|
Da li ti uopće znaš za riječ oprosti? Zar ti je tako teško bilo reći samo jedno malo oprosti? Ja sam tebi rekla, ispričala se za stvari i za koje nisam trebala. A ti, ništa. A povrijedio si me. Zaslužila sam barem ispriku.
U tom trenutku to nisam mogla shvatiti. Branila sam te, opravdavala sam te pred svima, mojim prijateljima, pred zajedničkim prijateljima. Sad vidim da sam samu sebe zavaravala. Nisi zaslužio. Gdje si sad? Ha? Nema te. Nema te ni za neke prijatelje koji su ti pomogli u životu kad ti je to trebalo. Kužim da te nema za mene, ja sam sada samo « bivša «, ali hej, isključio si puno ljudi iz života. Zašto? Zato što su to i moji ljudi? Ja ih se neću odreći radi tebe, da tebi ostavim slobodan put, jel su ipak oni u mom životu malo duže od tebe, bili su tu puno prije tebe a i ostaju nakon tebe, a neću te više niti opravdavati pred njima. Znam da svaka priča ima svoje dvije strane, ali ja sam svoju uvijek pričala najiskrenije, bez trunke laži. A ti? Nemoj se okrenuti za 6 mjeseci i shvatiti da si ostao sam. Tada će bit prekasno. Ne za mene, za mene, za nas je već i sad prekasno. Ali isključio si neke divne i dobre ljude iz svoga života, ali to je samo tebi na štetu. Shvatit češ neke stvari kad - tad.
Sad gledam unazad, osvrćem se preko ramena premda to mrzim i pitam se da li je moguće da sam se cijelo ovo vrijeme zavaravala i da te nisam uspjela pročitati kako treba.
Ja znam da se srca mogu promijeniti, to je neizbježno i da onda svatko krene svojim putem. Ali zar toliko, zar se netko toliko promijeni u tako malo vremena? !
Zar me mrziš? Zašto? Nemaš razloga. Ja sam bila i više nego fer prema tebi. Ali ne više, svatko ima granice, ja sam ih u slučaju sa tobom pomaknula, i to puno. Nitko drugi ne bi radio neke stvari koje sam ja za tebe radila. Ali to je valjda ljubav. No, krasno. Šta ljubav napravi od mene. Ni sama nisam znala neke stvari o sebi do sada, koje po prvi puta otkrivam i nakon tebe, i nakon što si otišao iz moga života. Neke od tih stavri me i plaše. Neke ću zauvijek zadržati za sebe i ponijeti ih u grob sa sobom.
Zar se sramiš, neugodno ti je? I treba ti biti. Neke stvari se ne rade. Jednom gestom, jednim glupim potezom koji si napravio srozao si se u mom srcu totalno. Pao si mi u očima. Nisi više onako velik kako si bio do prije samo par dana. Ne mrzim te ali počinjem shvaćati. Do sad je sve prolazilo, i opravdavanja i laži i kukanja meni dok je ona pored tebe, ali ovo zadnje, ne znam zašto, nije ni tako veliko kao neke stvari koje si prije rekao, ali otvorilo mi je oči. Samo se sad pitam da li je moguće da si tako mali bio i dok sam ja bila zaljubljena u tebe, dok sam te voljela beskrajno?
Ali na neki čudan način si mi pomogao sa tim svojim glupim potezom. Odskočila sam deset stepenica, sad jasnije vidim. Tko zna koliko bi mi još trebalo da se uspnem po tim istim deset stepenica da nisi tako postupio. Zato sam ti zahvalna, ali zbilja zahvalna. Kužim, sjedaju stavri na svoje mjesto.
Kad se pogledam u zrcalo ne mrzim ono što vidim, vidim neku drugu osobu, stariju osobu, osobu koja se je promijenila u kratkom vremenu radi tebe, radi života, ali osobu koja će nastaviti loviti svoje snove, osobu koja se neće predati nego nastaviti dalje jel je premlada da bi sada odustala. Čekaju me neke nove stvari, nove ljubavi, nova poznanstva, nova mjesta...
Osjećam se jako dobro. Ne, ne zavaravam samu sebe ni ljude oko sebe. Osjećam se predobro i samo me je strah do kad će to trajati. Da nije prolazno. Jel se uvjeravam da je premalo vremena prošlo a da bi se ja osjaćala ovako dobro. Ali neka… samo neka traje.
Imala sam predivan dan sa osobom koja mi jako puno znači u životu, pomogla mi je oko nekih stavri. I oči su mi se širom otvorile. Sad shvaćam, ne do kraja, ali shvaćam.
A tebi draga moja, hvala ti što me voliš, što si bila i moje uši i moje oči dok nisam dobro vidjela, dok sam škiljeći, pa čak i zatvorenih oči prolazila kroz ovaj ružni dio svoga života.
Pokupila si me dok sam pala dole, pomogla mi da se ustanem, ne dozvolila da se utopim u svemu ovome, moru ružnih događanja.
A sada opet zaključavam svoja vrata, vrata koja me vode u vanjski svijet, sve stvari ostaju vani, u ovoj lijepoj zagrebačkoj noći, ostajem opet sama sa svojim mislima… kasno je… dolazi najgori dio moga dana, točnije noći kada se opet suočavam sama sa sobom. Znam da još neću moći zaspati i još jednom ću ostati sa mislima, ali i neispunjenim snovima.
A vama koji me volite hvala još jednom.
Do nekog skorog čitanja.
|