BEAUTY QUEEN FROM MARS

Kažu da nema te nesreće koju živ čovijek ne bi mogao izdržati. Rekla mi je jedna prijateljica na kavi neki dan sljedeće: " Bog ti nikad ne da više nego što možeš izdržati! " Ja sam joj se samo lijepo nasmijala i rekla: " da draga, možda, a šta kad ne vjeruješ u Boga, sudbinu... kad si sam i vjeruješ samo u ono što vidiš? " Samo je slegnula ramenima.
Istina je da ne vjerujem, ali ipak se trudim biti dobra osoba, čovijek, trudim se raditi ispravne stvari, ne nanosim zlo ljudima, barem ne svjesno. Jednom mi je netko rekao " ti nisi čovijek ", ja sam se samo nasmijala na tu glupost, odlično ga pobila u naumu da on mene sad sjebe, striček veliki vjernik, ostavila ga sa mojim roditeljima da se prežderava u mom dvorištu, u mojoj kući na moru, pije moje vino, jede moju hranu i kasnije vegetira jel se ne može pomaknuti koliko je toga natrpao u sebe. Neka je, boli me briga, moji će uvijek dati kad imaju, ali hej, pola sata prije je meni trubio da treba dijeliti gladnima. A on, tako veliki vjernik, pojeo je valjda za petero ljudi, ima on novaca. Pa udijeli frajeru siromasima, onima kojima je to potrebno, ne dijeli glupe savjete kako da drugi žive nego živi svoj život. Zašto je on meni to rekao? Jel ne vjerujem u Boga? Znam toliko ljudi koji odlaze u crkve samo da budu viđeni, nije im stalo do nikoga doli do njih samih. Namjerno ili nenamjerno povrijede druge ljude u treptaju oka da se poslije ne bi niti okrenuli, ispričali. Da ih bar savjest peče poslije, ali ni to. Ma takvi valjda niti nemaju savjest, ne znaju niti što je to. Da, možda će mi netko opet reći ti nisi čovijek, gdje pripadaš i sl. sranja, ali puca mi kurac više za tuđa mišljenja, živim što bolje umijem i znam, ne nanosim zlo drugima a vjerujem da sam i bolja osoba od nekih pojedinaca koji su kvazi vjernici i Bog im je na prvom mjestu, svake nedjelje su u prvom redu u crkvi a već iste te nedjelje maltretiraju doma i ženu i djecu.
Sve su to maske. Samo što ja svoju polako skidam a ljudima se to ne sviđa. Bolje je kad je sve lijepo i šareno, ali nije. Ljudi ne žele čuti istinu, draže im je živjeti u nekoj iluziji, laži. A ja neću više stvarati neke ružičaste svijetove. Moje ružičaste naočale završie su na dnu kante za smeće, put Jakuševca. Ja nikad nisam bila takva. Nisam nešto pokušavala uljepšati ako nije lijepo, nikad i nikome. Uvijek sam tražila istinu, koliko god bolna i koliko god okrutna bila. Tako funkcioniram. Dalje mogu ići samo ako znam na čemu sam i ako znam istinu.
Tko će meni govoriti kako da ja živim svoj život? Tko? Tko ima to pravo? Nitko nije tu da bi drugom govorio kako da živi život, bolje bi bilo da se pobrine za svoj.
Jel više ništa nije kao prije, malo je dobrih ljudi... okrenite se i to ćete i vidjeti. Živimo u svijetu slomljenih domova, srca i snova. Svi nešto pokušavaju sakriti.
Trenutno nemam ništa za što bi se primila, stojim na rubu a kad mi se svijet unese u facu samo se okrenem, nasmijem, krenem dalje... a nisam bila takva.
Tko sam ja? Ne znam odgovor na to pitanje. Samo znam da nisam ista uplašena djevojčica slomljena srca od neki dan. Želim živjeti, preživjet ću sve, želim da me netko voli. Ne želim misliti da je moja ljubav bila uzalud i da je bila laž. Više neću plakati i vrištati, ali imam toliko toga još u sebi... za izbaciti... jel me truje... a onda... želim voljeti nekoga više i čišće nego Njega, želim se zaljubiti a prije svega želim biti voljena.
Bol osjećam još uvijek premda i samoj sebi govorim da je nestala... ali nije, samo je manja.
Dolazi neko novo vrijeme za mene. Više ništa nije isto, ja nisam ista, gomilaju se novi problemi a ni stari nisu riješeni do kraja. Dolazi i sutra, novi dan, modrice i bol će još uvijek biti tu, ali manje, jel svakim je danom sve lakše. Usudit ću se biti taj netko koji sam uvijek željela biti. Osloboditi se laži i krenuti... usuditi se. Jel tešo je svake noći umirati i plakati za nekim a drugo se jutro buditi i ponovno rađati da bi sve to opet ponovila. Zato sad kažem stop za neke stavri, neke će malo teže nestati ali nestat će. Bit će još boli, riječi posvećenih Njemu... ali bol će biti manja a gorčine neće biti. Ali bit ću ok, jel sve je moguće, ništa nije crno ili bijelo.

I guess there'll be no happy endings
When „ once upon“ is doing time
There's a different kind of meaning now
To livin on a prayer
Some don't seem to notice
And the rest don't seem to care...

Ostaješ jučerašnja uspomena, lijepa, još jedna stranica moje povijesti...
A sada, sada bi se prodala za nadu i snove...
A jedna mala prljava tajna... i dalje ostaje sa mnom...
A ja, bit ću žena kakava želim biti...
Još uvijek je jutro kada idem spavati a podne kada se budim...
A kad se samo sjetim da sam ti svoje srce, ljubav i nadu te snove i tajne servirala na srebrnom pladnju...
A sada osmijeh još uvijek teško dolazi na lice... radi tebe...
Nema više ljubavi... ali nema niti mržnje...

Započne dan ok, mislim ok jel mi ni u jednom trenutku nisi prošao kroz glavu.
I dolazi sms. Tvoj! Mrtva hladna otklopim svoj mobitel i pročitam najnormalnije. Da mi je barem srce brže zakucalo kad sam vidjela tvoje ime, skužila da je poruka tvoja, ali nije.
I sad ti zahtijevaš neke svoje stvari, koje su igrom slučaja još uvijek kod mene, na dnu moga ormara, tvoje osobne stvari koje mi baš ništa više ne znače.
E ne može. Nemama vremena. Ne želim te vidjeti. Kad sam inzistirala da se nađemo, baš iz tog razloga da ti vratim te iste stvari uvijek si bio prezaposlen i nisi mogao.
Sad ja ne mogu. Nemam vremena, ne želim ga niti naći, pa neću ga valjda sada na tebe trošiti. A ne želim svoj pomak, napredak u vezi tebe, kada te napokon ostavljam daleko iza pokvariti sa time što ću te opet vidjeti. Kad ću bit ja, ona stara, ponosna i čvrsta... e onda.
A sad... čekaj. Ja sam jako dugo čekala na nešto... sad češ ti.
Treba ti hitno, sorry, i meni je trebalo a zajebavao si se sa mojim osjećajima i ostavio me da se koprcam u blatu neznanja... nije ni bitno više... samo sad ja tebe ignoriram. Drugačije je, znam, nije niti veliko kako je ovo moje bilo... ali, sada si ti postao " objekt za ignoriranje " . Divno je, jel da? Čovjek se osjeća tako posebno, zar ne?

Da li je točno da što je ljubav snažnija, brže umire?
Ne znam...
U jedino što sam ostala sigurna nakon svega je to da smo se voljeli. Nisi lagao. Zar ne? Ali ne bi ni mogao baš cijelo vrijeme lagati. Jel to se osjeća, čovjek zna kad ga netko voli. Volio si me, vjerujem jako, ali nisi me znao voljeti onako kako je to zaslužujem.
Večeras si opet u mislima, a nisi bio cijeli dan, sve do sada. I odmah sam sjela i počela pisati. Pisati da ove misli izbacim iz glave.
Jučer sam shvatila da nisi jedini... da ima i drugih... glazba, alkohol, dečki, najdraža prijateljica, jeben izlazak. Dobitna kombinacija i ja napokon ne mislim na tebe. I dok me jednu večer ostaviš na miru druge mi se vračaš i mučiš me opet i opet iz početka, ne želiš izaći iz glave.
Ali lagala bi kad bi rekla da te se ni sinoć nisam niti jednom sjetila koliko god je vani bilo dobro. Svi ti silni ljudi oko mene, gužva, dobra glazba, razgovori sa dečima... a ja kao naivna glupačica tražim tebe. Pa do kada? Jedino što je to kratko trajalo, nisam pisala razne scenarije po glavi " što bi bilo kad bi bilo " i slična sranja jel su mi ljudi odvraćali pozornost, zanimali se za mene, ja za njih...
Shvaćam da nisi jedini, ni najbolji, ni najpametniji, ni najzgodniji...
Jednom si bio...
Srcu ne mogu reći da te prestane voljeti... jednom si bio, više nisi.
Da li bi te htjela natrag? Prije par dana spremno i bez razmišljanja bi odgovarala " da, naravno, vrati se, želim te volim te i sl. stvari " ... ali sada, danas... razmislila bi i tri puta prije nego bi nekom odgovorila. Nekome ili tebi. Jel ipak te bolje poznam... neki postupci... dok smo bili zajedno nikad ne bi rekla da bi mi tako nešto mogao napraviti.
Ne znam... sve je ovo nepovezano večeras... ni sama ne razumijem...

Nisam znala…
Nisam se znala izboriti za tebe i sačuvati te.
A možda nisam imala niti pravu priliku.
Bila sam naivna, prenaivna, vjerovala i malo previše u našu ljubav.
Gle gdje me je to odvelo.
Ali sam naučila, naučila za neki drugi put, za neke druge ljubavi, za neke druge dečke.
Za neke druge… kojima ću se u potpunosti moći predati i dati nešto više.
Jel svako novo iskustvo je u živtu dobro. Pa makar i ono loše. Nauči nas, boli ali naučimo.
Na vlastitim greškama čovijek najbolje nauči.
Ali sada znam...

Ne, ja ne trebam muškarca da bi se osjećala dobro…
Ne , ja ne trebam muškarca da bi se osjećala sretno…
Ne, ja ne trebam muškarca da bi se osjećala ispunjeno…
Ne, ja ne trebam muškarca da bi se osjećala zaštićenom…
Ne, ja ne trebam muškarca da bi se osjećala lijepom…
Ne, ja ne trebam muškarca da bi se osjećala seksi…
Ne, ja ne trebam prsten na svojoj ruci da bi ja svijetu pokazala da nešto vrijedim.
I tako u nedogled. Dopizdila mi je ova girl power. Baš sam slušala neki loši ženski bendić, uglavnom, one sve odreda sređene i napirlitane i seru kako su snažne. Ma, mama ti snažna. Ajde, to mi je još prolazilo u vrijeme Spice girls i ostalih powerica. Ali sad…
Ma ja sam samo htjela nešto reći, ne želim da me se krivo shvati.
Dakle sljedeće… ja sam prva za to da žene dobiju sve što zaslužuju, da imaju jednaka prava kao i muškarci. Premda su sad razlike male, opet se zna osjetit ta razlika. Za kretena koji tuče, siluje i maltretira ženu na bilo koji način dala bi mu najstrožu moguću kaznu.
Ali cure, nemojte mi srat da sve možete same. Svatko treba ljubav, ljubav partnera. Ne psa, roditelja ili prijatelja ili pak nekog četvrtog. Nego partnera. A sad, da li ste tu ljubav pronašli u muško- muškim ili žensko- ženskim ili muško- ženskim odnosima tako mi je svejedno. Samo mi je muka od ovih « heroj žena » koje mogu sve same. I promijenit pipu, i postavit instalacije i lakirat nokte. Ok, daleko od toga da nisu sposobne, ali onda brate mili ne seri. Sama si i ne trebaš ništa i nikoga, liježeš sama, pa si isfrustrirana jel kurca nisi vidjela ohoho vremena… pa svoje frustracije opet liječiš negdje drugdje. Ako si sretna, a nisi, jel ne možeš bit, možeš bit zadovoljna sobom i što si postigla samo neko određeno vrijeme u životu, kasnije to postaje frustracija. Velike, snažne tete direktorice koje su ocvale pa sad kao… « ne, meni je karijera uvijek bila na prvom mjestu, šta će mi muž, samo da mi smeta, ja želim svoju slobodu, šta će mi brak.» Je, da možeš si mislit.
A brak… nisam za njega, a ni protiv. Mislim, po meni je to samo komad papira koji ništa ne dokazuje. Svog čovijeka ću voljet i bez tog dokumenta. A sa druge strane… kad ću bit ziher da je on moj čovijek, zašto ne?
Svatko treba nekoga, čovijek nije stvoren da svijetom korača sam.
Zato vam od srca želim da svatko nađe osobu koju i zaslužuje, da voli i da bude voljen i da budu ravnopravni u toj vezi, braku. Jel nema veće sreće od buđenja kraj osobe koju voliš, od poljupca na lijepoj i hladnoj noći dok pahulje lagano padaju oko vas, od zajedničkog smijeha dok se netko ne sruši na pod od bolova u trbuhu, od onih leptirića u tom istom trbuhu kad znaš da češ ga vidjet nakon napornog dana i da će sve biti dobro…

Do samo jučer si se zaklinjao da češ biti moja vječnost.
Da češ zauvijek biti uz mene.
Kako li si lagao samo.
Zašto si obećavao ono što nisi mogao ispuniti?
A ja sam se zaljubila i voljela te.
Nisam si mogla pomoći, a samo se budale tako zaljubljuju, ali srcu se ne naređuje.
Bilo ti je teško odoljeti.
Predivnih 8 mjeseci moga života.
Tada nisam shvaćala da si zbilja malen i da te lako pokolebati, da nemaš svoju volju.
A ja ne želim biti nametljiva i moliti, nije u mom stilu.
Ne molim, nikad i nikoga za ništa.
Pa ni tebe.
Ponos, možda nije uvijek dobar, ali u slučaju sa tobom barem me je spriječio da ne ispadnem totalna budala.
I ono što sam napravila ne bi nikada da nije bila u pitanju ljubav prema tebi.
Spustila sam se, nisko… ali sam stala na vrijeme, shvatila da je dosta.
Ali radi ljubavi i radimo glupe stvari.
Ali ti si na gubitku… kad shvatiš potraži me… ali onda češ ti puzati.
A ja, ja ću biti snažnija nego ikad, lijepša nego ikad, pametnija, sretnija nego što sam sa tobom bila.
Napokon ću te ostaviti iza sebe… doći će i taj dan… već dolazi.
A ako ti ne potražiš mene, ja ću tebe i još jednom ti dokazati da sam uspjela i bez tebe, da sam opet ona snažna osoba koja sam bila i prije tebe.
Jel ja se uvijek oporavim…

Da li ti uopće znaš za riječ oprosti? Zar ti je tako teško bilo reći samo jedno malo oprosti? Ja sam tebi rekla, ispričala se za stvari i za koje nisam trebala. A ti, ništa. A povrijedio si me. Zaslužila sam barem ispriku.
U tom trenutku to nisam mogla shvatiti. Branila sam te, opravdavala sam te pred svima, mojim prijateljima, pred zajedničkim prijateljima. Sad vidim da sam samu sebe zavaravala. Nisi zaslužio. Gdje si sad? Ha? Nema te. Nema te ni za neke prijatelje koji su ti pomogli u životu kad ti je to trebalo. Kužim da te nema za mene, ja sam sada samo « bivša «, ali hej, isključio si puno ljudi iz života. Zašto? Zato što su to i moji ljudi? Ja ih se neću odreći radi tebe, da tebi ostavim slobodan put, jel su ipak oni u mom životu malo duže od tebe, bili su tu puno prije tebe a i ostaju nakon tebe, a neću te više niti opravdavati pred njima. Znam da svaka priča ima svoje dvije strane, ali ja sam svoju uvijek pričala najiskrenije, bez trunke laži. A ti? Nemoj se okrenuti za 6 mjeseci i shvatiti da si ostao sam. Tada će bit prekasno. Ne za mene, za mene, za nas je već i sad prekasno. Ali isključio si neke divne i dobre ljude iz svoga života, ali to je samo tebi na štetu. Shvatit češ neke stvari kad - tad.
Sad gledam unazad, osvrćem se preko ramena premda to mrzim i pitam se da li je moguće da sam se cijelo ovo vrijeme zavaravala i da te nisam uspjela pročitati kako treba.
Ja znam da se srca mogu promijeniti, to je neizbježno i da onda svatko krene svojim putem. Ali zar toliko, zar se netko toliko promijeni u tako malo vremena? !
Zar me mrziš? Zašto? Nemaš razloga. Ja sam bila i više nego fer prema tebi. Ali ne više, svatko ima granice, ja sam ih u slučaju sa tobom pomaknula, i to puno. Nitko drugi ne bi radio neke stvari koje sam ja za tebe radila. Ali to je valjda ljubav. No, krasno. Šta ljubav napravi od mene. Ni sama nisam znala neke stvari o sebi do sada, koje po prvi puta otkrivam i nakon tebe, i nakon što si otišao iz moga života. Neke od tih stavri me i plaše. Neke ću zauvijek zadržati za sebe i ponijeti ih u grob sa sobom.
Zar se sramiš, neugodno ti je? I treba ti biti. Neke stvari se ne rade. Jednom gestom, jednim glupim potezom koji si napravio srozao si se u mom srcu totalno. Pao si mi u očima. Nisi više onako velik kako si bio do prije samo par dana. Ne mrzim te ali počinjem shvaćati. Do sad je sve prolazilo, i opravdavanja i laži i kukanja meni dok je ona pored tebe, ali ovo zadnje, ne znam zašto, nije ni tako veliko kao neke stvari koje si prije rekao, ali otvorilo mi je oči. Samo se sad pitam da li je moguće da si tako mali bio i dok sam ja bila zaljubljena u tebe, dok sam te voljela beskrajno?
Ali na neki čudan način si mi pomogao sa tim svojim glupim potezom. Odskočila sam deset stepenica, sad jasnije vidim. Tko zna koliko bi mi još trebalo da se uspnem po tim istim deset stepenica da nisi tako postupio. Zato sam ti zahvalna, ali zbilja zahvalna. Kužim, sjedaju stavri na svoje mjesto.
Kad se pogledam u zrcalo ne mrzim ono što vidim, vidim neku drugu osobu, stariju osobu, osobu koja se je promijenila u kratkom vremenu radi tebe, radi života, ali osobu koja će nastaviti loviti svoje snove, osobu koja se neće predati nego nastaviti dalje jel je premlada da bi sada odustala. Čekaju me neke nove stvari, nove ljubavi, nova poznanstva, nova mjesta...
Osjećam se jako dobro. Ne, ne zavaravam samu sebe ni ljude oko sebe. Osjećam se predobro i samo me je strah do kad će to trajati. Da nije prolazno. Jel se uvjeravam da je premalo vremena prošlo a da bi se ja osjaćala ovako dobro. Ali neka… samo neka traje.
Imala sam predivan dan sa osobom koja mi jako puno znači u životu, pomogla mi je oko nekih stavri. I oči su mi se širom otvorile. Sad shvaćam, ne do kraja, ali shvaćam.
A tebi draga moja, hvala ti što me voliš, što si bila i moje uši i moje oči dok nisam dobro vidjela, dok sam škiljeći, pa čak i zatvorenih oči prolazila kroz ovaj ružni dio svoga života.
Pokupila si me dok sam pala dole, pomogla mi da se ustanem, ne dozvolila da se utopim u svemu ovome, moru ružnih događanja.
A sada opet zaključavam svoja vrata, vrata koja me vode u vanjski svijet, sve stvari ostaju vani, u ovoj lijepoj zagrebačkoj noći, ostajem opet sama sa svojim mislima… kasno je… dolazi najgori dio moga dana, točnije noći kada se opet suočavam sama sa sobom. Znam da još neću moći zaspati i još jednom ću ostati sa mislima, ali i neispunjenim snovima.

A vama koji me volite hvala još jednom.

Do nekog skorog čitanja.

E da, da mi je netko prije samo nešto manje od mjesec dana rekao da će mi se ovakve stvari događati, samo bi mu se nasmijala u facu i rekla ti si lud, ili još bolja opcija, tako bi ga opalila po toj istoj faci da ne bi znao gdje se nalazi.
Bila sam sigurna u našu vezu, u mojoj glavi ništa ju nije moglo uništiti. Veselila sam se zajedničkom Božiću, proslavi Nove, poljupcu u ponoć i ulasku u Novu godinu sa voljenom osobom. Zašto sam tako daleko otišla, ne znam. Još sam imala par lijepih iznenađenja koja su sada propala. A to je tako, kada si presiguran u nešto valjda uvijek bivamo razočarani, i lupi nas mrska činjenica da to nije baš tako bajno, tako sigurno...
Da sam znala da će se sve u trenutku raspasti više bi cijenila neke trenutke. Sjećam se zadnjeg poljupca, kad si otišao doma, dan nakon svađe, kad si mislio da je sad sve sređeno i ok, kad se nisi potrudio mene shvatiti. Stajala sam na vratima, ljubili smo se, ja sva u suzama, ti me tješiš i ispričavaš se, još jednom, i odlažiš. Vidjeli smo se nakon par dana i tada smo prekinuli. Zadnji put da smo se vidjeli. 18. 10. , dan je bio predivan, topao i sunčan, ali taj put sam dobila samo zagrljaj.
I opet sam te sinoć sanjala, ne znam točno šta jel je bilo nepovezano. Ali mi je ostao neki čudan, loš felling i danas me drži cijeli dan. Pokušavam zamisliti tvoje lijepo lice. Bezuspješno! Ne znam zašto mi je tvoja slika danas blijeda u mislima, u sijećanju. Vidim glavne crte tvoga muškog lica... ali cijelinu... ne mogu vidjeti. Žmirim i trudim se... ali mi nejde. A samo da izvadim jednu tvoju sliku koju sem spremila u kutiju na dnu ormara odmah bi se sjetila. Ali možda je i bolje ovako, jel ako to učinim odmah će mi sva sjećanja navrnuti u misli a nisam sigurna da li bi to podnijela. Još ne! Ali blijediš....

Ova potraga za poslom je nemoguća misija. Zbilja ne znam gdje da još gledam, gdje da tražim. Pročešljala sam plavi oglasnik, net, moj posao i sl. stranice. Bila na par razgovora. Sve je to tako... ma ne znam. Ništa obečavajuće. Već je mjesec i pol prošao da sam bez posla i ne mogu više. Želim raditi. Ne mogu doma bit više. Ako netko čuje nešto... pliz javite mi. Thanks
Baš sam pričala sa frendom. A ribica. Dakle moj best frend je zaljubljen. Do neki dan mi se jadao kako ne zna šta mu je, da je sa njom samo radi sexa i da mu popuni vrijeme ( no krasno reko ja ) i dobivam ja nedavno poruku: " sretan sam, mislim da sam zaljubljen! " hehe Neka je, zaslužio, znam kako je sad sretan i neka uživa.
I da, htjela sam samo reći ovo, kako ste vi muški čudne biljke. Tako smo mi malo pričali i on se meni skroz otvorio. Zna da meni može sve reći, ali to su tako lijepe rečenice bile, pune osjećaja. A da smo sa ostatkom ekipe, koji su btw. sve muški, nema šanse da bi tako pričao. Ili da je na solo samo sa jednim od njih. A svaki mi sa strane zna doć i malo počet pričat o nekim stavrima za koje ostatak ne smije ni čut. Jel, dečki o tome ne pričaju i ne smiju pokazati osjećaje pred muškim frendovima. hehe Vani ste svi face, a kad se vratite ženi, curi... kome već, manji ste od makovog zrna, puni nježnosti, topline, ljubavi i lijepih riječi za voljenu. A to je tak sa svakim valjda.
No dosta mog trekeljanja!
pozdrav




Tipicni macho muskarac ozeni tipicnu ljepoticu i nakon vjencanja objasnjava joj pravila:

- Dolazit cu doma kada hocu, i ako hocu, i u koje vrijeme hocu i ne ocekujem da se bunis.
Ocekujem odlicnu veceru na stolu osim ako ti javim da ne dolazim na veceru.
Odlazit cu u lov, u ribolov i na kartanje kada hocu sa svojim frendovima i da me nisi maltretirala zbog toga.
To su moja pravila.
Imas li komenatar?

Njegova ce mlada na to:

- Ne, sve mi to odgovara.
Samo da znas da ce u ovoj kuci svake veceri oko sedam biti seksa...bilo da si ti doma ili ne!

Sjedim za kompom, nešto bi pisala jel mi u zadnje vrijeme to baš paše. Lakše mi je kad misli izbacim iz glave ... ali nejde.
Vratila sam se doma nakon tri dana. Bilo je dobro. Cugalo se i zajebavalo. Okupile se nas par kokoški i naprvile mali dernek kod frendice u stanu. Moji prijatelji su baš divni i krasni. Čak i oni sa kojima se ne vidim prečesto jel nismo u mogućnosti. Svi znaju da mi je teško i baš su se trudili da mi bude super. I bilo je! Cugalo se, jako puno se cugalo. Mogu samo reći da se nikad, ali nikad nisam toliko napila. Vodka, naravno. Kaj bi ja drugo pila? I da, nakon što sam dio izbacila iz sebe nakon kojih četiri sata neprekidnog unosa vodke u sebe meni je došao kraj. Samo sam se izvalila na krevet i bila sam u polu - mrtvom stanju. Al mi je bilo jebeno. Samo se sjećam da sam se drugo jutro probudila i još sam uvijek bila pijana. Ali nakon skoro cijele litre vodke ( bez zajebancije ) to i nije tako čudno. Curke su tukle po bambusu i tek po malo vodke kad im je vinčeka ponestalo. Mislim da ju neću tako skoro piti... hm... ili barem do sljedećeg vikenda.
Ali moram priznati da paše ponekad ( ne prečesto ) sa ekipicom se nacugati, ali pošteno. Sve smo se nekako otvorile, sjećam se udijelile i par dobrih savjeta kojih se sad na pol sjećam ( ubiti ja se jako malo i sjećam od te večeri, pričali su mi ) , jebeno sam se opustila i barem na neko vrijeme zaboravila na Njega i kaj je najbolje spavala ko' klada. Trebalo mi je. Ali zato se i danas, u utorak popodne, oporavljam i nisam sva svoja.
Ako ih i ne liječi, barem malo pomaže u otklanjanju ljubavnih jadi i problema. Zaboravite, pa makar i na tren. Ali ne pretjerivati sa alkoholom. Ja jesam ovaj put, ali jebi ga... dobro je i otpustiti kočnice ponekad, jebeno se zabavit, onako kako samo meni paše, ne razmišljat o nikome i ničemu...

Interesantno, kako si mi u jednom trenutku bio sve i onda nestao.
Nema te više, osjećam da se mirim sa tim. Ali volim te, i dalje. Možda i više nego prije.
Još uvijek si mi u mislima, i to prečesto. Ali kako vrijeme odmiče svakim danom sve manje i manje. Neznatno manje, ali ipak...
Voljela bi znati da li sam i ja tebi još uvijek u mislima... u srcu...
A najviše, da li ti dolazim u snove premda ona sada leži i spava pored tebe?
Jel ti mene još uvijek svake noći posječuješ u mojim snovima. Sjeti se barem ponekad lijepih trenutaka. Ja znam da ću ih se uvijek sijećati i da te nikad neću zaboraviti, uvijek češ ostati samo lijepa uspomena.

Danas mi je tesko. Ima sto razloga.
Krenula sam dalje, malim koracima i onda me opet nešto bacilo nazad.
Novi početci su teški ali isto tako svaki novi početak je početak nekog novog kraja. Sve lijepo što se dogodi kad - tad i završi. Zahvaljujem na osam mjeseci sreće i lijepih trenutaka. Ružno više ne želim gledat.
Ali to je život. Učimo dok smo živi, a najbolje na vlastitim pogreškama.
Ali ovo je moj život i ne dam se, nikom. Do ovdje sam dogurala i cijeli život je preda mnom.
Doći će i moje vrijeme, sad osjećam da se utapam, ali slušam sebe a ne što mi drugi govore.
Želim odustati jel osjećam kako mi srce puca ali ne smijem, dogurala sam do ovdje.
Stojim između nečega što jesam i što bi željela bit u životu.
Ali bit ću jednom i tamo gdje sad, u ovom trenutku želim bit.

Svi vi koji me čitate znate da mi nije lako u zadnje vrijeme. Svima hvala na lijepim i dobrim savjetima. Ne, nisam dobro, samo sam malo bolje. Još dugo nećete na mom blogu pročitat nešto lijepo i pozitivno jel se meni trenutno takve stavri jednostavno ne događaju, ali držite fige da krene nabolje. pusee

A evo nešto što sam dobila mailom od frendice, fora mi je bilo, pa reko da vam stavim na blog.


Sedmoricu barmena iz New Yorka anketirali su na temu 'moze li se prema
onome sto netko pije odrediti kakav je karakter i koja je najbolja
metoda prilazenja toj osobi?'. Neovisno jedan o drugome, dali su
identicne odgovore.



ŽENE

Pivo
Kakva je osoba: neobavezna, nije skupa, s obje noge na zemlji.
Najbolje upucavanje: izazovi je na partiju bilijara.

Nesto smuckano u mikseru
Kakva je osoba: cangrizava, nestabilna, pravi davez.
Najbolje upucavanje: nema tu najboljeg, izbjegavaj!

Kokteli
Kakva je osoba: starija, iskusna, voli skupe stvari, profinjen ukus,
zna tocno sto zeli.
Najbolje upucavanje: nikakvo. Ako je zainteresirana, vec ce ona tebi
platiti pice...

Vino
Kakva je osoba: konzervativna i otmjena; istancana, ali zna se i
hihotati.
Najbolje upucavanje: reci joj da obozavas putovanja i mirne veceri s
prijateljima.

Zestica Kakva je osoba: voli se druziti s deckima i cilj joj je biti potpuno
pijana... i gola.
Najbolje upucavanje: Najlaksa meta u cijelom baru. Upala ti je
sjekira u med. Dovoljno je da cekas, ali pazi da je ne naljutis.

Tekila
Tu ne treba nista objasnjavati - svi znaju sto se onda dogadja.


MUSKARCI (tu je situacija puno jednostavnija)

Domace pivo: siromasan i trazi nesto za pojebat.

Uvozno pivo: Ljubitelj dobrog piva, trazi nesto za pojebat .

Vino: Nada se da ce zbog vina izgledati otmjenije i lakse naci nesto
za pojebat.

Viski: Zivo mu se jebe za sve osim da nadje nesto za pojebat .

Tekila: Misli da ima sanse umociti kod bezube konobarice.

Bijeli Zinfandel: Peder



E pa da, logično kaj ne? A kakvi ste vi dragi moji? Šta pijete kad idete van? Koliko je ovo točno u vašem slučaju?
A ja? Ja pijem žesticu i to oduvijek. Vodku, sa juicom, spriteom, shvepsom, red bullom... ma s čim god valja... a ponekad, ali jako rijetko i tekilu. I da, ne bi se složila da je ovo totalno točno. Volim se družit sa muškim frendovima, ali ovako drastično... to ipak ne. Ali istina, morate pazit da me ne naljutite.
Ciao

Bila sam hrabra i krenula. Napokon sam se odvažila. Prošla sam kroz parkić u kojem smo prekinuli. Ovo žuto – smeđe opalo i uvelo lišće šuštalo je pod mojim čizmama i još je svemu tome dalo na nekoj simbolici, nekom čudnom značenju. Radi šuškanja lišća još mi je bilo i teže. Hodala sam normalno, kad sam se približila do tog mjesta osjetila sam kako zastajem. Nisam se zustavila, ali sam lagano hodala, gotovo neprimjetno se kretala. Oči su mi se napunile suzama. Zatim sam brzo krenula prema doma, svojoj sobi, sobi punoj lijepih i malo manje lijepih uspomena.
Ali uspjela sam. Napravila sam nešto što me jako boli. Još dugo neću tuda moći prolaziti a da ništa ne osjećam. Ta mjesta... baš me boli.

Srećem ljude na ulici. Meni nebitne ljude. Poznanike, susjede, ljude koje znam samo iz viđenja. Svi od reda komentiraju kako lijepo izgledam, da zračim... zašto pitam se ja? Kad bi vi samo znali kako je meni teško. Svi me pitaju kako sam, a ja nabacim najveći osmijeh na svoje okruglo lice, osmijeh od uha do uha i kažem, dobro sam. Na to mi je jedna poznanica iz osnovne škole odvratila:" blago tebi, ti si uvijek dobro ". Malo šminke pomaže. Puder sakrije tragove neprospavanih noći na mome licu, pa i oči lijepo izgledaju uz malu pomoć, kao da nikada nisu suzu isplakale... ali kad ja navečer skinem tu masku sa lica vidim ono što tokom cijeloga dana i osjećam, da nisam dobro. Ali ljude je lako zavarati sa nekim prividom. Tako je i bolje. Još da postoji nešto što bi moglo pomoći mojoj ranjenoj duši, mom srcu, bilo bi lijepo. Ali nažalost to je nemoguće. Samo će vrijeme pomoći, puno vremena će proći kad ću ja iskreno odgovoriti: "da svijete, dobro sam, super sam i život je opet lijep i isplati ga se živjeti " ! Ali ne još.

Koji se kurac događa?
Zašto više ne držim konce svoga života u rukama?
Prije je bilo sve tako jednostavno. Jesam se ja promijenila? Ili možda cijeli jebeni, usrani svijet? Kad smo prestali pazit jedni na druge?
Imam par neprocjenjivih ljudi oko sebe, volim ih, pomažu mi... ali zašto osjećem tu neku jebenu prazninu? Trebam pomoć, nečiju. Ali nažalost nitko mi ne može pomoći osim mene same. A to je tako teško. Svakakve stvari mi padaju na pamet. Jako loše stvari.
Osjećam da sam loše, i to jako loše. Nikad ovako nešto nisam osjećala i ne mogu se nositi više sa tim. Ima trnutaka kada bi najradije da me nema, da sva ta jebena bol jednostavno može nestati, u trenu. Sve bi odmah bilo bolje.
Svi vjeruju u nešto, u nekoga. Ja u ništa! Ništa me ne drži. Zašto tamo negdje nemam nekoga tko bi pazio na mene i čuvao me od svih ružnih stvari?
Nisam zavrijedila ove stvari u životu! Jebeno me boli.
Ljudi su pokvarena rasa. Tek sad vidim neke stvari. Svako gleda kako da spasi svoju usranu guzicu. Hej, papčino pa daj se okreni. Pogledaj oko sebe. Budi čovijek i napravi prvu jebenu dobru stvar u svom usranom, malom nevrijednom životu. Nećete? E pa ne morate. Ne moram ni ja. I šta ste dobili? Samo još jednu ogorčenu, tužnu, slomljenu osobu kojoj od ovog trenutka nije stalo do ničega i koja se neće više trudit da svima udovolji, bude uz nekoga...
Drugi iskorištavaju, e pa neka... od sada ću i ja. Izgleda da samo govna i uspijevaju i opstaju. E pa sad ćemo vidjeti. Ako netko drugi može, e pa što ne bi mogla i ja!
Znam da ću bit dobro. Oporavit ću se ja. Uvijek je tako. Ali da li ću bit ista? Ne vjerujem. Previše je boli i gorčine, vjerovatno i ljutnje i mržnje u meni da bi postala ona stara.
Poznajem sebe, jako dobro. Bolje od ikoga. Samo se bojim da ne napravim neko sranje u životu s kojim bi povrijedila i ovo par dobrih ljudi oko mene. Kako se trgnuti iz ove tame, samoće? Ništa ne pomaže. S čim se god okupiram, zaposlim, misli opet lete samo na jednu stranu.
Svi govore da će bit bolje. Ne želim to više slušat jel sad nije dobro i tko zna kad će opet bit dobro. Prevelika je tama oko mene da bi ja mogla vidjet ljepote života. Bit će dobro... da, a kad pitam se ja!? Ne danas, ne sutra, ni za sto dana. Bit će bolje, jednom. Ali mene čekaju i dalje neprospavane noći, tuga i bol, lažni osmjesi, odgovori ' dobro sam ' , na pitanja ' kako si ' ! A jebeno sam loše. Nitko mi više ne može reći ništa što već nisam čula i što sama ne znam.
Ne pomaže ni alkohol i druženje, samo malo ublaže ovu neopisivu bol, a nakon što dođem k sebi bol je još jača, još jače boli.
Da mi je sad otići negdje, samo spakirati torbe, otići i ne okretati se više za ničim. Lokacija – nepoznata, bilo gdje. Samo da nisam tu, na poznatim mjestima koja samo stvaraju još veću bol a nemoguće ih je zaobilaziti jel su sastavni dio mog života.
Scena iz mog života od prije par dana: vozim se u busu kroz vlastiti kvart i pogledam na lijevo i sjetim se da me je na tom mjestu prvi puta poljubio, nakon par metara bus se zaustavi na stanici, ja pogledam na desno, skužim jedan od 'naših' parkića u kojem smo prekinuli. Takva mjesta me doslovno ubijaju jel me podsjete na sve. I na dobro i na loše. A ne mogu ih izbjeći, nikako, jel je tu moj život i moram se nositi sa time, svaki dan tuda prolaziti. Još uvijek očekujem njegov sms, poziv. Još ga uvijek vidim u svojoj sobi, na mom kompu kako igra igrice, u mojoj kadi kako se tušira, u mom krevetu, kako spava, lijepo i spokojno, ne hrče, a ja ga gledam, pa ga podragam po kosi, pa nabacim smajl i sretna sam. Vidim ga u mojoj kuhinji, kako mi pomaže napravit papicu, pije iz moje šalice jutarnju kavu, koja je postala njegova šalica. Posvuda je oko mene. Previše smo vremena zajedno provodili i sad je gotovo u sekundi, završilo se u treptaju oka. A svuda je oko mene. Da mi je pobjeći od toga. A kako kad je to moj život, moj obiteljski dom? A najradije bi ga zapalila, da i sve te uspomene odu, nestanu u plamenu i dimu. Recite mi da je ovo samo san, ružna noćna mora i da ću se sad, uskoro probuditi i da će sve bit lijepo kao prije! Recite mi, molim vas, lažite mi i bit ću opet sretna pa makar i na sekundu.

PUNO JE BOLI U MOM SRCU...

Previše me boli da bi ja samo tako krenula dalje. Čuli smo se, sasvim slučajno, želiš na kavu sa mnom.
OK, znam da će za tebe to biti prijateljska kava, ali s moje strane neće. Ja te samo želim vidjeti, opet.
Imaš curu, novu curu. Dao si mi to doznanja. Krenuo si dalje, već si kilometrima daleko od nas, naše veze. A ja samo stojim na mjestu, nepomična, skamenjena. Stojim na mjestu sa ovom jakom, nepodnošljivom boli.
Kako si me tako brzo prebolio? Mjesec dana je prošlo, tek, niti toliko. To je jako malo vremena a ti već drugu nazivaš svojom curom, a do prije par dana to sam ti bila ja.
OK, krenuo si dalje. Možda sam i ja kriva za puno stvari jel sam bila bitch, ignorirala sam tvoje pozive i smo- ove. Sms- ove isprike i lijepih riječi. Ali pustiti sve tako brzo i krenuti dalje... sa novom...
Nisi mi čak dao ni malo vremena da se ohladim, da dođem k sebi od šoka koji si mi priredio, jel podsjetimo se, radi tebe je sve ovo i krenulo, ti si mene prvi povrijedio i sada ja patim a ti si kriv. Trebao si me shvatiti i dati mi još jednu šansu, zaslužila sam, nakon svega.
Učim, učim kako padati, ali ustati, više ne mogu, nemam snage bez tebe.
A nju... počinjem ju mrziti. Ni ne poznam curu i možda je dobra i najdivnija na svijetu ali da mi je samo minutu sa njom objasnila bi joj neke stvari. Ljude se ne iskorištava kad su ranjivi i nemoćni, nego im se pokuša pomoći. A ti draga moja očito nisi takva osoba, a kad dođe i mojih pet minuta, a znam da će doći, e onda... osjećam kako ju mrzim
A ne bi trebala jel se samo još gore osjećam i sa time škodim samo sebi. Sve to znam a opet si ne mogu pomoći.
Zar sam bila tako loša da si me preko noći zaboravio i krenuo sa drugom? A trudila sam se, možda i previše. Zar ju iskreno možeš pogledati u oči i reći joj da ti ja ništa ne značim, da si me preko noći prestao voljeti?
Čemu povjeravanje u onih par sms- ova koje smo izmjenili? Čemu govoriti meni da nisi dobro, da je na poslu loše, da je sa starcim koma i da ti nije bajno u životu ali i obavijesti me da imaš curu? Znam, pretpostavljala sam to... ali opet ne kužim te.
Čini mi se da je ona totalno drukčiji tip od mene, možda ti je sve to interesantno kao i na početku svake nove veze... ali sad sam jadna i bijesna i ne želim vam sreću, nadam se da ta veza neće potrajati i da češ onda shvatiti šta si izgubio i prokockao.
A imali smo nešto... ili sam samo ja mislila da imamo.