Pohladno beogradsko jutro. Sitna rosulja, poput izmaglice. Umorni od puta krećemo se kao izgubljena skupina.
Doznali smo da smo tu negdje, a imamo i oko dva sata viška. O mjestu predaha odlučili su najmlađi. McDonalds, je odredište. Nekako smo među prvima ovoga jutra ovdje. Konačno sjedamo na toplom.
Nikola i Robi imaju neke dinare od prije, a nešto su na kolodvoru promjenili iz nešto eura. I ostali su ponešto mijenjali.
Odlaze naručiti. Nikola se čudi. Ima pregršt dinara koji više ne vrijede. Skoro su isti kao i ovi što vrijede, ali mora pisati Banka Srbije, a ne Jugoslavije. To je tako od nedavna.
Ja imam litru mlijeka i kruh, koji sam jučer navečer kupio u Zagrebu, i ne odvajam se od tog menija. Naravno prvo ide jutarnja doza inzulina. Naviklo se društvo već na ovu moju obavezu.
Sada, već uglavnom siti, a i malo ugrijani, krećemo put adrese igranja. Ne damo se zbuniti. Vedran zna nešto više, što je čuo od Ivana mobitelom. Vodi nas put podruma. Dolazimo do vrata garaže, a tu metalna vrata i natpis 'Zvrk'. To je naziv kluba. Ne, nije to go-klub, ali služi i za te namjene. Tu mladi imaju razne aktivnosti. Česte su proslave rođendana ovdje.
Dolazi i gospođa domar. Mi smo bili prvi. Otvara metalna vrata, pa ona druga, pali svijetla i gle čuda. Stolovi puni go-garnitura. Tu smo!
Tu je i šank. Vedran mi plaća kavu. Nemam ni dinara. Od svoje love imam samo kune. Ostali se sjurili na igranje goa. Ovi malci su ludi za ovom igrom. Što li sam to uradio od ove djece? Njima nikada dosta goa.
Stižu pomalo i ostali sudionici predviđenog događaja.
Vid mi je podosta slab, pa većinu i ne prepoznajem, ali kako se približe vidim tko je. Slijede srdačni susreti. Neke sam već viđao na turnirima u Šamcu, Zelenkovcu, Bratislavi, pa i prije dvije godine u Beogradu.
Uvijek smo bili i ostali prijatelji. Nešto se čudno i nama strano događalo, što neki procjep godina uradi. Gledam Kostu, Gutu, Keksa, Bareta, Željka, Nikolu.... Matorci, a kao jučer smo tako zdušno zajedno igrali kao mladi. Nekima su ovdje na turniru i djeca. Gutini sinovi su u samom vrhu srpskoga goa. Stariji Dušan je peti na juniorskom prvenstvu svijeta.
Kako to uobičajeno biva, kasni se sa početkom. Čeka se da se još priključe i oni što kasne.
Stiže i lap-top, ali nema interneta. Unose se igrači i formira startna lista.
Određeni su parovi prvoga kola. Dobio sam za protivnika Bareta iz Banjaluke. Viđamo se mi posijednjih nekoliko godina na turnirima: Amsterdam, Šljonsk, Banjaluka, Zelenkovac, Šamac ... Ima on bolji rezultat, a i jaču lategoriju. Peti je dan, i to solidan. Igram za dušu i ide mi i pored slabijeg vida.
Mi igrači goa možemo cijelu partiju bez problema ponoviti, pa i pamtimo ih dugo. Partija mi je tako u glavi, a na ploči samo provjeravam stanje. Često odlutam u mislima, pa me ploča vraća u realnost. Tako mi je vid tu samo za osiguranje. Tako ustvari poziciju vidim dobro i pored slaboga vida.
I dobio ja Bareta. 'Oprosti Bare, volio bi da si i ti pobjedio, ali nema mjesta za dvojicu.' Nasmijao se Bare.
Još za igre dolaze mi ostali iz ekipe i javljaju o pobjedama. Samo smo jednu izgubili.
I krenula su kola turnira kao mašina. Znaju ovi maleni kako to ide. U subotu smo odradili tri kola. Uspješno.
Ima toga još, a moram poč. Da ovo ne spremam za ponedjeljak, neka je na postu za vidjeti, a nastaviti ću i trećim završnim dijelom.
Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen .. :)
Post je objavljen 26.10.2007. u 18:18 sati.