Smrt vatrogasaca

Pokušavam naći lijepu sliku vatre - ne postoji lijepa slika vatre, barem meni, nikad je nisam voljela.
Jutros, ne mogu disat od tuge, srce mi se stislo...šest momaka, šest hrabrih ljudi, nestalo na Kornatima, u vatri, dok su gasili TRAVU!!!
Od sinoć ne mogu govori, ne mogu na ništa drugo mislit nego na majke, očeve, djedove, bake, sinove, kćeri i jadne žene ... sve one koji su noćas, kao i ja stali ispred TV nadajući se da će doznat nešto više...
A šta su doznali...da je nekim glupavim novinarima, kojima je senzacija i zloća pojela pamet jedino važno da otkriju ko je kriv, tko je zakazao, tko je jednu riječ krivu rekao...
Zanima me je li ona gospođa ili gospođica (kojoj nemam namjeru pamtit ime, a ni spominjat ga) sa Nove TV, koja izvještava iz Splita i jednog trenutka bila svjesna da je ona razlog zbog koje nema pravu informaciju...pa stala je ispred splitske bolnice...ljudi su odvezeni u zadarsku, koja je bliža Kornatima (?!)...Bez trunke sućuti, bez trunke pameti, ljudskosti... di smo mi otišli?
Što su novinari htjeli da im se kaže, imena, točan broj..da neka supruga sa Tv dozna da joj se muž neće vratit...pa valjda makar u tome postoji neki red, postoji neki način...
Na žalost, ja ću ubrzo doznat tko su poginuli, osvanut će osmrtnice na stablima ispred Jadranske, plave i crne, s imenima ožalošćenih, a ja ću se rasplakat za svako, poznato i nepoznato...
Molim Boga da nikog ne znam, a šta imam od toga...
Pomažu li moje molitve sada, možda sam se za vatrogasce trebala molit prije...

Zašto djeca nose naše srce sa sobom?

Najstariji sin, poznat po imenu L..., s osobinama neuhvatljivog, neumornog, tvrdoglavog i pretjerano osjetljivog razmaženca odlučio (ničim izazvan, bar ja tako mislim) zadnji tjedan praznika provesti kod bake na obližnjem brdu udaljenom 500 m zračne linije od svog doma.
Nikad mu do sada to nije palo na pamet. Otišao je, jednom, k njoj u Zagreb u isto vrijeme kad mu je tamo bio i tajo, kojeg je svako popodne uporno nazivao da idu negdje zajedno. Tajo je tada u miru prespavao nekoliko crtića u Cinestaru u malo se zaokruglio od papice u Mc Donaldsa, ali Mala Dosada je bio vrlo zadovoljan.
Sada je sasvim druga priča.
Otišao preksinoć, nazvao pred spavanje, ponio jednu presvlaku i visoke tene i nazvao tek sinoć oko devet, da me obavijesti da ostaje još dan dva.
I sad bi normalan čovjek mislio da ću se napokon od njega odmoriti, ali...naravno da slijedi ALI...
Pusto mi je bez njega. nitko me ne gnjavi. Ne pravim stalno nešto za jesti (ovo drugo dvoje zadovoljavaju se uobičajenih pet obroka dnevno) ne vičem, ne trčim oko stola, ne vraćam se tisuću puta dati poljubac pred spavanje, ne obećavam da neću zaspati prije njega i da ću ga čuvati...ne vičem s balkona "spremi biciklu, pronađi sve lopte..."
Rekli bi neki odmor....a ne TEŠKA DOSADA....

Hoću da mi vrate mog L. ODMAH!


update, 20.42:

Vratio se, eno skaču sve troje po mom krevetu, da vičem ili ne?

Što tvori sreću?

Sigurna sam da o ovoj temi pišem po drugi put.

Nedavno sam pisala o tome da sam se opet vratila kazalištu, a pisala sam i kako mi je malo frka u novčaniku zbog početka školske godine. Kakve veze to ima jedno s drugim? Nikakve. Ali, događa se istovremeno...
I zanimljivo mi je kako radost kazališta pobija sve drugo.

Imamo probe ponedjeljkom u 7. Počeli smo prije tri tjedna i redatelj je u uvodu rekao da se nalazimo neobavezno, bez presinga, bez neke čvrste odluke da predstava izađe na vidjelo. Mi ćemo se spremati, a ako se ukaže prilika da ispunimo pozornicu našeg prelijepog teatra, mi smo spremni.
I tako, počeli smo se nalaziti i tekst koji smo čitali nekako je oživio i postao potpuno stvaran. Vezuje nas i tjera da idemo dalje...da radimo...

A tako je divno naći se tamo...šest ljudi među kojima se stvorila kemija... divimo se jedni drugima, smijemo se scenskim gegovima i zavrzlamama, potiho pustimo koju suzu, jer tekst je nevjerovatno emotivan i sve što se tamo događa, u prostoriji za čitače probe kao da se spustilo iz nekog drugog svijeta.

Na licima kolega, glumaca (amatera, profesionalaca i poluprofesionalaca) vidim da je vanjski svijet prestao postojat... i to što nas je život više izmučio i obilježio, to se lakše uživljavamo, radujemo se i tugujemo.

Sve emocije su poželjne, neophodne, ne treba ih skrivati, baš suprotno, treba ih potpuno pokazati, uobličiti, pa tek onda "odigrati"...
Sat vremena u kojem se ja osjećam SJAJNO.

Pokušavam sama sebi rastumačit sliku koju sam ovdje stavila i koja me natjerala da ovo napišem...
Na slici se čini da novac čini sreću i nadilazi pisanu riječ, ali u mom svijetu, onom unutarnjem koji je ponovo oživio, jedna mala točkica, kao ona kovanica na slici je samo toliko prostora koliko tamo ima...ljubav i riječ imaju puno više mjesta...i ako netko napiše da se kovanica nalazi u sredini...istina, ali pogledajte koliko prostora ima oko nje...

Odbrojavanje...

Ne ide mi se u školuuuu!!!!

Ove godine opet krećem u prvi, a po drugi put u životu idem u peti. To me nije veselilo ni prvi put.
Kad sam prvi put drugi put išla u prvi osjećala sam ono blago uzbuđenje i ponos, sada već manje...žao mi je zbog tog dječačića koji je na svijet došao nezgodno drugi...znam da je zaslužio moje blago uzbuđenje pa ću ga odraditi primjereno njegovim željama...
Tu je još jedna problem...na takvim događanjima ja se raznježim pa mi to postane dodatni stres...

Kad sam prvi put išla drugi put u prvi razred vodila sam sa sobom, hiperaktivno dijete...umirala sam od straha hoće li sjediti, hoće li slušati...
sada kada idem opet u prvi razred (treći put), vodim šutljivo i zatvoreno dijete i umirem od straha hoće li se uopće pomaknuti s mjesta...
(najlakše mi je bilo "voditi" sebe)...

Izračunala sam na informacije u školu moram ići još punih šesnaest godina...
u kontinuitetu..do svoje 52 godine...

U peti razred krećem sa disleksijom..već sam spremna učiti ponovo povijest i zemljopis...to je dobro...sad učim ovu "novu"...

U 53 godini se prijavljujem na Miljunaša osvajam 1 000 000 (ko zna koja će tada biti valuta)...dio ostavljam djeci i odlazim...na... (ne mogu to dosanjati, ne ide mi danas)..

Izračunala sam još nešto... samo za tenisice 03.09. potrošit ću oko 1200 kn... (po dva para svakome, prosječno uzeta cijena 300 kn)...

Padam u depresiju..da znate...zato ...a šta da vam kažem---

Djeca rastu

Postoje razni znakovi koji vam govore da je vaša mala beba polako prestala to biti. Iako vam srce to ne želi priznati i u vašim očima još uvijek ta mala bića potpuno izgledaju bebasto, dogode se neke stvari koje vam govore, ali vi se pravite blesavi.
Npr. primjećujete da ćešće izlazite i da bake namaju ništa protiv da čuvaju to malo stvorenje, ili, zovu vas susjede da krenete na fitness, ili "beba" sama ode na donji kat kod bake, ali vi još uvijek tepate.
I onda pojavi se nepobitni dokaz. Još prekjučer me malena zvala kad se probudi, nepogrješiv znak da raste bio je što je točno znala koga će zvati kad se probudi. Ujutro bi zvala baku, a poslije popodnevnog spavanja mene, mamu, (blago meni), ali jučer, vrata su se od sobe otvorila i ona je došla k nama u dnevni boravak, sama...dohvatila je kvaku...
Još da udari glavom u otvorenu škuru na balkonu...i eto

Ovo pak, ne pišem iz ljubavi prema blog.hr, ovo pišem iz ljubavi prema životu. Preživjeti život, čini se jednostavno, a u stvari je čista mudrolija. Kako kategorizirati život, kako ga ocjeniti brojem zvjezdica, kako procjeniti je li dobar ili loš. Brojem sretnih sati? Brojem onih nesretnih? Godinama kad su se lučili dobri hormoni, godinama kada su se lučili oni krivi za pubertet ili menopauzu? Da li ga mjerimo rezultatima kad smo se za sebe izborili, ili onim mirnim danima kad smo sve svoje dane puštali niz vjetar? Je li uspješan život onaj koji u očima drugog izgleda poželjno, ili je to onaj koji uspjevamo živjeti bez većih napora?
Je li život dobar kada iz dana u dan izlazimo nepromjenjeni ili baš suprotno, kad nas dan promjeni do temelja?
Nema rješenja, ako ga netko zna nek mi odgovori.
Ja ga ne znam. Ponekad mi se čini da imam rješenje u rukama, a onda mi izmakne, isklizne, iscuri....


I jedan mali dodatak, za moju prijateljicu

dA Blog pRoRadi

Ovaj post pišem blog.hr za ljubav, da prorade komentar...još bih se zadržala na onom prošlom...

Vraćam se tu...

Priznajem. Ušutila sam se. Stvari se vraćaju na svoje mjesto. One u glavi (te su najgore). One koje su se pomakle davno, prije desetak godina i više.
Tada, prije desetak godina, uspavala sam jedan dio sebe. Prekrila ga zaštitnim najlonom i pomakla u meni skriveni kutak. Onda ga je prekrila prašina. Ona fina, gusta. I taman kad sam pomislila da se počeo raspadati i pretvarati u ništavilo (bolje rečeno kad sam uopće prestala o njemu misliti), oživio je, probudio se.
Valjda je čekao da postanem spremna, da ojačam, da prebolim i zaliječim.

I evo me opet. Na starim mjestima. tamo gdje prostorije imaju težak miris umjetničke nervoze, duhana, ustajalog zraka, gdje slike na zidovima pričaju moju mladost, gdje miris kokica kroz širom otvorene prozore nosi miris davnih ljeta.
I sretna sam. Presretna. Što sam ozdravila. Što hodam podignute glave. Što se smijem od srca. Što radim ono što volim. Što to dobro radim.

Ima mjesta gdje se lijepo vratiti.



Bog je dobar prema meni.

Od važnih stvari u životu ne treba odustati, ako trenutno i nisu baš najbolje složene, ono važno, naći će put da nam se opet vrati.
Kad sam imala dvadeset činilo se da je sve konačno i da se nikad neće vratiti. Ne žuri djevojčice luda, kaže pjesnik...i točno tako, što je deset godina u mom životu, tek period, mali, ali važni kojeg su ispunile neke druge stvari, za to vrijeme važnije od svega.
Važno da se dobro posložilo.





O čemu su zapravo radi pričat ću vam, kad zahladi.

BEZ LJUBAVI

Znate ono kad kažemo da samo nešto "malo" nedostaje:


Dužnost bez ljubavi rađa mrzvoljnost

Odgovornost bez ljubavi rađa bezobzirnošću

Pravednost bez ljubavi rađa okrutnošću

Odgoj bez ljubavi rađa protivljenjem

Mudrost bez ljubavi rađa lukavošću

Ljubaznost bez ljubavi rađa licemjerjem

Red bez ljubavi rađa sitničavošću

Iskustvo bez ljubavi rađa napuhanošću

Moć bez ljubavi rađa nasiljem

Poštenje bez ljubavi rađa ohološću

Vjera bez ljubavi rađa fanatizmom


Život bez ljubavi jest besmislen.

Najteža lekcija

Živim u malom primorskom gradu. Iz obitelji sam koju svi poznaju. Cijelo djetinjstvo to mi je otvaralo mnoga vrata. Sjećam se da sam imala osjećaj da me cijeli grad čuva, da nigdje nisam mogla otići, a da me netko ne zna. Svugdje sam bila mala tatina, didna, mamina, bakina. Jedinica i miljenica i to mi je bilo normalno stanje stvari. Imalo je to prednosti i mana. Mana je naravno što sam uvijek trebala paziti što radim i kako se ponašam, pa čak i u buntovnoj fazi bila sam oprezna. Malo dijete ne vidi koliko takvo osjećanje poznavanja sa cijelim gradom ništa ne znači, činilo se sve u redu. Dok su moji bili živi nisam ništa primjećivala. Onda je tata umro, pa baka, pa dida. Stricu i njegovim kćerima bilo je jedino važno da mi uzmu djedov stan i da strogo paze da me ne dopadne ni najmanji dio. To je bila cijena miljeništva.
Nekako mi je omrzlo moje prezime i ono što ono predstavlja. Ljudi lako promjene "bandiru" ovisno što im odgovara. Čak i tatini pravi prijatelji nisu više mislili o meni, ni o meni vodili računa. Bilo je teško ostati potpuno sam. Bilo je najlakše nestati. Ušutila sam se i predala onome koji me dobro pozna i koji me ne pita čija sam.
Rado sam promjenila prezime i prestala biti svačija. S ponosom sam postala muževa i dječija. Daleko od očiju "dobronamjernog" grada potpuno sam se oporavila.
Danas sam se spustila do njega. Moja dječica i ja. Kako je prekrasno biti slobodan, od ljudi, od pogleda, od odobravanja i podsmjehivanja. Divno je uza se voditi ono čime sam se svih ovih godina bavila, daleko od publike i daleko od svijeta.


Ovaj post sam davno napisala, ali sam ga spremila i nisam ga htjela objavit... sad ga objavljujem kao odgovor dragoj ženi.

Što se danas kuha?

Posežete li kadikad za gotovim jelima?
Ja još nisam počela, ali izluđuje me svakodnevno smišljanje šta bi mogla danas kuhati.
Ubijem se od mozganja...a sve se u stvari priprema isto...luk, mrkvica, ljeti paprika, zdinsta se , skuha, ukuha, popeče...
I jedan dan odlučim da mi se ne da kuhati (danas, ako vas baš zanima). Ispržim krumpriće i skuham hrenovke...a djeca viknu JUUUUPIIIII!!!!