A bilo je tako dobro počelo…
Fanita English
Izdavač: Kršćanska sadašnjost 1996.
Osobe presigurne u sebe znaju druge ganjati ili prekomjerno kritizirati zato što možda nisu nešto 'ispravno' učinili, na što se pak ovi napokon osjete odbačenima i sputanima umjesto da sami dođu do riječi.
Nesigurne osobe često troše više energije na to da dobiju od drugih pomoć i potporu nego da djelotvorno ulažu vlastite sile i sposobnosti.
Obrambeni stav nastaje u trećoj godini života, točnije, između druge i četvrte godine. On ne odgovara temeljnom stavu s kojim smo rođeni, no razvija se tako rano da postaje našom 'drugom naravi'. Vjerojatno smo svi rođeni s pozitivnim sklonostima, sa sposobnošću za povjerenje, ljubav i ljubaznost. I kao odrasli možemo, ako prevladamo svoju egzistencijalnu tjeskobu, postići u odnosu prema sebi i prema drugima sličan uravnotežen temeljni stav. Mnogi sveci ili istaknute ličnosti, kao npr. Majka Terezija, pokazuju nam takav temeljni egzistencijalni stav. No većini od nas ne uspijeva uvijek živjeti tako, bilo zato što nismo odrasli u idealnim prilikama, bilo zato što nam nedostaje izvanredan talent za tu svetost. U stvarnosti smo podložni jednom ili drugom obrambenom stavu. Ali ipak možemo si do neke mjere pomoći odraslim JA ako poznajemo vlastiti obrambeni stav i tako znamo na što moramo paziti u nekoj napetoj situaciji.
No – zašto je zapravo riječ o obrani. Od čega smo se trebali zaštiti već u ranom djetinjstvu, osobito ako smo imali brižne roditelje? Odgovor, vjerojatno, već znate: osjećamo se ugroženi od temeljne egzistencijalne tjeskobe. Ona se pojavljuje s prvim opažanjem sama sebe, čak i ako dijete toj tjeskobi još ne zna imena.
U majčinu tijelu i kao dojenče živjeli smo, tako reći u raju. Sve su nam se želje ispunjavale. Ništa nismo morali činiti. Dobivali smo hranu, toplinu i nježnost. Dojenčad koja je morala biti bez toga, umrla je. Pa ako smo morali i drečati da nas nahrane i previju, osjetili smo da oslobođenje od nestašice ili boli ipak stiže kao nekom 'magijom'. Katkada, ako pomoć ne bi odmah stigla, mogli smo je naknadno naći u snu, u mašti dojenčeta (Promatrajte jednom dojenče kako zna u snu s užitkom sisati, kao da je na majčinim prsima.)
No s razvitkom svijesti došao je i izgon iz raja: najprije iz ugodne topline majčina tijela, onda s voljenih majčinih prsiju i naposljetku od njezine strpljivosti, koja se u razdoblju dok smo još bili dojenče činila beskrajnom. Pojavili su se osjećaji boli: izbijanje zubi, teškoće s probavom i svakojaka razočaranja, od kojih nas nije mogla izbaviti ni najbolja majka. Naprotiv, katkad se činilo kao da nam namjerno zadaje bol. Silila nas je npr. piti gorak lijek ili bi nas vodila liječniku, gdje su nas boli iglama za injekciju. Najednom se beba ne osjeća više u rukama nježne madone, već izručena vještici.
Mnoge priče pričaju nam tu zgodu iz raja, priče u kojima dobra majka rano umire, a umjesto nje se pojavljuje zla maćeha ili vještica. Nikakvo čudo da djeca prihvaćaju i najjezovitije priče. Zločesta vještica, iz npr. Ivice i Marice, u podsvijesti im je poznata. Kad slušaju tu priču, vesele se što su toj vještici možda i nekim čudesnim načinom, izmakli. Ili se pak još uvijek doživljavaju u moći te vještice, a priča im daje nade da neće vještici samo izmaći već joj se i osvetiti i spaliti je u peći. Na žalost, takva dječja iskustva kao i strahovi i želja za osvetom, koji od djetinjstva i dalje djeluju, imaju nespoznatu posljedicu da se žena (umjesto majke) okrivljava za sve zlo u ljudskoj povijesti. U ženi se gleda razlog dječjim frustracijama. Ta otac je obično bio – kao i Bog Otac – negdje u pozadini. Majka je naprotiv bila tu, ona nije mogla riješiti sve teškoće.
Tako je Eva proglašena krivom što nam je zatvoren Raj zemaljski. Ona se dovodi u vezu s buđenjem ljudske svijesti, a ne možda razvojna faza u kojoj istodobno rastu svijest i zubi. Posljedica je toga da ugriz u jabuku majčinih prsiju izaziva odbijanje i doživljava se kao početak izgona iz raja.
Tako se događa da žene podsvjesno smatraju krivcima ne samo muškarci već i njihov vlastiti rod. Stoljećima im je bilo vrlo teško braniti se zbog svojih 'grijeha'- pa one su u sebi i same vjerovale u to, i još uvijek ih oba roda gledaju potajno kao vještice ako ne sliče madoni.
Druga godina života obično se naziva 'prkosnim razdobljem'. Zapravo nije uopće toliko riječ o prkosu. Dijete iskušava svijet i vlastitu moć. Na roditelje to djeluje kao prkos, pa se kod nekih roditelja dijete zaista navikava reagirati više iz prkosa nego slijediti istinsku znatiželju ili težnju da nečim ovlada. Pri takvim sukobima roditeljima je često potrebna upravo salomonska mudrost da se primjereno ophode s djetetom u razvitku.
Tko ima previše nadomjesnih osjećaja, ne može nikada zbiljski uočiti sama sebe. Kao dijete su, sigurno, svakom od nas potrebni dodiri maženja kako bismo razvili dobar osjećaj o samom sebi. No odraslima neće, ne znam koliko maženja, podati svijest da su potpuno živi. Za pravo življenje potrebna je vlastita kreativnost a ona se može razviti samo ako se vlastiti osjećaji, pa bili i neugodni, ne moraju skrivati pred samim sobom.
Izrabljivači osjećaja trećega stupnja postupaju kao da imaju samo jednu od dvije nesretne mogućnosti kad se boje da će izgubiti partnera: borbu ili bijeg, i to u brzoj izmjeni. Pri tom u oba slučaja prijete da se svom silinom pretvore u pogibeljno ponašanje baš oni osjećaji koje su prije toga suzbijali vlastitim nadomjesnim osjećajima i pomoću tuđeg maženja.
Otelov primjer pokazuje nam kako se taj proces drastično odvija kod tipa 2. Ali i krajnji izrabljivač osjećaja tipa 1, redovito više pasivan i ovisan, može biti kandidat za pokušaj samoubojstva – ili kao Dezdemona, dragovoljna žrtva (zato što je ustrajala u svojem temeljnom stavu izrabljivanja osjećaja). Čovjek tipa 1 pri pomisli da će izgubiti partnera prelazi u opreku dotadašnjem stavu prilagođenog djetinjeg ja (mogućnost koju Dezdemona nije zapazila jer uopće nije mogla zamisliti gubitak voljene osobe). Oboružan naduvenim, uobraženim roditeljskim ja, takav bi čovjek mogao reagirati poput crva koji se propinje: iznenada se agresivno okreće protiv partnera ili onoga koji je baš na putu. No već nekoliko minuta kasnije ta bi se osoba opet vratila uobičajenom temeljnom stavu i kao prilagođeno djetinje ja molila oproštenje i kaznu.
Liječiti sama sebe, to je kao da čovjek želi sam sebi podrezati kosu. Bez sumnje je teško dohvatiti svugdje gdje je potrebno. No smatram da je to moguće ako koristimo valjano zrcalo i imamo nešto strpljenja sami sa sobom.
Načelno je većina naših problema povezana s činjenicom što su nam prvotno zrcalo bile reakcije najbliskijih osoba u djetinjstvu. No kao odrasli još uvijek nismo svjesni da bismo sada mogli koristiti druga zrcala te tako vidjeti sami sebe. Pri tom bi nam možda sinulo da smo sposobni za više samostalnosti nego što mislimo. Svoju sadašnju realnost možemo promatrati takvu kakva jest umjesto da se neprestano osvrćemo, u nadi da bismo možda svoju glavu mogli gledati odostraga. Stvari zaista nisu baš jednostavne: često dopuštamo sablastima prošlosti da otmu zrcalo iz ruku našega odraslog ja.
Nikada se ne može biti autonoman, tj. uistinu slobodan, dok se god živi sa sablastima djetinjstva.
Naša se ličnost ne sastoji od jednoslojne cjeline, već od različitih stanja našega ja, koje se u TA nazivaju roditeljsko ja, odraslo ja i djetinje ja.
Uz svako stanje našega ja vezan je vlastiti misaoni i osjećajni sustav, kojemu pripadaju i određena sjećanja i očekivanja. Možemo se prenijeti u stanje roditeljskog ja, njime dobivamo pomoć i potporu ili vršimo kritiku. Možemo se prebaciti i u stanje odraslog ja, ono preuzima i prerađuje obavijesti te pokušava realistički rješavati teškoće. Najzad, možemo prijeći i u stanje djetinjeg ja, tada reagiramo spontano, dajemo maha mašti, djelujemo kreativno, doživljavamo čudesa, ali se također tjeskobno i strašljivo prilagođujemo ili prkosno bunimo.
Življenju u roditeljskom domu je svojstveno da se djeca i roditelji dodiruju, najprije tjelesno a zatim simbolički, poljupcima i batinama, smiješkom i vikom, pitanjima i odgovorima, na znatiželjan ili uvredljiv način. Dodirivanje je elementarna potreba. Tkao učimo jedni druge 'maziti' i tu metodu prenosimo na odnose s drugim ljudima u našoj okolini. Stvarno učenje odvija se usput iskustvom, kao što djeca kao sama od sebe nauče govoriti i hodati.
Komunikacija se dakle sastoji od 'transakcija' nekog 'ja-stanja' jedne osobe s nekim 'ja-stanjem' druge osobe. ''Transakcija' je pojam iz gospodarskog života i znači 'trgovina razmjenom'. Ovdje se upotrebljava u prenesenom smislu: razmjena 'jedinica maženja'.
Oznake: Osobno
11.08.2017. u 13:55 | 0 Komentara | Print | # | ^