Bila sam hrabra i krenula. Napokon sam se odvažila. Prošla sam kroz parkić u kojem smo prekinuli. Ovo žuto – smeđe opalo i uvelo lišće šuštalo je pod mojim čizmama i još je svemu tome dalo na nekoj simbolici, nekom čudnom značenju. Radi šuškanja lišća još mi je bilo i teže. Hodala sam normalno, kad sam se približila do tog mjesta osjetila sam kako zastajem. Nisam se zustavila, ali sam lagano hodala, gotovo neprimjetno se kretala. Oči su mi se napunile suzama. Zatim sam brzo krenula prema doma, svojoj sobi, sobi punoj lijepih i malo manje lijepih uspomena.
Ali uspjela sam. Napravila sam nešto što me jako boli. Još dugo neću tuda moći prolaziti a da ništa ne osjećam. Ta mjesta... baš me boli.
Srećem ljude na ulici. Meni nebitne ljude. Poznanike, susjede, ljude koje znam samo iz viđenja. Svi od reda komentiraju kako lijepo izgledam, da zračim... zašto pitam se ja? Kad bi vi samo znali kako je meni teško. Svi me pitaju kako sam, a ja nabacim najveći osmijeh na svoje okruglo lice, osmijeh od uha do uha i kažem, dobro sam. Na to mi je jedna poznanica iz osnovne škole odvratila:" blago tebi, ti si uvijek dobro ". Malo šminke pomaže. Puder sakrije tragove neprospavanih noći na mome licu, pa i oči lijepo izgledaju uz malu pomoć, kao da nikada nisu suzu isplakale... ali kad ja navečer skinem tu masku sa lica vidim ono što tokom cijeloga dana i osjećam, da nisam dobro. Ali ljude je lako zavarati sa nekim prividom. Tako je i bolje. Još da postoji nešto što bi moglo pomoći mojoj ranjenoj duši, mom srcu, bilo bi lijepo. Ali nažalost to je nemoguće. Samo će vrijeme pomoći, puno vremena će proći kad ću ja iskreno odgovoriti: "da svijete, dobro sam, super sam i život je opet lijep i isplati ga se živjeti " ! Ali ne još.
Post je objavljen 02.11.2006. u 23:01 sati.