Lukacs je mnogo pisao o estetskom odražavanju i uopće bismo njegovu Estetiku mogli shvatiti kao jednu teoriju estetskog odražavanja. Naša se poslijeratna filozofija uglavnom sa nepoštovanjem i potcjenjivanjem odnosila prema ovim Lukacsevim nastojanjima, mada je smetnula s uma da ona ovu estetiku samo može sanjati i ta je naša arogancija vidljiva na svakom koraku naše filozofije koja je htjela biti svjetsk-opovijesna činjenica, da bi na koncu završila svoj pobjedonosni put na smetlištu europske kulture.

Kasim Prohić, na primjer, koji je svoj filozofski profil izgrađivao na fundamentima praksis filozofije svojevremeno se pitao:

„Kako je moguće, da takav enciklopedijski duh pristane na partikularnost estetskog interesa i afiniteta, kakva je to unutrašnja nužda da se, živeći i misleći svoje vrijeme, živ zakopa u prošli vijek, da estetski desupstancijalizira svoj jednokratni i neponovljivi povijesni i egzistencijalni trenutak, da prošlo misli i osjeća kao buduće, da mu se ono javlja kao antropološka, duhovna i estetska paradigma?“

Ovdje je, dakle, prigovor Lukacsu da nije suvremen, a što bi trebalo biti suvremeno bosanska kahfa i rahat lokum, hurmašice,janjetina sa medom, hidžab, nikab, burka, himar, čador, al-amira ili pak vitlanje kokoškom poviše glave. To je vjerojatno jako suvremeno.

Čisti vid estetskog odražavanja nastaje na osnovu potreba svakodnevnog života i pozvan je, da riješi njegove probleme, a njegovi se rezultati miješaju s oblicima ispoljavanja svakodnevnog života, čineći ga obuhvatnijim, diferenciranijim, bogatijim, dalekosežnijim i tako dalje razvijaju sam život. Postoji, naravno, pored estetskog odražavanja još i znanstveno odražavanje pa filozofsko odražavanje i sva ova tri oblika odražavaju istu stvarnost. Tek u subjektivnome idealizmu nastaje predstava, da se ove razne vrste ljudskog odražavanja odnose na razne samostalne stvarnosti koje je stvorio subjekt i koje se uzajamno čak niti ne dodiruju. Takvo shvaćanje najdosljednije izražava Zimel. Naprotiv, dijalektički materijalizam prema Lukacsu gleda na materijalno jedinstvo svijeta kao na neoborivu činjenicu. Stoga svako odražavanje predstavlja odražavanje ove jedne i jedinstvene stvarnosti. Međutim, ovaj odraz stvarnosti nije jednostavno prosto njeno kopiranje, nego realno odražavanje nastaje u uzajamnom odnosu između čovjeka i vanjskog svijeta. Znači, radi se odražavanju iste objektivne stvarnosti i ovo jedinstvo predmeta ima odlučujući značaj za oblikovanje sadržaja i oblika razlika i suprotnosti.

Prema Lukacsu, u filozofskom pogledu jako je malo ispitana svakodnevnica čovjeka, iako ona predstavlja područje koje obuhvaća najveći dio ljudskog života. Možda glavna teškoća leži u tome, da svakodnevni život ne zna za takve „zatvorene objektivizacije“ kao što su znanost i umjetnost. Time se nikako ne želi reći, da u njemu nedostaju objektivizacije. Bez objektivizacije se nikako ne može zamisliti čovjekov život, njegovo mišljenje i osjećanje, njegova praksa i njegova refleksija. Ako se ostavi po strani to što sve prave objektivizacije u svakodnevnom životu ljudi igraju važnu ulogu, osnovni oblici specifično ljudskog načina života kao što su to rad i jezik, već u izvijesnom pogledu, u biti, imaju karakter objektivizacije.

„Rad se može ostvariti samo kao teleološki akt.“ pa onda Lukacs ispituje one momente rada koji određuju taj rad kao fundamentalan faktor svakodnevnog života, svakodnevnog mišljenja, odražavanja objektivne stvarnosti u svakodnevnici, a njegova bitna oznaka je ta, da je on teleološki akt.

Međutim, što je to osobenost estetskog odražavanja, što su to njegovi oblici izražavanja? Pa onda Lukacs napominje, da pjesnički jezik na svoj vlastiti način sasvim drugačije, nego znanstveni jezik također ima tendenciju, da prevlada oba pola svakodnevnog života: neodređenost i okoštalost. Nužno je naglasiti kako ova dvostrukost tendencija prevladavanja postoji i kada je riječ o znanosti i kada je riječ o poeziji. Prema tome, pogrešno je, ako se znanosti pripisuje egzaktnost, a poeziji samo ukidanje i prevladavanje te okoštalosti. U stvarnosti znanost ne može prevladati neodređenost svakodnevnog mišljenja i njegovog jezika, a da apeliranjem na realnost ne ukine tu okoštalost. Isto tako niti poezija ne uspijeva rastočiti tu okoštalu fiksiranost jezika, ako ne pokušava egzaktno i jednoznačno uobličiti jezičke nejasnoće koje su lišene obzira - opet vraćanjem na ono što je stvarno.

Čini se, da ovako stečeni uvid u svakodnevno mišljenje dokazuje kako je viši razvitak tog mišljenja, njegovo osposobljavanje za spoznaju objektivne stvarnosti, moguće samo putem znanosti, na temelju napuštanja svakodnevnoga mišljenja. Ako se promatra svjetsko-povijesni tok razvitka, vidimo da tako doista i jest, ali od toga praviti zakon koji funkcionira svugdje i bez izuzetka bila bi vulgarizirajuća apstrakcija koja bi falsificirala važne činjenice toga razvoja. Odatle slijedi, da stvarna plodnost točnog odražavanja stvarnosti i ljudske prakse koja odatle potiče, biva osigurana ukoliko slijedimo Hegelovu trijadu negacije, očuvanja i podizanja na viši novo i u tome Lukacs vidi veličinu Lenjina, na primjer, jer on predstavlja točan izraz toga što je razvitak čovječanstva proizveo više objektivizacije u interesu šireg i dubljeg savladavanja konkretnih problema svakodnevnog života odnosno točan izraz toga što njihova samostalnost, njihova vlastita zakonitost, njihovo kvalitativno uzdizanje i odvajanje od oblika odražavanja svakodnevnog života stoji u službi te iste svakodnevnice i ove proturječnosti pokazuju, da je neprekidno penjanje i spuštanje od svakodnevnice do znanosti i umjetnosti i natrag prinudno, da je ono uvjet funkcioniranja, kretanja sve tri sfere života naprijed. Drugi važan moment ovih proturječnosti dolazi do izražaja u tome da se točnost, dubina, bogatstvo sastoji u podudaranju s originalom, sa samom objektivnom stvarnošću.

Pa Lukacs je napisao tu svoju veliku Estetiku i mnogo je rekao o tome estetskom odražavanju objektivne stvarnosti i danas nam se ti njegovi zapisi mogu doimati kao naivni i kao djetinjasti, ali je zapravo kod njega postojala jedna duboka vjera u produktivne snage čovjeka. On govori o umjetnosti kao o jednoj kritici života, kritici njegovih fetišizirajućih oblika i o njenoj defetizirajućoj misiji, osloboditeljskoj misiji.

Umjetnost ima bitno prosvjetiteljsku i obnoviteljsku funkciju koja treba pretvarati čovjeka u totalnog čovjeka odnosno da bude regulator i liječnik za izvjesne bolesti socijalnog progresa koje vrijede za društvo u kojem je došlo do „pobjede nihilizma“, a između onog što je sam imenovao nihilizmom i socijalističkim realizmom Lukacs se opredjeljio za drugu tendenciju. Zašto? Pa zato, jer je suvremena umjetnost puna fetišiziranih pojava, dok bi prava umjetnost trebala inzistirati na odražavanju u njegovom estetskom zaokruživanju kojem je svojstvena defetišizacija odnosno točna spoznaja stvari kao posrednika u ljudskim odnosima.

S druge pak strane u suvremenoj umjetnosti on vidi rastvaranje cjeline predmetnoga, praznu transcedenciju, „ništa kao paradoksalno ispunjenje tako stvorene praznine“. Ova tobože nevina estetska „praznina“ udružuje se danas prema Lukacsu sa religijskom potrebom. Zato on i piše:

„Religijska potreba i suvremena umjetnost sustiču se u subjektivnoj proizvoljnosti i bezobličnosti“ i to stoga, jer su „prava umjetnička djela u strogom smislu riječi antiteodiceje.“

Naravno, mi se možemo složiti ili ne složiti s ovim Lukacsevim stajalištima, ali ostaje kao činjenica, da je on uspio dati jednu hvale vrijednu estetiku koja je stjecajem povijesnih okolnosti i jednom velikom antikomunističkom kampanjom sa Zapada kod nas posve zaboravljena. Netko može reći, da je to zbog njegova shematizma crno-bijelog estetskog i filozofskog oblikovanja pojmova, a netko može reći kako je ovdje po srijedi jedan fundamentalan estetički stav koji snagom svoje argumentacije, dubinom i promišljenošću zasjenjuje sve postojeće suvremene estetike koje su se arogantno svijetu predstavljale kao „industrije“.

Treći program radio Zagreb, 1991. godine povodom kazališne predstave "Lady Šram" Škrabea i Dedića

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Treći program radija Zagreb 1991. godine povodom kazališne predstave Lady Šram Škrabea i Dedića - Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Čvrsti fakat današnje situacije rastrgane različitostima i isprepletenim različitim stilskim izražajnim sredstvima čini, da je nemoguće čvršće definirati našu hrvatsku kazališnu zbilju. U odnosu spram stvaralaštva velikih i nacionalno slobodnijih europskih naroda hrvatsko se kazalište, zbog specifične političke i državne realnosti zemlje, doista danas doima atipično. To, dakako, unosi u pitanje stanja nacionalne kazališne situacije podosta problema što se ponajprije očituje u činjenici, da je naše hrvatsko kazalište još uvijek zaokupljeno izvjesnim stilskim traženjima i različitim motivsko tematskim interesima. Tako je danas moguće govoriti o jednoj tendenciji integracije tih različitih, ponekad čak dijametralno oprečnih stilova, tema, motiva, koncepcija sa neprestanim isprepletanjem različitih kazališnih postupaka.

Pa, iako je situacija u našem kazalištu posve atipična, možemo primjetiti jednu konstantu, da se naše kazalište otvara prema patriotskoj, socijalnoj i politički determiniranoj tematici.

Međutim još uvijek nema u hrvatskom kazalištu ničega kanonskog što bi bilo u strogo nacionalnom smislu i što bi primjereno tom duhu ostalo prisutno vrlo dugo. Pa ipak zajedničko obilježje ove situacije jest naglašeno angažiranje i to posebno u zadnje vrijeme, oko širih socijalnih i političkih, a to znači nacionalnih i nacionalno-socijalnih pitanja i tema, pri čemu, nerijetko, opća socijalna i politička stremljenja poprimaju specifične oblike tako, da glavni kazališni likovi postaju personifikacije političkih odnosno nacionalnih ideja.

Kada govorimo o hrvatskom kazalištu ne možemo, a ne spomenuti kako je ono u svim svojim specifičnostima i različitostima ipak prosvjetiteljsko u smislu jednog novog razumijevanja smisla i funkcije kazališta koji sada traži i odgovarajuće forme izražavanja. Zbog toga danas prevladavaju epski žanrovi kao, dakle, oni koji su pogodni za kreiranje širokih fabularnih i scenskih zahvata sa deskripcijom i socijalnom osnovicom koja prilično jasno vodi istaknutoj socijalnoj poruci.

Ovaj proces treba smatrati jednom pozitivnom tendencijom gdje i pored uobičajenog razvoja našeg nacionalnog kazališta dolazi do ostvarivanja takvih umjetničkih struktura koje se svojim obilježjima približavaju onim kazališnim pojavama kakve su one danas u ostalih europskih kazališta u kazališno bogatijih nacija.

Prema tome, iako je situacija u hrvatskom kazalištu atipična, riječ je uglavnom o kvalitetnoj repertoarskoj situaciji. Stoga ne možemo danas prigovarati kako na zagrebačkoj sceni nema velikana dramske umjetnosti bilo da je riječ o klasičnim djelima, stranim ili domaćim ili pak o suvremenim stremljenjima. Stoga je naše kazalište, gledajući kardinalan pravac razvoja, zapravo realističko kazalište i taj novi realizam što je povezan sa širim nacionalnim, socijalnim i političkim stremljenjima sve više vlada pozornicom i naše današnje težnje doista idu za time, da na pozornici ima biti kao u stvarnom životu i to svakodnevnom životu i to bez uljepšavanja i iluzija.

A da bi taj realizam bio potpun, moramo svagda imati na umu eminentno hrvatsko umjetničko kazalište, a to znači kazalište u Hrvata koje mora biti ‘’hram prosvjete u kome se služba narodnosti služi’’, da bude ono što je narodni vivaldo, matica i umjetničko središte i baš zato repertoar mora biti kao što je to u novije vrijeme, hrvatski, narodni, on mora nositi biljeg duha tog naroda, biljeg narodne hrvatske kulture i biljeg toga naroda sa svim njegovim historijskim i duhovnim težnjama i svom njegovom modernošću.

Prema tome, to što je naš teatar realistički, znači upravo razvijanje ove moderne hrvatske drame i to predstavljanjem izvornih gluma i izvornih kazališnih klasičnih autora kao i mlađih pisaca. Bilo bi najbolje kada bi to bili naši mladi pisci koji bi na svoj moderan način učinili našu socijalnu i nacionalnu zbilju predmetom šireg narodnog interesa.

Zato je naše kazalište jedno moguće novo realističko kazalište koje sili glumce na novi prirodni smjer. Primjere za to nalazimo na repertoaru zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta, Kazališta mladih i Gradskoga kazališta komedija sa izvedbom „Lady Šram“ Škrabea i Dedića.

Ova posljednja kazališna predstava vratit će nas u one plodne dane hrvatske moderne kada se u Hrvata javljaju nove težnje i pokreti, u jedno vrijeme koje je bilo obilato novim težnjama, novim idejama i novim načinom izražavanja naročito mladih ljudi koji su nadahnuti novim načinom izražavanja i novim naprednim pogledima kreirali hrvatsku modernost kako u literaturi tako i u kazalištu i literarnoj i kazališnoj kritici, a ta je situacija hrvatske moderne kao i danas realistička, a danas bezobzirno realistička.

Dežman je svojevremeno pisao: „Točno i bezobzirno prikazivanje naših prilika nama je najvažnije.“ i danas mora stajati to isto. „Točno i bezobzirno prikazivanje naše realne situacije“, naših političkih i državnih prilika, pojedinaca i pojedinačnih sudbina u ovom rastrojenom vremenu - to bi, dakle, moglo biti obilježje ovog kardinalnog kazališnog pravca koji je danas na djelu kod nas.

Kazalište je primarno estetska kategorija gotovo kao i kazališna kritika. Ne može naše kazalište biti bez jedne dobre kazališne kritike koja će biti od pomoći kada upućuje na ono što je umjetnički vrijedno i što ostaje kroz duže vrijeme . Kazalište i kazališna kritika gotovo je jedno i isto i zato je za stanje našeg kazališta od presudne važnosti, da njega prati istančana i znanošću obogaćena kritika koja će kao organska sastavina umjetnosti davati neke kriterije, estetske prije svega.

Prema tome, sve ono što se predstavlja kao nužan preduvjet za dobro kazalište svakako je dobra kazališna kritika. Kritičar je prije svga umjetnik koji kazalište kao umjetnost i život osjeća i transformira kroz prizmu vlastite individualnosti tako, da je kritika zapravo jedan dojam kazališne umjetnosti. Međutim, to nije čisti subjektivni dojam već suvremena kazališna kritika stvara analizom, uspoređivanjem, dakle, kritički ona radi kao što naknadno ona sintetizira i oživljava umjetnički. Stoga kazališna kritika koja prati naše kazalište mora biti umjetnički kreativna, a najmanje zlonamjerna. To je osnova svake kritike pa i one kazališne. Zato kao osnovno mjerilo vrijednosti kazališnog ostvarenja uvijek treba postavljati ovo: „...estetska vrijednost kazališnog ostvarenja razumijevajući pod tim originalnost izražavanja i izraza, individualni stil, jezik i glas.“

Ako je kazalište zrcalo totalnog života, onda danas dobar kritičar mora biti i filozof i sociolog i psiholog pa i povjesničar, jer kazališna kritika danas kod nas je ona kritika koja mora savršeno poznavati čovjeka, djela umjetnika, nacionalnih i političkih prilika države i naposljetku estetiku kazališta. Dakle, ona će biti totalni izraz datog socijalnog i kazališnog trenutka. Ona ne može biti neko estetičko barbarstvo koje bi bilo prožeto pozitivističkim optimizmom, nego ona kani prije svega usklađivanju općeg, univerzalnog estetskog kriterija sa specifičnim osobinama i domenima hrvatskog kazališta s obzirom na njen razvoj i njezinu nacionalnu funkciju.

Prema tome, kao i za hrvatsko kazalište, tako i za kazališnu kritiku mora postojati jedan bitan vrijednosni kriterij, a to je nacionalni kriterij.

„Most između estetičkog i socijalnog mora biti važnost nacionalnog bilo u tematici, bilo u stilu ili jeziku i to nacionalno bit će posredni član koji govori ponajviše.“
Stoga naš teatar kao i kritika koja ga prati mora biti u čistom hrvatskom duhu, u čistom hrvatskom slogu, u čistom hrvatskom stilu. Stoga kao i veliki Matoš kažemo:

„Samo je ono umjetnina, što je izraz, što je simbol izvijesnih osobina komplicirane i zagonetne, ali jedinstvene i individualne psihe narodne.“

Stoga treba imati na umu ova dva kriterija, jer polazeći od nacionalnog kriterija, naš će teatar naglasiti važnost ideje slobode i slobodarstva koju pronalazimo u naših velikih pisaca, ali i drugih stranih pisaca. Stoga bismo mogli zaključiti, da se suvremenost jednog teatra, jednog dobrog kazališta danas ogleda u izabranim motovima patriotskog karaktera.

... to je bio početak rata u Hrvatskoj, mene su moji prijatelji sa radio Zagreb, Treći program zamolili da napišem jedan kraći prilog o trenutnoj kazališnoj situaciji kod nas pa sam izabrao predstavu o Ljerki Šram koja je tih dana bila na repertoaru zagrebačkih kazališta