Kažu da nema te nesreće koju živ čovijek ne bi mogao izdržati. Rekla mi je jedna prijateljica na kavi neki dan sljedeće: " Bog ti nikad ne da više nego što možeš izdržati! " Ja sam joj se samo lijepo nasmijala i rekla: " da draga, možda, a šta kad ne vjeruješ u Boga, sudbinu... kad si sam i vjeruješ samo u ono što vidiš? " Samo je slegnula ramenima.
Istina je da ne vjerujem, ali ipak se trudim biti dobra osoba, čovijek, trudim se raditi ispravne stvari, ne nanosim zlo ljudima, barem ne svjesno. Jednom mi je netko rekao " ti nisi čovijek ", ja sam se samo nasmijala na tu glupost, odlično ga pobila u naumu da on mene sad sjebe, striček veliki vjernik, ostavila ga sa mojim roditeljima da se prežderava u mom dvorištu, u mojoj kući na moru, pije moje vino, jede moju hranu i kasnije vegetira jel se ne može pomaknuti koliko je toga natrpao u sebe. Neka je, boli me briga, moji će uvijek dati kad imaju, ali hej, pola sata prije je meni trubio da treba dijeliti gladnima. A on, tako veliki vjernik, pojeo je valjda za petero ljudi, ima on novaca. Pa udijeli frajeru siromasima, onima kojima je to potrebno, ne dijeli glupe savjete kako da drugi žive nego živi svoj život. Zašto je on meni to rekao? Jel ne vjerujem u Boga? Znam toliko ljudi koji odlaze u crkve samo da budu viđeni, nije im stalo do nikoga doli do njih samih. Namjerno ili nenamjerno povrijede druge ljude u treptaju oka da se poslije ne bi niti okrenuli, ispričali. Da ih bar savjest peče poslije, ali ni to. Ma takvi valjda niti nemaju savjest, ne znaju niti što je to. Da, možda će mi netko opet reći ti nisi čovijek, gdje pripadaš i sl. sranja, ali puca mi kurac više za tuđa mišljenja, živim što bolje umijem i znam, ne nanosim zlo drugima a vjerujem da sam i bolja osoba od nekih pojedinaca koji su kvazi vjernici i Bog im je na prvom mjestu, svake nedjelje su u prvom redu u crkvi a već iste te nedjelje maltretiraju doma i ženu i djecu.
Sve su to maske. Samo što ja svoju polako skidam a ljudima se to ne sviđa. Bolje je kad je sve lijepo i šareno, ali nije. Ljudi ne žele čuti istinu, draže im je živjeti u nekoj iluziji, laži. A ja neću više stvarati neke ružičaste svijetove. Moje ružičaste naočale završie su na dnu kante za smeće, put Jakuševca. Ja nikad nisam bila takva. Nisam nešto pokušavala uljepšati ako nije lijepo, nikad i nikome. Uvijek sam tražila istinu, koliko god bolna i koliko god okrutna bila. Tako funkcioniram. Dalje mogu ići samo ako znam na čemu sam i ako znam istinu.
Tko će meni govoriti kako da ja živim svoj život? Tko? Tko ima to pravo? Nitko nije tu da bi drugom govorio kako da živi život, bolje bi bilo da se pobrine za svoj.
Jel više ništa nije kao prije, malo je dobrih ljudi... okrenite se i to ćete i vidjeti. Živimo u svijetu slomljenih domova, srca i snova. Svi nešto pokušavaju sakriti.
Trenutno nemam ništa za što bi se primila, stojim na rubu a kad mi se svijet unese u facu samo se okrenem, nasmijem, krenem dalje... a nisam bila takva.
Tko sam ja? Ne znam odgovor na to pitanje. Samo znam da nisam ista uplašena djevojčica slomljena srca od neki dan. Želim živjeti, preživjet ću sve, želim da me netko voli. Ne želim misliti da je moja ljubav bila uzalud i da je bila laž. Više neću plakati i vrištati, ali imam toliko toga još u sebi... za izbaciti... jel me truje... a onda... želim voljeti nekoga više i čišće nego Njega, želim se zaljubiti a prije svega želim biti voljena.
Bol osjećam još uvijek premda i samoj sebi govorim da je nestala... ali nije, samo je manja.
Dolazi neko novo vrijeme za mene. Više ništa nije isto, ja nisam ista, gomilaju se novi problemi a ni stari nisu riješeni do kraja. Dolazi i sutra, novi dan, modrice i bol će još uvijek biti tu, ali manje, jel svakim je danom sve lakše. Usudit ću se biti taj netko koji sam uvijek željela biti. Osloboditi se laži i krenuti... usuditi se. Jel tešo je svake noći umirati i plakati za nekim a drugo se jutro buditi i ponovno rađati da bi sve to opet ponovila. Zato sad kažem stop za neke stavri, neke će malo teže nestati ali nestat će. Bit će još boli, riječi posvećenih Njemu... ali bol će biti manja a gorčine neće biti. Ali bit ću ok, jel sve je moguće, ništa nije crno ili bijelo.
I guess there'll be no happy endings
When „ once upon“ is doing time
There's a different kind of meaning now
To livin on a prayer
Some don't seem to notice
And the rest don't seem to care...
Ostaješ jučerašnja uspomena, lijepa, još jedna stranica moje povijesti...
A sada, sada bi se prodala za nadu i snove...
A jedna mala prljava tajna... i dalje ostaje sa mnom...
A ja, bit ću žena kakava želim biti...
Još uvijek je jutro kada idem spavati a podne kada se budim...
A kad se samo sjetim da sam ti svoje srce, ljubav i nadu te snove i tajne servirala na srebrnom pladnju...
A sada osmijeh još uvijek teško dolazi na lice... radi tebe...
Nema više ljubavi... ali nema niti mržnje...
Post je objavljen 28.11.2006. u 16:20 sati.