Sonjin glas...
slika: digital artist
Sonjin glas je poput zvona
ili bolje poput zvonjave zvona
čist i silan
da je svaka riječ od vremena mana
pa se prepoznaje samo
misao ta smjela
i da se znade da su gnijezda njena
orlova crna gora cijela
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
TAMO GDJE MI JE SRCE
slika: digital artist
ići mi je tamo
gdje mi je srce
ne bih li ugledao
male vile u noći
kao nebeske lampe
bijele u samoći
ići mi je tamo
gdje mi je srce
da bih dotako zvijezde
svijetle kao luči
i u dubini tvojih grudi
otkrio skrivene sjete
spomen tvojoj duši
i na kraju toga puta
umoran i tužan
ja ću stati skrhan
istinom oštrom kao kosa
što je žnjela
duše nježne kao rosa
i iz moga meka srca
poteći će čista vrela krvca
Pjesma je iz moje 35. knjige "NEBO MAKOVIMA OBASUTO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic35.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-016-0 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
ZABORAV
slika: digital artist
Sve će to proći,
jer će jesenje zime nadoći
i sa prvim snjegovima
moja bol bit će zaboravljena,
a od Majke Zemlje
i Oca Vremena
smrtni bogovi stvoriše bega,
koji učaše, da vrijeme vladara prvog
smijeni vrijeme i kao luč postavi
zaborav naš kao mjesečeve mijene,
da po njima mjerimo sve
ono što je lijepo i ružno
i ono što nam se pričinja
kao životno nužno,
a prema toj životnoj nužnosti
ostat će mi samo prsten tvoj zlatni
kao uspomena
na jedan kratak sanak slatki.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66384
“UNIVERZUM” ILJAZA BAJRAMA
Zahvaljujući trudu hrvatske pjesnikinje Sandre Vulin do mene je stigla knjiga koja ima naslov “Univerzum” romskog pisca Iljaza Bajrama pisana na makedonskom jeziku i tu je riječ o razvoju kozmoloških i fizikalnih ideja zadnjih sto godina koji je obilježen markantnom pojavom Einsteina i njegovih sljedbenika, a koje je autor predstavio u jednom neobično lijepom djelu posvećenom mladim ljudima i studentima prirodnih znanosti. Međutim, postoji još jedna osobenost ovog djela, a ta je da je nastala kao Prva kozmologija ovakve vrste od romskog pisca. Malo je čudno, da se ona pojavljuje u novije vrijeme budući da kozmološka problematika određuje u dobroj mjeri svakodnevni život suvremenih Roma kao što su takve teme domaće u svakodnevnom saobraćanju i tvore fundament kulturnog života ovog naroda i tu vidimo izuzetnu vrijednost ovog djela, jer upućuje na nužnost izobrazbe i općenito obrazovanja mlade romske generacije u državnim maticama u kojima nemaju svi iste šanse i gdje mnogi mladi Romi još uvijek žive na rubu egzistencijalnog opstanka.
Ova knjiga svakako predstavlja jedno vrijedno svjedočanstvo koliko je živa kozmološka tematika među suvremenim romskim narodom i koliko treba truda i napora, da se tokovi tradicionalne kulture uklope u široko polje suvremene znanosti i tehnologije.
Pored tradicionalnih pitanja fizike, autor je posebnu pažnju usmjerio prema suvremenim teorijama poznatim kao “string teorijama” i prema tzv. M teoriji i ta raspravljanja čine zaključna poglavlja ove knjige.
Osnovna ideja je ta, da su različite osnovne čestice u našem uobičajenom pogledu na strukturu materije samo različite manifestacije jednoa osnovnog objekta, a to je struna ili string.
Jako male strune veličine su 10 na -35 metara i proton je na primjer 100 milijardi milijaradi puta veći. Tako na primjer zamišljamo točku koja ne može raditi ništa, osim kretanja, a bez unutrašnje je strukture. Međutim, pod ekstremno snažnim mikroskopom mogli bismo i elektron i ostale čestice shvatiti petljama struna, a osobina strune je da pored kretanja može još i oscilirati na različite načine pa s obzirom na način na koji struna oscilira, mi vidimo ili elektrone ili fotone ili kvarkove ili gravitone.
Vibrirajući na različitim frekvencijama struna tvori i četiri osnovne sile, a to su elektomagnetska, gravitaciona, jaka nuklearna sila i slaba nuklearna sila. Također, ova teorija struna govori, da kozmos nema tri prostorne dimenzije i četvrtu vrijeme, već najmanje desetak prostorno-vremenskih dimenzija, a supersitne strune obitavaju u prostorima od 10 do 11 dimenzija. Ova se teorija koja uzima u obzir 11 dimenzionalni kozmos zove još i M-teorija.
Mnogi suvremeni fizičari, a među njima u Stephen Hawking vjerovali su, da teorija struna predstavlja jedan jako važan korak naprijed u našem shvaćanju fundamentalnog opisa prirode, jer na neki način sintetizira kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti kao i suvremenu termodinamiku. Zato nije čudno, da je Stephen Hawking na primjer držao M-teoriju “…jednim kandidatom za čitavu teoriju kozmosa”. Međutim, bilo je i onih teoretičara koji su kritizirali ovu teoriju, jer ne omogućuje nova eksperimentalna predviđanja pa su odatle zaključili svoja stajališta tezom o “neuspjehu teorije svega”.
Sve su ove teme, naravno, tema razmišljanja ovog romskog autora potkrepljene brojnim ilustracijama, a bez suvišnih formula koje samo opterećuju ovo teoretsko gradivo i što na kraju reći, nego da je gospodin Bajram uspio sačinti jedno vrijedno znanstveno i kozmološko djelo i da je nama, njegovim suvremenicima i mlađim naraštajima, ostavio u amanet jednu teoriju koja po dubini I sveobuhvatnosti predmeta predstavlja uzor kojeg pamtimo pored ostalog i po otvorenosti i plemenitosti svoje poruke.
Riječ-dvije o Rogeru Scrutonu
slika: internet
Evo, baš čitam u novinama, da je nedavno u Londonu u 75 godini života preminuo Roger Scruton, poznati britanski filozof i pisac i jedan od najuticajnijih konzervativnih mislilaca. Dobio je plemićku titulu “Sir” za svoje doprinose britanskoj kulturi, ali je bio dobitnik i jako velikih priznanja Češke i Mađarske. Vjerojatno zato, jer je ’80.-tih godina prošlog stoljeća bio začetnik uspostave mreža tajnih sveučilišta u Istočnoj Europi pomažući disidentima, posebno Česima, u borbi protiv sovjetske censure, ali je bio marginaliziran i od britanske akademske publike nakon kritike antirasizma i to u Timesu zbog čega je doživio i blamažu na svom sveučilištu. Međutim, optuživan je i za antisemitizam pa je onda optuživan i za obnovu konzervativne ekologije, jer je smatrao kako pitanje zaštite okoliša pripada političkoj desnoj konzevativnoj obitelji.
Vlada Terese May povjerila mu je predsjedavanje komisijom zaduženoj za ljepotu u arhitekturi, ali je filozof nakon polemike oko islamofobije i miješanja Georgea Sorosa u unutarnje poslove Mađarske, optužen i otpušten sa te funkcije. Mogli bismo nekako reći, da je bio prilično angažiran politički pisac pa onda ne začuđuje ta njegova titula “Sir”. Dakle, on je konzervativac koji se brinuo oko duge konzervativne tradicije u Bitanaca koja je nastojala prilagoditi i korigirati učinke industrijske revolucije s onom liberalnom, demokratskom i tu je on izgleda puno toga rekao, manje ili više poznatog, a takav je slučaj i sa njegovom knjigom “Moderna filozofija” koja je objavljena i tiskana prvi put u Britaniji 1994. godine.
Ova knjiga je uglavnom dobro poznata australijskoj filozofskoj publici možda više, nego njegove političke rasprave o značenju konzervativizma. Zašto? Pa zato, jer je neodarvinistička pozicija suvremene britanske filozofije uglavnom svima dobro poznata. Tako je i kod Scrutona rečeno kako je načelo kooperacije, suradnje i solidarnosti u središtu konzervativne misli, a zajedničko dobro kao mir, sloboda, pravo, civilnost, zaštita vlasništva trebaju biti zaštićeni i očuvani. Individualizam opet se temelji na egoizmu i narcizmu te generira jedan oblik društvenog takmičenja i darvinizma. Odatle naravno favoriziranje nacionalnog suvereniteta koji je uvjet istinske demokracije, kritika multikulturalizma koja inzistira na jednoj građanskoj kulturi koja se odvojila od tradicionalnih uporišta i koja favorizira masovnu imigraciju iz siromašnih prema bogatijim zemljama i konačno tzv. ‘’zdravog razuma’’ liberalističke ideologije političke korektnosti koji je postao glavna poluga obrnute represije u ime antirasizma. Eto, to bi bila, kratko rečeno, glavna učenja ovoga britanskog filozofa.
Tu je “Modernu filozofiju” zamislio kao jedno opsežno filozofsko djelo koje stoji uz bok Russellovim “Problemima filozofije” i tu se na 611 stranica raspravljaju razni problemi moderne filozofije, od pitanja realiteta i stvarnosti, istine, Boga, moraliteta, spoznaje, prostora i vremena, da bi se cijeli taj rad zaključio kršćanskom idejom iskupljenja duša u muci Isusa Krista i to poglavljem koje se zove ‘’Đavo’’ ili ‘’The Devil’’ i nije nikakvo čudo kako se baš u tom poglavlju raspravljaju filozofije marksizma i Ničeova filozofija, filozofija Sartrea, Hannah Arendt i drugih. Tu je nabacano i par riječi o Lukacsu o kojem je uzgredno rečeno, da je bio jedan od članova mađarske vlade Imre Nagyja koji je izbjegao egzekuciju 1956. godine.
Cijelo je svoje razmišljanje Scruton zamislio ovdje kao razmatranje jedne istine, a ta je da je:
“Society is a system of powers, which are held in place by the myth of their legitimacy. Law and morality are part of that myth, and their ability to survive is derived solely from the credulity of those who lose by obeying them.”
(str. 460)
Jako lijepa definicija društva, nema što!!! A kao sistem moraliteta ta se filozofija prema Scrutonu doima problematičnom, jer se moralitetu ovdje pretpostavlja odbacivanje moraliteta, a prihvaćanje njega kao moralnog zakona opovrgava nadu za oslobođenje. Kako bi dokazao ove tvrdnje, on se upire u Lukacsevo razumijevanje “buržoaskog pravnog sistema”, jer ono što je istina za pravni system, istina je za svaki oblik buržoaskog svijeta, ekonomsku praksu, socijalne odnose, emocije, ambicije, čak i sam moralitet.
Odatle Scrutonova napomena da “Komunistička etika predstavlja najveću dužnost, ako prihvati nužnost nemoralnog djelovanja” dodajući kako je to “najveće požrtvovanje revolucionarnog pitanja za nas” i onda Scruton mudro napominje, da njemu nije problem u požrtvovanju, nego u onim milijunima njegovih žrtava koji su bili stvarnost suvremenog socijalizma.
Lukacs isto tako piše: “Nije moguće biti human u buržoaskom društvu”, dakle, da “buržoazija posjeduje jedino formu ljudske egzistencije.”. Pa onda Scruton zaključuje: “Nije previše teško uništavati ljude, ako ih opišete na takav način.” Odatle i njegova definicija revolucije kao kriminala.
Nekako slično u tom pravcu Scrutom razmišlja i o Ničeu kod kojih mislilaca Scruton vidi jednu tendenciju banalizacije zla kod koje sistematična ubojstva postaju birokratski zadatak za koje nitko nije odgovoran i za koje se nikoga nema posebno okriviti, a što je opet karakteristika suvremenih totalitarnih sistema.
Odatle jedan povratak na religiju koja afirmira “first-person plural” i koja nam hoće reći, da je aktualno ili vjerojatno istina kako smo članovi nečeg daleko većeg od nas samih što je izvor naše snage i kontinuiteta i odatle jedna vjera i nada u bolju budućnost.
I što na kraju reći, nego da je pogled Scrutona u dobroj mjeri određen jednim stanjem razočaranja u suvremena društva i odnosima u njima i jednom dubokom vjerom, da je naša egzistencija kao socijalnih bića ta, da ne samo da puko kreiramo ljudski svijet, nego da ga isto tako ispunjavamo našom vlastitom kulturom, a na kraju i sam Bog obogaćuje taj svijet sa smislom i ne na drugi način. (str.480)
Međutim, mi ne možemo Lukacsa optužiti za tu banalizaciju zla ili pak kao ideologa totalitarnog ruskog socijalističkog poretka ukoliko imamo jedan otvoren i pošten pogled na djelo i cjelokupni život ovog velikog čovjeka. Ja mislim, da je istina sasvim drugačija – da je riječ o filozofu koji se cijelog svog života borio za stvari ljudske emancipacije i da pri tome nije slijedio putove osobnog komfora i probitka kao što je to na primjer slučaj sa čitavom novom generacijom filozofa koji imaju povjerenja u onoga tko bolje plaća i koji goru stvar mogu učinti boljom. Da čovjek pukne od smijeha!
NE, NE BOJIM SE!
slika: digital art
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena rastrojstva od neba mokroga,
milo moje, od naša spomena teška
ostade samo sjeta i pomisao nijema.
Ne, ne bojim se reći 'zbogom',
nakon vremena mrkla od noći
zvijezde su ugasle u zjeni moga oka
ostade samo tama tiha
poput tvoga koraka gipka
i nisam siguran više
je li to šum lahora u noći
ili meke tvoje haljine na podnoj plohi?
Ne, ne bojim se reći 'zbogom',
nakon vremena paklena boja
duše su mrtve na tratini cvjetnoj
jaglac i različak duše
su pastira sa frulicama od papira.
Ne, ne bojim se reći 'zbogom',
milo moje, sada ostaje samo ovo dvoje,
ostaje ufanje i nada,
ostaj mi zbogom,
jer se bojati nisam mogo'.
NOVI REALIZAM SUVREMENE KNJIŽEVNOSTI
Nema nikakve sumnje, da je Čehov veliki ruski pisac koji literarno izražava ruski život druge polovice 19. stoljeća i to od njegove „Šarenih priča“ iz 1886., “Ujka Vanje“ iz 1897. ili „Tri sestre“ iz 1900. Godine, što obuhvaća eriod od ravno 25 godina. Međutim, problem je ovih drama u tome, da one više ne korespondiraju suvremenom vremenu niti događajima koji se vežu za današnja vremena.
Mi se još, naravno, smijemo njegovoj „Prosidbi“, ali više u smislu jednog vremena koje je prohujalo i ostavilo svoja svjedočanstva u literarnim nastojanjima ruskih prvaka koji su imali namjeru oslikati karaktere i život provincijske zabiti i koji su najvažniji filozofski problemi bili prisutni u generaciji neposredno pred Prvi svjetki rat i Oktobarsku revoluciju.
Ta stvarnost je nama današnjima prilično strana i ja ne vjerujem, da ona odgovara duhovim potrebama najmlađe generacije današnjice. Odatle i estetika i estetička problematika kod Černiševskog ili Lunačarskog koji ima na umu proletersku kulturu i novu ideju socijalističkog realizma pa onda estetika kasnoga Lukacsa koji je nastojao na projektu socijalističke kulture i umjetničkog djela kao svojevrsne socijalne istine, nema više onakav smisao kakav je on vrijedio za generacije koje su nam prethodile.
Odatle se čini, da je potrebito razmišljati o jednoj novoj estetici i jednoj novoj literarnoj teoriji koja bi isto tako imala u vidu obilje i bogatstvo naše svakodnevne socijalne i duhovne zbilje .
Mi polazimo od stajališta kojega smo formulirali u „Kozmologiji zlatnoga prstena“ u odjeljku „Transcedentalni jezik poezije“ koji ovdje čini prvi element razmišljanja o novom realizmu:
PRVI STAV - TRANSCEDENTALNI JEZIK POEZIJE
Prema Aristotelu, poezija je kao i teoretska znanost „više filozofska i od dubljeg značenja“, nego povijest zato što se poezija bavi onim što je prožimno i univerzalno, dok se povijest obraća onome što je posebno i pojedinačno. Aristotelova primjedba je jedan od mogućih izvora široko prihvaćene razlike između dvije tobože različite vrste znanosti: nomotetičkih koje nastoje utvrditi apstraktne opće zakone za događaje i procese koji se mogu neodređeno dugo ponavljati i ideografske koje teže shvatiti ono što je jedinstveno i što se ne ponavlja.
Često se tvrdi, da su prirodne i neke socijalne znanosti nomotetičke, dok je povijest u tom smislu što predstavlja objašnjenje ljudskih zbivanja, za razliku od samih zbivanja prvenstveno ideografska znanost. Zbog toga se često tvrdi, da je logička struktura pojmova i objašnjenja koji su potrebni u ljudskoj povijesti u osnovi različita od pojmova i objašnjenja prirodnih znanosti. Ovu distinkciju s ovom terminologijom prvi je izložio Windelband u svojim raspravama o povijesti i prirodnoj znanosti. Ja, dakako, ne mislim biti previše opširan niti zahtjevan s obzirom na ovu temu, ali mogu iznijeti pred sud čitateljstva do čega je došlo moje istraživanje spomenute problematike.
Kao prvo ja sam posegnuo za Kantom i njegovom „Kritikom moći suđenja“ koja je općenito priznata danas kao jedan od jako važnih udžbenika iz estetike, ali koju opet danas više nitko ne čita. U prvom odsjeku pod nazivom „Analitika estetske moći suđenja“ njegove treće kritike Kant razlikuje estetičke sudove i one pojmove koji pretpostavljaju pojam o nekoj svrsi, jer je to onda teleologijska svršnost ili pak takva koja se osniva na samim osjetilima nekog predmeta. Prema ovoj Kantovoj distinkciji naš svijet je ispunjeni prostor iznad kojeg se u krugovima giba naše sunce. Teleologijska svršnost bila bi, da su onda oceani u našem svijetu „prostrano carstvo vodenih bića kao veliko vodeno blago za isparivanja“. Ss druge pak strane, čisti estetički sud bio bi, naglašava Kant, ono što pjesnici čine kada imaju nadahnuća pa bi oni rekli:
„bistro vodeno zrcalo koje graniči sa nebom kad je miran, dok je naprotiv bezdan koji prijeti, da će sve progutati kad je nemiran, ali je unatoč tome uzvišen.“
I Kant onda napominje: „Estetička je svršnost zakonitost moći suđenja u njenoj slobodi.“. Prema ovim Kantovim riječima nema nikakve sumnje, da je jezik poezije sastavljen od čistih estetičkih sudova, a ne od teleologijskih pa je prema tome transcedentalnog karaktera. Međutim, transcedentalni karakter u „Kritici čistoga uma“ Kant je pripiso jedino čistoj matematici, a o matematičkim sudovima govorio je kao o sintetičkima, to će reći, da su ti sudovi proizvod refleksije, a ne iskustva. Što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći, vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistog uma formulira tako, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine.
Čista matematika određena je time što se niti jedna pojava ne može aprehendirati, odnosno biti uzeta u empirijsku svijest, nego sintezom raznolikog čime se proizvodi predstava prostora ili vremena. Ona je sastavljanje istovrsnog i svijest o sintetičkom jedinstvu toga što je raznoliko. Stoga je pojam veličine svijest o mnogolikom, a istovrsnome zrenju uopće kojom tek biva moguća predstava nekog objekta.
Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju u svijesti. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti, ako je ne povlačim u mislima odnosno, da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto tako je sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne moći uobrazilje u proizvođenju likova temelji se matematička protežnost, geometrija sa njenim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetnog zrenja apriori.
Tvrdnja, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni sud. Prema ovim Kantovim navodima, da je transcedentalni sud kako su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine proizilazi također, da i pjesništvo jest na pozicijama transcedentalnih, sintetičkih sudova koji počinju iskustvom, ali se na iskustvu ne temelje. Ovdje je riječ o pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obvezu utvrđivanja njihova estetičkog karaktera i značenja i mi bismo, također, mogli dodati, uz obvezu utvrđivanja njihova emotivnog karaktera i značenja. Isto tako za poeziju se može reći, da za nju vrijedi Kantovo stajalište o ekstenzivnoj veličini naime onoj u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijeloga, jer „bistro vodeno zrcalo“, da se opet poslužimo Kantovim primjerom - može upućivati na more ili jezero ili fontanu što su sve modaliteti vodene površine kao što nas Tinovo promišljanje o mravu i prijateljstvu zadovoljava tek ukoliko imamo u vidu cjelinu njegove filozofije.
Prema tome, rasprava o konotativnom i denotativnom značenju jezika koja se vodi danas u teoriji jezika ili rasprava o leksemima koji su oblici samoznačne riječi koja predstavlja ukupnost svih svojih oblika i značenja, a koje proučava leksikologija ili leksemi kojima se bavi semantika ili rasprave o metafori i metonimiji, za nas predstavlja samo akcidentalne oblike ili izvedene oblike temeljne diskusije o transcedentalnom karakteru estetičkih sudova odnosno transcedentalnom karakteru poezije.
DRUGI STAV - UMJETNIČKO DJELO NASTAJE IZ ISKUSTVA ALI SE NA NJEMU NA TEMELJI
Cilj književnosti nije u vjernom slikanju ili preslikavanju predmeta. Ona preko toga slikanja i iza njega ostvaruje umjetničku istinu, a prikazivanje predmeta moguće je i na neumjetničke načine pa nam samo iz tih razloga književnost ne bi bila potrebita. Znači nije potrebno, da književnost ropski oponaša stvarnost, već je potrebno, da izloži bitnu istinu o stvarnosti. Međutim, to radi i znanost možda na daleko bolji način pa se čini, da su književnost i umjetnost izgubile svoj razlog postojanja, ako ne posjeduju nešto drugo što je daleko značajnije. Ovo drugo treba otkriti u stavu, da je zadatak umjetnosti ponovno uspostaviti konkretno. Dakle, kao što i priroda rađa i stvara novo, tako i umjetnost stvara nova konkretna bića, ali se plodovi umjetnosti razlikuju od prirodnih u jednom važnom pogledu: oni već u sebi nose jednu interpretaciju, sadrže vlastita bitna određenja tj određenja čije jedinstvo čini konkretno upravo konkretnim. Ono dakle nije vjerno slikanje stvarnosti, nego je sve snažnija konkretizacija i produbljavanje, konkretiziranje bića i produbljavanje smisla u njemu.
Svako značajnije umjetničko djelo na taj način ima vlastitu svijest ima vlastitu realnost. Lica, situacije, usmjeravanje radnje sadrže posebnu kvalitetu koja ni sa jednim drugim umjetničkim djelom nije zajednička i koja se potpuno razlikuje od svakodnevne stvarnosti. Što je umjetnik veći, što njegova snaga uobličavanja prožima jače sve momente umjetničkog djela, to je ovaj vlastiti svijet pregnantniji u svojim pojedinostima.
Dakle, umjetničko djelo iako polazi od stvarnosti na nju se ne može svesti, umjetničko djelo se zato može usporediti sa stvarnošću kao nova stvarnost, stvarnost i privid su dio umjetničkog djela. To je estetika novog realizma.
LUKACS O HEIDEGGERU
Postojali su svojevremeno pokušaji, da se približe ove dvije filozofije i da se istakne to što im je zajedničko kao što je to na primjer radio Lucien Goldman. Međutim, filozofije Lukacsa i Heideggera razlikuju se među sobom kao što se razlikuje nebo od zemlje.
S obzirom na ovu estetičku problematiku odražavanja stvarnosti sa kojom smo otpočeli problematiku suvremenog realizma možda bi valjalo pokazati kako se kretalo mišljenje Lukacsa o Heideggeru i to u rasponu od pojave „Razaranja uma“ iz 1954. godine, koja knjiga ima podnaslov „Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera“, do njegove „Estetike“ iz 1963. godine i već na samom početku naših istraživanja vidimo, da se Lukacsevo mišljenje nije uopće mijenjalo, nego je samo dobivalo na širini i dubini analize.
U „Razaranju uma“ Lukacs je Heideggeru prigovorio „osjećaj nelagodnosti zbog sadašnjice“ pa onda „relativističku rezignaciju“, pa onda subjektivno razumijevanje svijeta koji je nakon Prvog svjetkog rata „postao ruševina“, „romantičku individualističku nelagodnost“, borbu protiv marksizm, iako se to u Heidegggerovim spisima rijetko izražava otvoreno i direktno s tim, da pokušava za ovu borbu iskoristiti reakcionarne strane Hegelove filozofije, usamljivanje, razočaranje i očajanje koje stvara novu sadržanost i uvid u modernu „tragediju kulture“, iracionalizam pa onda Heideggerovo razumijevanje, da je za neautentičnost svakidašnje egzistencije, za to što Heidegger naziva „propadanjem“ egzistencije, kriv društveni bitak pa onda „kontrarevolucionarni aktivizam“ i uopće dijagnoza Heideggera, da ontologija razotkriva ništavnost ljudske egzistencije skrivene u propadanju i Heideggerov stav da „ljudska egzistencija znači održavanje u ništavilu“ i uopće ta tendencija koja falsificira strukturu stvarnosti i u kojoj plastično dolazi do izražaja „prefašistički karakter Hajdegerove filozofije“ (str. 407) kao što i zaključuje svoju analizu riječima
„Kod Hajdegera, dakle, imamo posla sa sličnom problematikom kao kod Kjerkegora, no ipak bez Boga, bez Krista i bez duše. Hajdeger želi da stvori teološku filozofiju historije za „religiozni ateizam“. ..“
(str.412)
ili je pak takav stav
„djelomično nasljeđen, neorganski nasljeđen deo iz teološke osnovne koncepcije Hajdegerova puta ka spasu duše, a taj je put kod njega, bez Boga i bez duše, izgubio svoje ranije principe koji su pokazivali pravac.“
(str.409)
Tako je za Lukacsa Heidegger
„...uglavnom isto tako upravljen protiv socijalističke perspektive društevnog razvitka kao i iracionalistička metoda svih vodećih građanskih mislilaca počev od Ničea. Njemačka posljeratna kriza i uslijed te krize zaoštrene klasne borbe, sa postojanjem i sve većim jačanjem socijalističkog Sovjetskog Saveza u pozadini, sa rasprostiranjem marksizma koji su Lenjin i Staljin dalje razvili u radničkoj klasi i u inteligenciji, nagonile su sve ljude na ličnu odluku mnogo snažnije, nego što je to bio slučaj u mirnijim vremenima. Hajdeger, kao što smo vidjeli, ne pobija eksplicitno ekonomsko učenje marksizma-lenjinizma ni njegove političke posljedice - za to nije sposoban ni on ni sloj koji on zastupa - on naprotiv pokušava da neophodnosti izvlačenja društvenih konsekvencija izmakne tako što svaku javnu djelatnost ljudi 'ontološki' diskreditira kao 'neautentičnu'...“
(str. 401)
U svojoj osnovi ovo se Lukacsevo stajalište nije promijenilo niti u njegovoj „Estetici“ iz 1963. godine, dakle, skoro 10 godina kasnije, nego je ono prošireno, što je nama sada najvažnije, na pitanja svakodnevnog života i svakodnevne stvarnosti. Ova se stvarnost razlikuje od primitivnosti „Svakodnevnost je štoviše, modus bića postojanja i tada i upravo tada kad se postojanje kreće u visoko razvijenoj i diferenciranoj kulturi“ i onda Lukacs napominje, da je baza ovog mišljenja teološka, u ateistički okrenutom iracionalističkom učenju o Bogu.
„Postojanje propada iz njega samog u samo sebe, u bezdanost i ništavnost neautentične svakodnevnice, ali taj pad mu ostaje skriven posredstvom javne izloženosti i to tako što on biva izložen kao uzdizanje i konkretan život.“
Ovaj duboki pesimizam Heideggera koji svakodnevnicu pretvara u sferu beznadne zapalosti, bačenosti u javnost bezličnog, u bezdanost govorkanja mora ujedno prema Lukacsu osiromašiti i izopačiti njenu bit i strukturu:
„.. ako praksa svakodnevnice, fenomenološko ontološki, gubi svoju dinamičku povezanost sa spoznajom, sa znanosću, ako se znanost ne uzdigne iz pitanja...ako se ne obogaćuje rezultatima koji je stvaraju, ako se sa njom ne proširuje i produbljuje, onda svakodnevnica gubi upravo svoj pravi karakter, ono što nju čini izvorom i ušćem spoznaje u ljudskom djelovanju.“
(Osobenost estetskoga, str.63)
Znači, na ovakav se način vrši apstraktna izolacija svakodnevnice, njeno sprovođenje na one momente koji joj padaju u dio upravo takvim umjetnim razgraničavanjem što dovodi do osiromašivanja i izopačavanja cijele ove sfere. Dovodi do osiromašivanja budući se previđa koliko su svi načini ponašanja u svakodnevnici tijesno povezani sa cjelokupnom kulturom i kulturnim razvitkom čovječanstva. Dovodi do izopačavanja budući se time misaono eliminira uloga svakodnevnice u širenju napretka i ostvarivanju njegovih rezultata.
To bi bili najosnovniji prigovori Lukacsa, a onda iz ovog odnosa prema svakodnevnici postoji i naš odnos prema estetičkoj problematici, a takav je odnos Lukacsa i prema problematici prirodno lijepog koja je značajna za određivanje biti estetskog i koja je igra važnu ulogu u cjelokupnoj povijesti estetike. Ona je važna ne samo u estetici, nego i etici i u našem istinskom poimanju ljudskog života i svakodnevnice.
Prvo, treba poći od razlikovanja prirodno lijepog i umjetnički lijepog u vrijednosnom smislu i tu je tradicionalna estetika izvršila „dogmatsko homogeniziranje“ samim tim što je odgovor na to pitanje anticipirala dogmatski. Prirodu treba osloboditi teleološko estetskih elemenata kao što je to slučaj kod Kanta i ukazati na povijesni karakter kategorije prirodno lijepog i na njeno prisustvo u umjetnosti posebno epici, drami i slikarstvu kao društvene prakse, a ne kao bitka po sebi. Čovjekov odnos spram prirode nije posredovan, već je on socijalan, socijalno kulturno posredovan. Zato se svagda radi o socijalno posredovanoj biti prirode, radi se o izražavanju prirode kao potvrđivanju socijalno povijesne biti čovjeka. Zato Lukacs i zaključuje, da „doživljaji koji ljudima budi dodir sa prirodom ne predstavljaju niti predstupanj umjetnosti niti otkrivanje neke za sebe bivstvujuće ljepote, koja bi mogla konkurirati umjetnosti, bez obzira kojoj se pri tome dodjeljuje palmina grančica.“
Tako je dakle ljepota socijalno posredovana i mi bismo mogli reći, da se u potpunosti slažemo s ovim Lukacsevim stajalištima, a odatle i važnost svakodnevnice, jer se u njoj izražava čitava socijalnost i povijesnost čovjeka.
U tom smislu je točno također, da Heideggerovo srozavanje svakodnevnice predstavlja očajan napor, da se određene odlučne strane svakodnevnog života i mišljenja razmotre konkretnije, nego do sada, ali je kod Heideggera na djelu jedan kulturni i povijesni pesimizam koji je proistekao prvenstveno iz toga što je pojam svakodnevnog u svoj biti potpuno osiromašen i unakažen. Mogli bismo se složiti sa stajalištem, da je Heidegger predvidio kako su duboko povezani svi načini ponašanja svakodnevnog života sa cjelokupnom kulturom i kulturnim razvitkom čovječanstva, ali je njemu izmakao iz vida sam supstancijalan karakter svakodnevnice odnosno sve ono što je povijesni život baštinio kao autentičan ljudski sadržaj.
I što na kraju reći, nego da su mnoga stajališta Lukacsa ispravna, mada ima onih njegovih zapažanja koja izazivaju smijeh današnjem naraštaju studenata filozofije, ali tako mora biti, jer je u biti filozofije, da ona neprestano gura naprijed pa se pogledi na njenu povijest razlikuju zavisno od povijesnog mjesta na kojem stojimo.
J.J. KRASZEWSKI „HEROJSKA ŽENA“
Jozef Iganci Kraszewsky je poznati poljski pisac druge polovice 19. stoljeća, ali je kod nas domaći kod nekolicine slavističkih stručnjaka. Postoje sačuvane kuće Kraszewskih kao također i muzej Kraszewskog u Poznaniu. Kod nas ga je prevodio Kršić Ivo koji je opet i sam bio publicist i prevoditelj. Ovaj je Ivo umro u Zagrebu 1934. godine. Prevodio je sa njemačkog, turkog, poljskog, mađarskog i švedskog jezika, a i sam je objavio zbirku pjesama „Drhtaji" u Vukovaru 1908. godine.
Godine 1920. preveo je i ovu „Herojsku ženu“ Kraszewskog sa poljskog jezika i tako smo bili upoznati s ovim poljskim piscem. Jozef Ignaci je rođen 1812. godine u Varšavi, bio je pisac, kolumnist, izdavač, povjesničar, enciklopedist, socijalni i politički aktivist, suosnivač Matice poljske, a pisao je i povijesne pjesme. Imao je brojne pseudonime: Bogdan, Kaniowa, Omega, Pasternak, JIK, B.B. i druge. Njegovi roditelji živjeli su na svom imanju u blizini Pruzanyja, a njegova majka tražila je utočište u Varšavi zbog straha od francusko-ruskoga rata. Oba roditelja pojavila su se u Kraszewskom. Njegov otac Jan Kraszewski bio je pruski okružni zastavnik i povijest ove obitelji je tema mnogih njegovih djela i dnevnika. Jozef Ignacy je bio najstarije dijete od petoro braće i sestara od kojih su neki također bili književnici. Bio je izuzetno plodan pisac koji zapanjuje po veličini svog djela i rada. Napisao je i objavio oko 600 jedinica literature ne računajući pri tome njegove doprinose u uredničkom radu, članke u časopisima i veliki opus privatne prepiske.
Najvažnije je svoje doprinose dao kao romanopisac. U svojih 57 godina rada napisao je njih 232, uključujući 144 socijalna, moralna i narodna te 88 povijesnih. Mogli bismo reći, da je Jozef Ignacy bio obrazovan u svim pravcima prosvjetnog, znanstvenog i društvenog rada koji je doveo do reforme poljskog romana dajući mu originalne značajke, neobičnu obradu stranih elemenata i motiva, uvođenje raznolikosti tih motiva, obnovu cijelog poljskog literarnog života na fundamentima materijala nastala na promatranju, kao i njegovim podizanjem na visoku razinu umjetnosti. Međutim je i sam bio pod uticajima suvremenog razvoja poljskog romana i njegovih najzrelijih stvaratelja kao što je na primjer Sienkiewicz. Umro je 1887. godine u Ženevi.
Kao što smo već rekli, kod nas je poznat od prijevoda Kršića 1920. godine koji je objavljen u Nakladi Jos. Čaklović u Zagrebu.
Ta „Herojska žena“ se bavi tematikom žene u tadašnjoj Poljskoj i ova knjiga svakako predstavlja vrijedan dokument tog vremena. To je bilo doba ukidanja kmetstva i propadanja starih patrijalhalnih modela življenja te kroz pripovijedanje o Sigismundu Pientki saznajemo, na primjer, da se njegov otac nastanio u okolišu Krakova i stanovao je ondje, pošto je stekao selo te je bio po svojoj prilici nadlovac, jer su mu sina zvali mladim nadlovcem, dok nije stekao mjesto ‘’neznatna staroste’’, a sa njim i vlastitu čast i naslov. Pa onda Kraszewszky napominje:
„Ali morate znati, da, primjerice perad već od poroda pripada njemu. Da li to leži u baštinjenoj krvi ili u primjerima i u kućnoj navici, nuzgredno je, sigurno je ipak da jabuka ne pada daleko od stabla i da sova nikada ne rađa jastreba.“
(str.8, 9)
Pa ako je sa kokošima i pjetlima tako kako Jozef Ignacy piše, kako je tek onda bilo sa ljudima?
I on taj roman otpočinje riječima kako je nekada bilo dobro, a danas više nije, a tako nekako otpočinje i Gilgameš prije 7 tisuća godina:
„Promotrimo li kako današnji svijet izgleda blijed, dugočasan, jednoličan i hladan te ako ga usporedimo s onim bujnim, šarenim, slikovitim i vrućim životom prošlih vremena, morali bismo mi starci gotovo uzdisati nad sadašnjim naraštajem, kako je zakržljavio i zahirio.
Dobri Bože, što je se sve događalo u ona vremena, o kojima su nam pričali naši djedovi?! Neću baš da kažem, da je onda bilo sve bolje ili da tvrdim da je danas gore, ali neka Bog zna, sve je bilo drugačije, oh! drugačije. Čovjek je živio i osjećao da živi. Dašto je da se je dogodilo da se je i on katkada opekao, da je katkada dobio po glavi, da je i njemu usplamtilo I uzavrelo u pravednoj srdžbi, ali kada je došlo do zagrljaja i poljubaca, tada su pucale kosti u tijelu.
Muževi i žene, svi smo bili u životu jači i topliji, postili smo uz kruh i vodu, ali smo i pili na pehare, hrvali smo se na život i smrt, ali smo se i ljubili do smrti. Danas je sve blijedo, bijedno, kašljucavo i boležljivo, ni ne ljubi, ni ne mrzi srdačno, jedva diše i vucara se svijetom kano da nema života.“
(str. 7)
Da čovjek pukne od smijeha, a na što se svodi ta tematika i problematika ondašnje moderne žene najbolje nam ilustrira jedan mali dio na početku tog romana kada Elizabeta kaže:
‘’Mi žene, čuvarice smo kućne kreposti i čistoće kućnoga ognjišta i moramo je čuvati od svake ljage. Zar nije sveta dužnost onoga komu smo prisegli vjernost, spasiti ga od propasti?’’ Gvardijan je skoro proplakao kad je čuo te riječi, ustao je i živahno povikao: ’’Blagosivljem te u ime Gospodnje“ Takovu nazivljem ženom! To se zove srčanost? To je žena? Što da vam kažem? Bog vas Blagoslovio! Radite što vam nalaže vaša duša.“
(str. 34)
Vidimo, dakle, da se ova feministička problematika značajno razlikuje od današnje koja se događa 150 godina kasnije otprilike. Danas se ovim pitanjima Kraszewskog više ne bavimo, danas se pitamo, da li žene imaju svoje žensko Pismo, da li su piloti i astronauti, da li su plaćene za isti posao kao i muškarci, koliko ih ima u nacionalnim parlamentima i vladama, kakva im je ženska filozofija i konačno, pitamo se kakva je psihologija one žene koja je iz mržnje bacila muškarca pod gradski metro? To su današnje teme suvremene feminističke literature.
Dakle, nema nikakve sumnje, da je ovo proteklo vrijeme - vrijeme velikog socijalnog i kulturnoga razvoja i možda je istina, da taj razvoj nosi sa sobom obilje novih problema, ali ne mora sve nužno završiti apokaliptičkim vizijama budućnosti u kojima nedostaje ljudskosti i u kojima prevladava nihilizam. Mislim, da se tu ne slažem sa tom dijagnozom Kraszewskoga, ali to je duga priča.
