Marketing
Zašto djeca nose naše srce sa sobom?
Najstariji sin, poznat po imenu L..., s osobinama neuhvatljivog, neumornog, tvrdoglavog i pretjerano osjetljivog razmaženca odlučio (ničim izazvan, bar ja tako mislim) zadnji tjedan praznika provesti kod bake na obližnjem brdu udaljenom 500 m zračne linije od svog doma.
Nikad mu do sada to nije palo na pamet. Otišao je, jednom, k njoj u Zagreb u isto vrijeme kad mu je tamo bio i tajo, kojeg je svako popodne uporno nazivao da idu negdje zajedno. Tajo je tada u miru prespavao nekoliko crtića u Cinestaru u malo se zaokruglio od papice u Mc Donaldsa, ali Mala Dosada je bio vrlo zadovoljan.
Sada je sasvim druga priča.
Otišao preksinoć, nazvao pred spavanje, ponio jednu presvlaku i visoke tene i nazvao tek sinoć oko devet, da me obavijesti da ostaje još dan dva.
I sad bi normalan čovjek mislio da ću se napokon od njega odmoriti, ali...naravno da slijedi ALI...
Pusto mi je bez njega. nitko me ne gnjavi. Ne pravim stalno nešto za jesti (ovo drugo dvoje zadovoljavaju se uobičajenih pet obroka dnevno) ne vičem, ne trčim oko stola, ne vraćam se tisuću puta dati poljubac pred spavanje, ne obećavam da neću zaspati prije njega i da ću ga čuvati...ne vičem s balkona "spremi biciklu, pronađi sve lopte..."
Rekli bi neki odmor....a ne TEŠKA DOSADA....
Hoću da mi vrate mog L. ODMAH!
update, 20.42:
Vratio se, eno skaču sve troje po mom krevetu, da vičem ili ne?
Post je objavljen 30.08.2007. u 08:14 sati.