfoota, gotovo na turističkoj razini, zapućuju se u dubinu šume kako bi istražili postoji li doista fenomen velikog dlakavog čovjeka...



Filmovi o prepoznatom Bigfootu u najmanju su ruku ispadali bezazleni, nedorečeni ili nedovoljno popraćeni u najboljem slučaju, jednostavno se nikada nitko nije potrudio od ove već pomalo mitske legende napraviti nešto što bi ostalo upamćeno duže vrijeme, jednostavno, kao da je ta tema teško dokučiva, dok bi po meni recimo filmovi s vampirskom tematikom bili puno teži za snimiti, no nebitna stavka. Poanta svega je da ako se netko barem malo potrudi, može dobiti solidan horror prikaz ove ionako neugodne priče, a Bobcat Goldthwait je u tome samo djelomično uspio putem ovoga filma. Found footage kamera pojavljuje se i u ovome ostvarenju, i bez opetovanog govorenja kako mi je takvih filmova više dosta, zna se pronaći i zanimljivih uradaka koji mi barem nakratko vrate vjeru u takav način snimanja. Willow Creek je prilično kratak film od 70-ak minuta u kojemu se nedovoljno toga reklo, čak i manje od toga, ne shvaćam zašto ovakvi filmovi ne traju malo duže (naravno, kad bi imali smisleniji tijek) nego neki poluproizvodi od 100 i više minuta. Brzo probavljiv, ali i veoma brz za poslati u zaborav. Iako je ovo možda najbolje ostvarenje o Bigfootu koje sam gledao, daleko je to od iole solidnog filma. Jako nedorečena radnja, nepovoljno raspoređene scary scene i manjak neke atmosfere učinili su svoje, iako, u narednom paragrafu objasnit ću zašto me se film u neku ruku dojmio.



Simpatični i dobro raspoloženi glavni glumci (gotovo i jedini) uvode nas u priču oko koje ćete morati biti dosta strpljivi dok ne počne u nekom dinamičnijem smislu. Iako su simpatični i ponekad i humoristični, teško da se njihova gluma u ovom filmu može opisati kao nešto bajno, pogotovo u scenama gdje se treba pošteno bojati. Zamislite da ste podigli šator usred šume pune zvukova gdje postoji naznaka da tamo obitava golemo neotkriveno stvorenje? Naravno da nije to lako za odglumiti i da treba dosta truda. Dok me uporno umarao i odbijao uvodni rastegnuti dio filma, toliko me zadnjih pola sata filma izbilo iz takta. Potpuno neočekivano, totalno se mijenja koncept filma i postaje vam pravi napor za gledati, ali u pozitivnom smislu: par prenoći u šatoru i tijekom noći ih probudi neki zvuk koji se kasnije multiplicira u drmanje šatora i proizvođenje neočekivanih zvukova za koje ne znate kako i kada će se pojaviti. Osim mlake glume, zadnjih pola sata filma odrađeno je stvarno ugodno i jezivo. Neobjašnjiv konačni kraj i nekakva nedorečenost ostavljaju nam utisak da nismo dobili utisak, odnosno, film me nije nimalo pogodio niti me je natjerao na razmišljanje o njemu, no ipak neće brzo pasti u zaborav u mojoj glavi jer je to najbolje što sam mogao od filmova ovakve tematike dobiti, koliko god film pratio legendu na svoj način.



Ako ste ljubitelji američkih prirodnih ljepota ili urbanih legendi ili ste željni malo se stresti a nemate kako drugačije potrošiti vrijeme, pogledajte ovaj film, no ako nije samo jedan od ovih uvjeta ispunjen, film vam se neće svidjeti nimalo. Ovako će vam se možda neki dio svidjeti kao što je to slučaj nažalost bio i kod mene. Razlog zašto je dobio malo veću ocjenu od dovoljnog je upravo taj kraj, sve ostalo je potpuni krah.