|
Koji se kurac događa?
Zašto više ne držim konce svoga života u rukama?
Prije je bilo sve tako jednostavno. Jesam se ja promijenila? Ili možda cijeli jebeni, usrani svijet? Kad smo prestali pazit jedni na druge?
Imam par neprocjenjivih ljudi oko sebe, volim ih, pomažu mi... ali zašto osjećem tu neku jebenu prazninu? Trebam pomoć, nečiju. Ali nažalost nitko mi ne može pomoći osim mene same. A to je tako teško. Svakakve stvari mi padaju na pamet. Jako loše stvari.
Osjećam da sam loše, i to jako loše. Nikad ovako nešto nisam osjećala i ne mogu se nositi više sa tim. Ima trnutaka kada bi najradije da me nema, da sva ta jebena bol jednostavno može nestati, u trenu. Sve bi odmah bilo bolje.
Svi vjeruju u nešto, u nekoga. Ja u ništa! Ništa me ne drži. Zašto tamo negdje nemam nekoga tko bi pazio na mene i čuvao me od svih ružnih stvari?
Nisam zavrijedila ove stvari u životu! Jebeno me boli.
Ljudi su pokvarena rasa. Tek sad vidim neke stvari. Svako gleda kako da spasi svoju usranu guzicu. Hej, papčino pa daj se okreni. Pogledaj oko sebe. Budi čovijek i napravi prvu jebenu dobru stvar u svom usranom, malom nevrijednom životu. Nećete? E pa ne morate. Ne moram ni ja. I šta ste dobili? Samo još jednu ogorčenu, tužnu, slomljenu osobu kojoj od ovog trenutka nije stalo do ničega i koja se neće više trudit da svima udovolji, bude uz nekoga...
Drugi iskorištavaju, e pa neka... od sada ću i ja. Izgleda da samo govna i uspijevaju i opstaju. E pa sad ćemo vidjeti. Ako netko drugi može, e pa što ne bi mogla i ja!
Znam da ću bit dobro. Oporavit ću se ja. Uvijek je tako. Ali da li ću bit ista? Ne vjerujem. Previše je boli i gorčine, vjerovatno i ljutnje i mržnje u meni da bi postala ona stara.
Poznajem sebe, jako dobro. Bolje od ikoga. Samo se bojim da ne napravim neko sranje u životu s kojim bi povrijedila i ovo par dobrih ljudi oko mene. Kako se trgnuti iz ove tame, samoće? Ništa ne pomaže. S čim se god okupiram, zaposlim, misli opet lete samo na jednu stranu.
Svi govore da će bit bolje. Ne želim to više slušat jel sad nije dobro i tko zna kad će opet bit dobro. Prevelika je tama oko mene da bi ja mogla vidjet ljepote života. Bit će dobro... da, a kad pitam se ja!? Ne danas, ne sutra, ni za sto dana. Bit će bolje, jednom. Ali mene čekaju i dalje neprospavane noći, tuga i bol, lažni osmjesi, odgovori ' dobro sam ' , na pitanja ' kako si ' ! A jebeno sam loše. Nitko mi više ne može reći ništa što već nisam čula i što sama ne znam.
Ne pomaže ni alkohol i druženje, samo malo ublaže ovu neopisivu bol, a nakon što dođem k sebi bol je još jača, još jače boli.
Da mi je sad otići negdje, samo spakirati torbe, otići i ne okretati se više za ničim. Lokacija – nepoznata, bilo gdje. Samo da nisam tu, na poznatim mjestima koja samo stvaraju još veću bol a nemoguće ih je zaobilaziti jel su sastavni dio mog života.
Scena iz mog života od prije par dana: vozim se u busu kroz vlastiti kvart i pogledam na lijevo i sjetim se da me je na tom mjestu prvi puta poljubio, nakon par metara bus se zaustavi na stanici, ja pogledam na desno, skužim jedan od 'naših' parkića u kojem smo prekinuli. Takva mjesta me doslovno ubijaju jel me podsjete na sve. I na dobro i na loše. A ne mogu ih izbjeći, nikako, jel je tu moj život i moram se nositi sa time, svaki dan tuda prolaziti. Još uvijek očekujem njegov sms, poziv. Još ga uvijek vidim u svojoj sobi, na mom kompu kako igra igrice, u mojoj kadi kako se tušira, u mom krevetu, kako spava, lijepo i spokojno, ne hrče, a ja ga gledam, pa ga podragam po kosi, pa nabacim smajl i sretna sam. Vidim ga u mojoj kuhinji, kako mi pomaže napravit papicu, pije iz moje šalice jutarnju kavu, koja je postala njegova šalica. Posvuda je oko mene. Previše smo vremena zajedno provodili i sad je gotovo u sekundi, završilo se u treptaju oka. A svuda je oko mene. Da mi je pobjeći od toga. A kako kad je to moj život, moj obiteljski dom? A najradije bi ga zapalila, da i sve te uspomene odu, nestanu u plamenu i dimu. Recite mi da je ovo samo san, ružna noćna mora i da ću se sad, uskoro probuditi i da će sve bit lijepo kao prije! Recite mi, molim vas, lažite mi i bit ću opet sretna pa makar i na sekundu.
PUNO JE BOLI U MOM SRCU...
Previše me boli da bi ja samo tako krenula dalje. Čuli smo se, sasvim slučajno, želiš na kavu sa mnom.
OK, znam da će za tebe to biti prijateljska kava, ali s moje strane neće. Ja te samo želim vidjeti, opet.
Imaš curu, novu curu. Dao si mi to doznanja. Krenuo si dalje, već si kilometrima daleko od nas, naše veze. A ja samo stojim na mjestu, nepomična, skamenjena. Stojim na mjestu sa ovom jakom, nepodnošljivom boli.
Kako si me tako brzo prebolio? Mjesec dana je prošlo, tek, niti toliko. To je jako malo vremena a ti već drugu nazivaš svojom curom, a do prije par dana to sam ti bila ja.
OK, krenuo si dalje. Možda sam i ja kriva za puno stvari jel sam bila bitch, ignorirala sam tvoje pozive i smo- ove. Sms- ove isprike i lijepih riječi. Ali pustiti sve tako brzo i krenuti dalje... sa novom...
Nisi mi čak dao ni malo vremena da se ohladim, da dođem k sebi od šoka koji si mi priredio, jel podsjetimo se, radi tebe je sve ovo i krenulo, ti si mene prvi povrijedio i sada ja patim a ti si kriv. Trebao si me shvatiti i dati mi još jednu šansu, zaslužila sam, nakon svega.
Učim, učim kako padati, ali ustati, više ne mogu, nemam snage bez tebe.
A nju... počinjem ju mrziti. Ni ne poznam curu i možda je dobra i najdivnija na svijetu ali da mi je samo minutu sa njom objasnila bi joj neke stvari. Ljude se ne iskorištava kad su ranjivi i nemoćni, nego im se pokuša pomoći. A ti draga moja očito nisi takva osoba, a kad dođe i mojih pet minuta, a znam da će doći, e onda... osjećam kako ju mrzim
A ne bi trebala jel se samo još gore osjećam i sa time škodim samo sebi. Sve to znam a opet si ne mogu pomoći.
Zar sam bila tako loša da si me preko noći zaboravio i krenuo sa drugom? A trudila sam se, možda i previše. Zar ju iskreno možeš pogledati u oči i reći joj da ti ja ništa ne značim, da si me preko noći prestao voljeti?
Čemu povjeravanje u onih par sms- ova koje smo izmjenili? Čemu govoriti meni da nisi dobro, da je na poslu loše, da je sa starcim koma i da ti nije bajno u životu ali i obavijesti me da imaš curu? Znam, pretpostavljala sam to... ali opet ne kužim te.
Čini mi se da je ona totalno drukčiji tip od mene, možda ti je sve to interesantno kao i na početku svake nove veze... ali sad sam jadna i bijesna i ne želim vam sreću, nadam se da ta veza neće potrajati i da češ onda shvatiti šta si izgubio i prokockao.
A imali smo nešto... ili sam samo ja mislila da imamo.
|