Što tvori sreću?

Sigurna sam da o ovoj temi pišem po drugi put.

Nedavno sam pisala o tome da sam se opet vratila kazalištu, a pisala sam i kako mi je malo frka u novčaniku zbog početka školske godine. Kakve veze to ima jedno s drugim? Nikakve. Ali, događa se istovremeno...
I zanimljivo mi je kako radost kazališta pobija sve drugo.

Imamo probe ponedjeljkom u 7. Počeli smo prije tri tjedna i redatelj je u uvodu rekao da se nalazimo neobavezno, bez presinga, bez neke čvrste odluke da predstava izađe na vidjelo. Mi ćemo se spremati, a ako se ukaže prilika da ispunimo pozornicu našeg prelijepog teatra, mi smo spremni.
I tako, počeli smo se nalaziti i tekst koji smo čitali nekako je oživio i postao potpuno stvaran. Vezuje nas i tjera da idemo dalje...da radimo...

A tako je divno naći se tamo...šest ljudi među kojima se stvorila kemija... divimo se jedni drugima, smijemo se scenskim gegovima i zavrzlamama, potiho pustimo koju suzu, jer tekst je nevjerovatno emotivan i sve što se tamo događa, u prostoriji za čitače probe kao da se spustilo iz nekog drugog svijeta.

Na licima kolega, glumaca (amatera, profesionalaca i poluprofesionalaca) vidim da je vanjski svijet prestao postojat... i to što nas je život više izmučio i obilježio, to se lakše uživljavamo, radujemo se i tugujemo.

Sve emocije su poželjne, neophodne, ne treba ih skrivati, baš suprotno, treba ih potpuno pokazati, uobličiti, pa tek onda "odigrati"...
Sat vremena u kojem se ja osjećam SJAJNO.

Pokušavam sama sebi rastumačit sliku koju sam ovdje stavila i koja me natjerala da ovo napišem...
Na slici se čini da novac čini sreću i nadilazi pisanu riječ, ali u mom svijetu, onom unutarnjem koji je ponovo oživio, jedna mala točkica, kao ona kovanica na slici je samo toliko prostora koliko tamo ima...ljubav i riječ imaju puno više mjesta...i ako netko napiše da se kovanica nalazi u sredini...istina, ali pogledajte koliko prostora ima oko nje...