A bilo je tako dobro počelo…
Fanita English
Izdavač: Kršćanska sadašnjost 1996.
Osobe presigurne u sebe znaju druge ganjati ili prekomjerno kritizirati zato što možda nisu nešto 'ispravno' učinili, na što se pak ovi napokon osjete odbačenima i sputanima umjesto da sami dođu do riječi.
Nesigurne osobe često troše više energije na to da dobiju od drugih pomoć i potporu nego da djelotvorno ulažu vlastite sile i sposobnosti.
Obrambeni stav nastaje u trećoj godini života, točnije, između druge i četvrte godine. On ne odgovara temeljnom stavu s kojim smo rođeni, no razvija se tako rano da postaje našom 'drugom naravi'. Vjerojatno smo svi rođeni s pozitivnim sklonostima, sa sposobnošću za povjerenje, ljubav i ljubaznost. I kao odrasli možemo, ako prevladamo svoju egzistencijalnu tjeskobu, postići u odnosu prema sebi i prema drugima sličan uravnotežen temeljni stav. Mnogi sveci ili istaknute ličnosti, kao npr. Majka Terezija, pokazuju nam takav temeljni egzistencijalni stav. No većini od nas ne uspijeva uvijek živjeti tako, bilo zato što nismo odrasli u idealnim prilikama, bilo zato što nam nedostaje izvanredan talent za tu svetost. U stvarnosti smo podložni jednom ili drugom obrambenom stavu. Ali ipak možemo si do neke mjere pomoći odraslim JA ako poznajemo vlastiti obrambeni stav i tako znamo na što moramo paziti u nekoj napetoj situaciji.
No – zašto je zapravo riječ o obrani. Od čega smo se trebali zaštiti već u ranom djetinjstvu, osobito ako smo imali brižne roditelje? Odgovor, vjerojatno, već znate: osjećamo se ugroženi od temeljne egzistencijalne tjeskobe. Ona se pojavljuje s prvim opažanjem sama sebe, čak i ako dijete toj tjeskobi još ne zna imena.
U majčinu tijelu i kao dojenče živjeli smo, tako reći u raju. Sve su nam se želje ispunjavale. Ništa nismo morali činiti. Dobivali smo hranu, toplinu i nježnost. Dojenčad koja je morala biti bez toga, umrla je. Pa ako smo morali i drečati da nas nahrane i previju, osjetili smo da oslobođenje od nestašice ili boli ipak stiže kao nekom 'magijom'. Katkada, ako pomoć ne bi odmah stigla, mogli smo je naknadno naći u snu, u mašti dojenčeta (Promatrajte jednom dojenče kako zna u snu s užitkom sisati, kao da je na majčinim prsima.)
No s razvitkom svijesti došao je i izgon iz raja: najprije iz ugodne topline majčina tijela, onda s voljenih majčinih prsiju i naposljetku od njezine strpljivosti, koja se u razdoblju dok smo još bili dojenče činila beskrajnom. Pojavili su se osjećaji boli: izbijanje zubi, teškoće s probavom i svakojaka razočaranja, od kojih nas nije mogla izbaviti ni najbolja majka. Naprotiv, katkad se činilo kao da nam namjerno zadaje bol. Silila nas je npr. piti gorak lijek ili bi nas vodila liječniku, gdje su nas boli iglama za injekciju. Najednom se beba ne osjeća više u rukama nježne madone, već izručena vještici.
Mnoge priče pričaju nam tu zgodu iz raja, priče u kojima dobra majka rano umire, a umjesto nje se pojavljuje zla maćeha ili vještica. Nikakvo čudo da djeca prihvaćaju i najjezovitije priče. Zločesta vještica, iz npr. Ivice i Marice, u podsvijesti im je poznata. Kad slušaju tu priču, vesele se što su toj vještici možda i nekim čudesnim načinom, izmakli. Ili se pak još uvijek doživljavaju u moći te vještice, a priča im daje nade da neće vještici samo izmaći već joj se i osvetiti i spaliti je u peći. Na žalost, takva dječja iskustva kao i strahovi i želja za osvetom, koji od djetinjstva i dalje djeluju, imaju nespoznatu posljedicu da se žena (umjesto majke) okrivljava za sve zlo u ljudskoj povijesti. U ženi se gleda razlog dječjim frustracijama. Ta otac je obično bio – kao i Bog Otac – negdje u pozadini. Majka je naprotiv bila tu, ona nije mogla riješiti sve teškoće.
Tako je Eva proglašena krivom što nam je zatvoren Raj zemaljski. Ona se dovodi u vezu s buđenjem ljudske svijesti, a ne možda razvojna faza u kojoj istodobno rastu svijest i zubi. Posljedica je toga da ugriz u jabuku majčinih prsiju izaziva odbijanje i doživljava se kao početak izgona iz raja.
Tako se događa da žene podsvjesno smatraju krivcima ne samo muškarci već i njihov vlastiti rod. Stoljećima im je bilo vrlo teško braniti se zbog svojih 'grijeha'- pa one su u sebi i same vjerovale u to, i još uvijek ih oba roda gledaju potajno kao vještice ako ne sliče madoni.
Druga godina života obično se naziva 'prkosnim razdobljem'. Zapravo nije uopće toliko riječ o prkosu. Dijete iskušava svijet i vlastitu moć. Na roditelje to djeluje kao prkos, pa se kod nekih roditelja dijete zaista navikava reagirati više iz prkosa nego slijediti istinsku znatiželju ili težnju da nečim ovlada. Pri takvim sukobima roditeljima je često potrebna upravo salomonska mudrost da se primjereno ophode s djetetom u razvitku.
Tko ima previše nadomjesnih osjećaja, ne može nikada zbiljski uočiti sama sebe. Kao dijete su, sigurno, svakom od nas potrebni dodiri maženja kako bismo razvili dobar osjećaj o samom sebi. No odraslima neće, ne znam koliko maženja, podati svijest da su potpuno živi. Za pravo življenje potrebna je vlastita kreativnost a ona se može razviti samo ako se vlastiti osjećaji, pa bili i neugodni, ne moraju skrivati pred samim sobom.
Izrabljivači osjećaja trećega stupnja postupaju kao da imaju samo jednu od dvije nesretne mogućnosti kad se boje da će izgubiti partnera: borbu ili bijeg, i to u brzoj izmjeni. Pri tom u oba slučaja prijete da se svom silinom pretvore u pogibeljno ponašanje baš oni osjećaji koje su prije toga suzbijali vlastitim nadomjesnim osjećajima i pomoću tuđeg maženja.
Otelov primjer pokazuje nam kako se taj proces drastično odvija kod tipa 2. Ali i krajnji izrabljivač osjećaja tipa 1, redovito više pasivan i ovisan, može biti kandidat za pokušaj samoubojstva – ili kao Dezdemona, dragovoljna žrtva (zato što je ustrajala u svojem temeljnom stavu izrabljivanja osjećaja). Čovjek tipa 1 pri pomisli da će izgubiti partnera prelazi u opreku dotadašnjem stavu prilagođenog djetinjeg ja (mogućnost koju Dezdemona nije zapazila jer uopće nije mogla zamisliti gubitak voljene osobe). Oboružan naduvenim, uobraženim roditeljskim ja, takav bi čovjek mogao reagirati poput crva koji se propinje: iznenada se agresivno okreće protiv partnera ili onoga koji je baš na putu. No već nekoliko minuta kasnije ta bi se osoba opet vratila uobičajenom temeljnom stavu i kao prilagođeno djetinje ja molila oproštenje i kaznu.
Liječiti sama sebe, to je kao da čovjek želi sam sebi podrezati kosu. Bez sumnje je teško dohvatiti svugdje gdje je potrebno. No smatram da je to moguće ako koristimo valjano zrcalo i imamo nešto strpljenja sami sa sobom.
Načelno je većina naših problema povezana s činjenicom što su nam prvotno zrcalo bile reakcije najbliskijih osoba u djetinjstvu. No kao odrasli još uvijek nismo svjesni da bismo sada mogli koristiti druga zrcala te tako vidjeti sami sebe. Pri tom bi nam možda sinulo da smo sposobni za više samostalnosti nego što mislimo. Svoju sadašnju realnost možemo promatrati takvu kakva jest umjesto da se neprestano osvrćemo, u nadi da bismo možda svoju glavu mogli gledati odostraga. Stvari zaista nisu baš jednostavne: često dopuštamo sablastima prošlosti da otmu zrcalo iz ruku našega odraslog ja.
Nikada se ne može biti autonoman, tj. uistinu slobodan, dok se god živi sa sablastima djetinjstva.
Naša se ličnost ne sastoji od jednoslojne cjeline, već od različitih stanja našega ja, koje se u TA nazivaju roditeljsko ja, odraslo ja i djetinje ja.
Uz svako stanje našega ja vezan je vlastiti misaoni i osjećajni sustav, kojemu pripadaju i određena sjećanja i očekivanja. Možemo se prenijeti u stanje roditeljskog ja, njime dobivamo pomoć i potporu ili vršimo kritiku. Možemo se prebaciti i u stanje odraslog ja, ono preuzima i prerađuje obavijesti te pokušava realistički rješavati teškoće. Najzad, možemo prijeći i u stanje djetinjeg ja, tada reagiramo spontano, dajemo maha mašti, djelujemo kreativno, doživljavamo čudesa, ali se također tjeskobno i strašljivo prilagođujemo ili prkosno bunimo.
Življenju u roditeljskom domu je svojstveno da se djeca i roditelji dodiruju, najprije tjelesno a zatim simbolički, poljupcima i batinama, smiješkom i vikom, pitanjima i odgovorima, na znatiželjan ili uvredljiv način. Dodirivanje je elementarna potreba. Tkao učimo jedni druge 'maziti' i tu metodu prenosimo na odnose s drugim ljudima u našoj okolini. Stvarno učenje odvija se usput iskustvom, kao što djeca kao sama od sebe nauče govoriti i hodati.
Komunikacija se dakle sastoji od 'transakcija' nekog 'ja-stanja' jedne osobe s nekim 'ja-stanjem' druge osobe. ''Transakcija' je pojam iz gospodarskog života i znači 'trgovina razmjenom'. Ovdje se upotrebljava u prenesenom smislu: razmjena 'jedinica maženja'.
Oznake: Osobno
11.08.2017. u 13:55 | 0 Komentara | Print | # | ^Rak na duši
Dr. Nela Sršen
Izdavač: Geromar biblioteka Cetrum 2012.
Vidjeti sretnima i izliječenima one koji su u jednom trenutku svojeg postojanja izgubili životnu energiju ugušenu u boli i očajanju, pomoći im da ponovo otkriju strast prema životu, to je moja životna misija, to je i moja strast.
Nadam se da ćeš čitajući ove stranice otkriti sve bogatstvo koje nosiš u sebi. Doista je jednostavno: ono malo što moraš učiniti za sebe je vidjeti Boga koji je u Tebi i oko Tebe, nastojati da se prihvatiš i zavoliš kakva jesi. Ostalo potom dolazi samo: Tvoji strahovi i Tvoji destruktivni osjećaji nestaju, oslobađaš se bolesti i popravljaš afektivne odnose. Otkrivaš unutarnjeg Boga kojega imaš u sebi, voleći sebe i voleći druge. Tvoje unutarnje svjetlo pojačat će se i osvijetliti Tebe i sve oko tebe.
Ovo nije priručnik za vjeronauk niti nagovor na religiju. Bog o kojem piše pripada vjernicima i nevjernicima, svakoj religiji i kulturi. Jer Bog je ono istinsko i izvorno u nama, on je dio našega duha koji je povezan s višom univerzalnom moći, onaj dio našeg duha koji čovjeka čini uzvišenim nad svim živim bićima.
Čula sam samo tri doktorove riječi: Bolest. Hitno. Smrt.
Ostalo mi je snage tek toliko da uzmognem dići pogled prema njegovim očima. A u njima ugledah nešto predivno – dragog Boga koji je tog trenutka bio odjeven u kirurga, s toplim, uvjerljivim pogledom, stišćući nježno moju ruku, skidajući zeleno-plavu masku s lica i poklanjajući mi osmijeh uz ohrabrujuće riječi: Bit će sve ok!
Sama sam proživjela tu patnju tijela kada je duša uhvaćena u zamku u materijaliziranoj nosivoj strukturi, podvrgnuta neočekivanim i tragičnim procesima samouništenja koji naše biće odvlače u labirint bitaka.
Ako ne nađeš pravi izlaz, tijelo ti ostaje uhvaćeno u tu zamku i rastače se. Duša bez ovoja ostaje samo uspomena. A dovoljna je već i samo dijagnoza da svom silinom izazove golem osjećaj panike, sloma, nemoći pred neumoljivom sudbinom, dok sve dostupne informacije dodatno pojačavaju taj mentalni teror.
Zapravo sam počela otkrivati kako u meni postoji Bog, da nisam nikad bila napuštena, i da sve oko mene možda ima značenje i smisao.
Te sam emocije iz djetinjstva ponovo počela proživljavati uz patnje mojih pacijenata. Mnoštvo naših osjećajnih stanja ispliva na površinu u dodiru s bilo kim tko se s nama nađe u jakom emotivnom kontaktu. Ponekad, dapače, ostvarujemo najsnažniju kemiju upravo s nekim tko pritišće te osjećajne tipke.
To je ono što Sigmund Freud definira prisilnim ponavljanjem zbog kojeg ljudi nastoje u odrasloj dobi u odnosima obnavljati mehanizme iz djetinjstva koji su izvorno oblikovali stanje emotivne traume. Sa svakim ponavljanjem slične životne situacije nadaju se da će im ipak toga puta uspjeti promijeniti završetak.
Oni, bolesnici, su postajali moj lijek.
Nelagoda življenja bol je duše, a patnja nas navoda da odbacimo život, da ga poželimo izbjeći ili uništiti. U uskoj je vezi s nedostatkom osjećaja i obiteljskim traumama proživljenima u djetinjstvu, ali može proizaći iz nagomilanih frustrirajućih životnih razdoblja u kojima ne uspijevamo naći niti dati smisao našem postojanju pa nas to onda navodi na pomisao da kažemo kako je 'život patnja'.
Svatko od nas mora otkriti i ostvariti neki egzistencijalni projekt: to je točka u kojoj će se usredotočiti naša najbolja energija.
Naučila sam shvaćati i prepoznavati koje su moje vlastite destruktivne emocije i kako da se s njima nosim prije nego što uzrokuju pojavu bolesti, nastojeći stvoriti konstruktivne emocije koje će ojačati ravnotežu između mojeg tijela, mog uma i moje duše. Otkrivajući samu sebe, bolje sam shvaćala druge. Bilo mi je dovoljno slušati ih kako govore o sebi da shvatim jesu li stvarno odlučili ozdraviti. U nekim se slučajevima događalo da je bolest koja se pojavila bila njihova unutarnja vodilja, pa sam mogla predvidjeti, ako se zaista žele izliječiti, kako će sve dalje proteći. Za neke je pacijente bolest sredstvo komunikacije s bližnjima, sa svijetom. U tim slučajevima, bez obzira na to koje lijekove ili kirurške metode liječnik poduzima, ozdravljenje je nemoguće.
Tijelo je refleks naše psihe: ako je naša duša (spoznaja o sebi) cjelovita, bogata zdravim i ozdravljujućim simbolima, zdravlje duše će se projicirati na tijelo.
Svaka bolest predstavlja mentalni ili spiritualni aspekt s kojim je povezana. Duša, naime, sadržava sve: tijelo, um, simptome, strah, ljubav, rane, očekivanja, snove, fantazije. Bolest nastaje kada taj sadržaj duše nije u harmoniji. Ozdraviti znači vratiti tu harmoniju duši.
Živjeti svoju sudbinu izvor je apsolutne sreće i, iako je mnogima teško prihvatiti ovu ideju i ovu odgovornost, svevišnja moć je s nama.
Rak je forma samokažnjavanja, samoubojstvo jednog dijela tijela. Nakon dugog, neprekidnog razdoblja stresa i šoka, samouništenje tijela iskazat će se u obliku raka, 6-7 mjeseci pošto je pokrenut nekim od okidača. A to mogu biti bol, stres, patnja, smrt roditelja, razočarenje, izvanredni šok. Samokažnjavanje se somatizira u nekom organu koji tako utjelovi autodestrukciju.
Uzroci raka – tretman i prevencija, 1985, Michel Moirot
Kako bi spriječili nastanak bolesti raka, ljudi bi trebali manje ozbiljno gledati na život, ili biti sasvim ludi, preporuka je do koje je nakon svih svojih istraživanja došao dr. Moirot.
Opće je pravilo da koliko je jača i veća svjesna kontrola pojedine osobe u upravljanju konfliktima, toliko će manje biti aktivirani tzv. Biološki programi u njenome tijelu. U situaciji neočekivanog i dramatičnog događaja ako odluku ne donese naša svijest, umjesto nje učinit će to naslijeđeni biološki mehanizmi, programirani u DNA. U tim biološkim procesima postoji i granica konflikta. Kad ju prijeđemo, ulazimo u biološki program smrti koji moramo prihvatiti, kao i druge biološke programe.
Jedna je od pretpostavki psihoneuroimunologije da sustav osjetila pobuđujući neuroendokrini sustav NES štiti organizam od vidljivih opasnosti, dok ga imunosni sustav IS štiti od onih nevidljivih. Ta dva sustava povezuju neurotransmiteri, molekule koje prenose podražaje unutar živčanog sustava. Negativno djelovanje stresa na imunosni sustav dijelom je posljedica izlučivanja kortikosteroida iz nadbubrežne žlijezde, a dijelom citokina, koji su među glavnim nositeljima poruka koje koristi imunosni sustav za direktnu komunikaciju sa središnjim živčanim sustavom.
Tumori su bolesti koje nastaju kroz duže vremensko razdoblje kao posljedica raznih procesa u više etapa u kojima se gomilaju mnoge genetske promjene, a svaka od njih je uzrokovana ili uvjetovana kombiniranom akcijom unutarnjih i vanjskih čimbenika (životne navike, ishrana…)
Liječnici moraju pacijenta osloboditi osjećaja tjeskobe, straha od skore smrti, uključiti ga aktivno u liječenje, dati mu glavnu ulogu u izboru terapije.
Sve je to važno kako bi pacijent s punim povjerenjem u sebe ovladao tijekom tijekom liječenja.
Što mi poručuje bolest? Što me to izjeda? Što trebam promijeniti u životu? Što trebam učiniti, ovaj put za sebe?
Nastanak tumora počinje na molekularnoj razini, poremećaji kontrolnih bjelančevina proizlaze iz oštećenja gena, a ono može nastati na dva načina: kao posljedica vanjskih kancerogenih faktora (kemijski, fizikalni, mehanički, virusni agensi) i kao posljedica spontanih mutacija u organizmu.
Nastanak tumora se ne događa u jednom točno određenom trenutku ili u kratkom vremenskom razdoblju. To je proces koji se sastoji od niza promjena – nevidljivih, na razini genotipa, i vidljivih,
na tjelesnoj razini.
Tumor veličine 1 cm sadrži oko milijardu kancerogenih stanica. Ako nakon operacije ostane eventualno posto rezidualnog tumora, to znači da još uvijek u tijelu postoji oko milijun stanica koje bi mogle progredirati u tumor.
One stanice tumora koje prežive kemo terapiju postaju otpornije na tretman i ujedno agresivnije.
Svaki pacijent koji ima veoma lošu prognozu treba imati pravo izbrati kao će se liječiti. Posebno kada je u tako teškom stanju da izbor kako se liječiti ujedno znači izabrati kako umrijeti.
Za terminalnog i teškog bolesnika nema ništa važnije od nade. Nada, pa makar bila i minimalna, jedna je mogućnost da se prebrodi put bolesti i mučna, bolna svakidašnjica. Bolesnik bez nade je već mrtav.
Djelovanje nekih proteolitičkih enzima koji razgrađuju bjelančevine, kao što je bromelain (nalazi se u ananasu) ili papain (enzim koji nalazimo u papaji), su enzimi koji su u stanju razgraditi proteinske oklope tumorske stanice, pa ih imunosne stanice mogu prepoznati i napasti.
Na žalost, konvencionalna medicina dugo se vremena bavila farmakološkim uništenjem bolesti, bez rekonstrukcije organa u njegovoj cjelini.
Kalijev askorbat preko pumpe Na-K na staničnoj membrani ulazi u stanicu ne samo donoseći kalij, koji tijekom degeneracije stanice biva izbačen, nego i restrukturirajući lance genetskih poruka. Stanica tada više ne može biti napadnuta od tumora. Ovaj je proizvod bez ikakve toksičnosti…
U Južnoj Koreji objavljena je studija da ekstrakt GRAVIOLE (annonna muricata) biljke ima citotoksično djelovanje na tumore debelog crijeva i dojke, što se može usporediti sa djelovanjem kemoterapije adriamycinom. S jednom prednošću, da ekstrakt biljke ne uništava i zdrave stanice.
Danas se u cijelome svijetu kao posebna vrsta čaja protiv raka prodaje mješavina: Rumex acetosella, Arctium lappa, Ulmus rubra, Rheum palmatu. Uz ove su dodane odavno znane antitumorske mješavine trava: Plantago mayor i Trifolium pratense.
U hrskavici postoje tri proteina koji su u stanju inhibirati angiogenezu, odnosno vaskularizaciju tumora. Blokiraju rast novih krvnih kapilara, tako da se tumor ne može razvijati, a metastatska difuzija može biti usporena ili čak blokirana, tako da tumor odumire.
Promatrala sam iscjelitelje. Oni pacijenti koji su im došli s iskrenom nadom da sebi i za sebe učine nešto dobro, imali su pozitivniji ishod ozdravljenja i tijekom bolesti od onih bolesnika koji više nisu vjerovali u ništa.
Redom izričito naglašavaju silan osjećaj ljubavi koju imaju prema samom pacijentu. Često govore kako nisu oni ti koji liječe, već da su samo kanal božanske moći koja djeluje na ozdravljenje.
Također, svjedočili su mi korištenje tehnike vizualizacije kojom projiciraju slike ozdravljenja, ali ne i sam postupak koji vodi ozdravljenju. Na taj način aktiviraju i osjećaj sigurnosti u samom pacijentu da će se ozdravljenje koje im je najavljeno doista i dogoditi zahvaljujući izvoru moći i energije kojom pomažu liječiti.
Vjera u ozdravljenje uvjetuje sam način ophođenja prema sebi i bolesti, postiže se osjećaj sigurnosti, podiže samopouzdanje, vraćajući nas izgubljenoj unutarnjoj ravnoteži duha i tijela, što je i dovelo do bolesti.
Bez sumnje, ono što jesmo pridonosi mnogo više našoj sreći od onoga što imamo.
Među svim dobrima, ono koje nas odmah usrećuje jest spokoj duše.
Pojavljivanje bolesti vezano je za osobnost.
Osoba ima sklonost uspjehu ili neuspjehu. One osobe koje su sklone uspjehu su i sretne. Osobe sklone neuspjehu su nesretne. Kao takve, sklone su i obolijevanju. Pritom, definiram uspjeha kao osjećaj unutarnjeg blaženstva i spokoja, osjećaj apsolutne harmonije unutar svog bića.
Malo njih je imalo bezbrižno, idealni, savršeno sretno djetinjstvo. No, bez obzira na to kakav je početak života, može se željeti, sanjati i stvarati bolja i sretnija budućnost. U tome pred nama stoji samo jedna prepreka: ogorčeni smo i patimo, jer smo uskraćeni u prošlosti, a zbog nje strahujemo od onoga što nas čeka u budućnosti.
Upitajmo se gdje smo sada. Jesmo li ikada aktivno i istinski živjeli u sada? Koliko smo se potrudili riješiti tereta prošlosti, koja nam je zadavala samo bol i rane, a mi smo ih, podsvjesno, čuvali i nosili u nama dalje kroz život, pa je tako prošlost prevladala budućnost. Kulminacija naše neriješene prošlosti sastoji se u obolijevanju, jer nismo u stanju održati zdravu ravnotežu duha i tijela.
Sve ono na što se fiksiramo u našim mislima, bilo pozitivno ili negativno, naći će načina da se ostvari. To je neizbježno, jer naša podsvijest, koja od svijesti prima informacije, ne razlikuje realne situacije od imaginacije. Shvatit će obje jednako važnima i stvarnima.
Ono što možemo i trebamo jest pretvoriti patnju u ljubav.
Dragi prijatelju, Tvoje se teške patnje pretvaraju u bolest. U tumor. I što si time dobio? Tjelesnu potvrdu da s toliko proživljenih nesreća, s toliko patnje, nepravde, ne priznanja, na koncu i bolesti, ne možeš više živjeti.
Opet uzrok svemu tražiš izvan sebe, ne shvaćajući da su Tvoje depresivno, ogorčeno, ljuto stanje i taj prokleti osjećaj krivnje doveli do bolesti.
Većina pacijenata stanje blizu smrti opisala je ovako: drastično im se smanjio strah od smrti te razvio intimni religiozni osjećaj, konceptualno daleko više spiritualan od vjerske propovijedi.
Ugodna harmonija osjećaja koju tada doživljavam je takva da mi ne dopušta prijemčljivost na bilo kakve negativne reakcije iz okoline. Naprotiv, uspijevam ih interpretirati s meni nejasnom toplinom i smirenošću, ulazeći u misli i patnje onih koji su oko mene. Svijest mi funkcionira na drugačiji način: nema straha niti terora, samo blaženost, jedna posebna sinergija i neobjašnjiva doza energije i pozitivnosti.
Hipokrat savjetuje: Ako si bolestan, prvo otkrij što si učinio da to postaneš.
Tek kada alkohol počinje gubiti prioritet, tek tada alkoholičar možda shvati da je bio u zdravom tijelu ranjenog duha, a da je postao zarobljeni duh u bolesnom tijelu.
Bolest je kristalizacija jednog mentalnog stanja.
Kao liječnica zaštitnički privijam k sebi male ljude, kojima i sada pripadam, jer ono što me čini ostvarenom i sretnom osobom – moj najdragocjeniji dar jest da prenosim radost i ljubav, privilegiju postojanja.
Bolje zamišljaj, vizualiziraj da svaka molekula kemoterapeutika ubija stotinu tumorskih stanica, a kad sretne one tvoje zdrave samo ih pozdravlja i pušta da žive jer one mu nisu meta. A kad sretne one poluzdrave? Prvo ih pusti, ali ako se okrenu pa postanu zloćudne, odmah ih nesmiljeno uništava.
Da je pacijent bio pozitivniji ne bi se niti našao u situaciji u kojoj jest – bolestan.
Znaš što? Zatvori Google! Otvori svoj duh!
Otvori svoje srce. Otkrij Boga kojega imaš u sebi. Osjeti u potpunosti sreću. Jer, potrebno je tako malo. Stani, razmisli, pojmi, prihvati.
Odiši ljubavlju. Bit će ti dana.
Otkrij strasti i proživljavaj ih, kao slobodan čovjek, jer ćeš samo tako u potpunosti moći ostvariti svoj smisao postojanja.
Ako si došao na ovaj svijet, znači da si bio izabran. Očuvaj dugo taj dragocjeni dar kako bi svjedočio ljubav. A kad nudiš ljubav, ljubav ti se vraća, tvoje tjeskobe i tvoji strahovi transformiraju se i postaješ svjetlo pa ćeš tako pridonijeti očuvanju ljudske vrste. Budi potaknut ljubavlju!
Ne želi zlo drugima.
Ne gubi se u zavisti, ljubomori i mržnji.
Svaka negativna i loša želja i namjera prema drugima samo u Tebi stvara negativno magnetsko polje. U tvom mozgu stvaraju se modificirane percepcije koje djeluju na neuroimunološke procese. Što to znači? Da svaka usmjerena negativnost prema drugim kulminira u tvom duhu, u tvom tijelu izazivajući negativne reakcije prema sebi. Ne zaboravi!
Što se tiče boli, svaka je osoba u biti slobodna da promijeni neku osobnu tragediju u ljudski trijumf. I to je pouka unutarnjeg Boga u tebi!
Imaj povjerenja! Poslušaj ga!
Oznake: Osobno
11.08.2017. u 13:53 | 0 Komentara | Print | # | ^Pazi – pubertet!
S. Fabijanić i D. Sinožić Vidić
Izdavač: Školska knjiga 2008.
Ne kažnjavajući nasilje, pokazujemo djeci da se ono smije činiti.
Tijekom poučavanja, neki nastavnici u radu s učenicima uglavnom primjenjuju tradicionalističku paradigmu. To znači da nastavne sadržaje prenose učenicima direktnim poučavanje, odnosno predavanje ex cathedra. Pri tome je nastavnih izvor svih dobivenih informacija, on je jedini kreator procesa poučavanja. Događa se da nastavnik svoj autoritet temelji na moći, odnosno strahu koji se razvija u učenika. Prenošenje znanja (činjenica i pojmova) mladima najvažnija je komponenta djelovanja takva nastavnika, bez provjere kolika su ta znanja učenika upotrebljiva i razumljiva. U takvom odnosu nastavnik zapravo ne komunicira s učenicima. Komunikacija se svodi na jednosmjerno prenošenje znanja od nastavnika na učenika i na jednosmjernu reprodukciju tih znanja od učenika. U takvim okolnostima teško se prepoznaju problemi učenika i pokazuje se malo razumijevanja za njihovo rješavanje.
U suvremenoj nastavi naglašava se poučavanje životno važnih vještina. To zahtijeva promjenu u načinu prenošenja informacija. Najvažnija je kvalitetna komunikacija na razini nastavnik – učenik, uz uključivanje roditelja kada god je to moguće. Nova paradigma poučavanja podrazumijeva naučiti učenike učiti, misliti, sudjelovati, naći informaciju, primjenjivati znanja, donositi odluke, stjecati vještine, usvajati pozitivne stavove. Pri tome se autoritet nastavnika u odnosu na učenika temelji na uzajamnom poštovanju i uvažavanju. Nastavnici, ali i učenici su aktivni i dijele odgovornost tijekom cijelog procesa obrazovanja. Učinci su koje postižemo primjenom nove paradigme poučavanja smanjeni zahtjevi za pamćenjem činjenica i pojmova te povećan zahtjev na usvajanju umijeća, životnih vještina i kompetencija. Težište se stavlja na 'ono što će učenik raditi na nastavnom satu', a ne na ono što će mehanički upamtiti. Takav način poučavanja pomaže učenicima lakše svladati životne teškoće i brže usvajanje životnih stilova.
Dajte učenicima kratke i jasne upute što trebaju raditi. Zadatak im je da napišu tri osobine odraslih koje im se sviđaju i zbog kojih žele što prije odrasti i tri osobine odraslih koje im se ne sviđaju ili ih se boje.
U odrastanju je važno naučiti kako uskladiti različite dijelove života – ono što želiš za sebe (izlazak s prijateljima, gledanje televizije, igranje na kompjutoru), s onim što od tebe traži i očekuje tvoja obitelj (redoviti obroci, uredna soba, posjeti rodbini) i onim što moraš učiniti (samo otići u školu, napisati domaće zadaće).
Oznake: Osobno
11.08.2017. u 13:39 | 0 Komentara | Print | # | ^