NOVI REALIZAM SUVREMENE KNJIŽEVNOSTI
Nema nikakve sumnje, da je Čehov veliki ruski pisac koji literarno izražava ruski život druge polovice 19. stoljeća i to od njegove „Šarenih priča“ iz 1886., “Ujka Vanje“ iz 1897. ili „Tri sestre“ iz 1900. Godine, što obuhvaća eriod od ravno 25 godina. Međutim, problem je ovih drama u tome, da one više ne korespondiraju suvremenom vremenu niti događajima koji se vežu za današnja vremena.
Mi se još, naravno, smijemo njegovoj „Prosidbi“, ali više u smislu jednog vremena koje je prohujalo i ostavilo svoja svjedočanstva u literarnim nastojanjima ruskih prvaka koji su imali namjeru oslikati karaktere i život provincijske zabiti i koji su najvažniji filozofski problemi bili prisutni u generaciji neposredno pred Prvi svjetki rat i Oktobarsku revoluciju.
Ta stvarnost je nama današnjima prilično strana i ja ne vjerujem, da ona odgovara duhovim potrebama najmlađe generacije današnjice. Odatle i estetika i estetička problematika kod Černiševskog ili Lunačarskog koji ima na umu proletersku kulturu i novu ideju socijalističkog realizma pa onda estetika kasnoga Lukacsa koji je nastojao na projektu socijalističke kulture i umjetničkog djela kao svojevrsne socijalne istine, nema više onakav smisao kakav je on vrijedio za generacije koje su nam prethodile.
Odatle se čini, da je potrebito razmišljati o jednoj novoj estetici i jednoj novoj literarnoj teoriji koja bi isto tako imala u vidu obilje i bogatstvo naše svakodnevne socijalne i duhovne zbilje .
Mi polazimo od stajališta kojega smo formulirali u „Kozmologiji zlatnoga prstena“ u odjeljku „Transcedentalni jezik poezije“ koji ovdje čini prvi element razmišljanja o novom realizmu:
PRVI STAV - TRANSCEDENTALNI JEZIK POEZIJE
Prema Aristotelu, poezija je kao i teoretska znanost „više filozofska i od dubljeg značenja“, nego povijest zato što se poezija bavi onim što je prožimno i univerzalno, dok se povijest obraća onome što je posebno i pojedinačno. Aristotelova primjedba je jedan od mogućih izvora široko prihvaćene razlike između dvije tobože različite vrste znanosti: nomotetičkih koje nastoje utvrditi apstraktne opće zakone za događaje i procese koji se mogu neodređeno dugo ponavljati i ideografske koje teže shvatiti ono što je jedinstveno i što se ne ponavlja.
Često se tvrdi, da su prirodne i neke socijalne znanosti nomotetičke, dok je povijest u tom smislu što predstavlja objašnjenje ljudskih zbivanja, za razliku od samih zbivanja prvenstveno ideografska znanost. Zbog toga se često tvrdi, da je logička struktura pojmova i objašnjenja koji su potrebni u ljudskoj povijesti u osnovi različita od pojmova i objašnjenja prirodnih znanosti. Ovu distinkciju s ovom terminologijom prvi je izložio Windelband u svojim raspravama o povijesti i prirodnoj znanosti. Ja, dakako, ne mislim biti previše opširan niti zahtjevan s obzirom na ovu temu, ali mogu iznijeti pred sud čitateljstva do čega je došlo moje istraživanje spomenute problematike.
Kao prvo ja sam posegnuo za Kantom i njegovom „Kritikom moći suđenja“ koja je općenito priznata danas kao jedan od jako važnih udžbenika iz estetike, ali koju opet danas više nitko ne čita. U prvom odsjeku pod nazivom „Analitika estetske moći suđenja“ njegove treće kritike Kant razlikuje estetičke sudove i one pojmove koji pretpostavljaju pojam o nekoj svrsi, jer je to onda teleologijska svršnost ili pak takva koja se osniva na samim osjetilima nekog predmeta. Prema ovoj Kantovoj distinkciji naš svijet je ispunjeni prostor iznad kojeg se u krugovima giba naše sunce. Teleologijska svršnost bila bi, da su onda oceani u našem svijetu „prostrano carstvo vodenih bića kao veliko vodeno blago za isparivanja“. Ss druge pak strane, čisti estetički sud bio bi, naglašava Kant, ono što pjesnici čine kada imaju nadahnuća pa bi oni rekli:
„bistro vodeno zrcalo koje graniči sa nebom kad je miran, dok je naprotiv bezdan koji prijeti, da će sve progutati kad je nemiran, ali je unatoč tome uzvišen.“
I Kant onda napominje: „Estetička je svršnost zakonitost moći suđenja u njenoj slobodi.“. Prema ovim Kantovim riječima nema nikakve sumnje, da je jezik poezije sastavljen od čistih estetičkih sudova, a ne od teleologijskih pa je prema tome transcedentalnog karaktera. Međutim, transcedentalni karakter u „Kritici čistoga uma“ Kant je pripiso jedino čistoj matematici, a o matematičkim sudovima govorio je kao o sintetičkima, to će reći, da su ti sudovi proizvod refleksije, a ne iskustva. Što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći, vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistog uma formulira tako, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine.
Čista matematika određena je time što se niti jedna pojava ne može aprehendirati, odnosno biti uzeta u empirijsku svijest, nego sintezom raznolikog čime se proizvodi predstava prostora ili vremena. Ona je sastavljanje istovrsnog i svijest o sintetičkom jedinstvu toga što je raznoliko. Stoga je pojam veličine svijest o mnogolikom, a istovrsnome zrenju uopće kojom tek biva moguća predstava nekog objekta.
Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju u svijesti. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti, ako je ne povlačim u mislima odnosno, da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto tako je sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne moći uobrazilje u proizvođenju likova temelji se matematička protežnost, geometrija sa njenim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetnog zrenja apriori.
Tvrdnja, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni sud. Prema ovim Kantovim navodima, da je transcedentalni sud kako su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine proizilazi također, da i pjesništvo jest na pozicijama transcedentalnih, sintetičkih sudova koji počinju iskustvom, ali se na iskustvu ne temelje. Ovdje je riječ o pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obvezu utvrđivanja njihova estetičkog karaktera i značenja i mi bismo, također, mogli dodati, uz obvezu utvrđivanja njihova emotivnog karaktera i značenja. Isto tako za poeziju se može reći, da za nju vrijedi Kantovo stajalište o ekstenzivnoj veličini naime onoj u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijeloga, jer „bistro vodeno zrcalo“, da se opet poslužimo Kantovim primjerom - može upućivati na more ili jezero ili fontanu što su sve modaliteti vodene površine kao što nas Tinovo promišljanje o mravu i prijateljstvu zadovoljava tek ukoliko imamo u vidu cjelinu njegove filozofije.
Prema tome, rasprava o konotativnom i denotativnom značenju jezika koja se vodi danas u teoriji jezika ili rasprava o leksemima koji su oblici samoznačne riječi koja predstavlja ukupnost svih svojih oblika i značenja, a koje proučava leksikologija ili leksemi kojima se bavi semantika ili rasprave o metafori i metonimiji, za nas predstavlja samo akcidentalne oblike ili izvedene oblike temeljne diskusije o transcedentalnom karakteru estetičkih sudova odnosno transcedentalnom karakteru poezije.
DRUGI STAV - UMJETNIČKO DJELO NASTAJE IZ ISKUSTVA ALI SE NA NJEMU NA TEMELJI
Cilj književnosti nije u vjernom slikanju ili preslikavanju predmeta. Ona preko toga slikanja i iza njega ostvaruje umjetničku istinu, a prikazivanje predmeta moguće je i na neumjetničke načine pa nam samo iz tih razloga književnost ne bi bila potrebita. Znači nije potrebno, da književnost ropski oponaša stvarnost, već je potrebno, da izloži bitnu istinu o stvarnosti. Međutim, to radi i znanost možda na daleko bolji način pa se čini, da su književnost i umjetnost izgubile svoj razlog postojanja, ako ne posjeduju nešto drugo što je daleko značajnije. Ovo drugo treba otkriti u stavu, da je zadatak umjetnosti ponovno uspostaviti konkretno. Dakle, kao što i priroda rađa i stvara novo, tako i umjetnost stvara nova konkretna bića, ali se plodovi umjetnosti razlikuju od prirodnih u jednom važnom pogledu: oni već u sebi nose jednu interpretaciju, sadrže vlastita bitna određenja tj određenja čije jedinstvo čini konkretno upravo konkretnim. Ono dakle nije vjerno slikanje stvarnosti, nego je sve snažnija konkretizacija i produbljavanje, konkretiziranje bića i produbljavanje smisla u njemu.
Svako značajnije umjetničko djelo na taj način ima vlastitu svijest ima vlastitu realnost. Lica, situacije, usmjeravanje radnje sadrže posebnu kvalitetu koja ni sa jednim drugim umjetničkim djelom nije zajednička i koja se potpuno razlikuje od svakodnevne stvarnosti. Što je umjetnik veći, što njegova snaga uobličavanja prožima jače sve momente umjetničkog djela, to je ovaj vlastiti svijet pregnantniji u svojim pojedinostima.
Dakle, umjetničko djelo iako polazi od stvarnosti na nju se ne može svesti, umjetničko djelo se zato može usporediti sa stvarnošću kao nova stvarnost, stvarnost i privid su dio umjetničkog djela. To je estetika novog realizma.
