| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Igra nekih davnih vremena
- 15:26 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Igrajući u podrumu uz električnu rasvijetu ostali smo van vizuelne komunikacije sa svijetom. Zaneseni igrom kamenčića otišli smo u neke nama zanimljive svijetove. Povremeno se srećemo očima uz osmjehe. Neka posebna ljepota je u ovoj igri, posebice na natjecanjima s puno natjecatelja. U ovom podrumu sakupilo nas se pedesetak ponajboljih igrača iz Bosne, Srbije i Hrvatske. Ovdje smo jedna cjelima. Kao jedna obitelj smo. Ova, meni prekrasna igra, davne kineske civilizacije, a sklon sam vjerovati i ranijih vremena, daje nam osnovu zajedništva. Ovdje smo zajedno temama starim preko više tiruća godina. Priča se o pet tisuća, ali tko zna što je tada bilo i da li se i tada pričalo o drevnoj igri. Od svojih studentskih dana zanimam se goom. Na našim prostorima sam jedan od pokretaća zajedništva igranja. Još prije četrdesetak godina sam često bio diljem tadašnje Juge u promicanju ove igre na ovim prostorima. Eto i sada, već pomalo u godinama, ne mogu, a ne svjedočiti, da među ljudima ne postoje granice. Ne, granice ne postoje. Neki su to u nekim interesima nametnuli. Od uvijek su postojali oni koji su svojatali darove Gospodnje. Zemlja nikome ne pripada, mada neki misle da da. Eto i ja zahvaljujem Bogu za zrak i nužni smještaj. Ne želim vladati. Želim živjeti u sretnome svijetu. I prolaze mi mislima neka prošla vremena. Ratovi, osvajanja, potlačivanja i nametanja načina življenja. Iz davnina su ljudi imali vođe. Iz davnina su drugi pričali što treba raditi i stvarali zakone. Znali su oni tako i zavaditi narode. Na ovim prostorima to je tako često činjeno. I neznam zašto, ali kao ponavljači uvijek smo se nalazili u jednom te istim razredu, koji nikako da savladamo. Nikako da savladamo da smo svi mi zajedno djeca istoga Boga. Gledam nas ovdje. Prijatelji smo bili i jesmo. Nama je ovo jasno, nama u ovom podrumu. Osjećam to. Zar je važno jesam li Srbin ili Hrvat. Znam da se u suprostavljenim vojskama nalaziše predstvanici ovih naroda u doba Turaka, Austrougarske, Trećeg Rajha i na kraju u zbivanjima nedavnih vremena. Ovdje nas izravno nitko nije sučelio. Bio je to eho prošlih nekima nedorečenih vremena. U zbilji na obje strane je običan čovjek željan života i ljubavi. Čovjek kojem uvijek neki drugi nalaze krivce za njegove teškoće, često sakrivajući svoju nesposobnost kazivanja vrijednosti života. Na ovom turniru je bilo podosta mladih natjecatelja. Neke nove generacije dolaze. Tu su i djeca naša. Druže se. Gledam ih i nekako mi drago. Danas smo u raznim državama; državama u kojima vođe mogu pričati različito o istoj stvari. Državama u kojima se može o onim drugima pročati kao o prijateljima ili neprijateljima. Zar može meni itko reči da mi je Guta neprijatelj, Kosto, Bare, Željko ... Može li njima itko reči da sam im ja neprijatelj ...; da smo si mi više netko drugi, nego itko na ovoj planeti ili svemiru. Vjerujem, nama ne. I uvijek je bilo,onih koji ne razumiju. I uvijek je bilo onih koji su mislili da samo oni ispravno misle. I uvijek je bilo onih koji su smatrali da treba ljudima pokazati 'ispravan' put. I uvijek je bilo onih koji su obilježavali ljude. Iznosim, tek, mišljenje svoje u nadi da ipak krećemo u neka bolja i sigurnija vremena. Gledam ovu dolazeću mladost. Djeco, molim Boga da razumijete sve ovo. Stoljećima su drugi vodili naše živote i suprostavljali nas. Prošao je i ovaj turnir u Beogradu. Bilo nam je lijepo i zanimljivo. Maleni su stekli nove prijatelje i vidjeli stvarno kako se ovdje živi. Nitko im ne treba pričati kakovi su ovdje ljudi. Kao i kod nas su sa svojim brigama, poslovima, ljubavima ...Vidjeli su. Cijeli svijet je jedna obitelj. Jednom kada će se moći čitati genski zapisi, biti će to potpuno jasno. Ne, ne tražim krivca, ali znam da je bilo puno zavedenih. Prijatelji dragi sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen |
Dolaze nove generacije
- 18:18 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Pohladno beogradsko jutro. Sitna rosulja, poput izmaglice. Umorni od puta krećemo se kao izgubljena skupina. Doznali smo da smo tu negdje, a imamo i oko dva sata viška. O mjestu predaha odlučili su najmlađi. McDonalds, je odredište. Nekako smo među prvima ovoga jutra ovdje. Konačno sjedamo na toplom. Nikola i Robi imaju neke dinare od prije, a nešto su na kolodvoru promjenili iz nešto eura. I ostali su ponešto mijenjali. Odlaze naručiti. Nikola se čudi. Ima pregršt dinara koji više ne vrijede. Skoro su isti kao i ovi što vrijede, ali mora pisati Banka Srbije, a ne Jugoslavije. To je tako od nedavna. Ja imam litru mlijeka i kruh, koji sam jučer navečer kupio u Zagrebu, i ne odvajam se od tog menija. Naravno prvo ide jutarnja doza inzulina. Naviklo se društvo već na ovu moju obavezu. Sada, već uglavnom siti, a i malo ugrijani, krećemo put adrese igranja. Ne damo se zbuniti. Vedran zna nešto više, što je čuo od Ivana mobitelom. Vodi nas put podruma. Dolazimo do vrata garaže, a tu metalna vrata i natpis 'Zvrk'. To je naziv kluba. Ne, nije to go-klub, ali služi i za te namjene. Tu mladi imaju razne aktivnosti. Česte su proslave rođendana ovdje. Dolazi i gospođa domar. Mi smo bili prvi. Otvara metalna vrata, pa ona druga, pali svijetla i gle čuda. Stolovi puni go-garnitura. Tu smo! Tu je i šank. Vedran mi plaća kavu. Nemam ni dinara. Od svoje love imam samo kune. Ostali se sjurili na igranje goa. Ovi malci su ludi za ovom igrom. Što li sam to uradio od ove djece? Njima nikada dosta goa. Stižu pomalo i ostali sudionici predviđenog događaja. Vid mi je podosta slab, pa većinu i ne prepoznajem, ali kako se približe vidim tko je. Slijede srdačni susreti. Neke sam već viđao na turnirima u Šamcu, Zelenkovcu, Bratislavi, pa i prije dvije godine u Beogradu. Uvijek smo bili i ostali prijatelji. Nešto se čudno i nama strano događalo, što neki procjep godina uradi. Gledam Kostu, Gutu, Keksa, Bareta, Željka, Nikolu.... Matorci, a kao jučer smo tako zdušno zajedno igrali kao mladi. Nekima su ovdje na turniru i djeca. Gutini sinovi su u samom vrhu srpskoga goa. Stariji Dušan je peti na juniorskom prvenstvu svijeta. Kako to uobičajeno biva, kasni se sa početkom. Čeka se da se još priključe i oni što kasne. Stiže i lap-top, ali nema interneta. Unose se igrači i formira startna lista. Određeni su parovi prvoga kola. Dobio sam za protivnika Bareta iz Banjaluke. Viđamo se mi posijednjih nekoliko godina na turnirima: Amsterdam, Šljonsk, Banjaluka, Zelenkovac, Šamac ... Ima on bolji rezultat, a i jaču lategoriju. Peti je dan, i to solidan. Igram za dušu i ide mi i pored slabijeg vida. Mi igrači goa možemo cijelu partiju bez problema ponoviti, pa i pamtimo ih dugo. Partija mi je tako u glavi, a na ploči samo provjeravam stanje. Često odlutam u mislima, pa me ploča vraća u realnost. Tako mi je vid tu samo za osiguranje. Tako ustvari poziciju vidim dobro i pored slaboga vida. I dobio ja Bareta. 'Oprosti Bare, volio bi da si i ti pobjedio, ali nema mjesta za dvojicu.' Nasmijao se Bare. Još za igre dolaze mi ostali iz ekipe i javljaju o pobjedama. Samo smo jednu izgubili. I krenula su kola turnira kao mašina. Znaju ovi maleni kako to ide. U subotu smo odradili tri kola. Uspješno. Ima toga još, a moram poč. Da ovo ne spremam za ponedjeljak, neka je na postu za vidjeti, a nastaviti ću i trećim završnim dijelom. Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen .. :) |
... i juri vlak slavonskom ravnicom ...
- 14:44 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Petak je. Odlazim u belot-klub u Zagreb. Nosim sobom tek nešto malo stvari u naramak-torbi. Čekam bus u Gradićima, gdje sam u prelaznom boravku. Dogovor je bio da ćemo se naći u klubu, odigrati koju partiju za listu, i onda na kolodvor. Tamo će nam se pridružiti Matej. Sve ide po planu. Došao sam prvi i čekao vani. Što ću sam u klubu, a i zaključano je. Čitati ionako ne mogu. Na ulazu u vežu mirno stojim i gledam ljude u prolazu. Dolaze Marko i Nikola. Njih dvojica se obično dogovore o susretu prije kluba mobitelima. Sada čekamo trojica. Znamo da će doći Marijan. On će nas povesti u klub. Glavni je. Stiže i Marijan. Pokuca on i Braco otvara klub. Sjedaju Nikola i Marijan za partiju, a Marko zasada ne želi igrati. Odigrali smo par partija i dolazi Robi. Imao je školu popodne. Oko 22 sata dižemo sidro. Vrijeme je krenuti put željezničkog kolodvora. Kupujem kartu za Beograd i to povratnu. Imamo popust na grupno putovanje, a i starost dijela grupe. Svi su malodobni. Ma, i ja sam, ali mi se nekako naljepile godine. Bio sam izgleda neoprezan, pa se uhvatilo. Za pet duša, tamo i ovamo oko 870 kuna. Nije skupo. Oko 23 sata dolazi Matej sa tatom. Sada smo kompletni. Ekipa za put na 30. Otvoreno prvenstvi Beograda u sastavu: Matej, Nikola, Robi, Marko i moja sitnica, je spremna za put. Kaže Robi da će na turnir ići iz Rijeke Vedran i Vigor. 'Pa, oni bi mogli ići istim vlakom tamo', nekako istovremeno zaključujemo. Robi ima Vigorov broj mobitela i kreće se na kontakt. I gle čuda, oni su tu na par koraka od nas. Sada nas je sedam. Vigor ima magnetnu garnituru, pa Robi i Marej odmah kreću igrati. Ta dvijica bi i na Marsu igrali, kao jedinu moguću zanimaciju. Našli smo i klupe u hodniku kolodvora. Ne radi tu nikakova čekaonica. Ta, nismo još Europa; čemu još i to. Odlazimo na peron i vlak je već tamo. Nalazimo dva kupea sa po jednim čovjekom. Previše nas je za jedan kupe. Tek što se smjestismo počele su zanimacije. Tako je to kada putuje mlad svijet. Imao je Vigor još jednu magnetnu, ali nešto manju, dobru za igru na putu. Robi ne napušta garnituru. Ni Matej se neda. Kako je tu sada još jedna garnitura isto čine Vedran i Vigor. Nikola se često zanima nekom aktivnošću na mobitelu. Valjda neka igrica. Marko stalno nešto žvače. Svaki čas skida torbu i vadi nešto novo. Naravno, jestivo. Ja sve to promatram i mislima obrađujem u svome svijetu. Pridružio nam se i jedan stariji čovjek i krenuo u slobodan razgovor s nama. Vidim da je sličan Robiju i ja njemu odprve: 'Vi ste sigurno Robijev tata.' 'Jesam.', kaže i mi se rukujemo uz moje predstavljanje. Napustio nas je nešto prije polaska vlaka, a ja sam se sjetio kako se jedna mama, prije nekoliko godina, tako odvezla do Savskog Marofa ispraćajući svoje dijete. Reže vlak slavonskom ravnicom, a zanimaciji našoj nema kraja. Nitko ne posustaje, a sutra se odmah igraju partije turnira. 'Biti ćemo umorni', upozoravam. Ama, gdje mi je pamet. Ja bi zabranio Mateju i Robiju igranje goa. Važnije je njihovo psihičko stanje. Neka igraju, a ja im tek napomenem da će sutra biti umorni. Tko umoran? Zar Matej i Robi od goa? Njih ova igra oplemenjuje i jača. Marku da zabranim klopu? Nikoli igrice? Vigor i Vedran su u nekim svojim filmovima. Nisu iz našega kluba, pa ih apsolutno toleriram. Osim toga obojica su punoljetni za razliku od velilogoričko-zagrebačke skupine. Negdje malo iza Slavonskog Broda među njima nastaje komešanje. Marko na čas prekida klopu i kaže mi: 'Mladen, Vigor nema putovnicu.' Ja na to odmah ono: 'E, moj Vigore!' Ekipi, koju vodim, uvijek prije puta provjeravam sve obavezno, pa tako i putovnice. Oni su nam se priključili kao već spreman dio ekipe. Njih ne provjeravam, a bilo bi dobro da jesam. Zanimljiva je priča oko te putovnice. Nema Vigor niti putne karte. Sve mu ostalo doma. Srećom ima bar osobnu kartu. Sreli se on i Vedran danas ranije u Zagrebu. Vigor studira u Zagrebu, a Vedran radi u Rijeci. Kaže Vigor Vedranu da još mora u smještaj po putovnicu i voznu kartu i još ponešto od stvari. Otišli oni. Tko zna što je u tim glavama bilo i oni obavili što su mislili da treba i otišli na kolodvor, gdje smo se i sreli. Eto, i sada tu iza Slavonskog Broda, gleda Vigor u torbu i po ko zna koji puta premeće njen sadržaj i ne može se načuditi. 'Ne bi se čudio da nisam išao doma baš po nju. I vozna karta nije samnom.' 'E, moj Vigore!', ponovo ću ja. A vlak, šiša slavonsku ravnicu put Tovarnika. Nekim čudom Vigor se provukao bez pokazivanja putne karte kondukteru. Nadao se da će ga pustiti u Srbiju na osobnu kartu. Nakon Vinkovaca počinju pogranične aktivnosti. Vrlo brzo je vidljivo da Vigor nema potrebne isprave. Nakon svih razgovora i molbi Vigor mora napustiti vlak u Tovarniku. Šteta, ali bar je iskustvo tu. 'Dođi sutra na zadnja dva kola. Doma ti je i putovnica, a i vozna karta.', ja Vogoru na rastanku. 'Vidjeti ću.', će Vigor na to i napušta vlak. Naše pogranične služe obavljaju posao tijekom vožnje, a srpska policija to radi u Šidu dok vlak stoji u stanici. Dobili smo žigove u putovnice na obje strane granice. Nešto smo ipak više umorni i neki ipak sklapaju oči. Robi se neda, a i Marko ne smanjuje aktivnost. Već bliže Beogradu, Robi kao da je pao u nesvijest. Zašutio je i nestao ispod vlastitih kapaka. Beogradsko tmurno jutro. Kišica rominja. Prepuštam Vedranu da nas vodi. On to nekako spontano i čini, bez da sam mu to rekao. Prilazi taksisitima i pita za cijenu. Jedan mu odgovara: '500 dinara.' Preračunavamo to u kune. Odnos je jedan prema deset i to bi bilo pedeset kuna. Zaključili smo da je to puno. Mi bi na bus, ali neznamo koji i kuda. Sjetio se Vedran Ivana. Ima njegov broj mobitela i naziva ga. Priznao je Ivan kasnije, da smo ga probudili. Trebamo sjesti na 83 i četiri ili pet stanica i tu smo. Trežimo sada stanicu busa. Malo nam je problem i pravac. Naravno, prvo smo stali na stanicu u krivom smjeru. Prelazimo ulicu i na pravoj smo stanici. Dolazi jedan autobus, ali nije 83. Vesran, svejedno, pita vozaća za put. 'Uđite ovde u ovaj bus. Ja idem za Novi Beograd. Tamo ćete presesti na drugi. Pokazat ću vam gde da siđete.', savjetuje nas vozač i mi svi u taj buis. Vedran sakuplja sitne dinare da plati karte. Sišli smo i trebali preći dio pješice do nove stanice. Prolazimo pored meni poznate građevine i ja ovoj mladosti, što je vodim: 'Zna li tko što je ovo?' Nitko pojma nema. A, od kuda bi ga i imali? 'To je Sava centar. Tu je bio zasnji kongres SKJ.' I opet me svi čudno gledaju. Što je to kongres, a što SKJ? Kada sam već krenuo o tome treba to nekako i osmisliti. Možda me netko od djece i prati u tome što govorim i trebalo bi to i osmisliti. U par rečenica ja njima o bivšoj Jugi kada smo Srbija i Hrvatska bili u istoj državi. Nije to loše znati. Istina je to. Našli smo stanicu i jurimo po Novom Beogradu. Jedan nam čiča kazuje gdje treba sići. Vedran sada traži informaciju o točnom mjestu igranja. Dolazimo do jedne stambene zgrade, poveće. Nikakav klub niti dvorana nisu tu. Jesmo li promašili. Kud će Vedran nego opet mobitelom na Ivana. I spasonosne riječi stižu: 'Ostanite tu gde jeste. Nađite neko mesto gde ćete da sednete, popijte kaficu ili sok. To je tu u blizini. Sada još niko nije došao. Vidimo se.' I što mislite, gdje smo sjeli na odmor i okrijepu? Već godinama vodim djecu po raznim zemljama na turnire. Odmah mi je sve bilo jasno. Čujem odmah ono: 'Tamo je McDonalds. Idemo tamo.' Sve je u redu. Ipak su to moji normalni klinci. Bi oni tako i na Marsu, da se kojim slučajem tamo nađu. I stigli smo na odrediše. Za par dana nastaviti ću opis boravka i meni najdražim trenucima, kada sam bio sa starim prijateljima. Prijatelji dragi, srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Gledanjem ne vidjeh ...
- 14:19 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
U čuđenju čudu ovome, što životom se naziva među nama ljudima, kao da osjet ukazuje na konačnost neku. Zar osjet sjećanja na ništa, što čini se kao da je preteča vremena, je stvarnost il uobrazilja neka? Znam da bilo je, a sada više nije. Ne mogu sa nekom sigurnošću čak niti tvrditi da je tako. Da, da, sjećanja neka na nešto postoje. Tragovi nekih sličnosti postoje. Tragovi u meni. Godine nanizane. Niska vremenom kroz sjećanja. O Bože, koje li predstave! Želje i nade pretočene u nastojanja nosile me vremenom kroz život. Kretalo se biće prostorom ostavljajuć biljeg života. A povremeno u raspuklinama stvarnosti tražilo se viđenje. Otkuda, čemu, zašto? Kao da nevjericom živjeh. Kao da osnovu vjere tražih ne prihvačajuć kazivanja onih što tvrdili su. Kao da nisam mogao gledati očima njihovim. Priznajem. Kao da nisam mogao voljeti ljubavlju njihovom. Kao da nisam mogao postojati životom njihovim. Kao da nisam mogao, do sam biti. Sada kada me već vrijeme sustiže viđam se usamljen, al slutim. Slutim, jer ni samoća moja nebi biti mogla, da nešto ipak nije. U početku ne vidjeh, pa progledah. Nekako mi se dešava da se vraćam stanju svog iskona. Vid me pomalo napušta, al sada spoznaju vida imam. Blještavilo ili tama i podosta nejasne slike. Prihvaćam put taj, mada podosta teškoća mi stvara navikama prethodnih stanja. Ranije nisam ni mislio o mogućim razlikama. Koliko sitnih detalja što probleme stvaraju ima. Velik mi je problem prelaz preko ceste. Oni što dobro vide ni ne slute koliko je dobro, da automobili imaju danju upaljena svijetla. Bez njih aute nebi vidjeo. Negdje na stotinjak metara, a koji puta i manje, počinje mi područje magle. Blago maglovito je i bliže. Često ne vidim boju na semaforu preko ceste ili je jedva nazirem. Pomažu mi zvučni signali za prelaz ceste, ali oni pokoji puta nisu baš najispravniji. Ipak vidim aute u blizini kada stoje i to mi daje sigurnost. Pokoji puta kao pas prelazim tamo gdje nema semafora uz druge ljude. I pored svega toga neka križanja prelazim popreko, ali tamo gdje je to sigurno. Sve više dajem na sluh, mada sam nagluha osoba. Valjda sam jioš uvijek. Različito čujem na uha i često neznam iz kojega pravca dolazi zvuk. Neki dan, čekajući bus, trudio sam se pročitati koja je linija napisana na busu. Kao čaknut sam dolazio pred autobuse i iz bliza nastojao pročitati kuda idu. Dođe jedan tako i ne vidjeh i kako sam bio blizu prvih vrata upitah vozaća kuda ide ovaj autobus. On odgovori, ali ga nisam dobro čuo, pa ga zapitah ponovo skraćeno: 'Kuda?' Kada se zaderao bilo mi je jasno. 'Hvala', rekoh. Ustvari vidim, ali ne dovoljno za sigurno kretanje. Zasada, u fazi privikavanja, imam i probleme prepoznavanja. Ne prepoznajem ljude i na dosta veliku blizinu. Neki poznati, koji još neznaju o čemu se kod mene radi, misle da se nešto na njih ljutim. Često slutim da je netko poznat, pa tada gledanjem provjeravam, ali znam da to može biti neugodno onome koga gledam, ako to nije poznato lice. Mislim si sve češće, da bi trebao uroniti u svijet svoj što se vida tiče i ne uznemiravati ponašanjem okolinu. Možda da stavim natpis na obleku,'Slabovidna osoba'. Bijeli štap? Pa, još vidim. Čitanje je uglavnom otpalo. Bez lupe ništa. Možda postoje neke naočale za to, ali ne inzistiram. Nekako ne želim biti na teret. Već samo čekanje u čekaonici mi nije ugodno. No, ići ću svojoj okulistici da me uputi na neka pomagala. Znam da tamo nemaju vremena za razgovore. Ta, snalazim se još uvijek. Rad na kompu? Podesio sam si rezoluciju da su mi slike i slova veliki. Tekstove kopiram u word, podebljam i čitam s velićinom slova 28. Pisanje mi još uvijek ide. Naučio sam tastaturu dok se dobro vidjelo. Sada slova nazirem i kucam vrlo brzo za svoje uvjete. Često pogodim slovo pored, ali kasnije sve to još pročitam i poispravljam. Telefon i bankomat mi nisu veliki problem, jer znam gdje je koja brojka. Važno je da vidim tipke, a vidim ih. Radeći na kompu izgledam kao da želim zabiti nos u tipkovnicu ili ekran. Pomažem si lupom. Rad sa novcem? Papirnate prinosim očima a i kovanice, ali kovanice teže vidim jer su iste boje i često blješte na svijetlu. Može mi se desiti da ne pokupim sav novac kod vraćanja, pa zato kad dobivam povrat često ispružim obje ruke, kao da prosim. Ima još puno raznih neočekivanih situacija. Može mi se desiti da stanem u ...., a da ne vidim i to nosim na obuči sobom. Ako se uprljam to često ne vidim. Odustao sam od brijanja, da ta radnja nebi lićila na kolinje. U tome nisam bio ažuran ni ranije, pa mi to nije neki problem. Za doziranje inzulina na penkali ima i škljocanje, pa tako odbrojavam jedinice. Kontrolu kapljice iz igle radim kapanjam na dlan, što osjetim. Stotine sitnih detalja, ali se privikavam. Ustvari je sve to zanimljivo. Sve više vidim kako gledam, a ranije sam gledao, a to nisam vidio. A zašto o tome pišem? Često ne vidimo ljude s njihovim problemima. Mislimo da su svi kao i mi. Znaju li vozači koliki je problem slijepoj ili slabovidnoj osobi prelaz preko prometnice? Jednom sam čak sklopio ruke moleći na prilazu zebrom. Većina vozaća me nije ni primjetila, mada se zna koji je propis kod zebre. Pitanje je koliko to vrijedi za Balkan. Prijatelji dragi, privikavam se. Nisam od onih koji će se bjesomučno otimati u nastojanju vraćanja stanja. Život nam je podaren po Gospodu. Znam da još ljepota ima. Radujem se i dalje, jer znam da Gospod je uz mene. Znam da nisam sam. Za spoznaju tu prolazio sam osjećajem samoće. Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Mogao bi ...
- 16:40 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Mogao bi pisati o doživljajima, o putovanjima.Mogao bi pisati o ljubavi, o snovima. Mogao bi pisati o natjecanjima. Mogao bi pisati o radu s malenima. Mogao bi pisati o uspjesima i neuspjesima. Mogao bi pisati .... Kao u nekom vrtuljku mogućnosti promatram igru tu. Nikada nisam volio vrtuljke. Samo jednom sam kao dječak sjeo u metalnu sjedalicu vrtuljkka i vrtnja je krenula. Bilo je to u Dječjem zabavištu u Maksimiru. Jedva sam preživio vrtnju. Kao da je došao kraj životu. Ne, nije to bio strah. Bilo je još gore. Duša mi je otišla u grlo, a ruke su grčevito držale lanac uz stolicu. Ne volim niti gledati vrtuljke. Stojim i sada pred vrtuljkom mogućnosti. Koji vrtuljak? Tko? I opet sam u svojoj osnovnoj temi postojanja. I tako svaki puta kada nastojim nešto vrijedno i istinito iskazati ulazim u takav način gledanja. E, pa tko? Ja? Tko ja? Samo tako, ja. Rekoh, pomislim ... i to je to. A što to? To ... da rekoh i pomislih? Kakve to veze ima s ja? Pa valjda što rekoh i pomislih. Znači ja rekoh i ja pomislih, a ne to što rekoh i pomislih. Ako je tako, onda ne treba ni reči. Vibrira zrak zvukom; prolaze bio-električvi impulsi mozgom. I sve to tvori neki smisao formiran milionima godina. Zar sam to ja? Sklepano milionima godina to što sada je. Ovoga trena odražavaju se ti milioni. Pa, i svakog prethodnog, a biti će i budućega. U trenu ovome je sve samo ne tren taj. On je samo rezultat onoga prije. Tamo su uzroci. I tako sam ustvari sve ono od prije svedeno u tren ovaj. I kada poželim nešto i to je razlogom prethodnih čimbenika. Što ja uopće mogu po volji svojoj? Da, probam. I poželim dignuti ruku lijevu. Baš samo voljom svojom. Kao da ću svemir promjeniti, da samo ja uzrokom dizanja ruke te budem. A svemir ni da se nasmije, jer sve je kao i prije. I ta želja moja je sistemom istim bila. Ne vidjeh to na mah, a i inače većinom ne vidim to. Zblenut pred nemoći svojom se pitam: 'Što uopće mogu?' Mislio sam o vrtuljku mogućnosti i što on jest. Sada, pa, odjednom mogućnosti nema. Pa što se onda to vrti? A, osjećam to, da mogućnosti postoje, da ja postojim. Hm, osjećaj ... pa što to je, osjećaj? Poticaj mislimna na procesde u meni, a sve to istim onim sistemom miliona godina. Kao da ustvari ne postojim, kao da odgovornosti moje nema. Misao tu ne staje. Zaključivanja u mene nema, jer sve je promjeni podložno osnovom življenja, osnovom vremena. Kada je sve tako, onda je i osjećaj, a i osjet taj, isto. Milionima godina stvoren je osjećaj sebe i u mene. Jest osjećaj da jesam! Milionima godima stvaran tijelom osjećaja, baš takav i takovih; trenom ovim što predajem budućnosti, osjećajem da je tako, bivam zahvalnošću svemu, što postojim. Svemu, po čemu jesam, oduvijek i svagdje. Dragi moji ne liči li vam to na nešto. Osjećaj zahvalnosti za osjet života, što dar je vječnosti. Mislitelji dragi, ne nije to ni dogma, ni mit, ni vjera. To je istina do koje se dolazi iskrenim predavanjem sebe svijetu po kojem postojim. Trudio sam se u svom 'realnom vremenu' shvatiti sebe po svrsi i razlozima. Nastojao sam vidjeti i ono što obične oči ne mogu. I kada tako promišljam umalo da ne zahirih. Ta i to što mislim istim je sistemom. Ništa posebno niti izdvojeno. I mislima tako tražeć smisleno gledište sve ciše nalazim ogromnu zahvalu svemu što postoji. Svijetu i svom vremenu postojanja svega u svijeta. Sve je to isto. Prijatelji dragi ne liči li vam to na nešto? Nešto što većina čini i nesvijesno. I ako jesam svijesno biće ostaje mi, po iskrenosti, hvala, životom, po osjećaju njegovom za život i osjećaje onome što me stvori. A, kada nastojim svijesno djelovati, a djeluje se sistemom stvaranja, zamolim za djelovanje po dobroti, a ona je poštivanjem svijeta po kojem jest sve. To činim voljom tvojom svijete, i neka ne uđem u napast umišljenosti da sam nešto drugo iznad ili izvan toga. Hvala za sve i molim za dobrotu svoga djelovanja. Time ću i svijršću biti tobom. Prijatelji dragi, ne podsjeća li vas to na nešto, što mnogi čine i nesvijesno. I neka i ovi slijedovi misli uđu u ovaj moj dnevnik; moja povremena kazivanja. Još kao mladić vodio sam dnevnik u koji sam povremeno zapisivao svoje misli. Nakon par godina sam sve to spalio. Ne razočaranjem, već spoznajom da u svijetu sve jest i tako bilježeno stvaranjem novih oblika i zbivanja. Nekako sam bio ponukan otvoriti blog, pa sada ovdje tako pomalo iznosim misli. Na odmet nije. Možda ponešto od toga nekome otvori koju novu spoznaju, a možda ponetko od vas mi ponudi misao kojom ću krenuti dalje. Ta istoga smo svijeta, stvarani istim milionima godina i postojanja, istom voljom. Hvala ti Svijete i neka mi bude dozvoljeno imenovati te Gospodom, jer po Tebi jesam i voljom Tvojom i sviješću toga molim. Voljom Tvojom jesam i pitanje je koliko sam svijestan toga. Nije ovo kraj puta. Zajedno ćemo dalje dragi moji voljom Gopodnjom Voli vas vaš Mladen ... :) P.S. Ama, biti će i putopisa, opisa događaja ... radošću i voljom ... :) |
Ima nešto ...
- 11:18 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
Ima nešto u čovjeku. Ima nešto što traži od čovjeka da bude. Ima nešto što vremenom čovjeka vodi; nešto što sluti i vjeru stvara. Nešto je to što poput zvijezde put označava; poput vibracija nekih što drže me u nastojanju mome. Kao ruka neka to je, što određuje mjesto moje; kao oči neke koje me dozivaju. I sve je to van pogleda, van svijeta vanjskog. Kada ostajem sam, i zaronim mislima u dubine svoje, nailazim na to nešto. Kao da bezćutno ja nalazi plahost. Plahost je to bez straha, bez neodlučnosti, bez zloče. Osnova svijeta njome je. Jesam li stvoren od tebe, ja besčutno biće? Možda su ipak sve ove slike svijeta prikaz načinom tijela što nasta oko mene. Dobrotom tvojom procvalo je tijelo u svijet tjelesni. Kao livada si što uvijek novim cvijećem se kiti. Prišao sam i sudim. Navikao sam usporedbama svijet tumačiti. Navikao sam zaključivati i objašnjavati. Trebalo je tako da se u raznim situacijama snađem u svijetu. Kada nađoh tebe pitam se:' Zar da i dalje isto činim?' Gledam cvijeće i vidim tebe osnovo svijeta. Gledam šumu i vidim tebe osnovo svijeta. Slušam pjev ptica i vidim tebe osnovo svijeta. Osjećam vjetrić i vidim tebe osnovo svijeta. Gledam ljude i vidim tebe osnovo svijeta. I kao i sve promjenljivo što je, kroz tijelo svoje, tobom jest. Ni imenom, ni tijelom, ni posjedom, već osnovom svijeta i postojanja postojim. I kako onda da kažem tko si; kako da kažem tko sam .... ? Povjetarcem ja sam povjetarac, na livadi ja sam livada ... Uronom u dubinu svoga postojanja postadoh svijetom izvanjskim. I kao da nestaju granice. Nestaju vani i unutra. Nestaje ja i neja. U vječnoj igri svijeta osnova postojanja kao livada je što se kiti uvijek novim cvijećem. Cvijet ljubavlju plod doziva darujuć život novi sobom. U svijetu ne može i biti i ne biti. Zato se pitam: 'Tko si ustvari?' Jeli pitanje teško? Ta, osnova postojanja u njemu se krije. Cvijetne livade nema vječnošću cvijeta, jer cvijetanja tada bilo nebi, jer ljubavi tada bilo nebi, jer života tada bilo nebi, jer postojanja tada bilo nebi, jer tebe tada bilo nebi, jer tada postojao nebi, jer tada niti ovo napisao nebi, jer tada nebi mogao vam reči, dragi moji prijatelji, da vas volim, ja, imenom Mladen ... :) |