Pregled posta

Riječ-dvije o Rogeru Scrutonu

slika: internet


Evo, baš čitam u novinama, da je nedavno u Londonu u 75 godini života preminuo Roger Scruton, poznati britanski filozof i pisac i jedan od najuticajnijih konzervativnih mislilaca. Dobio je plemićku titulu “Sir” za svoje doprinose britanskoj kulturi, ali je bio dobitnik i jako velikih priznanja Češke i Mađarske. Vjerojatno zato, jer je ’80.-tih godina prošlog stoljeća bio začetnik uspostave mreža tajnih sveučilišta u Istočnoj Europi pomažući disidentima, posebno Česima, u borbi protiv sovjetske censure, ali je bio marginaliziran i od britanske akademske publike nakon kritike antirasizma i to u Timesu zbog čega je doživio i blamažu na svom sveučilištu. Međutim, optuživan je i za antisemitizam pa je onda optuživan i za obnovu konzervativne ekologije, jer je smatrao kako pitanje zaštite okoliša pripada političkoj desnoj konzevativnoj obitelji.

Vlada Terese May povjerila mu je predsjedavanje komisijom zaduženoj za ljepotu u arhitekturi, ali je filozof nakon polemike oko islamofobije i miješanja Georgea Sorosa u unutarnje poslove Mađarske, optužen i otpušten sa te funkcije. Mogli bismo nekako reći, da je bio prilično angažiran politički pisac pa onda ne začuđuje ta njegova titula “Sir”. Dakle, on je konzervativac koji se brinuo oko duge konzervativne tradicije u Bitanaca koja je nastojala prilagoditi i korigirati učinke industrijske revolucije s onom liberalnom, demokratskom i tu je on izgleda puno toga rekao, manje ili više poznatog, a takav je slučaj i sa njegovom knjigom “Moderna filozofija” koja je objavljena i tiskana prvi put u Britaniji 1994. godine.

Ova knjiga je uglavnom dobro poznata australijskoj filozofskoj publici možda više, nego njegove političke rasprave o značenju konzervativizma. Zašto? Pa zato, jer je neodarvinistička pozicija suvremene britanske filozofije uglavnom svima dobro poznata. Tako je i kod Scrutona rečeno kako je načelo kooperacije, suradnje i solidarnosti u središtu konzervativne misli, a zajedničko dobro kao mir, sloboda, pravo, civilnost, zaštita vlasništva trebaju biti zaštićeni i očuvani. Individualizam opet se temelji na egoizmu i narcizmu te generira jedan oblik društvenog takmičenja i darvinizma. Odatle naravno favoriziranje nacionalnog suvereniteta koji je uvjet istinske demokracije, kritika multikulturalizma koja inzistira na jednoj građanskoj kulturi koja se odvojila od tradicionalnih uporišta i koja favorizira masovnu imigraciju iz siromašnih prema bogatijim zemljama i konačno tzv. ‘’zdravog razuma’’ liberalističke ideologije političke korektnosti koji je postao glavna poluga obrnute represije u ime antirasizma. Eto, to bi bila, kratko rečeno, glavna učenja ovoga britanskog filozofa.

Tu je “Modernu filozofiju” zamislio kao jedno opsežno filozofsko djelo koje stoji uz bok Russellovim “Problemima filozofije” i tu se na 611 stranica raspravljaju razni problemi moderne filozofije, od pitanja realiteta i stvarnosti, istine, Boga, moraliteta, spoznaje, prostora i vremena, da bi se cijeli taj rad zaključio kršćanskom idejom iskupljenja duša u muci Isusa Krista i to poglavljem koje se zove ‘’Đavo’’ ili ‘’The Devil’’ i nije nikakvo čudo kako se baš u tom poglavlju raspravljaju filozofije marksizma i Ničeova filozofija, filozofija Sartrea, Hannah Arendt i drugih. Tu je nabacano i par riječi o Lukacsu o kojem je uzgredno rečeno, da je bio jedan od članova mađarske vlade Imre Nagyja koji je izbjegao egzekuciju 1956. godine.

Cijelo je svoje razmišljanje Scruton zamislio ovdje kao razmatranje jedne istine, a ta je da je:

“Society is a system of powers, which are held in place by the myth of their legitimacy. Law and morality are part of that myth, and their ability to survive is derived solely from the credulity of those who lose by obeying them.”
(str. 460)

Jako lijepa definicija društva, nema što!!! A kao sistem moraliteta ta se filozofija prema Scrutonu doima problematičnom, jer se moralitetu ovdje pretpostavlja odbacivanje moraliteta, a prihvaćanje njega kao moralnog zakona opovrgava nadu za oslobođenje. Kako bi dokazao ove tvrdnje, on se upire u Lukacsevo razumijevanje “buržoaskog pravnog sistema”, jer ono što je istina za pravni system, istina je za svaki oblik buržoaskog svijeta, ekonomsku praksu, socijalne odnose, emocije, ambicije, čak i sam moralitet.

Odatle Scrutonova napomena da “Komunistička etika predstavlja najveću dužnost, ako prihvati nužnost nemoralnog djelovanja” dodajući kako je to “najveće požrtvovanje revolucionarnog pitanja za nas” i onda Scruton mudro napominje, da njemu nije problem u požrtvovanju, nego u onim milijunima njegovih žrtava koji su bili stvarnost suvremenog socijalizma.

Lukacs isto tako piše: “Nije moguće biti human u buržoaskom društvu”, dakle, da “buržoazija posjeduje jedino formu ljudske egzistencije.”. Pa onda Scruton zaključuje: “Nije previše teško uništavati ljude, ako ih opišete na takav način.” Odatle i njegova definicija revolucije kao kriminala.

Nekako slično u tom pravcu Scrutom razmišlja i o Ničeu kod kojih mislilaca Scruton vidi jednu tendenciju banalizacije zla kod koje sistematična ubojstva postaju birokratski zadatak za koje nitko nije odgovoran i za koje se nikoga nema posebno okriviti, a što je opet karakteristika suvremenih totalitarnih sistema.

Odatle jedan povratak na religiju koja afirmira “first-person plural” i koja nam hoće reći, da je aktualno ili vjerojatno istina kako smo članovi nečeg daleko većeg od nas samih što je izvor naše snage i kontinuiteta i odatle jedna vjera i nada u bolju budućnost.

I što na kraju reći, nego da je pogled Scrutona u dobroj mjeri određen jednim stanjem razočaranja u suvremena društva i odnosima u njima i jednom dubokom vjerom, da je naša egzistencija kao socijalnih bića ta, da ne samo da puko kreiramo ljudski svijet, nego da ga isto tako ispunjavamo našom vlastitom kulturom, a na kraju i sam Bog obogaćuje taj svijet sa smislom i ne na drugi način. (str.480)

Međutim, mi ne možemo Lukacsa optužiti za tu banalizaciju zla ili pak kao ideologa totalitarnog ruskog socijalističkog poretka ukoliko imamo jedan otvoren i pošten pogled na djelo i cjelokupni život ovog velikog čovjeka. Ja mislim, da je istina sasvim drugačija – da je riječ o filozofu koji se cijelog svog života borio za stvari ljudske emancipacije i da pri tome nije slijedio putove osobnog komfora i probitka kao što je to na primjer slučaj sa čitavom novom generacijom filozofa koji imaju povjerenja u onoga tko bolje plaća i koji goru stvar mogu učinti boljom. Da čovjek pukne od smijeha!

Post je objavljen 14.01.2020. u 19:53 sati.